što te ne ubije, to te ojača

[mitovski]

Nisam sigurna da roditelj uvijek "dobro procijeni" što je za djecu dobro. On odluči što je njima ok kao obitelji.

Ne da nisam sigurna nego sam sto posto sigurna da roditelj ne procijeni uvijek dobro, a zašto bi i morao, ljudi smo.

Mene moju nisu tražili da radim jer je takav bio njihov stav. S obzirom da sam bila odličan učenik i student mama je smatrala bitnijim da se odmorim.
Često mi je znala reći kod kućnih poslova, ma pusti naraditi ćeš se još u životu.
Oni su radili, bili vrijedni i pošteni ljudi, pomagali kome su mogli i to je ono što sam ja gledala i u tome rasla i to mi je bilo normalno, pa se i ja danas tako trudim.

Da li ću ja slati J. da radi jednoga dana ne znam, ovisiti će o životnim okolnostima, ali isto mislim da to nije presudno za njen budući život.

[tangerina]

Znaš ono kad kažu: "Moj otac, vlasnik firme, nije dao da brljiblrljibrljibrlji nego sam prvo radio u skladištu, pa sam slagao papire, pa sam blabla, pa mi je s 40 tek dao da budem direktor"
Ja ne znam što dijete tako nauči, da se teškim radom postigne da ti tata ostavi firmu? Ne. Realnost podrazumijeva i ulaganja i rizike i strah i ovo i ono, to da te ćaća malo vježba stvarnosti neće rezultirati time da postaneš svjestan iste - jer je samo pitanje dana da kaže: tvoje.
I neka, mislim, tvoje i jest.
Nekad sam mislila da djecu treba ošamarit realnošću, ali mislim se, na ovaj ili onaj način, nađe ona put :D

pa nauči malo bolje kako firma funkcionira, dobar voditelj po meni bi trebao imati dobar uvid u to kako firma i posao izgledaju na različitim nivoima
naravno da je besmisleno iz perspektive "I wanna live like common people", ali ako se odradi kako treba, može dati boljeg direktora nego da ga odmah postavi za šefa a ovaj nema pojma što se dolje uopće događa

[krumpiric]

Da uzme vanjskog direktora, sigurno ga ne bi poslao da sklapa po skladištu kao intro. Radio bi npr. ekonomske poslove ili nešto što mu je u domeni obrazovanja, upoznao bi se s time, ali i s radom firme kroz to. Svaki drugi intervju s vlasnicima obiteljskih firmi je: Mene je ćaća naučio životu jer sam sklapao donji i gornji dio cipele 6mj. Namjerno to navodim kao primjer toga da ne možemo fingirati svoju životnu situaciju i djecu učiti da im je lošije nego je. Barem se meni tako čini, možda krivo.

[AdioMare]

ali, što je uopće u životu presudno i za što, kad pogledaš? pa skoro ništa. za gotovo sve imaš drugu priliku, ili jednostavno kreneš ispočetka i fer je tako.

nekome je jednomjesečni učenički/studentski posao samo način da dođe do svojih vlastitih novaca kojim si priušti što mu treba/želi, možda s manje cicijašenja nego inače, za naše hrvatske prilike, a drugome, eto, ima neko dubinsko značenje za formiranje djetetovog karaktera, pa puno važe oko toga. i svatko si bira po želji i mogućnostima.

[tangerina]

Da uzme vanjskog direktora, sigurno ga ne bi poslao da sklapa po skladištu kao intro. Radio bi npr. ekonomske poslove ili nešto što mu je u domeni obrazovanja, upoznao bi se s time, ali i s radom firme kroz to. Svaki drugi intervju s vlasnicima obiteljskih firmi je: Mene je ćaća naučio životu jer sam sklapao donji i gornji dio cipele 6mj. Namjerno to navodim kao primjer toga da ne možemo fingirati svoju životnu situaciju i djecu učiti da im je lošije nego je. Barem se meni tako čini, možda krivo.

kužim što hoćeš reć, tu treba sa zrnom soli odabrat kakav posao

[Peterlin]

Da uzme vanjskog direktora, sigurno ga ne bi poslao da sklapa po skladištu kao intro. Radio bi npr. ekonomske poslove ili nešto što mu je u domeni obrazovanja, upoznao bi se s time, ali i s radom firme kroz to. Svaki drugi intervju s vlasnicima obiteljskih firmi je: Mene je ćaća naučio životu jer sam sklapao donji i gornji dio cipele 6mj. Namjerno to navodim kao primjer toga da ne možemo fingirati svoju životnu situaciju i djecu učiti da im je lošije nego je. Barem se meni tako čini, možda krivo.

Imaš pravo - teško je na umjetan način stvoriti poligon za vježbanje životnih vještina.

Ali ako se ukaže prilika da mladi ljudi rade ono što vole (a eventualno za to još nešto i zarade, iako je komponenta učenja važnija), ja sam uvijek za to.

