Pozdrav,

Novi sam clan ovdje od danas. Najvise radi toga sto ne znam sto raditi, kako se ponasati, osjecati i nastaviti zivjeti.
Nisam citala starije postove jer mi je i ovo jako tesko pisati i citati, ali tko god da moj procita, i ostavi neki komentar koji bi mi dao bar malo snage i donio mira je dobrodosao!

Rodila sam 30.11.2006. prekrasnu djevojcicu - Miu. S njenim ocem rastala sam se nakon 3 godine, a on je i kasnije (sada je vec proslo 6godina) umro, tako da smo nas dvije ostale same.
Kad se to dogodilo mislila sam da je nesto najteze u zivotu bilo kako joj objasniti da joj tate vise nema. Na kraju je to ona i prihvatila, i zivot nam je nastavio dalje, ali smo odonda bile samo jos vise vezane.

Ovo ljeto moja Mia je bila posvuda - najmanje samnom. U Slavoniji, Istri, Zagrebu. Stvarno je uzivala. Trebala se vratiti od mojih roditelja nekoliko dana prije pocetka skole (trebala je krenuti u 5.razred).
Taj nesretni dan kad su mi je doveli, ja sam bila na poslu i mama me zvala da je Mii pozlilo. Mislila sam da je to od vrucina, te se odmah uputila kuci. Kad sam dosla pred kucu, usljedio je sok.
Hitna je ozivljavala moju Miu i cekali su meine, te su se odmah nakon toga uputili u bolnicu. Nakon sat i pol pokusavanja, dosli su mi priopciti da moje Mie vise nema.

Cijeli svijet oko mene je stao i samo se srusio.

Savrseno zdravo dijete, sto su pokazali i nalazi kasnije, umro je od zatajenja srca.

Sada je 2 mjeseca proslo.... i ja se i dalje ne mogu pomiriti s cinjenicom da mog andela vise nema...
Ubijaju me uspomene, sto smo sve prosle,radile, gdje smo bile,... Zalim za svaki put kad sam je vikala , kaznila i obecanja koja nisam stigla ispuniti...
Predbacujem si puno toga i ne mogu se jednostavno pomiriti s tim.
Najgore mi je sto mi se 100 puta dnevno izvrti film pred ocima kako je ozivljavaju , a nisam se ni stigla oprostiti s njom.

Bol je golema, i iako svima stalno tvrdim da sam dobro, ja se raspadam.. Imam decka s kojim zivim i on je moju Miu prihvatio i odgajao kao da je njegova i zu meine je stalno i on me jos drzi na nogama, ali ni on ne moze shvatiti sto je u meni.

Kako da krenem dalje? Kako zivjeti i kako olaksati bol?
Svaki savjet je dobrodosao!

Hvala.