može bit i do zagreba, 2-3 dana, s 50 kuna ahhhhhaaaLili75 prvotno napisa
ajme, još sam malo mamurna od jučer, ne uzimajte me za ozbiljno ahhhhhhaaa.
plačem
nastavite.
 |
|||
|
|
|||
može bit i do zagreba, 2-3 dana, s 50 kuna ahhhhhaaa
ajme, još sam malo mamurna od jučer, ne uzimajte me za ozbiljno ahhhhhhaaa.
plačem
nastavite.
Ne sekiraj se. Mi smo nesto slično napravili tak da ni je prva stvar na jesen djeci otvorit neke kartice da im u takvim situacijama mogu uplatit lovu.
I mi lakse kupimo nove tenisice neg idemo nekam po njih. Idu tam gdje mogu sami.
Posljednje uređivanje od NanoiBeba : 16.07.2018. at 13:26
Moj stariji neki dan je konacno s ekipom otisao u grad.
I salje on meni poruku malo prije ponoci da misli da mu je otisao zadnji tramvaj i da li cu doci po njega na Trg.
Reko, sine, spavam. I fino mu posaljem raspored nocnih voznji. Mislim, svasta, moji bi mene u top strpali da sam tako nesto pitala u gluho doba noci. Srecom po njih niti smo tada imali telefon, niti su imali auto.
Ali sto se voznje tice, imali smo frendicu ciji nas je tata gotovo uvijek cekao nakon izlazaka u ranim jutarnjim satima i vozio ( njoj doma na prespavanac).
On je bio u mirovini i nije im smetala puna kuca djevojaka , niti to sto mora cekati u 4 ujutro ispred Lapa.
Posljednje uređivanje od sirius : 16.07.2018. at 13:28
Voli i moja guza putovanja, sto svi znaju. Odrasla sam u familiji gdje je to bilo najnajbitnije.
No problem ovakvih tema (ne mislim na forumu vec opcenito) je da svi sude prema sebi. I svi imaju neku ideju i viziju kako bi trebalo biti bolje. I ja sama.
Pa tako su nastale one legendarne:
sve su to recenice s kojima smo i mi odrasle i smjeskali se.Danasnje generacije se ne znaju zabavljati
ova danasnja mladez nema pojma
i eto sad ta generacija otvara topike na forumu i raspravljaju o danasnjim mladim, a jelte moja baka je sjedila u slavoniji ispred svoje kapije na hoklici i to komentirala s komsijama
Pa dobro ti je dijete reklo.
Nije isto kad im mi prostremo crveni tepih ili kad oni sami nešto sebi organiziraju i naprave... Ono što dobiju, uzimaju zdravo za gotovo, a ono oko čega se trebaju sami potruditi, više cijene.
Jednostavno je - moj E. voli kuhati i moram se potruditi da mu dam priliku. Nije isto kad mu ja skuham bolonjez u ekspres loncu ili kad ga on sam (kako je Apricot opisala u jednom davnom topicu) kuha satima... Meni to ponekad ide na živce, ali sama sebe mlatim po prstima i mičem se svjesno...
A mladi to isto rade na društvenim mrežama... Oblik komunikacije se tehnološki mijenja, a sadržaj je isti.
i eto sad ta generacija otvara topike na forumu i raspravljaju o danasnjim mladim, a jelte moja baka je sjedila u slavoniji ispred svoje kapije na hoklici i to komentirala s komsijama
pa je, ali i sami pisemo kako su mladi uglavnom na ekranima, kako ih trebamo makunti i sl.
i eto oni samo pilje u ekrane a mi smo se igrali lovice, gumi gumi.......
edit. ono sto hocu reci pitanje je zapravo da li ce to sto serviramo djeci sve, bar u nasim ocima, zbilja ih iskvariti ili ne. osobno mislim da je uspjeh zapravo splet volje, snage i okolnosti.
Posljednje uređivanje od spajalica : 16.07.2018. at 13:41
Ja sam neki dan zaključila da starim, kad sam u 11 navečer poželjela mlađariji (roditeljima i maloj djeci od kojih su neki ispod 3 godine) htjela graktati s balkona da je vrijeme da odu spat. Ipak nisam...ali da su mi išli na živce, išli su mi.
Mogla bih se zapravo složiti s ovim. Vidim oko sebe svašta - djecu od kojih se očekuje uspjeh i koja ga ostvaruju, djecu na koju se dvaput ne pogleda i koja isto tako ostvare uspjeh, pa onda one druge (koji se ne snalaze, vlastitom krivnjom ili spletom okolnosti) i jedino je pravilo da nema pravila. Uostalom, koja je danas definicija uspjeha? Upis u odabranu srednju školu / posao / novac / materijalne stvari / putovanja (:ina nizili jednostavno zadovoljstvo vlastitim životom, bez obzira na to što drugi misle o tome...