Osim posla koji sam im ja dogovorila, moj stariji je sebi dogovorio još dva svoja projekta. Mlađi isto, ali njegovi nisu plaćeni, iako su savršena prilika za druženje i učenje: https://www.zars.hr/ Tu još treba dodati ljetovanje, maturalno putovanje, eventualno upis u autoškolu, radove na vikendici i eto - doći će početak nove škg i brže nego mislimo...

[Lili75]

Lili pročitaj tu knjigu - Scott Jurek - Jedi i trči, krasno i inspirativno štivo

ne znam je li emocionalno oštećen - vjerojatno jest
vjerujem da većina ljudi ima svoje demone i da zamjera roditeljima ovo i ono
ali do znamo da su nas voljeli i vole i da su neke stvari činili jer nisu umjeli drugačije sve se to može sanirati
ide život dalje

htjela sam reći da nije postao vrhunski ultramaratonac slučajno
znao je da može nastaviti i onda kad se činilo da je kraj
takav duh se ne stvara preko noći - potrebno je proći neke teške stvari koje kad preživiš postaju neiscrpan izvor životne snage
neka se nitko ne ljuti ali moram reći da je meni odlaženje na faks i na posao s djecom nešto nepojmljivo
pa to su odrasli ljudi
valjda bi trebali moći imati toliko vjere u svoje sposobnosti da samostalno obave neke stvari
ne znam, moguće da sam ja prilično ogrubila zbog raznoraznih životnih okolnosti koje uključuju sio djetinjstva i najljepšu mladost u ratnom ludilu
gdje se doslovno borilo za opstanak
ono, nema mile- lale, nema novaca, nema hrane, nema struje, vode, novih tenisica, nema roditelja kraj tebe
s 18 godina imaš dvije ruke i noge i glavu i sam zarađuješ i plaćaš si stan i hranu
brineš sam o sebi, osvijestiš kako moraš biti jak i kako se rješavaju stvari- i da uvijek postoji izlaz a moć da ga pronađeš je u tebi samom

u tom smislu vidim logike u jednom čvrstom odgojnom pristupu koji podrazumijeva da naučiš biti samostalan, da naučiš cijeniti dinar, da naučiš da moraš obavljati neke stvari i onda kad ti se to neda i ne sviđa

često vidim roditelje koji su prepuni razumijevanja za sve biejsne gliste svoje djece - financiraju odrasle ljude koji sjede doma, spavaju do 12 i idu na kavu škole nikakve, rada nikakvog (jedan faks upisan pa nezavršen, pa drugi opet tako, posao jedan pretežak, drugi predaleko itd...)
nema tu sreće

potpisujem cijeli post od Flopice, vrlo slično sam prošla.
A ovo boldano toliko prezirem da znam već sad da NEMA šanse da bih to ikad dozvolila (bez obzira na onu"ne reci nikad").

A ja vidim da se puno ljepše osamostaliti na studentskoj praksi u Njemačkoj, nego u noćnom klubu s druge strane šanka, ako ćemo pravo. Pa nek život bude težak kad mora biti, a ne da vježbamo za to.

krumpirić tvoj put je bio teži nego velikoj većini današnjih a i tadašnjih studenata. No to ne znači da dijete nužno treba raditi takve poslove noću i da se ne može ni naspavati. Ja sam radila razne posliće koji ne zahtjevaju uopće nit puno muke nit truda a fin džeparac sam imala. Preko SC-a se još tada moglo naći a danas su tek mogućnosti bezbrojne za studente.

[Lili75]

ja nisam ni za jedan ekstrem: ni za "uči djecu kako je život težak" al ni za "dobit ću sve na pladnju i da se ne potrudim, tu su mamica i tatica da spase stvar".
Ja želim da moja djeca spoznaju da je život lijep i da u njemu treba uživati bez obzira na neke poteškoće ili prepreke na putu, da pronalaze rješenja za iste, da se trude ostaviti svoje snove i ciljeve, a za sve to je potrebno ono što smo naveli negdje gore na početcima teme.

i da, možete me smatrati naivnom, al ja uvijek krećem s premisom da je život lijep ali ga treba znati živjeti pošteno,"pametno", strastveno, nastavi niz...
Ako imaš neke hobije, interese da ih uklopiš u svoj život, ako imaš nešto što te veseli i obogaćuje, da to živiš. Da si iznutra zadovoljan, smiren i sretan, da suosjećaš s drugima, ne izdižeš se iznad drugih a opet voliš sebe. Ako voliš sebe, bit ćeš sposoban voljeti i druge.

Evo to mislim da ne može svatko, a meni bi bio vrhunac da moja djeca to uspiju.

Samo kažem dajBože zdravlja, sve ostalo će doći.

Sva sreća pa seni stavi temu na Filozofski kutak lupilo me

[Lili75]

Flopice ne znam kako sam Jureka uspjela preskočit u svojoj literaturi, obavezno ga posudim za ovo ljeto.

A maloprije sam posudila ovu koju ste preporučili: Izvan prosjeka, a Grit je već posuđen pa sam ga rezervirala. Eto opskrbila se ja knjigama za GO

[summer]

ja uglavnom potpisujem krumpiric

osobno nisam radila dok nisam bila apsolventica
moji roditelji su bili srednjeg imovinskog stanja, ali je mama bila kao kod mitovski
'tvoje je da ucis', i tako je i bilo
uvijek sam radila kucanske poslove i radne akcije na selu (sadjenja, vadjenja, branja, prenosenja, zidanja )

svoje sigurno necu tjerati jer ne smatram da se to mora, a ako budu imali zelju pojacati dzeparac, samo naprijed

[Lili75]

i moja mama je bila stava "tvoje je da učiš" uz neke osnovne kućanske poslove tipa pranja suđa, usisavanja i sl, kuhat me nikad nije učila.

al ne kužim fakat zašto bih recimo kao student koji je rješio svoje ispite, ćupila u Zg u stud.domu ili eventualno otišla sa starcima ili prijateljima malo na more, ako recimo mogu biti mjesec dana na moru, malo se smješkat na recepciji hotela, par sati na dan primati goste i usput uživat na plaži s plaćenim smještajem, hranom i džeparcem. Ne mogu uopće zamislit da bi mi bilo ljepše ljenguzit u student.domu preko ljeta koji je btw prazan ili kod staraca (a odvikla sam se živjeti s njima još od 3. srednje).

ili oprat koju šajbu na pumpi i zaradit za 2 tjedna finu lovu da mogu otići na odmor na more. To su sve vremenski kratki nezahtjevni poslići, koji ne oduzimaju puno vremena a naučiš se kroz njih raznim stvarima.

kad se sjetim tih student.vremena, odmah me ulovi sjeta i pomislim: Ah koja zlatna vremena!

[mitovski]

Sad se sjetih kako je mama govorila da je moje da učim i nisu tražili da radim, ali npr. kad sam završila srednju mama se razbolila i trebala je biti 2 mjeseca na bolovanju.
Rekla mi je da bi bilo jako dobro da ja uskočim umjesto nje i ja sam to s veseljem objeručke prihvatila.

[AdioMare]

evo recimo i to što spominješ, mitovski, to mi je super. i jedna je od potvrda da si dobro odgojio dijete, kada to isto dijete ima osjećaj za tebe, kada mu se ne podrazumijeva da sve što je dobio je ono što mu pripada.
recimo, kada dijete ne cijedi financijski roditelja mi je isto dokaz da je dijete izraslo u zrelo i razumno stvorenje, pa još ako odluči zaraditi za sebe jedan mali dio da mu roditelj treba manje dati, kud ćeš više. a ovo što spominje summer je posao koji puno vrijedi, a nije plaćen. moja šogorica i njeni isto imaju puno posla oko domaćih proizvoda, vrta i kuće i svi rade, nitko ne zabušava - osim ako nije na poslu ili ne uči za neki ispit. da imamo poljoprivredu, a da nije samo meni za dušu nego da je ima više, bome bi svi bili uključeni.

[sasa]

Ja se slazem sa Krumpiric, ako ju dobro razumijem. Ja sam kao i mnogi ovdje rasla u velikom siromastvu i odmalena sam jako puno radila, oblikovalo me to y osobu kakva sam danas i sigurno puno moje produktivnosti i uspjeha ide iz cinjenice da sam tako odrastala. Moja djeca zive sasvim drugacije. Definitivno ne rade na taj nacin. Imaju i koriste mogucnosti za kakve ja nisam znala da postoje. Ponekad se sve u meni podigne jer sam ja ucena da nije u redu tako uzivati a bez teskog rada. Onda se podsjetim da je to bila moja prica- i da nije univerzalna i opcevrijedeca. Najvaznije mi je da naucim svoju djecu da prepoznaju i cijene svoju privilegiju i da budu empaticni i osjetljivi za druge. Osobito mi je vazno da razumiju da se sve sto oni imaju ne podrazumijeva- nego da su skupa s nama sretni sto nam je tako kako je. Vidjet cemo hocu li uspjeti u naumu.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[rehab]

Ja imam veliku averziju prema radu ljeti jer su se moji bavili turizmom i uvijek sam patila za bezbrižnim, slobodnim ljetima kada bih mogla odmarati i uživati, umjesto da dane provodim radeći u kuhinji i čisteći sobe. Kasnije smo mogli priuštiti kojeg radnika više i nije više bilo potrebe za tolikim angažmanom s moje strane ali svejedno sam za to da djeca ljenčare sva tri mjeseca
Ipak, angažiram ih u dnevnim poslovima. Iako su još mali, pospreme sobu, odu do trgovine, raspreme suđericu, pokupe za sobom odjeću, suđe nakon ručka, počupaju travu oko kuće..
Doduše, to je više radi moje komocije, nego radi njihovog odgoja

