Razumijem casa. Znam tu pjesmu.
Ali ne na taj način. Želim da budu empatični, ali da uz prijatelja čija je obitelj proživjela Vukovar reagira isto kao sto bi reagirao uz prijatelja u čijoj je obitelji npr. netko obolio od raka. Ljudskim suosjećanjem.

A ne na način “17.11. ne smiješ ići u knjižnicu slušati srpskog pisca”.
31.10. ne smiješ slaviti noć vještica... i takvi načini...

Jer osim sto odrastaju uz djecu čije su obitelji iz Vukovara, odrastaju i uz djecu koja idu na natjecanja u Beograd. I uz djecu čiji roditelji nisu vjernici i zalijepit će izrezbarenu bundevu na fejs ili stavit na prozor.

Upravo sam prošla pored spomenika poginulim braniteljima u kvartu. Iza na ogradi je veliki plakat “Reći ću vam jednu stvar, ne zaboravite Vukovar”. I što da ja njemu kažem zašto ne smije zaboraviti?