jedan od većih strahova, još od vrtića, bio mi je da moj sin, koji je čudne i teške naravi, neće imati prijatelje i biti će nesretan zbog toga.
zato nisam nikad pokušavala zabraniti mu nešto od stvari koje su popularne među vršnjacima.
nisam spremna da moja djeca biju moje bitke, nego želim da se što bezbolnije uklope u društvo.
recimo, ja sa protivnica igranja igrica i nikad to ne radimo ni muž ni ja, ali djeci ne zabranjujemo. mm i ja imamo fb na kojem smo slabo aktivni, ali imamo fotke kuće i namještaja i djece i ljubimaca - ssamo čekamo da netko ukrade naš život i preštiha naš vrt do kraja.
obadvoje djece su si kupili mobitele na početku oš svojom ušteđevinom i rade s njima što žele. za kćer predpstavljam da nema pojma gdje joj je telefon, a sin vjerojatno se dopisuje u jednoj od grupa.
pitam se hoće li mi se i kad odbiti od glavu takav pogled na svijet?