Sirius, svaka čast tako bi i ja! Jedino bi me malo više bilo strah za kćerku jer je žensko ali ako je u društvu onda neka čeka.
Peterlin, dobro pitanje. Ja biram kao odgovor:
zadovoljstvo vlastitim životom - a to je obično vezano uz realizaciju svojih potencijala, želja, snova a za to je potrebna kao što reče spajka volja, snaga i sreća. Samo bih uz to dodala samopouzdanje i upornost kao bitnu crtu.
A opet ima ljudi koji mogu imat sve na ovom svijetu i bit će nezadovoljni. Uvijek kažem ajme Bože kloni me takvih koji stalno nešto kukaju, imali, ne imali, uvijek imaju razloga za negativu. Mislim da takvi zbog svog stava ne uspijevaju polučit uspjeh koji možda smatraju da zaslužuju.
Na to ću vam ispričati anegdotu: bila ja kod frizera, u salonu 18-godišnja frizerska vježbenica. Neke klijentice u salonu sa farbom na kosi dok čekaju komentiraju sa frizerkom šeficom nešto u smislu ove teme. Na to će vježbenica (18 godine, jelte): da, u pravu ste, današnja mladež ne razumije, u moje doba sam ja… itd..Pa tako su nastale one legendarne:
Danasnje generacije se ne znaju zabavljati
ova danasnja mladez nema pojma
sve su to recenice s kojima smo i mi odrasle i smjeskali se.
i eto sad ta generacija otvara topike na forumu i raspravljaju o danasnjim mladim, a jelte moja baka je sjedila u slavoniji ispred svoje kapije na hoklici i to komentirala s komsijama
Što nam to govori?
Ne možeš danas držati djecu u standardu kakav je nekad bio sve da hoćeš. Pa ja sam samo prošle školske godine bila prisiljena kupiti djetetu 4 para tenisica : rukometne za trening, jedne za tjelesno (jer mora imati čiste, nenošene tenisice samo za dvoranu), jedne za igranje oko kuće i jedne za svečanije prilike kad se sredi (npr.za misu).
ALi, nemojmo se zavaravati. Neimaština i čuvanje ovaca na Velebitu sigurno mogu ojačati duh, izdržljivost, pa i motoričke sposobnosti ako hoćete. Ali, ako nemaš nekoga da te debelo pogura, najvjerojatnije ćeš na Velebitu i ostati. Ne treba se čuditi ni Modriću, ni Da Silvi ni Lovrenu što su potpisivali onakve ugovore s Mamićem. I nisu oni jedini, sasvim sigurno. To mi je baš nedavno pričao i jedan kolega koji je debelo u sportu. Svi ti vrhunski igrači su barem jednom morali napraviti neku prljavštinu da ih se pogura jer sport je danas industrija koji danas donosi ogroman novac i možeš biti talentiran koliko hoćeš, ali ako nisi imao svog čovjeka.. Teško, jako teško da ćeš uspjeti.
Alga, ne natjecem seali meni je jednom trinaestogodisnja djevojcica oplela po devetogodisnjim i uzdahnula "ove nove generacije.."
Cvjeta,se mali javio?
Kad kreće put kuće?
Joj, ja bih tako bila sretna da moja zagnjavi za nešto.
Bilo što.
Njoj ništa ne treba.
Na koncerte voli najviše ići sa mnom.
U kino, ajde, ode s prijateljicama.
Čak su i jednu tekmu, onu protiv Argentine gledali zajedno u kafiću u gradu. Skupilo ih se pola razreda.
Inače, izlasci ju ne zanimaju, dečki isto, cuga isto, odjeća i obuća- nula bodova...
Što se tiče tenisica, ja sam joj u dva mjeseca kupila visoke Starke, niske Lacoste i one Pumice basket heart sa satenskim vezicama, a ona je frkala nosom da kaj će joj to, kad će to sve nositi.
Čak je izrazila želju da ide raditi iako joj uistinu to ne treba, ali nisam joj uspjela naći posao pa je to propalo.
Nisam se previše ni trudila jer mislim da se treba odmarati, a novci joj ne trebaju.
Kad je išla van s razredom, isto kao i mali od Peterlin, potrošila je samo na WC, a sad kad su išli u Trst na WC i ljubičasti ruž za mene.
Od stipendije nije potrošila niti lipe već tri godine.
Džeparac joj dajemo, 20 kn dnevno, a kad ima nastavu gablec joj složim doma i ona ne potroši ni lipe ni tada.
Samo fila kasicu, a kad ide u kino neće uzeti novce jer kako kaže:" imam"
Karticu ima godinama i kad joj je tata prije puta u Trst rekao da ju ponese, odgovor je bio- šta će mi?!?!