[Jurana]

Ellen Winner u knjizi Darovita djeca piše da je svim pojedincima koji su nekim genijalnim pronalascima zadužili čovječanstvo zajedničko to da su u djetinjstvu preživjeli veliki stres (traumu), a da od sretne djece, bez obzira koliko daroviti bili, nastaju izvrsni stručnjaci i zanimljive osobnosti (ali ne pokretači promjena).
Sad, tko bi za svoje dijete izabrao ili poželio traumu? To je ono cvijetino razmišljanje: znamo kako se stvaraju kostelići, ali bismo li to izabrali za svoju obitelj?
Također se i postavlja pitanje kako se balansira između onoga kako želimo da odrastaju (sretno) i onoga kakvi želimo da postanu (uspješni).
Onda se možemo pitati i što nekome znači ono uspješni.

I tak, teorija je jedno, a život je svaki dan

[Lili75]

Jooj jako zanimljiva tema

[tangerina]

ah kad to tako kažeš, jurana, pomirit ću se sa ograničenjem da mi djeca bude izvrsni stručnjaci i zanimljive osobnosti

svijet ionako stvara sasvim dovoljno trauma da pored svih onih koje proguta, može nastati i taj poneki što će zadužit čovječanstvo

[krumpiric]

Baš, slažem se i s juranom i s tangerinom.

[čokolada]

Što se tiče uspjeha (životnog, osobnog, bilo kakvog), vrlo je instruktivna ova knjiga: https://www.superknjizara.hr/?page=k...d_knjiga=27610, svakako preporučujem za ovu temu!

E, da, sjajna knjiga (promakao mi post). U kojoj lijepo kaže da uspjeh ovisi o puno faktora - od datuma rođenja (sportaš iste grupe 11 mj.stariji od kolege bit će najčešće brži, bolji i jači, rast će mu proporcionalno i samopouzdanje itd.), preko kultur.-socijal.uvjeta odrastanja (siromašna djeca tijekom dugih ljetnih praznika zaostaju jer su im bogatiji prijatelji u izazovnim kampovima i na edukacijama) pa sve do glavnog faktora - minimalnih 10.000 sati utrošenih u učenje i bavljenje onim što će im biti poziv/posao.

[krumpiric]

Hvala na preporuci, mislite li da to može čitati i dijete od 13/14 ili je preozbiljno?

[sirius]

Hvala na preporuci, mislite li da to može čitati i dijete od 13/14 ili je preozbiljno?

Mogao bi. Stil pisanja je skroz ok.
Jasno, ako ga tema zanima.

[čokolada]

To je američka relativno lagana literatura s puno primjera iz života. Ne znam je li baš za 13g., rekla bih još ne.
Ima unutra, ako se ne varam (ima taj tip više knjiga) i dobar opis sjevernjačkog i južnjačkog mentaliteta, skroz poučan i primjenjiv i na naše krajeve (čovjek bolje shvati zašto mi nikad nećemo imati standard sjevera).

[Jurana]

Ako dobro stoji s engleskim, neka pogleda TEDtalk o knjizi, pa da odluči zanima li ga.

Neki noviji govori Gladwellovi su prevedeni, ovaj nije

[Cubana]

Jooj jako zanimljiva tema

Je.. pratim cijelo vrijeme [emoji173]️

[krumpiric]

Hvala ti Jurana, da, zna eng.
Tj. hvala svima!

[Lili75]

ja sam počela jučer čitati knjigu i jakoooo mi je zanimljiva na prvu, no s obzirom da sam bila jako umorna brzo me odvela u carstvo snova
Imaš je u gradskim knjižnicama krumpi.

[seni]

https://www.ted.com/talks/angela_lee...ce?language=de

angela duckworth je in ted.com

[Bubilo Bubich]

Ja vas isto pratim, ali nekako mi se čini da ste svi na istom kolosijeku, onom kad stvari idu po špagi.
Nekako koristite riječi “uspješan, zadovoljan, vrijedan, ne ljenčari do podne...”. Meni je to sve nekako u drugom planu. Tj. ako bude htio biti “uspješan, radišan...”, bit će. Ako je lijeno magare i neće imati pretjeranih ambicija, mogu ga ja tjerati dok je kod mene koliko hoću da sprema suđe ili radi preko ljeta... a kad ode od mene, ako nema to u sebi, mislim da odgoj tu puno ne pomaže.

I ovo kad spominjete ove koji spavaju do podne... je l imaju 21 godinu ili 37? Do neke dobi ja mogu još tolerirat ono “pao sam godinu, promijenit ću faks, nešto ću usput raditi...” ... meni to na početku 20-tih nije najgori scenarij koji mogu zamisliti. Ako je tako skroz od 20.-te do 37. onda tu nešto ozbiljno ne valja...

Hoću reći, taj neki “uspjeh” u životu mi je u drugom planu. U prvom mi je hoće li moći i znati “preživjeti život” kad ga strefi nešto. Šta ako dođe do rastave braka? Što ako budu samohrani roditelji? Dobiju bolesno dijete? Netko se u obitelji psihički razboli? Upadnu u neke ovisnosti, kocka ili alkohol? Neka financijska sr.nja... Sto drugih stvari... baš ko u naslovu teme. Hoće li ih ubit ili ojačati?

Ne znam kako ih na to pripremiti? A to je ono na što bi ih htjela pripremiti. Da možeš sve isplanirati, i truditi se, ali nekad jednostavno ne ide po špagi. I da je važno tad ne pasti. Mnogi su ovdje u djetinjstvu iskusili siromaštvo ili rat, i znaju koliko ih je to oblikovalo. Nisu nam djeca siromašna i valjda neće rata, al realno, život je tako, svakakav...

Naravno, pišem i iz vlastite perspektive gdje su se naredale svakakve stvari u životu koje ti nikad ne bi pale napamet, a zvoni mi u glavi moja mama koja mi cijelo djetinjstvo govori “pa nećeš se valjda i ti mučiti u životu ko ja”... pa me kao čuva, a neke stvari su mi u usporedbi s tom istom stvari kod nje ispale neusporedivo teže. Koliko god ona brijala da će me zaštititi, ne možeš nikoga zaštititi od života.

Vjerojatno sam jako negativna i pesimistična, nisam stvarno, puna sam optimizma i lijepih misli, skoro ko Lili , al pustite ih nek si sami nađu posao koji im na kraju možda neće biti plaćen, nije to tako grozan reality check. Npr.

[AdioMare]

Koliko god ona brijala da će me zaštititi, ne možeš nikoga zaštititi od života.

tako je. možemo im biti potpora i spoznaja da nisu sami. pa i to je nešto, nešto više od neizvjesnosti i činjenice da ni mi često ne znamo ni kamo, ni kako, koliko god imali godina i iskustva. ali tu smo, i oni i mi i naši prijatelji, šira familija... ne može čovjek sam i ne treba. i dvije glave su pametnije od jedne.

[Forka]

Lili, draga, na recepciji kojega hotela si se to "malo smješkala" uz "par sati na dan primanja gostiju i usput uživala na plaži s plaćenim smještajem, hranom i džeparcem"?
Ovo tvoje zvuči vrlo primamljivo .
Ja sam se, naime, imala dosta prilike smješkati na recepciji hotela, ali "moj" je hotel bio veliki, u turistički vrlo popularnom mjestu, pogon je bio bukvalno non-stop, tako da smo radili u tri smjene (što znači i noćnu). I imali smo posla jako puno. Bilo je to, doduše, u preddigitalno vrijeme, ne znam, možda je sad lakše i jednostavnije.

Ali, gledajući iz ove perspektive, taj mi je ljetni posao donio mnoge benefite od kojih je jedan svakako taj da danas mogu pristojno komunicirati na mnogim jezicima, od kojih neke nisam nikad učila u školi.

[Forka]

Btw, i ja sam bila od onih roditelja koji su djetetu htjeli omogućiti odmor od škole i svih ostalih, brojnih obaveza koje ima tijekom školske godine.
Međutim, ove godine me iznenadila i sama si našla posao i kaže da joj je super!

[Tanči]

Da imamo love, naša bi kći sad putovala, posjećivala razne kampove, usavršavala jezik u Londonu ili negdje drugdje...
Budući da nemamo, doma je, a meni je rekla;
mama, za sedam godina ću ja početi raditi pa ti nećeš nikad više morati raditi
A inače je odmah po završetku nastave htjela ići saditi voćke u Pušću.
Ja sam bila protiv, ona zapela, ja popustila, ali na kraju je otpala jer su uzeli, očekivano, dečke.
Eto, tako je to kod nas.

[Tanči]

Eh, da.
Jučer je podigla svjedodžbu. S tatom. Ja sam radila.
Naknadno jer nismo prošli tjedan bili u Zg.
I poslala mi sliku na Viber.
Iako sam znala sve, ipak mi je srce zatreperilo i oči se zasuzile.
I kažem ja njoj da ode s tatom u WG i tam u Croppu si uzme nekaj odjeće za, kao, nagradu.
Uz napomenu da ima 200 kn na raspolaganju.
Potrošila je 114 kn.
Za jednu jaknu i dvije majice na sniženju.
I još mi muž poslije priča kako ju je na jaknu nagovarao jer je htjela uzeti samo majice za 45 kn.
Preprepreskromna je.

[larmama]

Tanči, očito joj stvari ne znače puno. Ja sam bila koma za kupovanje, dali bi mi lovu da si kupim neophodnu odjeću. A ja bi to nanašala mjesecima, na kraju bi mi tata preskočio džeparac za sendvič i jogurt pa sam ipak te novce potrošila. Zaprešić girls

[Lili75]

Tanči ma

Forka bila sam ti u onom hotelskom resortu u Loparu (Rab), bilo je to prije cca 20 god ajme bem ti zbog tebe preračunavam, pa se hvatam za glavu.
Radila sam samo onu drugu smjenu, popodnevnu, posla najviše bilo subotom, ostatak laganini.

Seka je servirala ručkove u hotelu, a ja bila recepcionerka

BB hrabra ženo mudro zboriš, al mislim da nema tu nekog načina osim da djeca vide prema svom uzoru i puno pričati o situacijama/koristiti tuđe situacije za što bi, ako bi...čisto da steknu neku sliku o načinu reagiranja.

Mene je moja mama ugodno iznenadila u nekim život.situacijama kad bi mnogi ridali i bili u očaju: Ona je samo ponavljala: Sve će biti dobro !!! A nas djecu je to smirivalo (očito i nju).

[NanoiBeba]

Tanči, tvoja curka će upisati faks. I tada će imati i prilike putovati. Ja sam bila na dvije međunarodne studentske prakse. Barcelona i Atena - nezaboravno iskustvo. Čak pamtim da sam na jednoj imala veću plaću nego moj tata u bivšoj nam državi. To je kaj se tiče financijske strane. O ostalom bolje da ni ne pišem - nezaboravno.

[Peterlin]

Tanči, tvoja curka će upisati faks. I tada će imati i prilike putovati. Ja sam bila na dvije međunarodne studentske prakse. Barcelona i Atena - nezaboravno iskustvo. Čak pamtim da sam na jednoj imala veću plaću nego moj tata u bivšoj nam državi. To je kaj se tiče financijske strane. O ostalom bolje da ni ne pišem - nezaboravno.

Ovo je debela istina. Govorim iz iskustva. Ne samo studentske prakse nego i razne volonterske udruge danas su način kako možeš otputovati na razna mjesta, a i prije je to bilo... Ja sam preko YMCA bila u Walesu jedno ljeto i čuvala zločestu dječicu (tj. tada sam mislila da su zločesti i razmaženi, ali tada sam još bila daleko od vlastite djece) i isto naučila uz engleski i nekoliko fraza velškog jezika. Bilo mi je isto super.... Bila sam i na drugim mjestima u drugačijim aranžmanima, ali ovo navodim zato jer je koštalo NULA, oni su trebali volontere za ljetni kamp od četiri tjedna. Pa si vi nađite školu stranih jezika za te novce. Sigurno to postoji i danas.

[seni]

Bubilo ja mislim da mi ne mozemo pripremiti djecu za raznorazne nevesele scenarije. No mislim da im mozemo pomoći da “vježbaju” samopouzdanje, upornost, neodustajanje, te jedan pozitivan stav prema životu.
tebi da prebrodiš sve što te snašlo.

[Bubilo Bubich]

Hvala Seni .

Ali nisam mislila isključivo samo na nevesele scenarije. Iako, da, uglavnom sam samo o njima pisala. Nego tendenciju roditelja da očekuju da njihovoj djeci “bude lakše”, da “budu sretna”, da se ne muče i ne prolaze što su oni prolazili... i to sa nekom (pa koliko može biti realnom) slikom što je to što će djetetu biti lakše i neće se mučiti.

Pogotovo kad to ide iz nekih iskustava tipa moje prijateljice koja ima tri (još mala) sina i kaže “moji dečki neće ići na filozofski Fax, neću im to dati, da si ne zakompliciraju život”. Djeca će joj ići na faks (ako uopće budu išli) za najmanje 10-12 godina, ona već ima takve ideje. Ok, ima neka uvjerenja o tome sto se može ili ne može s filozofskim, ali čemu to proicirati kao generaliziranje i ideju “oni neće, to ne može biti dobro za njih”, a još su mali ili su tek krenuli u osnovnu i ne možeš ni približno znati sto će biti ili ne dobro za njih. Je l to netko već napisao? Zaboravila sam.

Ne pišem sad s nekom idejom o svojoj djecu, to je više frustracija od moje majke i njezinih izjava. “Nisam ja tebe rodila da budeš nesretna ili da ti bude teško”. Halo? I naša djeca su samo neki ljudi i mogu biti svakakvih rapoloženja, ponašanja, doživljavanja i reagiranja na život.

Zamislite da npr. Lilino dijete bude karaktera i ponašanja kao Dr House .


Ja sam više mišljenja “ne može se tu puno”. Tj. može dosta, ali ne može sve. Možeš ti dati sve od sebe i učiti ga i truditi se, a što ako baš tvoje dijete bude depresivac, namćor, mizantrop i pozitivnog stava u životu tek u mrvicama? Pa valjda je nešto i do karaktera. Ja bas ne vjerujem previše u to da odgoj može sve kad je odnos prema životu u pitanju. Kao sto se vidi iz mog pisanja.

[krumpiric]

BB, slažem se da se karakter ne može promijeniti, ali se može vježbati zahvalnost, samopouzdanje, kao što kaže seni.
Često to nije na načine koje mi pretpostavljamo, nekad to pronađu na totalno drugom mjestu.

[casa]

Ja sam čitajući post od flopice, naravno citam letimično, pomislila kako je njoj nezamislivo s djecom ici na fakultet... Jer sam čitala iz svojih cipela u kojima sam godinama isla na faks s djetetom... malenom bebom... pa djecarcem.
Proživjela sam dosta tesko i siromasno djetinjstvo i nisam pokretac promjena niti sam tuurbo uspješna. Vidim oko sebe one s kojima su mame popunjavale formulare na faksu da danas drze katedre. Svoju djecu odgajam onako kako osjećam. Mislim da ne rade previše, ali ovo da stavljaju ves sušiti, da hodaju pola sata do škole i kad bura puše ili da nose drva mi je potpuno normalno. Time uopće ne mislim djelovati longterm već mi je to sad važno.
I ne mislim da su djeca koja su kao ja odrastala i kuhala i prala i zbrajala kune bolji ljudi... I svojima ne bih nikad poželjela takvo djetinjstvo. Jednako kao što bih da me sedamnaestogodišnji sin nazove u ponoć da dođem po njega jer mu pobjegao bus ili da me osmogodišnji sin zove da mu narezem meso, shvatila preosobno, kao poraz. Ja sam proizvod svog djetinjstva i meni su takva ponašanja neprihvatljiva.
I naravno, smije me nazvat ako je teško pretucen ili gori od fibre, ili ako mu je ruka u gipsu... Al ono, to nije moj stil. I oni to znaju i ne zovu. Niti mobom provjeravam gdje su u kojem trenu. Dogovor za starijeg je da kad ide u st, da pošalje poruku kad sjedne na bus u povratku. A i to je kao kompromisno, kao svi se javljaju.

[casa]

I ovaj moj najstariji ovo ljeto ne radi jer ne želi. Odnosno mali je skontao da svirajući gitaru na rivi dva tri sata navečer zaradi gotovo jednako kao kupeci stolove osam sati u restoranu i to mi skroz ok. Ono, to je njegov život. Ne drzim se one arbeit macht frei.

[čokolada]

Skoro sam zaboravila - u gore spomenutoj knjizi postoji još jedan važan faktor: SREĆA. Da se bude na pravom mjestu u pravo vrijeme. To nekako često zaboravimo, a zbilja nekad bude presudno.
Evo, ja sam nakon diplome, 1990. dobila punu dvogodišnju inozemnu stipendiju za usavršavanje jer sam početkom ljeta otišla na našu plažu na kupanje i tamo bezveznom slučajnošću upoznala jednu od legendarnih pijanistica jedne istočnoeuropske države, moj tata slučajno bio sa mnom (tko s 20 g. ide s tatom na kupanje ), on se odmah snašao i pozvao je na večeru kod nas doma, ja joj svirala, žena se oduševila. Pomoglo je i to što je bila veliki gurman, a mama i tata se potrudili oko raznih lokalnih delicija...ona drugi tjedan kontaktirala svoje Ministarstvo kulture i umjetnosti, našla mi profesora i - eto mene za 3 mjeseca na postdiplomskom.
A cijelu tu zadnju godinu studija marljivo sam slala desetke molbi za stipendije po raznim državama, slala preporuke i kasete...sve jalovo. Odnosno, moglo se studirati, ali uz ogromne, mojima nedostižne cifre.

[aleksandra70vanja]

ajme čoksa koja genijalna priča

casa zašto kažeš da ti mali ne radi?
što je samo konobarenje posao?
pa meni je ovo njegovo super
dijete unovčuje svoj talent, trud i znanje
radi što voli i zarađuje
kud ćeš bolje?
ja svoju pokušavam nagovoriti na to, ali nju je sram, "to je prosjačenje"
moja je bedasta, tvoj je pametan

ove godine još ne
ali iduće godine ako neće prosjačiti, onda neka ide prati šajbe
ako je uspijemo ugurati na benzisku, i za to treba veza

meni je ljetni posao ok
ja sam radila tri godine u srednjoj
žao mi je da nisam više, ali bile su neke obiteljske situacije, a poslije je počeo rat i više nije bilo potrebe za ljetnim turističkim dodatnim radnicima
malo recepcije, malo turistički biro
zaradila malo novaca
čak i 6 mj. radnog staža
upoznala puno ljudi
meni baš bilo dobro

[Lili75]

Seni mudro zboriš!

BB ajme pa neće me valjda zapast dr.House puj puj, prema ovome što sad vidim mislim da neće.al to je zato što su više povukli na mene nego na MM

Ka što čoksa reče da i srećaigra ulogu odnosno prilike, znat ih prepoznat i iskoristit kad se ukažu.

A casa spominje mame i sinove.ja juče u kinu, sjedim gledamo film. Malom do mene (nekih 13-14god) došao s 2 frenda zvoni mobitel glasno, on se uredno javlja i priča li priča. Ja izbeljila oči, trknem ga po laktu i dam do znanja da ima šutit u kinu. A on meni pa mama me.zove???!! Wtf zove ga mama da provjeri jel stigao u kino i mrtva ladna ga zove a ne pomišlja da sjedi u prepunoj dvorani, a malac ni mob nije stišao. A ona je brate mogla i poslat mu sms. A i ne zvat ga. Nije u Afriku otišao. Šta jest, jest.

Oslobodi Bože.... objesit ću se na Banu Jelačiću, budem li takva majke mi moje.

Pokušavao se on još zahebavat i pričat s jednim od dvojice (ovaj treći je bio jako pristojan i miran) al nije znao da se na krivo mjesto namjerio za sjest kraj “zločeste“ Lili

[Lili75]

Bubilo ja mislim da mi ne mozemo pripremiti djecu za raznorazne nevesele scenarije. No mislim da im mozemo pomoći da “vježbaju” samopouzdanje, upornost, neodustajanje, te jedan pozitivan stav prema životu.
tebi da prebrodiš sve što te snašlo.

Moram x na ovo.

I BB ta tvoja frendica nije normalna kad takve stvari može tvrditi sad dok su joj djeca mala. Uostalom nema ali baš nikakvog pravila s faxevima i poslovima. Možeš završit super fax a radit bezvezan posao. Puno je tu faktora u igri.

[Lili75]

Što se tiče nekih teških situacija, mislim da nije loše djeci pokazivat i kroz tuđe primjere.
Evo mi smo danas bili na kavi i park druženju s mojoj prijateljicom i njenom djecom. Ona ima malignu bolest, ima maramu oko glavu, ali njen duh je nesalomljiv. Takva pozitiva, snaga volje, duha ma nevjerojatna je

Kad smo se rastali, iskoristila sam priliku da djeci objasnim, pitali su me zašto joj je opala kosa. Al u cijeloj priči sam naglasila kako je super njen stav prema svemu, kako je zadržala vedrinu duha, kako se bori i vjeruje da će se ozliječiti. I d a će joj to sigurno pomoći da se nosi s bolešću.

Slušali su i upijali, a ja sam im zapravo htjela prenijeti poruku da nema predaje, odustajanja i da se s pozit.stavom sve lakše podnese.

Da su stariji dodala bih i da nekad treba prihvatit neka stanja/situacije i ne analizirat u besvijest zašto se to dogodilo. Sve ima neki dvoj razlog, iz svega nešto naučimo. Netko na lakši, netko na teži način.

Recimo ova moja frendica koliko god u teškoj situacoji bila ona je takvom ne smatra, čak misli da joj je bolest neka vrsta dara/ znak da treba u životu usporit i ne pridavat pažnju nebitnim stvarima.

[Lili75]

BB spominjala si rastavljene i samohrane, isto im objasnim na primjerima djece oko nas.

Naravno da to nije isto kao kad se tebi dogodi, ali ipak shvate da se takve situacije događaju i da je sve to za ljude.

[casa]

Ili kad mi sesnaestogodisnje dijete dode na instrukcije, zivi 500 m od moje kuće i mama ga zove da vidi je li stigao...
Ma, nemam ja ništa protiv nerada ljetnog, niti protiv gitare... Ja sam radila jer nisam znala svirat.
Bb, na život se nažalost ne možeš pripremit... A većina nije ni potrebna priprema za sranja koja manjini tvori život. Eto moja je mama psihički bolesna, pa ja i dalje ne znam kako bih ikoga na to pripremila. Ili na bolest ili na bracni krah ili na nasilje u obitelji... A sve sam to prošla ili prolazim i dalje. To je moj život, i nadam se da mi djeci neće biti tako. Jednom se na nekoj temi razglabalo što je problem, a što život. Nekakvo pranje ruku bilo u pitanju, pa nekakanje u male djece, tikovi... Ispalo je da valjda ja jedina to vidim kao život ne kao problem, nego ono standardno. Iskreno bih željela da moji sinovi jednom to vide kao problem. Teške okolnosti mogu izgraditi karakter, jednako kao i slomiti. Na kraju, one su samo teške.
Onda ima onih teskih za koje bih rekla da su me izgradile, da sam nešto naučila, ali ima i nekih za koje i godinama nakon mislim da su mi nanijele bol bez ikakve koristi... Čisti shit happens