Moj stariji sin ima 13 godina i ponekad je jako nesnalažljiv. Njegova sramežljivost je isključivo u odnosu prema odraslima, nema problema u komunikaciji s vršnjacima.

Strah ga je i sram kad se mora obratiti odraslima radi nečega i tako je bilo oduvijek, a sad imam dojam da se i pogoršava.

Npr. kad ostavi nešto u školi, a često je to nešto bez čega ne može do sutradan kao jakna, teška mu je muka vratiti se u školu i zamoliti spremačicu da mu otključa učionicu ili pitati jesu li pronašli koju jaknu. Nakon što sam ga više puta slala natrag u školu po zaboravljeno, tek je u 6. razredu i uspio se vratiti kući s onim po što je otišao. Jednom sam ga ja i odvezla i nudila da ga čekam u autu i taj put nije ni ušao u školu. Prva 2 razreda sam ulazila ja s njim i razgovarala sa spremačicama, ali nakon toga nisam htjela. (Drugi sin, prvaš, nedavno je zaboravio jaknu i kad sam mu rekla da se mora vratiti po nju u školu, otišao je i vratio se za 10 minuta s jaknom.)

Nedavno mu je brat bio bolestan i trebao je otići kod bratove učiteljice po neke listiće da mali riješi kući i 3 dana se nakanjivao otići, ali na kraju je mali to dobio tek kad se vratio u školu.

Čak je došlo do toga da je poželio jednu knjigu i kad sam mu rekla da mu je neću nositi iz gradske knjižnice jer je ima u njihovoj školskoj, teško je uzdahnuo. Jer kao, nije problem dignuti lektirnu knjigu, a ova nije bila lektirna. Kad se na kraju pojavio s knjigom kući, imala sam dojam male pobjede, iako sam nastojala ne praviti problem oko toga.

Da napomenem, njihova škola je mala i vjerojatno ga svi znaju jer je već sedmaš i među najboljim učenicima i sudjeluje u svim mogućim projektima i radionicama. Što će biti kad dođe u veliku školu u kojoj sigurno svi neće biti tako prijateljski raspoloženi (da ne govorim o studiranju jednog dana)?

Kako mu mogu pomoći?