I nije ju uzela.
A i dalje je najsretnija kad joj u mulleru kupim Schleich figuricu iako ih ima puno, ali nova uvijek dobro dođe.
I igra se s tim
E da, izrazila je želju da bi na vozački, ali dogodine jer će imati nakon upisa na faks vremena do početka akademske godine pa bi ona to ugurala između sedmog i desetog mjeseca.
Ja se trudim dijete nauciti da se mora truditi, da nije bitno ako sad ne moze, al se treba potruditi. Osmisljavam na koji nacin da mu ucinim poslove zabavnim. U vecini slucajeva bih bila dvostruko brza da mu upalim crtic, al kad vidim kako je sretan kad shvati, lebdi mi osmjeh na licu. Kupila sam iz zezancije Danski odgoj, i oni na trudu inzistiraju. Jedino sto to dosta troši roditelja. Ja sam navikla potegnuti u zivotu, dizat si letvice malo iznad svojih mogucnosti i ako mi je nesto pomoglo u zivotu, onda je to. Ali ako nemas strasti i zabave u toj dignutoj letvici, to se nikome ne da.
Ja nisam bas za bilo kakav ljetni posao, samo nesto sto obogacuje duh. Mislim da i dijete zasluzuje godisnji, ako je tijekom godine puno radilo u skoli, muzickoj, sportu... Ako nema druge mogucnosti, onda je to drugo. Ili ako bas jako zeli.
Tanči,zašto misliš da joj ti moraš naći ljetni posel?
U moje doba to smo sami našli,poa susjednog kvarta je radilo u jednoj tvornici,i jedan dečko je reko da trebaju još ljudi pa sam otišla ja i povukla buraza,dve godine smo tak odljetili.u trećem mi je otac našo praksu i tam sam ostala do kraja faksa.ali smo nakon trećeg i četvrtog razreda sami otišli na plantažu raditi u Ivanić Grad,bio oglas na radiju.povrrmeno na faksu radila još par poslova sastane.
Ja sam svojem dala ideju,rekla gdi da pita,sama pitala ali ispalo je da ipak neće Tj. Da nije trebalo čovjeka viška.
Možda se još nešto nađe kad se veliki s mora.
pročitala sam nedavno knjigu o jednom vrhunskom sportašu i ponukala me iznova na razmišljanje o ovome...
taj sportaš opisuje svoje djetinjstvo prožeto fizičkim radom, siromaštvom, bolesnom majkom, strogim ocem i mantrom koja je obilježila njegov put
"Ponekad jednostavno činiš neke stvari " - na svako njegovo zašto- otac mu je tako odgovarao (npr. ako bi se želio ići igrati nije mogao dok ne složi 5 metara drva koja mu je taj dan otac odredio kao zadatak)
puno vremena provodio je na otvorenom, u prirodi, u lovu i ribolovu, s majkom je uzgajao vrt i radio na zemlji
to je rezultiralo velikom samostalnošću od najranije dobi , sa desetak godina znao je uloviti i pripremiti obrok za obitelj, pobrinuti se za mlađu sestru i brata, nacijepati drva, naložiti vatru i sl.
jednostavno se naučio oslanjati na vlastite snage i brinuti o sebi
kao mladić je otišao studirati i otišao od kuće zbog neslaganja s ocem- sam se izdržavao radeći, studirao, održavao kućanstvo, kuhao, čistio, trenirao
bio je izdržljiv i nije nikad odustajao (ponekad jednostavno činiš neke stvari, nema zašto)
ja vjerujem u fizički rad
volim fizički rad
mislim da fizički rad može čovjeka oplemeniti i mnogočemu naučiti
kao dijete sam kod bake i djeda na selu naučila sve teške poljoprivredne poslove ( od kalanja vode iz bunara, kad kantu od 5 litara vučeš 10 metara, preko skupljanja sijena na +30, kad vapiš za hladovinom ali nema stajanja dok se ne završi, do hranjenja blaga i čišćenja) i baš mi je drago da jesam - kao dijete iz centra grada jedva sam čekala ferije da se maknem i odem na selo
moji rođaci i ja smo bili klinci od 9-10 godina i s odraslima smo radili tjednima da bismo baki i djedu pomogli prikupiti krmivo za zimu (bilo je puno krava i konja i svega)
tu sam se naučila koliko te teški rad može učiniti snažnim u svakom smislu
ja svoju djecu ne mogu poslati da rade ne znam što, ali itekako očekujem da rade ono što mogu
jednostavne poslove po kući i slično
iako smatram da to nije dovoljno, to nije pravi rad nego više da steknu osjećaj da se stvari ne odrađuju same, da netko i skuha obrok koji jedu i baci smeće i raširi rublje i promijeni posteljinu
da steknu uvid koliko je to posla
također, nema vozanja i navoženja kad nije stvarno nužno
imaš noge i bicikl - osim što je zdravije, uči ih još jednoj važnoj stvari - nemoj ovisiti o drugima - ide ti se u knjižnicum - ne čekaj mene ili tatu - sjedi na bicikl i odi i dođi kad tebi paše
hoću da shvate da se mogu oslanjati na sebe - i što se tiče prijevoza ali i drugih stvari
vozim u školu samo kad je nevrijeme
mlađu ćemo voziti prvo vrijeme jer tek kreće (tako smo i stariju)
čim stasa da može sama, ide pješice (imaju 10 min.)
oko nas se djeca voze svugdje- u školu, na trening, ma kamo god
meni je to van pameti, uopće ne mogu dokučiti razlog zbog kojeg zdravo dijete ne može nekamo ići na svojim nogama, u malom mjestu gdje je sve nadohvat ruke i sve stigneš za max. 15 min.
ali dobro, svak o sebi...
druga stvar koja mi je bitna - da nauče misliti i rješavati probleme
to je proces
to traži od roditelja da sami sebe lupe po prstima koji put
jer kreneš instinktivno pomoći a time mu zapravo odmažeš
treba dijete pustiti da samo pokuša, ohrabriti ga
ali ne rješavati stvari UMJESTO njega
time mu oduzimaš nešto dragocjeno
umijeće rješavanja stvari
osjećaj postignuća kad ih riješi
oduzimaš mu puno toga
i još jedna stvar mi je važna- da ih naučim da budu snažne, jake, da znaju da mogu ostvariti sve što požele
ali moraju dati sebe, moraju stisnuti zube, ne posustati, ne odustati
moraju vjerovati same u sebe čak i ako nitko drugi to ne čini.
ako to uspijem postići onda ću imati razloga biti zadovoljna
Joj, Jelena, nije isto danas naći posao kao u naše vrijeme, kad je bilo dovoljno otići do prve tvornice i prijaviti se kao praktikant ili sezonac.... Danas je to ipak teže i prvi posao ne bih baš prepustila djeci. Ja sam prošle godine svog prijatelja (koji ima privatnu firmu) ugnjavila da ih uzme na koji tjedan. Rekao je da može, ali da će ih testirati. Tek nakon tjedan ili čak dulje uvjerio se da je to OK, da mu nisu teret i trošak (iako bih ja njemu platila da ih uči, jer to više vrijedi od eventualnog honorara). Za ovu godinu je sam rekao da su dobrodošli, a isto i tijekom godine kad imaju vremena. Uvijek će se naći neki posao za njih (ako ništa drugo, čišćenje printera - to je posao koji im nije drag, ali odrade jer znaju da moraju...). Ako nađu štogod sami i po svojim vezama, tim bolje, ali nije lako.
Kolegica ima kćer koja već drugu (ili traću??) sezonu radi u elitnom hotelu ljeti. To je fizički vrlo naporno i zahtjevno, ali ona to sama želi (zaradi nešto i ima priliku vježbati strane jezike, koje i inače voli i time se bavi).
Prijateljev sin je odradio studentski ugovor u Vip-u, a to mu je našao prijatelj, ali za to treba imati iskaznicu student servisa. Koliko sam shvatila, učenički servis ne uzimaju.
Obično se može dobiti posao pakiranja udžbenika, punjenja polica, punjenja suđerice i slično (na obali čišćenje i animiranje, ali čula sam s više strana da mlade ljude jako izrabljuju i da je plaća često upitna, ali pošto kupila - po to prodala). Moji su sinovi prve dvije godine odradili u "kontroliranom okolišu". Mislim, ne bih ih uzela k sebi u firmu (ni ne mogu, ali da i mogu, ne bih - njihove prijatelje možda i bih, ali vlastitu djecu ne bih, radije bi se potrudila naći im nešto drugo gdje mogu biti korisni).
Kad smo spomenuli vlastita iskustva - ja sam radila na liniji pekmeza i pakiranja šećera za kavu više sezona, jer mi je to bilo u kvartu. Kasnije, u doba faksa, ugurala sam se u projektni ured velike firme i nešto naučila o organizaciji dokumentacije, ali isto kao što moja djeca sad čiste printere, ja sam isto u ono vrijeme pomagala oko ljetnog preslaganja ormara i fizičkih poslova koji se u uredima moraju obaviti, a nikome se ne da dok ne dođu učenici/studenti.
I da - za ljetni posao ne smije se čekati kraj škg nego se to treba planirati i izvidjeti puno ranije. Mnoge strukovne škole imaju svoje kanale. Za gimnazije je teže, ali može se. Moj gimnazijalac u red s bratom radi i nije problem nedostatak prakse. Na poslu je da upravo to dopuni u svom profilu. Moram im reći da taj ljetni rad isto dodaju u svoje reference i popis poslova koje su radili.
Za kasnije - ima odličnih mogućnosti za studente, pogotovo one koji su pri kraju. Gle ovo: https://www.ericsson.hr/ljetni-kamp (naravno, ja gledam ono što mislim da bi mojim sinovima moglo biti zanimljivo, ali takve stvari postoje, nisu SF...) Ima i raznih mogućnosti studentske razmjene. Svaki čas čujem da je nečije dijete preko Erasmusa otišlo u neku zemlju na prasku ili usavršavanje. To se mogu snaći sami. Ali za rad preko učeničkog servisa često će trebati našu pomoć i vodstvo.
M. ne zeli raditi ovo ljeto. Lova mu ne treba. Ne izlazi i ne pati na odjecu. Radije hladi dupe po cijele dane.
Flopi, meni su kruske i jabuke, pomaganje u kuci i rutinsko ponavljanje nekog zadatka (ja sam jedne godine na faksu u ritmu preuzimala papire i slagala na regal, dobra je placa bila). Moj 2,5 godisnjak prazni sudjericu samnom i postavlja stol. Izvadi kosaricu s bestekom na stol, razvrsta i odnese u ladicu. Neki dan je razbio tanjur i jako ga se dojmilo, iako se nismo nista ljutili, nego smo ga maknuli u dnevnu sobu da se ne poreze. Sad ponavlja kako ne smije na rub stavljati.
A ova prica o sportasu mi slici na Agotu Kristof i Zlatnu biljeznicu. I eto emocionalno je ocito zeznut. Ja se sjecam kako se moja mama stalno morala braniti od napada drugih ljudi sto sestra i ja ne spremamo i ne kuhamo, jer necemo nista znati raditi. Obje smo zavrsile teske fakseve i obje smo brzo napredovale bez pedigrea i izrazito smo samostalne. Nista nismo dobile od roditelja, sve same rujemo. A s druge strane su nam roditelji bili s idejom da ako imamo novac da necemo zavrsit faks pa su sparali kao cvijeta
Bas je to neka kombinacija okolnosti, odgoja, karaktera. Ja radim s mladima i 100% mi nisu ni po cemu bolji ovi sto zaradjuju. Dapace, cesto su puni samopouzdanja bez pokrica.
Mislim da nije problem ako im mi u početku pomognemo pronaći neki posao. Bitno je da ga oni odrade.
mi smo zadnje dvije godine napravili inicijalni kontakt, a curka je dalje sastavljala pisma, cv, odradila intervju....
ko kaže da cvijeta špara, više je zaboravna
Ma stigne... Dok su još maloljetni, stvarno nema baš nikakve potrebe ni presije da moraju ići raditi. Drugo je ako imamo priliku i ako djeca žele... Moji baš guštaju, ali poznaju poslodavca (susjed iz kvarta) i dobro se slažu. Nisam ih tjerala, samo sam uparila sklonosti i mogućnosti.
Ja isto mislim Jelena da to nije tako jednostavno, po meni se tu radi o jednoj kombinaciji vrijednosti, karaktera, upornosti, ne odustajanja, vjere u sebe i razumijevanja da i mala kap može udubiti kamen, ako pada kontinuirano i uporno.
Podsjetilo me ovo s traženjem posla na crticu kad je nedavno na razgovor za posao u jednoj udruzi dvoje mladih, ali punoljetnih kandidata došlo s majkama. I još je mislim jedna od njih rekla “MI smo došli na razgovor za posao”.
I meni je na prvu zvučalo, zašto bi ja djetetu tražila ljetni posao, neka nađe samo. Čak mi se uz internet čini i lakše nego nama prije... Ali dobro, ako kažete da je to “danas drugačije”. Samo nemojte s njima na razgovor.
Razmišljam o ovoj temi, ali bojim se da naša djeca nikad neće iskusiti “čuvati ovce”. Ni ona koja moraju pospremiti suđe i raširiti veš i koja idu sama do knjižnice, ni ona koja to ne moraju i koju se vozi.
To su mi sve nekako nijanse. Nema tu za našu djecu “hard stuff”. Npr. u tom kontekstu bi ovo “neka ne traže sami posao, ima onih koji ne plaćaju”, možda baš trebalo pustiti ih da i to iskuse.
A tko bi od nas ostavio dijete s temperaturom na ultri? I ako bi ga i ostavio, zvao bi ga ili tipkao svakih 7 minuta je l pala temperatura. Mobiteli su za sve krivi.
Normalno da je nama bilo drugačije, nitko nas nije zivkao svakih 200 metara kad nekih odeš i tražio izvještaje. Kako će biti samostalni. (Mislim, nisam ni ja bolja u tome da pustim sve same).
ured do mog je firma za ukrcaj pomoraca i oni imaju hrpu tih kadeta koji dolaze s mamama na razgovor za posao, mame im pomažu ispunit formulare
Ma zezam cvijetu
Bome tko napise cv i ode na razgovor i postane svjestan kako mu je vazno da mu se cv razlikuje od svih ostalih da bi nekome bio zanimljiv u masi, to je super. To bi se bas u srednjoj trebalo raditi s djecom, neke situacije, da osvijeste sto znaci dobiti 100 zivotopisa i odlucit se za 5. Tipa tko moze istrcati maraton, moze povremeno malo jace povuci na poslu.
A ja sam mislila da je vrhunac, kada su mi par puta dosli studenti sa roditeljima.
za srednjoskolce danas nije lako naci posao preko ljeta, poslodavci ih nerado uzimaju, vise vole studente i studentske ugovore
Da, mobiteli su nam malo otežali stvar... ja se prva ne mogu obuzdati da svaki čas provjeravam, da li je stigla...
A meni na razgovor dosao mrzitelj zena. To mi je bilo najsmjesnije. Pitala sam ga sto nije valjalo na zadnjem poslu, ispalio da ne moze sa zenama raditi
3 mjeseca je jako puno odmora iako to djeci prođe u hipu. mislim da im mjesec dana šljake ne bi umanjilo gušt, dapače. ali naravno, ne možeš maloljetno dijete poslati na rad ako ne želi. ja sam se potrudila predstaviti mjesec dana ljetnog posla preko učeničkog servisa kao normalan slijed nakon završene školske godine i sretna sam što je moj to i prihvatio najnormalnije. kao student je isto cijelo vrijeme radio - najnormalnije, to se podrazumijevalo.
Kod nas u selendri učenicima nije teško naći posao, jer jednostavno nema dovoljno ljudi. Što više turista u odnosu na domaće, to je klincima lakše naći posao. To su šugavi i potplaćeni poslovi sa lošom satnicom, pola toga na crno i sl, ali barem mogu probati.
da se nadopunim, ko da je važno radi li netko što mora ili što hoće, po meni je raditi i zaraditi najnormalnija stvar na svijetu.
A meni na razgovor dosao mrzitelj zena. To mi je bilo najsmjesnije. Pitala sam ga sto nije valjalo na zadnjem poslu, ispalio da ne moze sa zenama raditi
Evo ja sam svojoj dogovorila posao, i s obzirom da kada je bio ugovoren nije bilo šefice, smatrala sam da je pristojno otići pozdraviti. I onda sam se maknula.
Nadam se da bude zadovoljna.
Sve nakon toga od prijave i ugovora sama odrađuje. Iako se meni diže kosa na glavi jer ide njezinim sporim tempom.
to svakak
Flopice pročitala sam tvoj post u dahu i baš sam se naježilavrlo slično razmišljamo.
Slažem se i s Jelenom u dijelu da ih je bitno naučiti da se trebaju potruditi, ono potrudi se, pa kako bude.
Jedino se ne slažem da trebaju 3 mjeseca (ili 2,5 mj) buljit u prazno, predugo je to.
ajme sad bi jedna moja prija rekla: Glup ko stupA meni na razgovor dosao mrzitelj zena. To mi je bilo najsmjesnije. Pitala sam ga sto nije valjalo na zadnjem poslu, ispalio da ne moze sa zenama raditi
Kao što nisu 100% bolji ni oni koji ne zarađuju.
Nisam sve stigla pročitati.
Na temu: Djeci omogućavam stil života koji ja imam, ne ulazim u dugove da bi im kupila plejku, ali neću im nekupiti plejku da bi sebi kupila 2. računalo ili 7. cipele, ako me razumijete. Dozvoljavam im ono što smatram primjerenim svojem stilu života.
Odrasla sam u radničkoj obitelji koja je u ratu postala neradnička
Jesam uspješnija od njih - nisam. A ko zna bi li bila da sam i ja išla na prakse.
Plus, Hrvatska ima izuzetno!! nisku socijalnu propusnost, tako da, nemojmo se zavaravati zbog Luke Modrića.
Da, predugo je 3 mjeseca buljiti u prazno...Flopice pročitala sam tvoj post u dahu i baš sam se naježila
Slažem se i s Jelenom u dijelu da ih je bitno naučiti da se trebaju potruditi, ono potrudi se, pa kako bude.
Jedino se ne slažem da trebaju 3 mjeseca (ili 2,5 mj) buljit u prazno, predugo je to.
Meni je najgore bilo (dok su bili u višim razredima oš) ljeti doći s posla, a oni ko zombiji prikovani za igrice na računalima i prže ono malo mozga....
Tada smo okrenuli ploču - našli smo im svakog ljeta neku razbibrigu, odlazak k rodbini na par dana, kampove (glazbene, filmske, razno...), a kad su dorasli do posla, s veseljem su i to prihvatili. Nismo im nametali. Moj stariji je kod svog ljetnog poslodavca znao otići i inače, jer ga je zanimalo čime se on bavi. Mlađi se uskoro isto zainteresirao. To je splet slučajnih okolnosti. Ali da nije ispalo to, bilo bi nešto drugo. Štajaznam, Podravka traži radnike u Rovinju. To mi je prvo palo na pamet i nisam dublje istraživala, ali bratemili, ima raznih kombinacija. Sve se to računa u životno iskustvo. Čak i ako ispadne loše, to je korisno jer mladi ustanove da tako nešto ne žele raditi, pa onda da treba biti oprezan s ugovorom (prijateljeva kćer je lani odradila puno više sati nego što ju je ljetni poslodavac platio).
Srednjoškolce još treba malo potaknuti (ne mora to značiti guranje - to je individualno) ali studenti si već mogu i trebaju naći posao, baš zato da skupe iskustvo. Kao ni flopica, ja nemam kamo poslati svoju djecu da skupljaju sijeno, ali zato mogu (i namjeravaju) bajcati prozore i farbati ogradu na vikendici. Da jednom mogu procijeniti koliko vrijedi radnik (tj. koliko će biti spremni nekoga platiti da im to napravi i da ne moraju bratemili baš sve u životu platiti).
Btw. nisam ja sama došla na te zamisli - gledala sam kako ljudi oko mene odgajaju svoju djecu i isprobavala na svojim zamorcima ono što mi se činilo prihvatljivim. Sjećam se kolege kako se prije puno godina žestio na sina koji mu nije htio pomoći zamijeniti wc školjku, nego je rekao da će platiti majstora. Eh, sine - rekao mu je - ne možeš procijeniti koliko vrijedi taj posao ako ga ne znaš sam napraviti. Ne moraš sve znati, ali nije pametno da baš ništa ne umiješ sam napraviti.
Lili pročitaj tu knjigu - Scott Jurek - Jedi i trči, krasno i inspirativno štivo
ne znam je li emocionalno oštećen - vjerojatno jest
vjerujem da većina ljudi ima svoje demone i da zamjera roditeljima ovo i ono
ali do znamo da su nas voljeli i vole i da su neke stvari činili jer nisu umjeli drugačije sve se to može sanirati
ide život dalje
htjela sam reći da nije postao vrhunski ultramaratonac slučajno
znao je da može nastaviti i onda kad se činilo da je kraj
takav duh se ne stvara preko noći - potrebno je proći neke teške stvari koje kad preživiš postaju neiscrpan izvor životne snage
neka se nitko ne ljuti ali moram reći da je meni odlaženje na faks i na posao s djecom nešto nepojmljivo
pa to su odrasli ljudi
valjda bi trebali moći imati toliko vjere u svoje sposobnosti da samostalno obave neke stvari
ne znam, moguće da sam ja prilično ogrubila zbog raznoraznih životnih okolnosti koje uključuju sio djetinjstva i najljepšu mladost u ratnom ludilu
gdje se doslovno borilo za opstanak
ono, nema mile- lale, nema novaca, nema hrane, nema struje, vode, novih tenisica, nema roditelja kraj tebe
s 18 godina imaš dvije ruke i noge i glavu i sam zarađuješ i plaćaš si stan i hranu
brineš sam o sebi, osvijestiš kako moraš biti jak i kako se rješavaju stvari- i da uvijek postoji izlaz a moć da ga pronađeš je u tebi samom
u tom smislu vidim logike u jednom čvrstom odgojnom pristupu koji podrazumijeva da naučiš biti samostalan, da naučiš cijeniti dinar, da naučiš da moraš obavljati neke stvari i onda kad ti se to neda i ne sviđa
često vidim roditelje koji su prepuni razumijevanja za sve biejsne gliste svoje djece - financiraju odrasle ljude koji sjede doma, spavaju do 12 i idu na kavu
škole nikakve, rada nikakvog (jedan faks upisan pa nezavršen, pa drugi opet tako, posao jedan pretežak, drugi predaleko itd...)
nema tu sreće
Pa da, to točno i mislim. Ne mijenja to bitno na stvari radio - ne radio kao srednjoškolac, kakav ćeš biti kasnije. Iste te teorije su se prodavale i kad sam ja bila dijete, uz komentar mojim roditeljima džaba vam što su vam djeca odlikaši kad ništa ne rade osim škole, a vidi moga kako radi na gradilištu od susjeda. Mislim da dobar dio roditelja može procijeniti što je dobro za njihovo dijete, da li da radi ljeti. Ekipa koja bulji u monitore su sigurno dobro kandidatiKao što nisu 100% bolji ni oni koji ne zarađuju.
Nisam sigurna da roditelj uvijek "dobro procijeni" što je za djecu dobro. On odluči što je njima ok kao obitelji.Pa da, to točno i mislim. Ne mijenja to bitno na stvari radio - ne radio kao srednjoškolac, kakav ćeš biti kasnije. Iste te teorije su se prodavale i kad sam ja bila dijete, uz komentar mojim roditeljima džaba vam što su vam djeca odlikaši kad ništa ne rade osim škole, a vidi moga kako radi na gradilištu od susjeda. Mislim da dobar dio roditelja može procijeniti što je dobro za njihovo dijete, da li da radi ljeti. Ekipa koja bulji u monitore su sigurno dobro kandidati
tu si u pravu, krumpirić.
ne uzdižem ja šljaku u nebesa i ne mislim da oni koji rade ko srednjoškolci više (za)vrijede, dok drugi dangube. ali kako djecu učiš prat zube tako ih učiš i ovo, nešto ti je normalno i prirodno samo po sebi.
Roditelji odabiru u skladu sa svojim stavovima, djeca se razvijaju ovisno o mnogočemu. Često se to zakomplicira na način da roditelj ne zna kako bi doživio svoje odraslo dijete.
Nisam sigurna da ću svoju djecu slati da rade, to je stav koji mijenjam kako život ide. Nisam sigurna koliko sam dobila konobareći ili radeći još teže fizičke poslove, a koliko sam izgubila (npr. odmora koji treba studentu relativno teškog studija ili srednjoškolcu, hobija, interesa, dodatnog učenja). Međutim, u tom trenutku se mojim roditeljima podrazumijevalo da se težinu života uči- težinom života.
A ja vidim da se puno ljepše osamostaliti na studentskoj praksi u Njemačkoj, nego u noćnom klubu s druge strane šanka, ako ćemo pravo. Pa nek život bude težak kad mora biti, a ne da vježbamo za to.
Posljednje uređivanje od krumpiric : 17.07.2018. at 13:02
Ali , krumpi, tvoj je bio tezak. Spontano. Kao i moj jer sam morala zaradivati za svoje potrebe , a kasnije se zaposliti sto prije da i obitelji pomazem.Roditelji odabiru u skladu sa svojim stavovima, djeca se razvijaju ovisno o mnogočemu. Često se to zakomplicira na način da roditelj ne zna kako bi doživio svoje odraslo dijete.
Nisam sigurna da ću svoju djecu slati da rade, to je stav koji mijenjam kako život ide. Nisam sigurna koliko sam dobila konobareći ili radeći još teže fizičke poslove, a koliko sam izgubila (npr. odmora koji treba studentu relativno teškog studija ili srednjoškolcu, hobija, interesa, dodatnog učenja). Međutim, u tom trenutku se mojim roditeljima podrazumijevalo da se težinu života uči- težinom života.
A ja vidim da se puno ljepše osamostaliti na studentskoj praksi u Njemačkoj, nego u noćnom klubu s druge strane šanka, ako ćemo pravo. Pa nek život bude težak kad mora biti, a ne da vježbamo za to.
Slazem se da je jedno potreba , a drugo privid edukacije. Prvo je uvijek uvjerljivije, ali mozda i drugo plali.
Eto, kao sto sam napisala moj ne radi. Odmara. Jos smo mu i platili privatno trenige za kondiciju sa ekipom iz klubova da potpuno ne zakrzlja do nove skolske godine.
Ok, on ne ide na pripreme, kampove i sl. ove godine tako da nismo u minusu zbog njegovih aktivnosti.
Znaš ono kad kažu: "Moj otac, vlasnik firme, nije dao da brljiblrljibrljibrlji nego sam prvo radio u skladištu, pa sam slagao papire, pa sam blabla, pa mi je s 40 tek dao da budem direktor"
Ja ne znam što dijete tako nauči, da se teškim radom postigne da ti tata ostavi firmu? Ne. Realnost podrazumijeva i ulaganja i rizike i strah i ovo i ono, to da te ćaća malo vježba stvarnosti neće rezultirati time da postaneš svjestan iste - jer je samo pitanje dana da kaže: tvoje.
I neka, mislim, tvoje i jest.
Nekad sam mislila da djecu treba ošamarit realnošću, ali mislim se, na ovaj ili onaj način, nađe ona put :D
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom