Casa :grouphug:
Ajd malo pojasni ovo život i problem, nisam sigurna da sam te skužila do kraja.
 |
|||
|
|
|||
Casa :grouphug:
Ajd malo pojasni ovo život i problem, nisam sigurna da sam te skužila do kraja.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 19.07.2018. at 22:55
Sjećam se ja, to je s one teme o zahtjevnoj djeci.
Mislim da casa želi reći da ona ne zove baš svaku pojavu u životu problemom, nego to je jednostavno “život”. To (nešto) je tako, to se jednostavno događa, nije to ništa specijalno i ona to nešto ne zove problemom nego običnim djelovima života koji se živi.
Meni je možda trenutno blisko ovoj terminologiji teža bolest djeteta koju smo prošli gdje valjda 90% ljudi s kojima komuniciramo reagira na način “ajme koja užasna stvar (problem)”. A meni koja sam u tome x vremena i već si se saživio s tim je to već “potpuno normalno”/“samo život koji živimo”, ne doživljavam to (više) nekim problemom, nego je to jednostavno moj život.
Jesi to mislila casa?
P.S. S druge strane moje drugo, ono zahtjevno dijete, još uvijek smatram užasnim problemom, a ne životom koji živimo.
BB loool na zahtjevno dijete!
je li to ona što voli kuhati?
i veliki hug za vaše probleme, nadam se da će se sve pozitivno rasplesti!
eto, nije ni mene baš mimoišla, srećom nisu djeca i muž u pitanju
ali da me tare i da sam ponekad očajna, jesam
stres ogroman, a kraja mu se ne nazire, jer osoba koja je u pitanju odbija doslovno svaku pomoć
onda se malo samosažaljevam i kad mi je i toga dosta kažem sama sebi da to prihvaćam i gotovo, neka bude što mora...
casa meni je tvoj stav sasvim razumljiv, nije svaki problem problem
puno je do nas i do našeg gledanja na situaciju
što ja znam, ja ne mislim da sam sad neka puna trauma i rana od shebanog ratnog i drugog puta, niti analiziram zašto baš meni, zašto ja, itd..
tako je pao grah, razni faktori su imali utjecaja i to je to
ja čak mislim da sam u jednu ruku i profitirala, jer sam naučila drugačije gledati na stvari i bolje razumjeti sebe i druge
s druge strane, ponekad pretjeram pa tražim opravdanje za tuđa sranja u anamnezi, često znam promatrati ljude s te neke psihološke strane (to zna kakva iskustva vuče iz obitelji/djetinjstva, tko zna jesu li ga roditelji voljeli, tko zna ovo ili ono...) a ne znam griješim li time ili ne
ono, stalno umanjujem nečije nedostatke jer to kao mora imati podlogu u nekom lošem životnom iskustvu i tako, što naravno uopće ne mora biti istina
neki ljudi su jednostavno loši
potpis na ovo zadnje. često ljudi nose posljedice djetinjstva i rane mladosti, ali neki uspiju to nadići, a neki puste da ih to određuje i to im je škuža. a na nama je da (ne)dozvolimo da to utječe na nas. neki put bolje, neki put manje bolje.flopica prvotno napisa
a sad bih se samo osvrnula na naslov teme (nakon 4 stranice) - što te ne ubije to te ojača - to mi je u rangu bolesti kao blagoslova. neka nekom drugom ako ga veseli, ali meni i mojem djetetu, i ljudima koje volim to ne želim. nikad
Flopi, ja to isto stalno radim.
Hvala flopica, da to je ona koja kuha, ali u međuvremenu je i proširila djelokrug rada. Imam povremeno poriv ventilirati se na onoj temi, ali me prođe. Ali pisat ću opet tamo, da vas malo zabavim
.
Flopice
Neke ljude i njihove postupke treba ponekad prihvatit baš kao takve, da su loši, zločesti, isfrustrirani i vječno nezadovoljni, nema tu pomoći.
I probat se od njih odmaknut, koliko je to moguće.
Casa, i BB, odličan point. Nije toliko teško, ali evo, dok je trajalo moje IVF 10-godišnje putešestvije, i aktivizam dok je bio Milinović aktualan i njegove IVF-zabrane, kad bih pročitala u novinama kako je ispao moj život, izgledalo je majko moja, is it me? Pa operacija ova, ona, pa IVF vamo-tamo. Starci čitali i plakali, ispalo kao da sam s noktima po cesti grebla, još s drugim zdravstvenim problemima, da dođem do Maribora i začnem tako željeno dijete. Izgledalo je kao da u životu ništa ne radim nego se vrtim u strahovitoj patnji, borim svoju Borbu, ljudi mi govore "svaka čast", ono ko u Životu Briana, ko da sa neki Mesija koji je zaslužio pljesak. A meni je to bilo - normalno i što vam je ljudi? Pa kad je IVF dril prestao, ipak sam shvatila da nije to bilo baš normalno (jer došao je PTSP nakon toga u vidu bijesa što sam to sve prošla, pa sjećanje na neke komentare itd.). Pa kad sam to preradila sam zaključila - ipak je bolje bez baš previše izazova. Ali, opet ne da je baš bonaca.
Posljednje uređivanje od ina33 : 20.07.2018. at 08:41
Bb, jesam, to sam mislila. Ne volim zuganje i kenjkanje, ni kod sebe ni kod drugih.
Emocionalna osjetljivost nam je ogromnim dijelom urođena i tu malo možemo, radit na sebi, da, ali promijenit sve reakcije- pa baš i ne.
Npr. ja uopće nisam žugavog tipa, mislim da sam prilično "fajt" i guram ko magarac, ali cijeli mi je hormonalni sustav kupus, što nepobitno govori i da imam kortiozolske drame jer sam osjetljiva biljčica.
Tako da, netko možda ima svu želju svijeta, ali jednostavno nije kameni.
Netko je napisao "mama mu pisala upisnicu, a sada drži katedre" i ja se slažem, to je to, uz svu moju svjesnost vlastitog rada i možda sposobnosti (možda i ne, ne znam), stvari se slažu ponekad onako kako se slože. Profa te uzme sebi za pomoć, jer si ne samo pametan, nego i simpa, jer si bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, doktoriraš brzo jer imaš za to vremena, eto te s katedrom, a ne znaš pofrigat jaja.
Uspjeh je užasno užasno relativan.
Pa da, relativan je uspjeh i ako se promjene vremena, mijenja se i stav prema tome što je dobro. Ako se zatekneš u šumi, bolje ti je znati se orijentirati, razlikovati jestivo od nejestivog, nego razumjeti Schroedingerovu jednadžbu. Ali dok se trošiš na "friganje jaja", pri tome mislim na vrtloge u glavi - kome trebaju čiste gaće, je l ima mlijeka u frižideru, je l istekao rok trajanja Neofen sirupu... puno teže možeš biti kreativan i inovativan. Kod mene u struci je upravo tako. Kad dođe friganje jaja na red, a nemaš baku na raspolaganju ili kućnu pomoćnicu, ispadneš iz vlaka, a nakon toga se teško vraćaš natrag u lokomotivu, nego uz dosta truda možeš solidno sjediti u vagonu.
I onda opet pitanje što je opći uspjeh, je li uopće bitno biti profesionalno u lokomotivi, ili je uspjeh imati sretnu obitelj, hoćeš li ispast iz kože ako vidiš da uz cijeli tvoj trud obitelj nikako da bude sretna i tako... Što veli casa, živiš, trudiš se i nešto se događa. Treba li pritom baš nužno frigati jaja, ne znam.
ok kužim. i sama sam takva. Nemam baš živaca za ove koji stalno neki klinac kukaju, posebno za "sitnice."
i u ovome ima istine. Netko će na neku situaciju odmahnut rukom i nastavit dalje, a netko će se žderat i analizirat. Emocionalno osjetljivima je jako dobro ako u svom okruženju imaju nekoga "hladnije glave" i taj netko im povremeno "posloži" da situacija nije ni blizu tako bezizlazna, niti vrijedna ikakve reakcije.
ja mislim da svom MM baš pomognem da si racionalizira neke takve posebno poslovne situacije (s poslovnim partnerima i investitorima). Naravno da je lakše ako sam sebi možeš pomoć da ne trebaš drugoga ali...nismo svi isti.
Zasigurno je lakše ovim manje osjetljivima.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 20.07.2018. at 10:58
Moja obiteljska situacija je vise na tragu ovih s Velebita nego onih koji komotnije žive. Sama sam s 3 djece, s njima prošla rastavu, karcinom mamin, smrt mame i brata i sad gazimo kroz život iz dana u dan. Moj "normativ" kroz roditeljstvo je da im nesmijem pružiti manje nego sto sam ja imala u djetinjstvu (dakle dom, hrana, odjeća, obitelj, urednost, škola i briga o zdravlju) i to je to. Ne brinu me tehnike, laptop ni kompjuter nemaju jer si to ne mogu priuštiti, imaju tablet i svaki od nas po jeftini mobitel. Moja djeca su zdrava, čista, dobro odgojena, sita i to je ono sto je moja dužnost i mogućnost. Svi od reda su samostalni; sin ima 23g, radi i studira, plaća sam studij i kupio si je auto. Cure imaju 9 i 8 g, same idu u školu i doma, uzmu si ručak, pomažu svi u kući i znaju si bor speci jaja, skuhati hrenovke, stave suđe u perilicu...
Prije 2 mj sam morala na operaciju i tri dana su bili sami doma. Je da sam im sve pripremila ali želim reci da sam dom s 3 same djece i 2 psa našla čist. Cure znaju uključiti veš mašinu, oprale su i objesili šareni veš, kasnije ga suhog složile; sude su uključile u perilicu i posložile kasnije, posaugale kuću.. Iskreno, to je moj ponos... Kad ih učiteljice pohvale koliko su samostalne i odgovorne... Sina sam naučila fino kuhati, cure su na tom putu... Bila bih sretna da nam je situacija barem malo blaža ali želim i drugima poručiti da prestanu od djece raditi bedake...
Bravo! Situacija nas napravi sposobnima za svašta.
Meni je nazivati bolest blagoslovom u rangu nazivanja sve djece-andelima.potpis na ovo zadnje. često ljudi nose posljedice djetinjstva i rane mladosti, ali neki uspiju to nadići, a neki puste da ih to određuje i to im je škuža. a na nama je da (ne)dozvolimo da to utječe na nas. neki put bolje, neki put manje bolje.
a sad bih se samo osvrnula na naslov teme (nakon 4 stranice
Jezim se na taj izraz od kad sam bila uz umirucu djecu.
Ali kuzim poantu. Nekad ti bolest ili slicna situacija pomogne da konacni vidis ili odredis prioritete.
Neki ljudi tesko sebe stavljaju na prvo mjesto. Ili tesko govore NE na lose situacije u svom zivotu, pa onda ovo dode kao neki katalizator i podsjetnik da je vrijeme ipak limitirano.
Kao sto kaze BB nije da si tako nesto netko zeli.
Ono , pises sastavke u 4 osnovne da zelis takav blagoslov.
Ali da to prihvatis kao svoj zivot , kao normalan zivot , i ne razmisljas o tome kao problemu...ako imas srece to se i dogodi. Ako nemas zderes se svaki dan ili proljevas zuc po svima u blizini ili prihvacas ulogu zrtve pa se sazaljevas od jutra do sutra... i tako u krug. Ili sve to kombiniras. I tako godinama. Ili barem dok ti ne dojadi.
Posljednje uređivanje od sirius : 20.07.2018. at 12:45
I recimo ja bih za sebe rekla da sam genetski osjetljiva biljcica, na majku koja je oboljela od shizofrenije, ali, hebemumisa, život me oblikovao u kamenu. I da, znam, sve to tijelo pamti, pa možda me ceka ista bolest kao mamu, mozda kakav karcinom. Al moja djeca moraju živjet sada, a i ja bih živjela... I tako onda ispadam kamena. O budućnosti ne mislim puno... A znam i da život nije fer, neki obole od karcinoma pluca a da nisu cigaretu zapalili... Pa, eto, možda i mene tako potrefi... Mirna i zdrava starost.
I ne mislim ja da ovi što drže katedre a mame s njima upisivale faks, ne znaju jaje pofrigat. Možda su naučili, možda nisu. Pa to ne mijenja nimalo da su bili sposobniji od mene akademski. Ne bih se ni mijenjala. Ja sam svoje izbore sama radila, a ono gdje se birat nije moglo, opet sam birala brinut i baktat se time. I zadovoljna sam. Sanjam o postdiplomskom godinama, al sam opet kad smo financijski mm i ja malo ojačali, izabrala rodit četvrto. Vjerujem da cu opet stvorit sebi priliku i za to. Ono, vjerujem da čovjek kad hoće i može, samo ponekad nije sve uvijek moguće u tom trenutku.
Uspjeh valjda svatko svojim metrom mjeri. Postujem i one što drže katedre i one koji se bave djecurlijom. Moja je sreća što si taj doktorski ne želim kako bih postala držač katedre vec onako za sebe, iz ljubavi prema svojoj struci. Nisam baš ambiciozna...
O ovima koji rane iz djetinjstva nikad ne nadidu, možda naivno al vjerujem da tu čovjek treba odlučiti živjeti.. Naravno da te zauvijek oblikuju, al to stalno vraćanje na te rane, prebolijevanje i traženje uzroka u toj nekoj rani... Meni su takvi nedoje... Ono, odrasti i ajmo dalje. Normalno mi je da to čovjeka prati kroz život, ali i da čovjek odluči živjeti i nakon toga.
Casa, kad smo mi intenzivno prozivljavali situaciju sa nasom kcerkom svi su se divili kako ja ne pucam po savovima. Uvijek sam im odgovarala da me mozda sve to stigne oko menopauze. Tako da poludim , nadem mladog ljubavnika i odvezem se u sportskom autom u sumrak.
To ti je takoder jedna od opcija uz autoimunu bolestinu ili rak.
Pa sad ako vec biramo, birajmo mudro.
Pogodila si točno slučaj moje prijateljice, stalno je bila u nekim toksičnim odnosima u kojima nije znala reći NE, nikad sebe nije stavila na prvo mjesto...
više tako ne razmišlja, nit približno
Mislim da je svima jasno što ti je činiti.
(A jel mora ljubavnik plus auto, ili može samo jedno od toga... recimo ako netko nije dobar vozač..)
Mozes ti osmisliti svoju verziju.
Ili sad upisati dodatne sate u autoskoli.
To nije fun...
Cuj, prilicno je jednostavno, ali nisam rekla da je lako postici zen.&
Mene u stvari najviše steplo kako znaš da sam na pragu menopauze
HahahaMene u stvari najviše steplo kako znaš da sam na pragu menopauze
(Nismo li skoro sve na forumu ?! )
Ali bolje da kao i Lili mislis da imam specijalne moci pogadanja. Mozda zapocnem novu karijeru sa mudrim porukama na bocama vode ili kao zivotna trenerica.
daaa, ti bi bila super life coach
Pa bome, ovih dana si puna životnih mudrosti, i raspoložena prenijeti ih... ili kao zivotna trenerica.
Ma nismo/nisu... valjda
Nije do tebe što sinego mene puklo
Šta bi ti bez mene.Ali bolje da kao i Lili mislis da imam specijalne moci pogadanja. Mozda zapocnem novu karijeru sa mudrim porukama na bocama vode ili kao zivotna trenerica.
Ama sve isto samo nemam četvero <3
Tj. odlučila sam si platiti bespotrebni PDS :D haha
Posljednje uređivanje od krumpiric : 20.07.2018. at 15:53
Baš zanimljivi postovi! I životi. Slažem se i s casom i sa sirius (nije to nužno suprostavljeno).
Npr., vidim dosta sličnosti (čini mi se) moje situacije vs. casa - mene nešto jedno vrijeme bilo okamenilo u xenu ratnicu. Mislila ja. Al... na kraju je ispalo i dobro da je kamen popustio (nisam još došla do sportskog auta i ljubavnika, i zapravo mislim ni da neću)...ali, recimo da mi se čini da je dobro nešto osvijestiti, samog sebe ohrabriti, ali i polizat si rane i reć' a miša mu, nije ti bilo lako. I nastavit dalje... ne nužno ni ko kamen, ni u sportskom autu.
Posljednje uređivanje od ina33 : 20.07.2018. at 15:42
Ina-niz: što sam htjela reći sa "što te ne ubije, to te osakati" ... koja mi se čini točnija od jačanja, je ovo. Činjenica je da se, uz temeljni karakter, naša psiha formira na temelju djetinjstva (prve 3, itd.) - ne znam jesam li baš ispravne termine upotrijebila. Tako da nije bezveze da se ljudi vraćaju u povrede iz djetinjstva. Karakteri su različiti, ali ne slažem se s tim da neki veliki izazovi jačaju. Povreda ostaje tu i nije plus u odnosu na nekoga tko je bez jako otegotne okolnosti odrastao. I zapravo, ja mislim da ona ne jača kapacitet povrijeđene osobe da očekuje izazove sudbine u veselom očekivanju, nego načelno slabi. Ali, govorim o velikim ranama - tipa - odrastanje bez majke i oca, teža bolest, neka nesreća, smrt bliska...
Posljednje uređivanje od ina33 : 20.07.2018. at 15:55
Nista, nista. Racunam na tebe.
Sirius i krumpi ajd mene uzmite za PR, jamčim odličnu promidžbu
Da malo podignem.
Na temi spominjemo manje-više "materijalne" stvari koje djeci danas možemo, želimo ili ne želimo priuštiti, ali što je s "nematerijalnim"?
Treba li im "omogućiti" ostvarenje njihovih želja tipa:
Dijete 1. u subotu želi na bazen, dijete 2. želi se ići rolati, dijete 3. .. nastavi niz i roditelji razapeti između različitih želja, "krcaju" vikend tako da se sve želje ispune a oni sami postanu sluge pokorne vlastitoj djeci u ispunjavanju želja, kreiranju rasporeda obiteljskog vremena/vikenda/..., ne odmore se u takvom rasporedu i sl.
Gdje je zapravo granica? je li svojima bez beda kažete da mogu htjeti što hoće, ali da ćete vi odlučiti ili im ni dajete takve mogućnosti nego sami planirate obiteljsko vrijeme?
Ja ne želim da mi djeca "zagospodare" vremenom i prostorom, a opet ne želim bit ni diktator
Na ovo je jednostavno odgovoriti, ali nije jednostavno postići. Znaš i sama. Rješenje je kompromis. To je životna vještina koja se uči kad se više ljudi s različitim interesima i potrebama treba dogovoriti što i kako... Naravno, roditelj još neko vrijeme ima pravo veta. To ne znači da će ga i upotrijebiti.Da malo podignem.
Na temi spominjemo manje-više "materijalne" stvari koje djeci danas možemo, želimo ili ne želimo priuštiti, ali što je s "nematerijalnim"?
Treba li im "omogućiti" ostvarenje njihovih želja tipa:
Dijete 1. u subotu želi na bazen, dijete 2. želi se ići rolati, dijete 3. .. nastavi niz i roditelji razapeti između različitih želja, "krcaju" vikend tako da se sve želje ispune a oni sami postanu sluge pokorne vlastitoj djeci u ispunjavanju želja, kreiranju rasporeda obiteljskog vremena/vikenda/..., ne odmore se u takvom rasporedu i sl.
Gdje je zapravo granica? je li svojima bez beda kažete da mogu htjeti što hoće, ali da ćete vi odlučiti ili im ni dajete takve mogućnosti nego sami planirate obiteljsko vrijeme?
Ja ne želim da mi djeca "zagospodare" vremenom i prostorom, a opet ne želim bit ni diktator
Mi smo se uglavnom dogovarali. Nekad se netko mora prilagoditi i pomiriti s tim da npr.ovaj vikend idemo kositi travu, a ne na pecanje, ali onda odmah dogovorimo kad je termin za pecanje. Osim toga, oni moraju biti svjesni da se i mi ponekad žrtvujemo za njih (vozi, razvozi, pripremi, donesi...) ali taj period je kao klackalica - djeca rastu i sve ih manje treba voziti po gradu, ali ih štajaznam treba odvesti u Istru u glazbeni kamp, da se ne tramakavaju javnim prijevozom. Čini mi se da ste vi sad u toj fazi malo većeg opterećenja, ali to relativno kratko traje. Brzo oni narastu, pa požele ići sami i eto, roditeljima se oslobodi vrijeme...
Tako je to - dok su mali, imaš češće i kraće obveze, kad narastu, imaš povremeno dulje (i skuplje), a ja sam sad u fazi da jedva čekam da obojica završe autoškolu. To će me rasteretiti dijela obveza, ali će mi donijeti nove i drugačije brige - nećemo više dvoje voziti dva auta, nego četvoro dva auta. Već SAD polako utabavamo stazu - moći ćete ići autom kamo god želite, aliii imate samo jedan oko kojeg ćete se dogovarati + morate i uskočiti kad treba obići baku i dedu, donijeti drugoj baki sanduk mineralne vode i druge potrepštine iz dućana. Kod koga je auto, taj obavlja terenski dio posla.
A dok su bili manji, ja sam svoje aktivnosti (joga, teretana) imala nakon 9 navečer i to sam zadržala i danas, jer sam navikla. MM je u raspored ubacio bazen, a ako djeca žele s nama - mogu. Ako ne žele (a u pravilu ne žele, već su preveliki) odosmo mi. DOk su bili manji, išli smo na bazen zajedno. Već dugo im to nije špica filma, a nama je lakše.
Ljetovanje - tjedan dana zajedničkog ljeta, a ostalo - mili moji, kud koji... Mlađi se sutra vraća u Zagreb, stariji krajem tjedna. Pita me kolegica da li naši sinovi još uvijek žele ići s nama na more... Naravno, jer to je samo tjedan dana u kojem ne trebaju ni o čemu brinuti, imaju prijevoz + smještaj + hranu. A zabava i njihove aktivnosti su nešto drugo - u to se mi puno ne miješamo više. Otkad su u srednjoj školi, nismo ih vozili ni na jedan ljetni kamp. Postoji organizirani prijevoz autobusom ili se snađite kako god... Meni bi bilo fizički prenaporno u subotu ići po sina na krajnji istok Slavonije, a u nedjelju na more. Njima to nije napor.
Peterlin što se tiče organizacije, ja sam tata-mata organizacije bez ikakve lažne skromnosti, ali ne pričam točno o tome. Nisam čak ni pisala o nama nego pišem općenito na temi, filozofiram
Ne znam kako da napravim sponu s tvojom pričom. Evo npr. autoškola jesmo li mi kao roditelji dužni djeci platiti tu autoškolu ili se djeca mogu vozit i javnim prijevozom dok nisu sami u mogućnosti platiti si autoškolu. Nije da ne postoji javni prijevoz kao takav
No meni kao roditelju manje djece (od kojih jedno još sjedi u AS, a kamoli da vozi auto) to je daleka budućnost, pa mi je uopće teško pretpostavit kako ću razmišljat u tim okvirima.
No i to je želja zar ne? sjećam se svog muža, on je na fax išao autom, što je meni bio šok, ja studentica u stud.dom, a on od student od doma dolazi autom. Mogao je brat bratu bit tramvajem za 15-20 minuta na faxu, al i njegovi roditelji su smatrali da mu "trebaju" ostvarit tu želju. Bez ikakve sumnje puno je praktičnije znat vozit auto, to nije sporno, al to se može izrealizirat i nakon faxa.
Ne znam jel jasnije što je bila poanta mog posta.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 30.07.2018. at 11:29
haiku:
lili granica je tamo gdje je ti (u vecoj ili manjoj kooperaciji sa djecom) postavis.
Razumijem što hoćeš reći, i ja sam ovako rezonirala u svoje vrijeme. Vozački sam položila sa 28 godina, kad sam ga mogla sama financirati (a moralo se puno financirati jer sam više puta padala na ispitu
Ne znam kako da napravim sponu s tvojom pričom. Evo npr. autoškola jesmo li mi kao roditelji dužni djeci platiti tu autoškolu ili se djeca mogu vozit i javnim prijevozom dok nisu sami u mogućnosti platiti si autoškolu. Nije da ne postoji javni prijevoz kao takav
A kako će biti kad mi dijete doraste do te faze, nemam pojma. Ne mogu sad tvrditi kako ću razmišljati za 5-6 godina.
Nije.
Sve je stvar dogovora.
Što je prihvatljivo jednom, nije drugom.
Ja ne kužim što tebe tu muči.... Djeca imaju svoje potrebe i želje, ti svoje želje i mogućnosti. Napraviš presjek skupa. Nekad ima, nekad nema. Ako nema, vučete šibice da li će se ići na bazen ili na rolanje. Ili dogovoriš s njima što im je važnije.
Moj E. ima sad samo jedan strani jezik u školi. Ja bih voljela da uči i drugi izvan škole i to bih mu platila (nastavak učenja njemačkog) ali ne želi. Pa dobro... Kad shvati da mu to ipak treba, meni više to neće biti prioritet, pa će to platiti sam.
A da se vratim na tvoju izvornu priču - da, trebaš podmetnuti leđa za djecu. Oni nisu tražili da ih rodiš. To ipak ne znači da se trebaš razapeti. Priuštiš im ono što možeš i smatraš korisnim i usput ih odgajaš da tako i sami za sebe rade. Tvoja djeca su sad u dobi istraživanja aktivnosti. To je naporno, ali bratemili, još jednom - nisu oni htjeli biti tu. Ti si htjela njih, pa izvoli - ono što misliš da je najbolje za njih, to napraviš.
Što se tiče autoškole, moja djeca odavno znaju što se u našoj kući dobiva za 18. rođendan - autoškola+vozački ispit. Ako ne prođu od prve, plaćaju sami razliku. I da, JA ĆU IM TO PLATITI jer to je komparativna prednost u životu i pri svakom zaposlenju. Budući da bi mi njihova pomoć već i sad dobro došla, ne vidim razloga zašto im ne bih platila autoškolu. Plaćaju roditelji i štošta drugo, privatne gimnazije, privatne osnovne škole i sl. pa mi je u tome autoškola najmanji izdatak. Ne mislim da moram, ali želim. Jer mogu. Jer mislim da je to dobro za njih. Isto kao što sam im (dok su bili manji) platila i zimovanja i ljetovanja i razne radionice s vrtićem/školom/glazbenom školom/filmskim savezom. Rezultat - ove godine su mjesec dana radili na ugovore učeničkog servisa, sad su na organiziranim aktivnostima koje su sami našli, a krajem kolovoza idu na organizirane aktivnosti za koje će dobiti plaću jer su u vreći organizatora. Mi smo takav stav poticali i razvijali godinama i sad smo u fazi da se vide rezultati. Ali nisam kalkulirala sa svojim slobodnim vremenom. MM i ja podmetali smo leđa dok su djeca bila u ranoj dobi. Sad više ne moramo. To je iza nas. I nismo im svaki put išli niz dlaku, ali često jesmo. Na uštrb svog slobodnog vremena/odmora/para koliko se dalo. Naravno, ono što smo smatrali bitnim za kasnije. Oko običnog ispunjavanja želja smo se dogovarali.
Slažem se seni. Moji su dobri ko kruh, pa ih baš zbog toga ne bih htjela nepravedno zakinut.
al očito da neće biti dobrovoljaca na temi za dat odgovor na postavljeno pitanjeGdje je zapravo granica? je li svojima bez beda kažete da mogu htjeti što hoće, ali da ćete vi odlučiti ili im ni dajete takve mogućnosti nego sami planirate obiteljsko vrijeme?
Peterlin uopće se ne kužimo na ovoj temi.
I moram priznat da mi je baš ružno zazvučalo kad si napisala par puta da nisu tražili da budu rođeni...Baš si me neugodno iznenadila.
Jel ti znaš da sam ja godinama bili u potpomognutoj i teškom mukom došla do djece??? kako tako nešto možeš uopće možeš nekome napisati, pa taman i da je dobio dijete iz prve. ja za svoju djecu podmećem leđa 150%, oni su mi sve, i za njih mi ništa nije teško (naravno da jesam nekad umorna i iscrpljena, kao i svi of course).
Ali ti očito ne kužiš poantu mog posta.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 30.07.2018. at 12:21
ja sam mediteranska majka, sa sjecanjima na jako "usko" djetinstvo sa "ne" kao lajtmotivom, kakvo nisam zeljela svojoj kceri.
u tom smislu sam vec u trudnoci odlucila da cu svako svoje "ne" prvo u sebi preispitati i vidjeti zasto bi ne bilo ne. tako da "ne" nije bilo precesto u upotrebi.
ja sam takoder osoba koja misli da je za dijete jako opterecujuce biti smisao zivota svojih roditelja. iz ta dva parametra poslozila sam neku strukturu koja je nama odgovarala.
ja smatram nuznim da dijete zeli, hoce, voli.... i u to se nisam zeljela mijesati (barem ne svjesno, ali naravno nasvjesno mi se to dogadalo), a pogotovo joj ne nabijati griznju savjest zbog njenih zelja.
no mi kao roditelji vodimo, to je mene juul naucio
ja principjelno nikako ne volim dogmatske pristupe, sto znaci da moje polaziste nikad nije bilo: ici ce na 10 aktivnosti, niti ici ce na smo jednu, jer ja mislim da ih vise ne treba. (to mi u ovim raspravama nikad nije sjelo)
nego tko je ona, sto zeli, sto moze, sto treba?
tko smo mi? kako mi zivimo, koje vrijednosti nas nose? pa iz svega toga nades neki individualni modus.
Posljednje uređivanje od seni : 30.07.2018. at 12:24
obiteljsko vrijeme smo sigurno planirali zajedno i gledali smo da svatko dobije ono sto najvise zeli/treba.
Lili , granica je tamo gdje ju povuces.
Nije uvijek i sa svakim djetetom isto.
I ti kao roditelji i osoba se mjenjas /rastes.
Ja sad puno lakse mrtvo hladni kazem - ne.
Cak i ako mi se samo ne da.
Nedavni smo doma imali obiteljski rostilj ( sira obitelj dosla iz inozemstva na godisnji) E.je taj dan bila pozvana na dva rodendana.Glatko sam joj rekla da imamo goste i da necu voziti po gradu do igraonica, te da se druzi s obitelji.
Posljednje uređivanje od sirius : 30.07.2018. at 12:43
Sad vidim da je mudra seni napisala isto.haiku:
lili granica je tamo gdje je ti (u vecoj ili manjoj kooperaciji sa djecom) postavis.
Ja te Llily kužim. I, nemam problema reći ne, sigurno niti ne preispitujem svako ne. Granice su vrlo osobna stvar, msilim da ju treba postaviti tako gdje ju "osjećaš". Od prekrutih roditelja meni su "gori" oni koji popuštaju ali su time jako nezadovoljni, stalno prigovaraju i očekuju neku zahvalnost...
ako hoces konkretnije, ja vjerujem da djeci trebam pružiti najviše iz obrazovanja, pa u to mi čak spada i rečena autoškola, ali kupovina automobila nikako
između moje djece je veća razlika, ja ne vjerujem u onu "jednako sam ih odgajala", velikome, koji to kuži ja bez imalo grižnje savjeti objasnim da njih dvoje jednostavno nisu jednaki, da ne mogu tako niti naša očekivanja ili odluke biti jednaka, a konačno i mi smo se promijenili kroz svo ovo vrijeme...
i ja da si ti
Lili75, ne vidim nikakvu lošu poruku u Peterlininom postu. Svi podmećemo leđa dok su djeca mala jer smo ih željeli, jer mislimo da ih trebamo postaviti na noge. U tom smislu je napisala da djeca nisu tražila da budu rođena.
Ovaj je forum zaštićena oaza, ali zaista van njega postoje roditelji koji se nakon rođenja djeteta ničega ne žele odreći.
Kako djeca rastu, tako im se postavljaju i granice, oni sami moraju uvidjeti da im rositelji nisu robovi.
A to hoćeš li mu platiti autoškolu s 18 i će on sam s 30, ovisi i o tvojim potrebama. Ako ti je prioritet nešto drugo, bit će drugo. Petrlin, koliko sam shvatila, ima hrpu gerijatrije oko sebe i autoškola joj je prioritet.
Nama je autoskola isto prioritet.
Muz ima prijevoznicki obrt pa da odmah upregnemo nasljednika za male pare.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom