i ja isto tako mislimčokolada prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
i ja isto tako mislim
IP jučer , a ne čekati do polugodišta.
Učiteljica je okamenjeni birokrat, i neće se pomaknuti s mjesta bez papira.
IP -om možeš na lijepi ili manje lijepi način primorati učiteljicu da uvažava njegov OKP.
Casa, jel to od cega ti strahujes, da ce zbog papira bit obiljezen, odnosno da ce uciteljica isticat da on moze jer ce imat IP, nesto sto ce njemu smetat? Mozda je to neki tvoj strah, al je, sto se tice njega, nesto sto on uopce ne.bi dozivio.
Ma meni se čini da ona vjeruje (i to s pravom) da taj papir ne bi ništa značajno promijenio.
Aliiii papir vrijedi ako dijete ima stvarne poteškoće (kao u ovom slučaju) i pratit će ga dalje tijekom školovanja. Ja mislim da je manja trauma uzeti papir sada nego kasnije. Ako preraste potrebu za IP, tim bolje. Ali ako ga uzme, možda će lakše ishoditi akceleraciju jer će moći mahati s papirom da njeno dijete nije prosječno.
Još o papirima - ja sam starijeg sina vodila u Suvag debelo prije škole, nisam pojma imala da IP postoji ni bilo što slično. Kad se upisivao u školu, ti papiri su isplivali iz njegovog zdravstvenog kartona i odmah su nas zvali da on može dobiti IP. Isto mi nije bilo svejedno jer sam mislila da će dijete biti obilježeno, a onda mi je normalna i razumna učiteljica objasnila čemu to služi. Nadovezala se školska liječnica. Dobio je papire relativno brzo, ali njegova je učiteljica od prvog dana znala koji su njegovi problemi i dobivao je adaptirane materijale i prije nego su papiri stigli u školu. Nikad ga papiri nisu ograničavali niti se IP ističe u svjedodžbama. Budući da je bio odlikaš 5.0 a njegova školska liječnica je otišla u mirovinu dok je bio u osmom razredu, htjeli su mu ukinuti IP. Morali smo ponovno na kompletnu dijagnostiku i gle čuda - ostavili su mu IP jer on i dalje ima traljavu motoriku i smetnje vida, ali je to naučio kompenzirati, pa mu nije utjecalo na uspjeh. Dapače, možda ne bi imao 5.0 da nije imao IP.
Mi ćemo isto vidjeti sad kako će s J. ići u 2. razredu, ako će trebait tražiti ćemo IP.
Prvi je prošao manje više bez problema i sve je stizala. Sad je perfekcionizam uzeo maha i ona ne stiže ništa jer ide do savršenstva. Iz ispita predznanja iz hrvatskog je sad dobila 3 ( a prvi razred sve 5) jer kaže nije stigla zadnja 2 zadatka. Piše do savršenstva, pa napiše, pa pobriše i ponovo.
Na upisima smo predali nalaz psihologa, učiteljici sam ga nosila, da bi me nakon 2 mjeseca pitala da li sam ja to ikome dostavila, a njoj u ruke dala, znači ni pročitala nije. Kad pričam s njom gleda me s nevjericom jer anksiozno dijete s okp-om ne postoji.
Takve papire šalji e-mailom ili poštom s povratnicom, da imaš dokaz da si im dala papire. Govorim iz iskustva.
Samo da kažem da u 4 ujutro (neka nesanica...) čitam ovu temu već drugi put i odolijevam napisati roman. Želim ga zapravo pisati već godinu dana na onoj temi o zahtjevnoj djeci gdje se nisam toliko dugo javila... ali uvijek nekako odustanem... tko će stalno pisati o tome... cviljenju, dramljenju...
Vodila sam sam tu moju malu curku (5 god.) i na testiranje i nekako sam ostala razočarana. Išli smo privatno kod puno hvaljenog stručnjaka, ali nisu mi rekli “ništa posebno”. Nekako se to svelo na “imala elemenata perfekcionizma, budite dosljedni i postavite granice”. (Ako to još jednom čujem upucat ću se). Ne znam ni sama kakva sam očekivanja od tog testiranja imala, ali očekivala sam čuti nešto za što ću se uhvatiti, a nisam dobila ništa takvo pa i dalje nisam znala za što ću se uhvatiti.
I mene je mučilo to što je ona dijete “koje nam svima ide na živce”. Jednostavno ne možeš nikuda krenuti bez njezine scene i to je i nama roditeljima i starijem djetetu teška tlaka. Kad se obično “idemo na sladoled u točku A” pretvori u polusatno vrištanje jer ne idemo u točku B na sladoled jer nam ovaj put nije usput i skroz je na drugu stranu, ali nema pomoći, bit će vječno nesretna zbog krivog sladoleda, a mi smo svi živčani jer smo pola sata potrošili na vratima stana da ju smirimo i izađemo van.
Već je netko napisao da pokušava takvo dijete gledati kao ono koje treba vise ljubavi, pažnje i nježnosti, i bas mi je i to pomoglo u kovitlanju osjećaja grižnje savjesti sto mi dijete ide na živce. Teška je, ali joj treba puno vise, ona je naš “nježni cvijet”. Jako se bojim za nju zapravo. Nije ranije imala neke jako izražene prisilne radnje, takve stvari su bile prolazne, a sada već neko vrijeme stalno drži stisnute šakice. Htjela sam joj dati ruku, ne želi otvoriti šaku. Pitam ju zašto, “imam kapljice i ne želim da mi se osuše”. Mislila sam ok, neka igra... ali ona danima ne otvara šake, stalno su joj stisnute, dok se igra, tako nosi stvari između stisnutih šaka, trči sa stisnutim šakama... ne znam.
... i onako... trudim se da me ne izluđuje, nekad mi uspije, nekad ne. Žao mi je jer ju moj tata ne može nikako hendlati, on bi ju tukao svake minute koju provede s njom. Jer ona ne želi jesti nešto pa gurne grubo tanjur, jer se ne želi obuti, pa skine obuću i gađa ih ako joj pokušavaju na silu... i takve stvari. Uzimaju je baka i deda iz vrtića oko pol 4. Ja dođem po nju oko pol 6, i deda je već lud... stalno im kažem, ostavite ju do 5 u dežurstvu, kao žao im je da ostane tako dugo, a opet ne mogu izaći na kraj s njom, deda pogotovo nema strpljenja za njezine “pi..arije” i usvajanja taktika “kako da se ona obuje ili pojede nešto”. A ne jede ništa, ima 15kg s 5 godina.
...evo, roman skoro gotov...
Bit će sve ok. Idem još malo spavati
bubilo, nemam ti nista puno pametnoga za reci, osim
i misici maloj sa stisnutom rucicom
ali dodala bih ipak neku sitnicu. prvi korak je uvid, saznanje i "priznanje" samom sebi, da su stvari takve kakve su. izgleda mozda samorazumijevajuce, ali nije. mnogi ljudi ne naprave nikada ni taj prvi korak. dobro bi bilo, kada bi se uspjelo izbaciti iz razmisljanja raznorazne "griznje savjesti", krivnje i slicno. zapravo, to bi bilo jako bitno.
kada covjeku pocne vrtiti po glave slike djeteta i odnosa s njim, (i to ne na razini, nature ili nurture) u tom procesu se dogode neki aha trenutci u kojima se stvari "posloze". naprosto ti odjednom u glavi klikne na jednom intuitivnom levelu. (ne mogu to bolje objasniti) i stvari polako dolaze na neko svoje mjesto.
to nije nesto, cime mozes voljom ili raciom upravljati. i nije nesto, sto se dogada od danas na sutra. traje to...ali vrijedi.
drugo sto mi se cini bitnim, je pokusati na neki nacin izbjeci fokusiranje na to "tesko i zahtjevno". znam, znam, to je puno lakse reci, nego napraviti.... ali mislim da je vazno.
tu se opet ne radi o nekom voljnom momentu - ono ne mozes to sebi zapovjediti, prestati cu gledati dijete tako i tako. ne radi se ni o onom: ponasati cu se da se ne vidi da me dijete nervira, te da ga vidim kao tesko, zahtjevno, naporno...jer ga zapravo i dalje takvim vidis, samo se bolje kontroliras. to je naprosto neki osjecaj - jednog dana se probudis i "vidis" dijete na jedan drukciji siri nacin...
to je opet proces koji traje, nekom duze, nekom krace, te se odvija na onom dubinskom nivou i svijesti i podsvijesti.
uzasno mi je to tesko objasniti...te vjerojatno zvucim ezotericno i nepovezano. uglavnom kada se ta paradigma "kako sto vidim" promijeni, promijeni se i to sto "vidim", odnosno sam prije "vidjela". tesko je to racionalno objasniti, ali kao da dijete i samo pomakne svoj fokus sebe samog, kada ga mi pomaknemo.
velim, nemam ti nikakve tips i triks, jer to nisu procesi kojim amozes upravljati voljom, to su procesi vise intuitivne prirode.
a evo ipak imam jedan tips i tricks: ja ne bih dijete vodila na te procjene, testoranja, nadarano, perfekcionisticno....ovo ono
ako bih mogla nace neku mudru strucnu osobu sa puno uvida tipa juula, onda bih isla s dijettom kod nje ili njega.
i pokusala bih nekada sve okrenuti n asali, na smijeh...
ne znam kakva si ti osoba, koliko intuitivna. cini mi se danas, da je dobra intuicija neka vrsta nadinteligencije
jedna mala crtica iz zivota: (nije naravno ni priblizno tako teska kao ovo sto ti opisujes)
uglavnom treci ili cetvrti tjedan skole. prvi razred. sve odlicno, dijete bas voli skolu, sve super, tete je vole, hvale, razred dobar, prijateljice i stare i nove su tu, sve stima.
uglavnom ja dolazim po dijete, pomazem oblaciti jaknicu, ona dobija fraze jer rub majice viri iz rukava jakne...suze, muka, histerija. ok. seni kakva vec je,
onda me to sve skupa pocinje ljutiti - tipa koji joj je sad vrag, pa necemo valjda svaki dan kod dolaska po nju u skolu imati te scene, pa se ljutim na nju, pa podviknem, pa mi zao, ali eto vec to traje dva tjedna...
uglavnom jedan dan (ja takve stvari zaista pamtim, to su mi kao oni svjetionici u roditeljstvu, pozaboravljala sam koliko je imala mjeseci kada je prvi put stala na noge i slicne stvari, ali sve ove kako ih ja zovem aha dogadaje pamtim u njihovoj punoj punini)
dodem po nju sva vec ocajna, ona opet pada u histeriju oko rukava, ne znam sto da radim..
i onda je je jednostavno iz nemoci i ec i ocaja, uzmem u narucje, dignem, idem u lift, izadem iz skole, nosim je, nesto joj sapucem i odjednom osjecam, kako joj se tijelo u mojim rukama opusta (uopce nisam bila svijesna koliko joj je bilo napeto i zgrceno) kako hvata ritam mojih koraka, smiruje se....
idemo na toplu cololadu, smijemo se (ja pregrizem jezik i ne pitam sto je bilo prije, pa da mi to 6godisnje dijete moze objasniti, vec bi mi i objasnila)
i tako sam ja nju tjedan dva, (ne sjecam se vise tocno koliko) naprosto nosila. ludilo s rukavim je prestalo. nikad nisam saznalo sto je to bilo. naravno vjerojatno je bilo nesto sa skolom, no kod jako dobro funkcinirajuceg djeteta, sa visokom prilagodljivoscu i socijalnom inteligencijom, reakcije se stvari koje smetaju su indirektne...(a i svaka medalja ima dvije strane - brzo usvajanje i razumijevanje socijalnih konstrukta, nosi i mogucnost da se prilagodavas na svoju stetu)
okolina vidi samo povrsino - sve super. dijete u toj dobi prosjecno gledano ne moze racinalizirati i reflektirati odredene stvari, a suraduje i svjesno i nesvjesno i sa roditeljima i sa ocekivanjima okoline. (a poslije i sebe same)
a eto i seni, koliko god racionalna i analiticna bila, je naucila vazniu lekciju
ovo bubilo ne pisem kao neki savjet, e sad bi to trebalo tako, nego kao razmisljanje, da neka vrsta prepustanja svemiru sa punim povjerenjem, nije tako losa opcija.
ispravak:
svjesna
Samo seni, njezina malena drzi sakice skupljene. Eto, ja kao ona koja je pisala da je pranje ruku uobicajeni problem te dobi, bila bih zabrinuta.
Bb, totalno razumijem kako je to kad je cijela obitelj pogodena nezadovoljstvom jednog djeteta jer se ba sladoled ide tu a ne tamo. Moje je iskustvo razlicito utoliko sto je strucnjak vec u ranijoj dobi vidio odstupanje koje nije okp, vec malo ozbiljnije. Osim potvrde da nismo ludi, to nam je pomoglo da razumijemo zasto je tako cudan i tezak. Svakodnevno pomoglo je mijenjanje fokusa... Slicno kao sto seni pise. Samo meni se to nije dogodilo spontano. Ja bih namjerno u stresatorima sebi zadavala temu. Tipa deset minuta prije polaska negdje pocinje prica nekog grckog mita...ili slicno. Obicno bi to bilo nesto sto je i njemu zanimljivo. Nwravno, nisu drame instant nestale, ali ipak je i meni i starijoj dvojici bilo lakse.
I stvarno ima 15 kila?
ajme, koliko pravopisnih gresaka.izvinjavam se.
casa, jasno mi je. nije mi uopce namjera banalizirati stvari.
sa strucnom pomoci sam mislila, da mi se cini pametnim birati osobe koje imaju puno iskustva i vrstu uvida koju nema svaki prosjecan psiholog.
Ma ni ne mislim da banaliziras stvari. Nego vise ja bih radije da pere ruke i zmirka nego da stisce sake i grize obraze iznutra. Ovo prvo u mojoj glavi moze biti razvojno i beznacajno, a ovo drugo malo teze tako beznacajno. Jbt, i prema okp tikovima imam predrasude....
Bubilo, i ja saljem zagrljaj.bubilo
ali dodala bih ipak neku sitnicu. prvi korak je uvid, saznanje i "priznanje" samom sebi, da su stvari takve kakve su. izgleda mozda samorazumijevajuce, ali nije. mnogi ljudi ne naprave nikada ni taj prvi korak. dobro bi bilo, kada bi se uspjelo izbaciti iz razmisljanja raznorazne "griznje savjesti", krivnje i slicno. zapravo, to bi bilo jako bitno.
kada covjeku pocne vrtiti po glave slike djeteta i odnosa s njim, (i to ne na razini, nature ili nurture) u tom procesu se dogode neki aha trenutci u kojima se stvari "posloze". naprosto ti odjednom u glavi klikne na jednom intuitivnom levelu. (ne mogu to bolje objasniti) i stvari polako dolaze na neko svoje mjesto.
to nije nesto, cime mozes voljom ili raciom upravljati. i nije nesto, sto se dogada od danas na sutra. traje to...ali vrijedi.
drugo sto mi se cini bitnim, je pokusati na neki nacin izbjeci fokusiranje na to "tesko i zahtjevno". znam, znam, to je puno lakse reci, nego napraviti.... ali mislim da je vazno.
tu se opet ne radi o nekom voljnom momentu - ono ne mozes to sebi zapovjediti, prestati cu gledati dijete tako i tako. ne radi se ni o onom: ponasati cu se da se ne vidi da me dijete nervira, te da ga vidim kao tesko, zahtjevno, naporno...jer ga zapravo i dalje takvim vidis, samo se bolje kontroliras. to je naprosto neki osjecaj - jednog dana se probudis i "vidis" dijete na jedan drukciji siri nacin...
to je opet proces koji traje, nekom duze, nekom krace, te se odvija na onom dubinskom nivou i svijesti i podsvijesti.
uzasno mi je to tesko objasniti...te vjerojatno zvucim ezotericno i nepovezano. uglavnom kada se ta paradigma "kako sto vidim" promijeni, promijeni se i to sto "vidim", odnosno sam prije "vidjela". tesko je to racionalno objasniti, ali kao da dijete i samo pomakne svoj fokus sebe samog, kada ga mi pomaknemo.
velim, nemam ti nikakve tips i triks, jer to nisu procesi kojim amozes upravljati voljom, to su procesi vise intuitivne prirode.
I potpisujem Seni... cini mi se jako vazno vidjeti dijete na drugaciji nacin. Al evo, ja imam jedan tips & tricks koji je meni za pocetak pomogao, nastojim 2-3 puta svaki dan stati i razmisliti o tome sto mi se svidja kod djeteta i sto je sve dobro napravio. A kad sam smirenija onda nastojim meditirati na neku ljubav u obitelji... Alto otkako je zavrsio godisnji bas nisam u stanju. Nastojim i duboko udahnuti kad me pocne nervirati, smiriti sebe, i vidjeti ga kao nekoga kome je tesko... nekad mi upali, nekad ne. Al sve u svemu, ja imam puuuuno bolju sliku o njemu nego prije godinu dvije (kad je imao 4-5), i puno nam je bolji odnos... a i on se nekako smirio... Md mi se cudio u pocetku sto tako pristupam malome, sto nastojim komunicirati s njim na smireni nacin, cak i kad on sizne skroz. A dogadja(lo) se da sizne skroz zbog odlaska u slasticarnu B. Al u zadnje vrijeme i mali i md imaju puno bolji odnos. Rijetko kad se jos deru jedan na drugoga.
Al svejedno, mislim da mi se mora dogoditi jos par klikova u glavi jer zelim maloga na jos drugaciji nacin gledat. Cijeli prosli tjedan sam recimo mislila da je divan i da je bas sve u redu, da se sve razvija kako treba... makar u nekim podrucjima (tim samokontrole) malo sporije... al ok... Ovaj tjedan vec nisam u tom stanju... al htjela bi da to stanje bude permanentnije.
Seni, lijepa mi je tvoja prica
Potpis pod svaku riječ. Naše je iskustvo slično.
Ja ne znam kako bismo mi bez pomoći prevladali frustracije našeg mlađeg sina. Čak i sad se ponekad dogodi da "zapadne u petlju" nezadovoljstva, ali sad već dugo on sam ima mehanizme kako izaći iz toga ili kako pričekati da frustrirajuće aktivnosti dođu kraju. Evo, sad je u trećem razredu srednje škole i izrazito mu se ne sviđa jedan određeni profesor. Ovo je topic o različitim osjećajima prema svojoj djeci, pa da i to spomenem: moj stariji sin je takav karakter da u ničemu ne vidi problem, čak i kad objektivno postoji. Moj mlađi je obrnuta priča - taj često vidi problem čak i kad objektivno ne postoji.
Trenutno ga muči (bzvz-ovo je primjer, nije kritika) nastava multimedije jer profesorov pristup nije u skladu s onim što je očekivao. Ja sam s pol guzice upravo to očekivala i nije me iznenadilo, jer nakon godina provedenih na filmskim i glazbenim radionicama, uz brata koji je spretan tehničar upravo za multimediju, mislim da je njemu krajnje dosadan predmet prilagođen "običnim smrtnicima", pa ga to nervira. Nerviraju ga i ometači nastave i hrpa drugih stvari, a ja znam reći "sam si birao baš ovu školu". Eh...školska godina je tek počela i nadam se da će se naći način da se nosi s tim. Baš sam mu rekla nek ponudi profesoru da napravi prezentaciju novog gradiva, kako bi rasteretio njega i iskoristio svoje znanje + dobio dobru ocjenu iz zalaganja. Ne znam hoće li uspjeti, ali vjerujem da hoće jer smo ga godinama uvježbavali da se zalaže sam za sebe i svoje potrebe. Ali to mora imati protutežu. Kako je Mitovski gore opisala - dijete/osoba s takvim stavom MORA imati neku aktivnost kojoj se raduje i u kojoj uživa, jer to stvarno puno pomaže da se rastereti i podnese frustracije na ostalim područjima. Ima i on takvu aktivnost.
Vjerujem da će i Bubilo Bubich naći svojoj djevojčici neku aktivnost da joj bude razonoda (kao Mitovski plivanje, kao ja glazbenu školu....). Samo da napomenem, puno puuuno nam je pomogla prof. Ana Čović, psiholog psihoterapeut iz Suvaga https://www.savez-spuh.hr/izdvojene-...olescentima-2/
Posljednje uređivanje od Peterlin : 18.09.2018. at 08:47
Da i ja bih rađe da ju prebaci na okp čišćenja nego pranja ruku.Ma ni ne mislim da banaliziras stvari. Nego vise ja bih radije da pere ruke i zmirka nego da stisce sake i grize obraze iznutra. Ovo prvo u mojoj glavi moze biti razvojno i beznacajno, a ovo drugo malo teze tako beznacajno. Jbt, i prema okp tikovima imam predrasude....
Okp u podlozi ima anksioznost i to vrlo visoku i to je ono što je meni bitno. Moja ima razne oblike okp-a koji se izmjenjuju, a pranje ruku je u jednom trenutku bilo doslovce svake 3 minute i trajalo je mjesec dana... ima pranja ruku i pranja ruku. I stiskanje šaka i pranje ruku i ne diranje ničega a da je na visokoj razini i da traje diže vremena je alarm da nešto ne štima.
Ne bih htjela paniku stvarati jer ni ja ne razmišljam crno ali danas pranje ruku ili nešto drugo za nekoliko godina moguće i bulimija, anoreksija.
Ja bih kao što i jesam potražila ipak pomoć stručne osobe ako je to baš jako izraženo ili dugo traje.
Mi nismo više kod Sever od 12mj jer je tamo dobila što je mogla. Dobila sam preporuku jedne psihoterapeutice i danas prvo ja i MM idemo na razgovor. Preko telefona sam već dobila dobrih savjeta i smjernica. Ona kaže da terapiju provodi tako da se druži s djecom a roditelje mentorira. Kad vidimo kako je mogu dati kontakt na pp ako netko želi.
Bubilo, moja je mala bila i ostala takva, teška. Vremenom to mijenja forme, ali nikad ne prestane. Ona ima dva lica, zovemo je M1 i M2.
M1 je divno, toplo, osjećajno, pametno i suradljivo dijete, nesigurno na početku puberteta, ranjivo, perfekcionist...
M2 ima izljeve bijesa, psuje u bradu ko kočijaš, pokazuje srednji prst kad misli da je ne vidimo, ako se osjeća na bilo koji način nervozno nagažena, vraća urlanjem stostruko. I grizla je nokte i imala tik kolutanja očima i boji se sama spavati i svašta nešto. I boji se biti odbačena od prijateljica pa ih nekad ne želi niti zvati za odlazak van. Ili ide grupica njih iz škole, njoj se učini da su je nekako izdvojili, ona se svjesno sama izdvoji i ide sama kući, oni je dozivaju, ona se ne okreće.
Evo, u nedjelju joj MM predloži da idu do grada. Super, ide. Ali, ne, hoće biciklom. Ne možemo u grad biciklima. Onda ne idem. Natezanje. Duri se, MM-a već prolazi volja. Uzmi skate pa idemo na Jarun. Neću. Hoću rolama na Jarun. Rolama ne možeš, možemo autom do tamo pa se onda rolaj. Dobro, ali neću staviti kacigu! Aaaaaaaaaa!
On gubi živce, ona šizi, lupa vratima, oboje urlaju.
S takvom djecom sve treba unaprijed planirati, svaki korak, boju glasa, predvidjeti ponašanje, ma sve. MMu to slabo ide pa su stalno u nekom sukobu.
seni, odlično napisano. Mi imamo jedno dijete pa onda može i dobiti svu pažnju svemira, ali imamo i godina pa i ta humoristična strana nekad bude teško održiva jer nemam ni ideja kad sam preumorna i onda se zapletemo u nervozu - on potencira moju, ja njegovu. MM je manje sklon šalama, ali je često mudriji od mene pa se dobro izvlači. Danski odgoj isto nameće tu duhovitost u odgoju.
Primjer jedan je da nikako nije htio prati ruke kad bismo došli doma - i onda od ulaza kreće: "Neću prati ruke!". Dok sam mu ja mirno objašnjavala zašto treba prati ruke, nismo se nikamo maknuli. Kad sam mu počela odgovarati da naravno da neće prati ruke, jer mi nikad ne peremo ruke - ruke se peru uz smijanje. Sad to i više nije smiješno, sad već pere ruke jer se navikao, ali s takvim nekim forama se mogu riješiti situacije. Mome bi bilo u ovoj dobi smiješno kad bih mu rekla da idemo pored slastičarnice A, ali da nam ne pada napamet da tamo kupimo sladoled. On bi se počeo smijati i sam bi govorio da želi u tu slastičarnicu. Dok bih ga ja zafrkavala da nema nikakve šanse da uđem u tu slastičarnicu i da nije slučajno naručio sladoled od čokolade.
Vidiš, kod moje J. ti takve stvari ne prolaze. Ona se naljuti i kaže: Mama prestani pričati takve gluposti! Šta ti je?
Kad smo preuređivali stan živjeli smo 2 mjeseca kod moje prijateljice. Ona je tada imala 4g i do kuće je bilo 110 stepenica i ona je svaki dan stala na stepenicama i urlala i plakala kako neće gore i zašto moramo i zbog čega i kako smo mi zločesti. Jedan dan kažem ja njoj idemo zamisliti da je ta kuća dvorac na vrhu brda i gore nas čeka Zlatokosa. Toliko se naljutila, pitala me da li mislim da je glupa, da ona zna da je to obična kuća a nikakav dvorac i da neće ona ništa zamišljati i nastavila je svaki dan plakati.
Prvu noć kad smo se vratili u stan rekla je: Hvala Bogu nema više stepenica!
Pa to nije čudno. Smisao za humor se razvija u obitelji. A ono što je nekom smiješno, nije drugom. A i neka djeca su naprosto drugačija. Samo sam htjela reći da ponekad pronađem neku foru i onda ide, a nekad su prijetnje i ucjene u igri. Ja znam da je mome smiješno sve što miriši na nepodopštinu. Ne bi ni on na zlatokosu trznuo. Ali bi kad bih sebi i njemu pripremila grašak i rekla da idemo gore da vidimo hoće li se odkotrljati dolje.
Ocito nisi znala naci fantaziju koja bi ju opcinila. Ili humor koji joj pase. Ja sam svoja dva sina razlike godinu dana uvijek dobijala na potpuno drugacije fore. Sto je jednom pasalo, drugog je beskrajno nerviralo. Od najranije dobi. Nismo svi isti.
U zadnje vrijeme izvodi s pospremanjem kreveta ujutro. Malo sam pustila - te stres, te ovo, te ono, al onda mi dojadilo pa sam prvo ponudila da sam odabere igračku koju da bacim u kantu, a pošto nije, spustila sam jedan dobar motor na heliodrom i najavila lansiranje u kantu ako ne pospremi krevet. Bez jednog solidnog bagera je nedavno ostao. Zna da se ne šalim.
smisao ovih postova ja vidim kao neku irazmijenu razmisljnja i iskustava, a ne kao trazenje nekog ultimativnog rjesenja za svakoga. (koje kao takvo naravno i ne postoji)
Bubilo, ne znam kakva su bila tvoja očekivanja od psihologa, no sigurno ti je jasno da se kompliciran odnos između roditelja i djeteta koje je ajmo reći zahtjevno ne može riješiti u jednom posjetu psihologu.
Tebi bi trebalo savjetovanje kako se nositi sa konkretnim situacijama koje opisuješ, a kod takvih savjetovanja čovjek mora biti spreman malo i priznati sam sebi da ne radi baš sve kako treba.
Odnosno, biti spreman poslušati upute, iako mu se nekad i ne čine baš .. hm, u skladu sa onim kako je navikao roditeljevati.
Pa naravno da nismo zato sam i napisala. To što kod Jeleninog pali kod moje ne bi nikad. Šalimo se mi i zezamo ali prolazi samo kad je ona u dobrom raspoloženju i opuštena, kad je njoj situacija frustrirajuća ili joj ne paše bilo kakav pokušaj šale, zezancije samo potpiruje vatru. Onda mi pustimo da ta situacija prođe pa kasnije okrenemo na šalu i tada može ali ne kad je ona u tom filmu. Takvih je situacija sada manje i puno kraće traju te frustracije.
Nisam stigla pisati... hvala svima, baš divni postovi. Seni, tvoje sam procitala čekajući kod zubara i rasplakala se. Možda su ljudi mislili da se bojim
Sve ja to radim. I sve to ja zaboravljam raditi. Pa se tjeram da se podsjetim. Pa se umorim i vičem. Pa stanem i imam razumijevanja i vidim ju lijepo, a ne naporno. Ali jako veliku većinu vremena imam dojam da je stalno teška. I stalno očekujem probleme. “Majica koja viri iz rukava jakne” je konstanta, a ne izolirani slučaj. Tj. pitam se pretjerujem li ili ne... ali... “dobro jutro ljubavi” sam rekla krivim tonom. I prvi zvuk koji izgovori je iritantno vristece glasanje male životinjice koje znaci “nemoj mi se obraćati”. I da barem mogu reći to je jer se nije naspavala ili je buđenje bilo stresno ili nešto deseto što znam što je. Ali rijetko kad znam sto je. I onda nakon krivog “dobro jutro” kreće krivo “hoćemo se maziti, mogu te zagrliti?” - “pusti me na miru!!!”. Doručak je krivo složen, čaša je krive boje, količina mlijeka je kriva, odjeća je kriva, obuća je kriva, ne želi izaći iz stana, ne želi uci u auto... i nastavi tako do “večera je krive boje, ne želi piškiti ni prati zube, ne želi obuci pidzamu ni spavati”. Znam da ovo zvuci ko pretjerivanje i često samu sebe pitam je li to zbilja uvijek tako ili samo imam dojam jer je dosta često tako... ali definitvno je puno više od jednom je nešto krivo, prilicno sam sigurna da je 10x u danu nešto krivo zbog čega se vrišti. I znam da ne radim uvijek sto bi trebala, ali tako puno puta ni ne znam što bi ja sad trebala.
Mima, nisam očekivala riješiti nešto u jednom posjetu psihologu. Očekivala sam da će mi reći da dođem i drugi put. Ali nisu... a nije da nisam ništa poduzimala da sebe preispitam. Npr. išla sam na 20 sati radionica za roditelje koje su držali psiholozi. I to su bile jako male grupe, svakako su nas izresetali. Čitala sam puno sve te mudre knjige. Zvala telefone i slično. Ono, nekako mislim da sam pokušala steći neke roditeljske kompetencije, a većinu vremena imam osjećaj da nemam nikakve.
Da casa, ima oko 15kg s punih 5 godina. Možda malo vise, ali 16kg nema.
Evo, neki dan sam ju nosila od auta do vrtića, iako sam dosta daleko parkirala, nije vrištala, nije bila nikakva scena, nego tek toliko da joj tepam i da ju mazim. Pa je ušla u vrtić bez stisnutih šaka.
I tako, dan po dan.
Bude lakše kasnije, tek joj je 5.
Moja ima 10 i odustala je od svih slobodnih aktivnosti. Premeće se stanom ko prašina. Ne da mi se, neću, ne zanima me. Nakon dugog nagovaranja, pristala je na školu crtanja (to je prije jako htjela, ali nismo se mogli uključiti). Taj dan koma...da neće, da ne zna crtati....vratila se s dva predivna akvarela koje nitko ni u ludilu doma nije smio pohvaliti.
Ajde, na engl. ide jer zna da joj to ide i ne boji se neuspjeha.
Hoćeš li ovo ili ono...nutkam stalno da se još negdje pronađe. Neću. Dobro.
Starija ide godinama u Tirenu na dramsku, nudila ja i maloj...neće ni čuti jer "ne zna glumiti".
I upravo jutros u razgovoru, spomene kao slučajno da se jedna iz razreda upisala. Ali neće ona, odmah da znam! I nakon malo povuci-potegni, skoro u suzama kaže da se boji što će kad zaboravi tekst, a išla bi rado...
Majko mila, velika NIKAD nije u stanju zapamtiti sav tekst, ali savršeno improvizira i baš je briga kako će se jadan kolega snaći i replicirati pred publikom, a mala fotografira, nema šanse da zaboravi, ali pritom umire....i ode sad sva jadna, napeta u školu, neka pričekam do sutra, mora još razmisliti može li glumiti
Čokolada kao da pišeš o mojoj. Sve joj ide, crta, pjeva, pleše, glumi, pamti ali svega ju je strah i neće, rađe neće ni probati nego probati i ne biti na razini koju si je ona zacrtala. Za ovo plivanje je trebalo 2 godine a sad uživa ko prasica.
BB sjećam se svoje s 5 godina i tad je bilo nekako najteže. I svi su mi ovdje pisali bude lakše s vremenom, ali tad mi je to malo značilo, no evo za neku slabu utjehu stvarno bude lakše.
Evo jučer npr. je u školi bila neka situacija, dolazi iz škole ljuta kao pas, obješena faca, ljuta i na mene i MM-a, ne želi razgovarati i pustite me na miru. Inače bi ovo trajalo minimalno 2 dana, nikako se nije mogla izvući iz tog raspoloženja i sve bi izbacila na nas. Jučer navečer ode na trening na plivanje, kako je ušla u bazen tako se izraz lica promijenio, opustila se i otpustila negativne emocije. Nakon treninga druga priča. Izgleda da smo baš pogodili s tim plivanjem, ne znam koliko će ju držati ali njoj to toliko pomaže da sam ja presretna kad ju vidim.
MI smo bili neki dan na razgovoru s psihoterapeuticom i žena mi je baš sjela, J. ide u petak i kad sam joj rekla vidjelo joj se olakšanje na licu, čak me pitala jel može ranije. Dala nam je odmah neke savjete, rekla u čemu griješimo, što smo i sami bili svjesni ali se nismo znali sami iščupati.
Obje ste u zadnja dva posta napisale “bude lakše kad bude starija”
Ali zapravo nije mi čak to ni najveća briga, da mi bude lakše. Nego hoće li ona biti ok, hoće biti sve u redu, ima li nešto što ne prepoznajemo, a bilo bi bitno da prepoznamo i radimo na tome... ali, ako psiholog na testiranju kaže da nema, onda nema
To nikad ne znaš. Kad zatrese pubertet, puno je mogućih smjerova, ali bi čovjek poludio kad bi razmišljao o lošem. Voziš najbolje kako možeš i nadaš se najboljem.
Bb, ja sam sa svojim isla prvom dostupnom psihologu koji je rekao da nije nista. Pa na erf i tamo bisu rekli nije nista. To je bilo daaavno. Ako malena drzi sakice skupljene pa to je valjda bar neki okp. Opet covjek nikad ne zna koliko je pametno dijetr vodat naokolo jer tako djetetu dajes do znanja da ti vidis problem. A s druge strane, sto ako se moze pomoci djetetu, ali se ne pomogne jer ti kao roditelj nisi vodio... U potpunosti razumijem tu zabrinutost za dijete, u smislu kako ce mu biti u njegovoj kozi s trideset godina....
Mene je to jedno vrijeme jako mučilo, a moram priznati da me zna i sad 'uzeti' u trenucima kad njen okp uzme maha i ne može normalno funkcionirati zbog toga.Ali zapravo nije mi čak to ni najveća briga, da mi bude lakše. Nego hoće li ona biti ok, hoće biti sve u redu, ima li nešto što ne prepoznajemo, a bilo bi bitno da prepoznamo i radimo na tome... ali, ako psiholog na testiranju kaže da nema, onda nema
Stalno sam vrtila po glavi hoće li ona biti ok, kako će, prvo o stvarima u bliskoj budućnosti a onda o daljoj. I onda mi je MM jednom rekao, ali ona ima nas, mi smo joj podrška, mi ju razumijemo, mi smo uz nju i onda mi se u glavi nekako okrenulo. Ne možemo mi kao roditelji okrenuti svijet naglavačke, možemo biti tu za njih, biti podrška, voditi ih, pomoći, usmjeriti i to je to. Ne mogu ja odagnati sve njene brige i strahove i prepreke.
Nama je psiholog pomogao, prvenstveno nama kao roditeljima da shvatimo i da se znamo nositi. Ova psihoterapeutica nam je sad isto jako pomogla. Nije ona nama otkrila toplu vodu, ali očito je da nama treba pomoć i da nas s vremena na vrijeme netko treba vratiti na dobar smjer jer se nakon nekog vremena pogubimo.
Malo skrecem s teme, tj. spada pod ovu ali pisalo se tu o svemu zadnjih par postova. Mene zanima, sta kad dijete samog sebe zavarava, kad zivi u iluzijama, kako ga osvijestiti da to sto ono misli nema veze sa stvarnoscu, kad stvori neku idealnu sliku sebe i svega oko seba a to bas i nije tako. Kako reci a da to dopre do djeteta...Radi se o tinejdjeru
Ne znam dali sam razumljiva, tesko mi je to i sebi objasniti..
Pa, ovako bih rekla da je u toj dobi biti nerealan uobicajeno. Sad kad ta slika o sebi izlazi iz okvira u skladu s dobi ne znam. I smeta li to dijete u nornalnom funkcioniranju... Drzeci instrukcije, mogu reci da velika vecina tinejdera nema realnu sliku svog znanja ni sposobnosti. U principu ni ne vidim zasto bi nuzno bilo potrebno to korigirati. Sazrijevanjem slika postaje realnija. U cetvrtim razredu puno lakse procjenjuju je li to za jedan ili za tri nego u prvom.
Ne moraš ga uvjeravati, život će ga uvjeriti... na primjer - ako ne uči, dobit će lošu ocjenu. Ako markira iz škole - dobit će neopravdani sat. Ako ga društvo iskorištava - morat će to također osvijestiti na vlastitoj koži.
Ne znam točno s čime se boriš, ali probaj mu nabaviti knjigu Teen psiha - ovo: https://www.mvinfo.hr/knjiga/9673/te...-za-tinejdzere
Mojim sinovima je to bilo zabavno i zanimljivo. Mlađi još i sad zna zaviriti, jer unutra su razni kvizovi i pisana je tako da ima oblik priručnika ili časopisa. A i roditeljima je korisno zaviriti u nju. Sretno!
Hvala casa, znaci ima ih takvih. Cak i ne znam dali smeta, na prvu rekla bih da ne, ali tko zna sta se unutra krije... Nije od velikih rijeci.
A zasto bi trebalo korigirati, pa zato što se ponekad bojim tih iluzija, ima velike planove, te ovo ce te ono ce, a leluja kao list na vjetru i uvjerava sebe i nas da ima sve pod kontrolom a nema nista pod kontrolom. TO je trajalo cijelu proslu godinu, a nastavilo se i ove.
I ja se nadam tome da ce sazrijevanjem postati realnija, ali nekako mozda sam se nadala tome ovu godinu pa nije pa mi je zato ovo sok. zapravo pisem jer mi se cini da predugo traje... Nije bas malo dijete vise.
Peterlin, hvala i tebi. I potpuno si u pravu. ALi meni onda bude zao da joj se obije o glavu i da ne uspije ono sto zeli i ima smisla i dara samo zato sto zapravo samoj sebi laze. A ja da to gledam i nista ne poduzimam. Kad nebi bilo takvih posljedica kao sto je željena srednja i dalje pustila bih. ALi dodje mi žao pustiti.
Teško mi je ovako objasniti u čemu je problem zapravo
Hvala za knjigu, ovo sto citam bas mislim da bi bilo korisno. Nabavit cu i sebi i njoj... da sebe bolje razumije
Da, ovo su i te kako opravdani razlozi... Imali smo i mi to doma, sa starijim sinom ne toliko (taj točno zna što želi + ne pita nikoga kako se to postiže, nego s popriličnom lakoćom rješava sve što se od njega očekuje, do te mjere da će često posramiti i roditelje koji nisu toliko organizirani, a ni zaslužni za njegovu osobnost). Aliii imam ja i mlađeg sina koji je svojevremeno bio u ovakvoj ne baš realnoj fazi. Nije to teško razumjeti - muče ih hormoni, povećana očekivanja u školi i doma za koja nisu uvijek spremni, pogotovo ako nisu ranije utrenirani, a opet - upravo su viši razredi osnovne škole pravi trenutak za stjecanje radnih navika i realnih pogleda na svijet. casa je u pravu - neke stvari treba jednostavno pustiti, ali one gdje se očekuju dugoročne posljedice treba na vrijeme pretresti, da ne kažem raspraviti...
Nisam jedina, ima još takvih forumašica koje su dulje vožnje u autu zlorabile kao priliku za razgovor s djetetom ove dobi
Kod nas je bilo u pitanju problematično društvo koje je zlorabilo mog mlađeg sina i od kojeg je odustao tek nakon jednog nemilog incidenta. S učenjem nismo baš imali puno problema, aliiiii trebalo je jako dugo dok je moj mlađi sin usvojio vještinu upravljanja vremenom. Njegov stariji brat to radi spontano, a on je morao mukotrpno vježbati i ugaziti više puta u cajtnot dok nije shvatio. Ponekad sam ga znala i onemogućiti, npr. u nedjelju u 11 navečer poslati u krevet ako bi se sjetio zadaće tek tada, a pikala sam ga cijeli vikend ima li nešto za učiti/pisati/ina-niz
Znali smo se i posvađati, nije mu uvijek bilo pravo kad sam negodovala zbog loših ocjena ili neurednosti ili neorganiziranosti.... ali nekako sam gledala da imamo komad vremena koje provodimo zajedno (npr. večera - i danas se trudimo jesti večeru svi zajedno, jer za ručak nismo svi kod kuće u isto vrijeme). Iako ne zlorabimo to vrijeme za raspravu stvari koje nam nisu po volji, nekako mi se čini korisno imati neko utvrđeno zajedničko vrijeme. MM i ja tada neobavezno usput razgovaramo kakav je nama bio dan, a dečki znaju ispričati kakav je njima bio dan. Tako se doznaju stvari višemanje usput, a znaju biti korisne. Isto, zajednički posao (npr pranje prozora, bilo što) isto je prilika za neobavezan razgovor. Treba takvu atmosferu osiguravati što češće i nekako graditi naviku da se informacije razmjenjuju, a ne samo zvati dijete na razgovor kad nešto zaškripi.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 03.10.2018. at 14:26
Hvala, lakse mi je kad procitam da ima jos takvih.
Za razgovor u autu, to vjerovala ili ne cak nije ni potrebno, ona lijepo, pristojno, kulturno odslusa svaki put monologe i motivacijske govore i ja sam uvjerena da taj čas ona ima najbolju namjeru promijeniti se. ALi onda to nakon toga nekako ispari i cijeli ciklus krene ispocetka. I takvih razgovora je bilo vise im ni ne pamtim broj. I tako je bilo cijelu proslu godinu a evo nastavilo se i ovu i zato ovdje pisem. Ja mislim da nju treba spasavati od sebe same. Da previse ne zaglibi u neku virtualnu stvarnost u kojoj je sve super, sve u redu, sve ce ona uspjeti, postici, sve ima pod kontrolom...A stanje nije takvo.
Znaci, razgovor, razgovor i razgovor i nadati se da ce sazrijevanjem ipak cvrsce stajati na zemlji
Ont. ovo me podsjetilo na različite osjećaje prema djeci - moja djeca su tražila (i dobila) i različit pristup, a najteže od svega mi je bilo naučiti da ne ističem mlađem sinu starijeg brata kao primjer, jer oni NISU isti, nemaju isti karakter / sposobnosti / navike...
Morala sam se dooobro kontrolirati i priznajem da mi nije baš svaki put uspjelo, ali trudili smo se kod obojice isticati dobre strane i ne previše uspoređivati, ali nije to lako.
Da, kod tvojih je mala razlika u godinama, medjutim kod mojih je prilicna pa ja nemam tih problema. Drugo je tek pocelo sa skolovanjem
Sve bu dobro. To je takva dob - glava u oblacima... Na dobrom si putu. Stvarno nema drugog načina nego provoditi puno vremena zajedno i razgovarati, ponavljati 100 puta iste stvari, a tek nakon dosta vremena dolaze na red rezultati. Sad tvoje dijete otkriva svoje jake i slabe strane, efikasne metode učenja i rješavanja problema (ne samo u školi nego i inače) a to su životno važne vještine. Sretno!
Ovo je dobar opis, glava u oblacima, mada ja mislim da je cijela u oblacima...
Slažem se. Nemoj pustiti da uči samo iz udaraca glavom o zid, iako su oni najučinkovitiji. Nije to samo srednja. Možda ne upadne ni na fakultet kojeg je htjela pa upiše nešto što ne želi, ali ne shvati zašto joj se to dogodilo. Onda ide pljuvanje po cijeloj toj neželjenoj struci i dugoročna frustracija. Viđala sam i sukobe sa širom obitelji i zlostavljanje u obitelji i svašta zbog nesklada između realnosti i viđenja. Ali razgovorom se može korigirati samo ono što vidi i sama osoba. Dok ona ne prepoznaje problem, nema šanse.
nevena ovo kao da sam ja pisala prije ohoho godina.
glava u oblacima, točno to sam stalno govorila i polako i nježno izvlačila iz oblaka.
ali znaš što se dogodilo, sve što si je ta mala glava zacrtala je na kraju i ostvarila.
i dan danas je takva, vječito kuje planove, ima neke (po meni) nerealne ciljeve,
ali više mi ne da niti da spomenem glavu u oblacima.
edit: ne znam točno o čemu tvoja snuje, kod moje se radilo uglavnom o planovima za budućnost.
Posljednje uređivanje od Tashunica : 03.10.2018. at 17:14
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom