Pokazuje rezultate 1 do 47 od 47

Tema: Iznenada smrt moje cure

  1. #1

    Datum pristupanja
    Nov 2017
    Postovi
    10

    Početno Iznenada smrt moje cure

    Pozdrav,

    Novi sam clan ovdje od danas. Najvise radi toga sto ne znam sto raditi, kako se ponasati, osjecati i nastaviti zivjeti.
    Nisam citala starije postove jer mi je i ovo jako tesko pisati i citati, ali tko god da moj procita, i ostavi neki komentar koji bi mi dao bar malo snage i donio mira je dobrodosao!

    Rodila sam 30.11.2006. prekrasnu djevojcicu - Miu. S njenim ocem rastala sam se nakon 3 godine, a on je i kasnije (sada je vec proslo 6godina) umro, tako da smo nas dvije ostale same.
    Kad se to dogodilo mislila sam da je nesto najteze u zivotu bilo kako joj objasniti da joj tate vise nema. Na kraju je to ona i prihvatila, i zivot nam je nastavio dalje, ali smo odonda bile samo jos vise vezane.

    Ovo ljeto moja Mia je bila posvuda - najmanje samnom. U Slavoniji, Istri, Zagrebu. Stvarno je uzivala. Trebala se vratiti od mojih roditelja nekoliko dana prije pocetka skole (trebala je krenuti u 5.razred).
    Taj nesretni dan kad su mi je doveli, ja sam bila na poslu i mama me zvala da je Mii pozlilo. Mislila sam da je to od vrucina, te se odmah uputila kuci. Kad sam dosla pred kucu, usljedio je sok.
    Hitna je ozivljavala moju Miu i cekali su meine, te su se odmah nakon toga uputili u bolnicu. Nakon sat i pol pokusavanja, dosli su mi priopciti da moje Mie vise nema.

    Cijeli svijet oko mene je stao i samo se srusio.

    Savrseno zdravo dijete, sto su pokazali i nalazi kasnije, umro je od zatajenja srca.

    Sada je 2 mjeseca proslo.... i ja se i dalje ne mogu pomiriti s cinjenicom da mog andela vise nema...
    Ubijaju me uspomene, sto smo sve prosle,radile, gdje smo bile,... Zalim za svaki put kad sam je vikala , kaznila i obecanja koja nisam stigla ispuniti...
    Predbacujem si puno toga i ne mogu se jednostavno pomiriti s tim.
    Najgore mi je sto mi se 100 puta dnevno izvrti film pred ocima kako je ozivljavaju , a nisam se ni stigla oprostiti s njom.

    Bol je golema, i iako svima stalno tvrdim da sam dobro, ja se raspadam.. Imam decka s kojim zivim i on je moju Miu prihvatio i odgajao kao da je njegova i zu meine je stalno i on me jos drzi na nogama, ali ni on ne moze shvatiti sto je u meni.

    Kako da krenem dalje? Kako zivjeti i kako olaksati bol?
    Svaki savjet je dobrodosao!

    Hvala.

  2. #2
    rossa avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2008
    Postovi
    3,231

    Početno

    ne znam ti odgovoriti na pitanja, ali šaljem ti veliki zagrljaj

  3. #3
    tangerina avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2009
    Lokacija
    Split
    Postovi
    8,741

    Početno

    draga arad, srce mi se stislo na tvoju priču, jako jako mi je žao

    prestrašna je to stvar, i premalo je vremena prošlo, tako da nemoj od sebe očekivati previše, probaj si postaviti cilj: izdržati dan po dan
    ako imaš potrebu da pričaš o svemu tome, o zadnjem danu, o svojoj djevojčici.. pričaj. možeš i ovdje pisati

  4. #4
    Osoblje foruma laumi avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Postovi
    3,829

    Početno

    Moja sucut zbog tvojeg preprevelikog gubitka! Imam djecu dobi tvoje curice i mogu samo zamisliti kako se osjecas .
    Utjesiti te ne znam, jedino znam da nema pravog i krivog nacina zalovanja. Ponasaj se upravo onako kako se u danom trenutku osjecas.
    Popricaj sa nekom strucnom osobom.

  5. #5
    Cubana avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2005
    Lokacija
    East end
    Postovi
    6,747

    Početno

    Nemam riječi, samo zagrljaj

  6. #6
    Osoblje foruma spajalica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    selo
    Postovi
    14,725

    Početno

    tesko, jako tesko.
    ali nadam se da ces naci tvoj nacin kako.
    moja iskrena sucut

  7. #7
    Bubilo Bubich avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2011
    Postovi
    4,427

    Početno

    Mislim da je to jedna od najstrašnijih stvari koje se čovjeku mogu dogoditi.
    Moj malac je imao nekih zdravstvenih problema i dok smo čekali nalaze pomišljala sam na najgore i kako bih to podnijela. Zaključila sam da ne bih nikako i da bi vjerojatno i ja isti tren umrla .
    Ne bih naravno zapravo, ali ne mogu zamisliti nešto tako teško i bojim se da nema riječi kojima bi te utješili.

