Zapravo pisem jer mi je tesko pomiriti se da se blizi kraj nasem dojenju.. Drugo dijete, 14 i po mjeseci, iskljucivo dojen do 6, super prihvatio dohranu ,cicao i dalje kao novorodjence.. sa njegovih godinu dana sam krenula na posao i tu se broj podoja drasticno smanjio. Mjesec prije toga je skroz odbio lijevu tako da ta vec 3mj nije u uporabi. Desna se svela na 1 cicanje usred noci.. Nudim po danu, ili zatrazi kad lista knjigicu u kojoj su slike bebica koje cicaju ali to je "primim , povucem i ostavim".
Stariji je isto tako cicao do 14mj kad je naglo odmahnuo glavom jedan dan i nikad vise nije trazio a nudjenje je odbijao.. I sad si mislim-umjesto da sam sretna sto tako lako sami odluce kada im je dosta ja se brinem zasto sad opet moje drugo dijete ne zeli vise sisati
14mj mi sad djeluje malo, nekad davno prije prvog djeteta mi je u glavi bilo do 12mj i gotovo, ali fali mi tih nekoliko minuta u danu kad postojimo samo ja i on i cica i onaj pogled tih velikih okica i osmjeh punih usta mlijeka..
Postoji li kakav strajk u toj dobi? Koliko dugo bi trebala nuditi bez da pita?
Drzi me bar jos to jedno nocno koje mu vise sluzi za umiriti se i zaspati nazad nego za ista drugo, ali sama pomisao da je mozda nocas zadnji put da je zatrazio mi izaziva suze u ocima.. Tu znam da cete me razumjeti jer okolina ne razumije zasto mi to tako tesko pada.. A iskreno ni ja bas najbolje ne razumijem..