E, baš sam to htjela napisati... Sirius je rekla da je sav raspon osjećaja normalan... i baš mi ta riječ fali “normalno” - ono hebi ga, ali to je sve život, ne događa se “nekome drugome”, nego i nama... nisu to samo snimke s TV-a “nazovite 060... za dječji odjel”, to je ono život koji ti se dogodio i koji se može dogoditi svakome. I meni je sve to sto se izdešavalo ispalo, tj. ja sam na to gledala “ok, to je život, ajmo sad, što treba?” Realno mislim da je to i jedini pravi put, šta se drugo? Nećeš leći na pod i umrijeti. Ok, netko hoće, netko će skroz prestati funkcionirati... ali ja mislim da većina ljudi ne bi. Pala na pod. Nego bi se jednostavno nosila s tim, netko teze, netko lakše, ali mislim da bi se većina ljudi znala nositi. I meni je silno išlo na živce kad su mi ljudi govorili “kako si ti hrabra i snažna!!!”. Meni je uvijek reakcija bila, ma daj, pa svatko bi na kraju isplivao.