    Kao što su spomenule i cure ranije, premalo je vremena prošlo i mislim da ti samo vrijeme može pomoći da se lakše nosiš s tim. Daj si vremena koliko ti god treba i nemoj se "siliti" da ti ne bude tako teško što prije. Možeš li naći nešto što ti bar malo daje mir? Priroda, filmovi...? Raditi nešto kreativno rukama? Kad je moja prijateljica prolazila teško životno razdoblje kupila si je bojanke za odrasle, to ju je smirivalo. Kasnije je počela i pisati, pjesme, dnevnik, blog...

    I ako možeš, i ja bih preporučila stručnu pomoć. Ako si možeš priuštiti psihologa. Ili negdje na uputnicu, ili neke udruge ili grupe koje pružaju psihološku pomoć, grupe u crkvi ako si vjernik... bilo gdje gdje ćete netko saslušati. Ili piši barem ovdje.
    Čuvaj se .

  8. #8
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    32,257

    Početno

    arad, moja sućut...

  9. #9

    Datum pristupanja
    Aug 2008
    Lokacija
    zg
    Postovi
    1,366

    Početno

    čuvaj se i polako, ko što cure vele dan po dan..

    iskrena sućut!

  10. #10
    Angie75 avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    6,644

    Početno

    strašno je to što ti se dogodilo i ne znam kako se to preživi, tako da ti mogu samo poslati velik zagrljaj <3
    drži se, prolazit će dan po dan, pa će valjda s vremenom biti lakše... tako bar kažu...

  11. #11

    Datum pristupanja
    Oct 2004
    Lokacija
    Zagreb, Trešnjevka
    Postovi
    11,132

    Početno

    Čitam još od jučer, ne znam što bih napisala, strašno mi je žao
    Nemam ništa pametno za reći, ne mogu ni zamisliti kako ti je, ali mislim da je bolje da si ne predbacuješ stvari iz prošlosti, jer će ti tako biti još teže...

  12. #12
    vertex avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Lokacija
    Split
    Postovi
    7,564

    Početno

    Citiraj arad1806 prvotno napisa Vidi poruku
    Bol je golema, i iako svima stalno tvrdim da sam dobro, ja se raspadam.. Imam decka s kojim zivim i on je moju Miu prihvatio i odgajao kao da je njegova i zu meine je stalno i on me jos drzi na nogama, ali ni on ne moze shvatiti sto je u meni.
    Draga arad, i sama slutnja takve boli je previše strašna, a kad se to zapravo dodgodi, mora biti nepodnošljivo. Zašto govoriš da si dobro, je li sebe tako štitiš, ili druge pošteđuješ svoje boli? Ako je dečko tu, uz tebe, ako je jako volio Miu - i njemu je strašno, i sigurno razumije. Podijeli s njim ove teške dane. Nema koristi od fasade. Bit ćeš jednom dobro, ali naravno da još nisi, pa kako bi bila?
    Nemoj uzgajati grižnju savjesti - svojoj curici si bila mama, naravno da si i vikala i nekad je kaznila, svaki roditelj to radi. Dobro je da s nekim razgovaraš, i o njoj, i o tome kako ti je, i o strašnom i o lijepom što je bilo. I drugi su je voljeli, bili dio njenog života. Nisi sama u toj boli, iako je tvoj gubitak sigurno najstrašniji.
    I ja mislim da si za početak trebaš postaviti male ciljeve - progurati dan, progurati tjedan - i da je dobro da si pokušaš naći neke aktivnosti koje te zaokupljaju, makar male, makar na kratko.

  13. #13

    Datum pristupanja
    Nov 2017
    Postovi
    10

    Početno

    Citiraj vertex prvotno napisa Vidi poruku
    Zašto govoriš da si dobro, je li sebe tako štitiš, ili druge pošteđuješ svoje boli? Ako je dečko tu, uz tebe, ako je jako volio Miu - i njemu je strašno, i sigurno razumije. Podijeli s njim ove teške dane.
    Govorim da sam dobro jer zelim pokazati drugima da sam jaka i da ne vide koliko mi je tesko. Da nije tako, vjerojatno bih proplakala cijeli dan, a ovako samu sebe uvjeravam da ja to mogu i da sam dobro, da zivot ide dalje i malo lakse mi prode dan. Naravno, ima trenutaka kada se raspadnem i samo pocnem tuliti bez prestanka i ne mogu stati. To traje pol sata, sat i kad se smirim, krenem dalje.

    Iskreno, iscrpljena sam vec jako... Ne spavam, a umorna sam stalno. Cak sam pokusala i s tabletama za spavanje od kojih mi je samo pocelo biti lose (vrtoglavice, problem s tlakom) a nisu bas puno pomogle, jer bi samo brze zaspala ali i dalje sam se budila po noci po nekoliko puta.

    Pokusavam se zaokupiti nekim poslom ili negdje otici da ne mislim na to, a onda se opet zapitam - pa ne mogu biti tako sebicna i izbaciti svoje dijete iz glave i potisnuti sjecanja, ispasti ce da mi nije stalo do nje bilo i da je zelim zaboraviti.....

  14. #14
    Anemona avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2007
    Lokacija
    sjeverozapadna
    Postovi
    11,052

    Početno

    arad1806, jako mi je žao zbog tvojeg gubitka.
    Tuguj koliko ti treba, uzmi si vremena,...

  15. #15
    tangerina avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2009
    Lokacija
    Split
    Postovi
    8,741

    Početno

    Citiraj arad1806 prvotno napisa Vidi poruku
    Pokusavam se zaokupiti nekim poslom ili negdje otici da ne mislim na to, a onda se opet zapitam - pa ne mogu biti tako sebicna i izbaciti svoje dijete iz glave i potisnuti sjecanja, ispasti ce da mi nije stalo do nje bilo i da je zelim zaboraviti.....
    Razumijem
    ali misliš li da je moguće da dogovoriš sama sa sobom nekakav kompromis, nešto ovako: mislit ću na nju i tugovat ću 23 sata i 45 minuta u danu, a 15 minuta ću uzeti predah i dopustit sebi da se odmorim (lupila sam vrijeme, to ti možeš odrediti, ali kužiš poantu)

    Preporučila bih ti i knjigu od Lidije Arambašić "Gubitak, tugovanje, podrška": http://www.nakladaslap.com/knjige.as...8a7b363578a868, možda nađeš nešto korisno

  16. #16

    Datum pristupanja
    Oct 2009
    Lokacija
    nl
    Postovi
    654

    Početno

    Citiraj arad1806 prvotno napisa Vidi poruku
    Pokusavam se zaokupiti nekim poslom ili negdje otici da ne mislim na to, a onda se opet zapitam - pa ne mogu biti tako sebicna i izbaciti svoje dijete iz glave i potisnuti sjecanja, ispasti ce da mi nije stalo do nje bilo i da je zelim zaboraviti.....
    Arad1806, ne smijes se osjecati krivom sto si ti ziva.
    Zivjeti dalje ne znaci da si izbacila dijete iz glave i zaboravila je.
    Ti si joj majka i nakon njene smrti, a biti majka znaci i pokusavati biti najbolja verzija sebe, najbolja za nju ali i za sebe.
    Tvoja bi djevojcica, sigurna sam, htjela da mama bude dobro.

  17. #17
    vertex avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Lokacija
    Split
    Postovi
    7,564

    Početno

    Citiraj arad1806 prvotno napisa Vidi poruku

    Iskreno, iscrpljena sam vec jako... Ne spavam, a umorna sam stalno.
    ...
    Pokusavam se zaokupiti nekim poslom ili negdje otici da ne mislim na to, a onda se opet zapitam - pa ne mogu biti tako sebicna i izbaciti svoje dijete iz glave i potisnuti sjecanja, ispasti ce da mi nije stalo do nje bilo i da je zelim zaboraviti.....
    Nemoj biti tako nepravedna i stroga sama prema sebi...pomozi si malo, dovoljno ti je teško.

  18. #18
    Nera avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Velebit
    Postovi
    1,620

    Početno

    Arad, iskrena sućut!
    Ne predbacuj si! Živi dan po dan. Tuga nikad neće nestati i dijete će zauvijek ostati u srcu!
    Pričaj s nama. Možda ti bude lakše.

  19. #19
    Osoblje foruma čokolada avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    12,976

    Početno

    Arad1806, moja sućut...ne znam što bih uopće napisala.
    Imaš li osim partnera još koga uza se, neku prijateljicu, da podijelite tu bol? Imaš li mogućnosti razgovarati koji put s nekim psihologom/psihijatrom?

  20. #20
    Optimist avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2010
    Postovi
    4,284

    Početno

    Draga Arad, primi moju iskrenu sucut.
    Nakon smrti moje sestre, brzo sam svijetu i sebi htjela pokazati da sam dobro, prestala sam plakati, pocela se smijati, ali je tuga poslije dosla na naplatu u vidu psihosomatike. Njenu smrt zapravo nisam adekvatno odtugovala, vec sam je potisnula i taj proces sam prosla godinama kasnije.
    Moji roditelji su bili slomljeni, cijela nasa obitelj.
    Pomoglo im je vrijeme i ljudi koje vole i koji vole njih.
    Nikad nece prestati faliti, nikad nece biti zaboravljena, ali posalju nam oni i osmjeh od tamo gdje jesu
    Prepusti se tuzi, dugo ce ti jos biti pratilja, a onda malo po malo, uz nju ce doci i radost.
    Placi, ljuti se, razgovaraj...ponasaj se onako kako se osjecas. Ne sili se na nista.
    Bila si joj i jesi joj mama, jedina i najbolja za nju na cijelome svijetu.

  21. #21

    Datum pristupanja
    Oct 2013
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    392

    Početno

    Srce mi se stislo. Šaljem ti misli i riječi utjehe.
    Vrijeme će donijeti neki novi način života, ali bojim se da će puno vremena proći dok ne budeš mogla donekle normalno živjeti.
    Želim ti svu snagu ovog svijeta. Nema tu puno pametnih riječi ni utjehe, na žalost. Gubitak je strašan, vjerujem da si bila super mama i da si joj dala svu svoju ljubav. I da je to znala i osjećala.
    Vjerujem da nas naši anđeli gledaju s nekog drugog mjesta. I da ćemo se jednom s njima sresti.

  22. #22
    Vlattka avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2015
    Lokacija
    Osijek
    Postovi
    435

    Početno

    Nemam savjet. Žao mi je

  23. #23
    Forka avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2007
    Lokacija
    Zagreb, Maksimir
    Postovi
    3,746

    Početno

    Draga arad,
    mislim da nema strašnije stvari u životu nego kad roditelj nadživi svoje dijete.
    Ja imam osjećaj da bi mi srce prepuklo i da ne bih mogla više živjeti.
    Ne znam što ti reći, a da ne zvuči banalno.
    Kaže mi prijateljica da takve stvari TREBA odžalovati, da se žalovanju treba prepustiti.
    Međutim, gdje je ona crta kada prestaje žalovanje (ako uopće prestaje) i počinje ono što se naziva ostatkom života, ne znam...

    Daj si vremena, odboluj, a onda se pokušaj okružiti pozitivnim i vedrim ljudima, po mogućnosti si navali dosta kreativnoga posla i možda bude lakše...

    Grlim te

  24. #24
    ina33 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    28,962

    Početno

    Moja sućut !

  25. #25
    Bluebella avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2011
    Lokacija
    ZG
    Postovi
    2,060

    Početno

    Draga arad, primi moju iskrenu sućut zbog gubitka djeteta
    Vise puta danas sam procitala tvoj post i razmisljala o njemu. proslo je samo 2mj od kad si izgubila svoju curicu, nisi dobro, ne mozes ni biti, sve je to previse svjeze.
    Moj je zivot od djetinjstva protkan gubitcima, al jedan od najvećih mi je bio gubitak majke na moj 26 rođendan. Isto srce i iznenada, nikad bolesna nije bila, imala je 47god. Trebalo mi je 3 godine da dodjem sebi i da ju "pustim", ali ne prodje ni jedan dan da je se ne sjetim (umrla je 2009 god). Niti jedan dan nije prosao a da nisam na nju pomislila. Dosta su mi pomogle razne knjige o gubitku najbližih, mogu potražiti pa ti posaljem naslove, ako zelis. Iako, sad ima i novijih naslova. Razgovor sa osobama koje su je poznavale mi je isto pomagao, iako sto je vise vrijeme prolazilo sve je manje bilo takvih osoba, ljudi zele zaboraviti.
    vrijeme liječi rane i nauci te kako zivjeti s njima, al da je tesko tesko je.
    Nemoj biti sama u svemu tome, reci da ti je tesko, pričaj o njoj pa makar se svaki put rasplakala, vjeruj mi, doci ce i trenutak kada ces uspjeti pricati o njoj a da se ne rasplaces. Sjeti je se uvijek, ona je tvoje dijete i daj si vremena da rana prestane krvariti.
    Piši nama ovdje malo o njoj, kakva je bila, kakvu je kosu imala, sta je voljela, sta ju je ljutilo.... ispričaj nam neku anegdotu s njom, mozda ti to malo olakša.

    Cuvaj se draga ❤️

  26. #26
    kli_kli avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2005
    Lokacija
    SF Bay Area
    Postovi
    3,686

    Početno

    Moje saucesce

  27. #27
    Angie75 avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    6,644

    Početno

    draga arad, ne mogu a da ti i jutros ne pošaljem zagrljaj
    Drži nam se...
    Jučer sam bila na jednom događanju s Mani Gotovac i sjetila se njezine knjige Fališ mi, gdje opisuje kako joj se razbolila i umrla kći.. jesi čitala? to bi skoro moglo proći pod terapeutsko štivo, jer ona stvarno totalno bespoštedno opisuje sebe u tom vremenu...
    Posljednje uređivanje od Angie75 : 10.11.2017. at 08:35

  28. #28

    Datum pristupanja
    Nov 2017
    Postovi
    10

    Početno

    Obitelj mi nije tu. Ja sam odselila prije 2 godine,tako da oni koji su mi vazni u zivotu nisu kraj meine (Osim decka naravno).
    Cujemo se samo preko telefona.
    Psihologa/psihijatra su mi nudili zu to da pijem tablete, sto ja ne zelim, jer je to po meni samo odgadanje onoga sto moram proci.

  29. #29

    Datum pristupanja
    Nov 2017
    Postovi
    10

    Početno

    Hvala Vam svima na odgovorima... Puno mi to znaci...

    Moja Mia je jako puno pisla. Bila je jako nadarena za price. Cesto mi nisu vjerovali da ih sama pise bez moje pomoci. Ja se nekih stvari ne bi nikada niti sjetila.
    Jedna uciteljica iz skole mi je predlozila da sakum sve njene radove - na cemu trenutno i radim, i da joj ich predam, te da bi dali izdati njenu knjigu.
    Mislim da bi moja Mia bila jako sretna, posto je jako voljela citati, stalno je bila u knjiznici, i ima kuci preko 100 knjiga.

    Cesto je sama radila svoje knjige, i jedna mi se sada kako sam trazila njene radove, posebno tesko pala. U biljeskama o piscu, gdje je sebe navodila, napisala je "datum smrti: nije poznat, jos sam ziva. Upisat ce se kada umrem." Kada sam to procitala, nisam mogla prestati plakati....i sada dok ovo pisem placem...

    Nadam se da cemo uspjeti u izdavanju njene knjige i tako ostaviti jedan VELIKI trag njenoga Zivota.

  30. #30
    Dijana avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2005
    Postovi
    6,003

    Početno

    Draga Arad, nezamislivo grozno je to što ti se dogodilo..ja ne znam šta bih napisala, ali sve što mislim najbolje je sročila Optimist..nemoj negirati bol..odboluj, odtuguj, možda bol neće postati manja, ali ćeš naučiti živjeti s njom..

    Iskrena sućut.

  31. #31

    Datum pristupanja
    Nov 2017
    Postovi
    10

    Početno

    [QUOTE=Bluebella;3014125]
    Dosta su mi pomogle razne knjige o gubitku najbližih, mogu potražiti pa ti posaljem naslove, ako zelis. Iako, sad ima i novijih naslova. Razgovor sa osobama koje su je poznavale mi je isto pomagao, iako sto je vise vrijeme prolazilo sve je manje bilo takvih osoba, ljudi zele zaboraviti.

    Mozem mi poslati naslove knjiga. Ja inace dosta citam, i vec sam nekoliko knjiga procitala Koje su mi i pomogle.

  32. #32

    Datum pristupanja
    Mar 2008
    Postovi
    1,357

    Početno

    Žao mi je, strašno žao.

  33. #33
    sarasvati avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2009
    Postovi
    2,249

    Početno

    Arad, moje saučešće.

  34. #34
    ina33 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    28,962

    Početno

    Draga arad, možda bi ti pomoglo da se pridružiš nekoj grupi ljudi koji su prošli slično (ne znam postoji li to uopće u gradu u kojem živiš). Nisam pretrpjela takav težak gubitak, ali za neke svoje druge muke obično bih najviše razumijevanja dobivala od ljudi koji su prošli slično i to mi je nekako dosta pomagalo. Moguće je da nije da se ljudi ne žele sjećati tvoje djevojčice, nego možda misle da bi te podsjećanje pogodilo...nitko ne zna koje je ispravno ponašanje, a ako vide da si ti "kao dobro", možda se ne usude... ne znam. Želim ti svu snagu svijeta, ovo što si napisala za svoju kćerku kako je pisala je dirljivo do bola, nadam se da će izaći njena knjiga !

  35. #35
    Nera avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Velebit
    Postovi
    1,620

    Početno

    Smogni snage, prikupi materijale i izdaj knjigu! Sjajna ideja! Pretužno što je napisala o datumu smrti. Ko da je predosjećala.

  36. #36
    Tashunica avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2007
    Lokacija
    tamo, tamo daleko
    Postovi
    5,779

    Početno

    draga arad jako mi je žao zbog tvog gubitka i jako te grlim.

    reći ću ti neke stvari iz cipela osobe koja je na tragičan način izgubila sestru i gledala roditelje kako pate.
    tugovanje ima svoje faze koje su "normalne". pod navodnicima jer sama situacija nije normalna,
    ali kad se desi vjerojatno svaki čovjek prođe sličan put.
    ono što je moj iskreni savjet, nemoj dozvoliti ljutnji i preispitivanju da traju predugo.
    mene su ljutnja i ogorčenost uništili, mene kao osobu i moje zdravlje.
    a isto sam prema van bila čvrsta, najviše zbog roditelja, nisam nikome dala da vidi koliko propadam iznutra.
    koštalo me to zdravlja i to ozbiljno.
    i tek sad, prije neki dan na svivete zapalila sam lampion na balkonu, sjela, pomolila se za sestru,
    rekla joj zbogom i pustila da konačno počiva u miru nakon skoro 23 godine.

    da izbjegneš pet, deset ili dvadeset loših godina nađi si dobrog terapeuta.
    život jednostavno mora ići dalje, bez obzira što je nama u jednom trenutku svijet stao
    i stvari se dešavaju tako da imamo osjećaj da se dešavaju nekom drugom,
    a mi patimo i patimo i patimo.
    tvoja tragedija je još svježa i proći ćeš sve i svašta,
    ali pomozi sebi.
    od srca ti želim da čim prije nađeš mir

  37. #37
    Marija avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    1,063

    Početno

    Draga arad, jako, jako mi je žao

  38. #38

    Datum pristupanja
    Oct 2017
    Postovi
    2

    Početno

    Draga Arad,

    Primi moju iskrenu sućut jer ja točno znam kako ti je..

    Moja bebica je htjela obogatiti raj za još jednog anđela točno na današnji dan prije mjesec dana....

    Tuga, očaj i bol su preveliki..ovo je inače prvi forum na kojem pišem a čitam već danima tražeći utjehu ali je nisam našla...

    Moja je beba imala točno 50 dana kad je zauvijek sklopila oči...
    Imam dvije prekrasne kćerkice od 13 i 15 godina i predivnog muza..vec dugo smo htjeli imati još djece ali nije išlo i napokon sam u 12 mjesecu prošle godine saznala da sam trudna..napokon...
    Trudnoća savršena nikakvih problema, rodila predivnog i zdravog sinčića, našoj sreći nije bilo kraja.. međutim nakon 33 dana virusna upala pluća pa još i bolnička bakterija pa onda problem sa plućima pa respirator pa dijalizator, horor....odjednom iz ničega nastali problemi a on je bio premali i nije izdržao...otišao je prelijepi anđeo i dio mene s njim...
    Nije počelo kao nešto strašno ali dok smo se okrenuli stvar se zakomplicirala da jednostavno ništa nismo mogli a nema koga nismo digli na noge..
    Ali eto Bog je imao neko drugi plan...
    Ne znam kako te utješiti jer jedva držim sebe, doduše ja pijem tablete jer bez njih ne ide i prisiljena sam biti kao dobro jer moje curice me trebaju a suprug eto nosi i mene i sebe...
    Jučer sam nabasala na jednu knjigu mislim da je čak na ovom forumu a napisala ju je žena čija je curica umrla stara 6 mjeseci..tek sam je počela čitati ali jedan isječak sam poslala mužu a koji me se dojmio a to je;

    "Imaš pravo pasti pod težinom križa...i možeš neko vrijeme ostati pognuta pod težinom boli....no ne zadugo! Trebaš se ispraviti i krenuti dalje strpljivo nositi svoj križ. Jer kada jednoga dana pokucaš na Njegova vrata i kažeš "ja bih k svojoj Lauri, a Bog te upita jesi li hrabro i strpljivo nosila svoj križ", što ćeš mu tada reći?"

    Ako si vjernica onda vjeruj da je otišla k anđelima jer djeca imaju direktnu kartu za raj..a na nama ostaje da život provedemo kao što bolji ljudi kako bismo na kraju otišli svojim anđelima...
    Teško je za poludit ali imamo dva puta, ili skrenuti s uma ili dignuti svoj križ i u čast svoje djece gurati dignute glave dok nas "onaj" gore ne pozove...
    Ako ništa ja se vise ne bojim smrti jer znam da ćemo biti zajedno...
    A do onda moram čuvati ova 2 anđela koja imam i želim ih imati još uz Božiju pomoć...
    Drži se i nemoj pokleknut, moramo nositi svoje križeve dok naše vrijeme ne dođe a do onda se naši malci igraju u vječnom miru i radosti...
    Pozz svim

    Poslano sa mog SM-G900F koristeći Tapatalk

  39. #39
    n.grace avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2010
    Postovi
    4,993

    Početno

    draga arad, jako, jako mi je žao
    ako ikako možeš, skupi materijale da se objavi knjiga

  40. #40

    Datum pristupanja
    Oct 2017
    Postovi
    2

    Početno

    Citiraj arad1806 prvotno napisa Vidi poruku
    Pozdrav,

    Novi sam clan ovdje od danas. Najvise radi toga sto ne znam sto raditi, kako se ponasati, osjecati i nastaviti zivjeti.
    Nisam citala starije postove jer mi je i ovo jako tesko pisati i citati, ali tko god da moj procita, i ostavi neki komentar koji bi mi dao bar malo snage i donio mira je dobrodosao!

    Rodila sam 30.11.2006. prekrasnu djevojcicu - Miu. S njenim ocem rastala sam se nakon 3 godine, a on je i kasnije (sada je vec proslo 6godina) umro, tako da smo nas dvije ostale same.
    Kad se to dogodilo mislila sam da je nesto najteze u zivotu bilo kako joj objasniti da joj tate vise nema. Na kraju je to ona i prihvatila, i zivot nam je nastavio dalje, ali smo odonda bile samo jos vise vezane.

    Ovo ljeto moja Mia je bila posvuda - najmanje samnom. U Slavoniji, Istri, Zagrebu. Stvarno je uzivala. Trebala se vratiti od mojih roditelja nekoliko dana prije pocetka skole (trebala je krenuti u 5.razred).
    Taj nesretni dan kad su mi je doveli, ja sam bila na poslu i mama me zvala da je Mii pozlilo. Mislila sam da je to od vrucina, te se odmah uputila kuci. Kad sam dosla pred kucu, usljedio je sok.
    Hitna je ozivljavala moju Miu i cekali su meine, te su se odmah nakon toga uputili u bolnicu. Nakon sat i pol pokusavanja, dosli su mi priopciti da moje Mie vise nema.

    Cijeli svijet oko mene je stao i samo se srusio.

    Savrseno zdravo dijete, sto su pokazali i nalazi kasnije, umro je od zatajenja srca.

    Sada je 2 mjeseca proslo.... i ja se i dalje ne mogu pomiriti s cinjenicom da mog andela vise nema...
    Ubijaju me uspomene, sto smo sve prosle,radile, gdje smo bile,... Zalim za svaki put kad sam je vikala , kaznila i obecanja koja nisam stigla ispuniti...
    Predbacujem si puno toga i ne mogu se jednostavno pomiriti s tim.
    Najgore mi je sto mi se 100 puta dnevno izvrti film pred ocima kako je ozivljavaju , a nisam se ni stigla oprostiti s njom.

    Bol je golema, i iako svima stalno tvrdim da sam dobro, ja se raspadam.. Imam decka s kojim zivim i on je moju Miu prihvatio i odgajao kao da je njegova i zu meine je stalno i on me jos drzi na nogama, ali ni on ne moze shvatiti sto je u meni.

    Kako da krenem dalje? Kako zivjeti i kako olaksati bol?
    Svaki savjet je dobrodosao!

    Hvala.
    Draga arad,

    Žao mi je što si izgubila svoju curicu...
    I ja sam kao i ti ostala bez svoje bebice..danas je mjesec dana da je raj postao bogatiji za jos jednog malog anđela...moja je beba imala tek 50 dana, još uvijek ne vjerujem da umjesto kupnje bodića i duda ja moram ići na grob svome djetetu..
    Već danima prelistavam forume, čitam, gledam ne bi li možda našla nekakav smisao ili olakšanje ali toga nažalost nema.
    Nama je Bog namijenio da nosimo svoj križ..
    Ja imam dvije curice od 13 i 15 godina i duuugo nismo mogli imati još djece i napokon se pojavio moj mali miš, trudnoća savršena, rođen zdrav, mi svi naravno van sebe od sreće...eto 33 dan na hitnu pa kreće horor..ne da mi se pisati šta smo sve prošli u tih 17 dana intenzivne jer nemam snage...
    Otišlo je pola duše i srca s njim i na momente umirem od tuge a na momente sam kao ok... pijem tablete jer ne mogu bez njih još sam preslaba...
    Moja su jutra postala pretužna i iako mi se ne da niti ustajati ujutro nemam izbora radi djece i muža, moram, jednostavno sam prisiljena funkcionirati jer me trebaju...

    Poslano sa mog SM-G900F koristeći Tapatalk

  41. #41

    Datum pristupanja
    Mar 2014
    Postovi
    165

    Početno

    Draga, draga Arad , žao mi je...

  42. #42

    Datum pristupanja
    Nov 2017
    Postovi
    10

    Početno

    Citiraj Lara78 prvotno napisa Vidi poruku
    Ako si vjernica onda vjeruj da je otišla k anđelima jer djeca imaju direktnu kartu za raj..a na nama ostaje da život provedemo kao što bolji ljudi kako bismo na kraju otišli svojim anđelima...
    Teško je za poludit ali imamo dva puta, ili skrenuti s uma ili dignuti svoj križ i u čast svoje djece gurati dignute glave dok nas "onaj" gore ne pozove...
    Ako ništa ja se vise ne bojim smrti jer znam da ćemo biti zajedno...
    A do onda moram čuvati ova 2 anđela koja imam i želim ih imati još uz Božiju pomoć...
    Drži se i nemoj pokleknut, moramo nositi svoje križeve dok naše vrijeme ne dođe a do onda se naši malci igraju u vječnom miru i radosti...

    Draga Lara,

    Moja sucut.. Sigurno ti je tesko... Iskreno, neznam sto da ti Kazem da te utjesim, jer ne znam niti samu sebe utjesiti.

    Slazem se s tobom da se ne bojis vise smrti.. Ni ja se ne bojim, jer znam da kad umrem da cu vidjeti opet svoju princezu.

    Kad joj je tata umro (imala je 5godina) kad sam joj rekla sto je bilo, plakala je. Na kraju sam je utjesila tako sto sam joj rekla da je prava sretnica. Kada me upitala "zasto?", odgovorila sam joj: Pogledaj u nebo... Najsjajnija zvijezda na njemu je tvoj tata. I kad si sama, usamljena, i nestretna, pogledaj u nju, i vidjet ces da je tata uvijek s tobom, da te uvijek prati i cuva. Nakon toga se nasmijala.. I uvijek je vjerovala u to.
    Sada sam i ja nasla svoju najsjajniju zvijezdu. To je moja Mia. Uvijek je tu, i cuvat ce me kao sto sam i ja nju uvijek cuvala i pazila. I cekat ce me.. Cesto pogledam u nebo...Nasmijem se i to mi da malo mira.

    Jucer smo imali misu, koju je skola organizirala, i svecenik je rekao recenicu koja me strasno pogodila i suze su samo potekle: "Zivot je kao pjescani sat. Kad se rodimo on se okrece i pijesak samo pocne teci. Nekome brze, nekome polakse... Kada ponestane pijeska i ostane gore samo praznina, nas zivot zavrsava."

  43. #43
    tikica_69 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2008
    Lokacija
    Novi Zagreb
    Postovi
    2,809

    Početno

    Citiraj Nera prvotno napisa Vidi poruku
    Smogni snage, prikupi materijale i izdaj knjigu! Sjajna ideja! Pretužno što je napisala o datumu smrti. Ko da je predosjećala.
    Upravo ovo sam ja učinila. Papir toliko nevjerojatno trpi sve. Kad sam je završila, osjećala sam se kao da sam umjesto nje prenjela ono što ona nije stigla.
    Moja iskrena sućut. Nisam izgubila dijete na taj način i u toj životnoj dobi, ali držala sam je mrtvu u naručju, pa vjerujem da mogu potpuno suosjećati sa tobom.
    Vrijeme ne liječi. Ono nas samo uči kako se lakše nositi sa time. To je križ koji moramo ponijeti dalje u život i naučiti sa njime živjeti.

  44. #44
    Tiia avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2013
    Postovi
    210

    Početno

    Draga arad. Jako mi je žao zbog smrti tvoje cure.

    Ja neznam koju utjehu napisati jel vjerujem da je nema sada. Tvoja cura tebe sad prati na nebu
    Vjerujem da si bila majka i otac kad je njoj trebalo i da si sve savršeno odradila.

    Sad si me prisjetila a nekamo mislim da je možda o istoj osobi riječ, čekala sam kontrolu sa curkom i tada je dolazila mlada cura s hitnom, to mi je jedan od težih trenutaka koje sam provela tamo i bila tako tužna što se događa tamo.

  45. #45
    Trina avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Postovi
    6,874

    Početno

    Arad, kako si?

  46. #46

    Datum pristupanja
    Nov 2017
    Postovi
    10

    Početno

    Pozdrav.

    Kako sam? neznam odgovor na to pitanje... Svima odgovaram isto - dobro.
    Trudim se biti jaka, borim se iz dana u dan. Mogu reci da u depresiju nisam pala i ne zelim si to dopustiti.

    Da sam prihvatila cinjenicu da moje Mie vise nema, nisam... Iako znam da je ne mogu vratiti.

    Mogu samo reci da sam sada i donekle pocela spavati i da ne placem vise u tolikoj mjeri. S vremena na vrijeme imam jos napadaje, kada pocnem vristati, tesko disati, gusiti se,... ali sve manje.
    Sve u svemu, citam, slusam druge i hranim se lijepim rijecima da mogu ici dalje kroz zivot.

  47. #47
    Trina avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Postovi
    6,874

    Početno

    Često te se sjetim, vjerujem da te se svi često sjetimo i mislimo na tebe , iako te ne poznajemo.
    U oči mi je upala rečenica di pišeš kako sebi predbacuješ sve obećane želje, svaku kaznu, ljutnju...Ajde nemoj to raditi sebi. Ne možeš predbacivati sebi što si bila mama koja je odgajala dijete, možeš zbog toga biti samo ponosna na sebe i na sva svoja i njezina postignuća. I moraš nastaviti živjeti dalje, funkcionirati, raditi....kako drugo, nemaš izbora ustvari. Možeš ili upasti u duboku depresiju, zatvorit se u kuću, leći u krevet i plakati danima, mjesecima....ili pokušati živjeti normalno. U nijednom slučaju neće značiti da si zaboravila svoje dijete. Ko bi to uopće mogao pomisliti?

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •