Ovo je dobar opis, glava u oblacima, mada ja mislim da je cijela u oblacima...
 |
|||
|
|
|||
Ovo je dobar opis, glava u oblacima, mada ja mislim da je cijela u oblacima...
I moja snuje o planovima za buducnost i to su sasvim realni planovi u smislu da ima i dara i smisla i voli to. I to bi za nju stvarno bilo dobro.
Ali problem je sto ti planovi zahtjevaju srednju skolu koja pak zahtjeva odlicne ocjene. I ona zeli odlicne ocjene, i prema njezinim rjecima ima sve pod kontrolom, zna da se mora potruditi i za one predmete koje nevoli jer i ti ruse prosjek i sve se dogovorimo i sve ce ona i sigurna je da ce uspjeti, sve ce rjesiti i samo prica o tome i prica i prica, a nista ne čini...
Po meni ima ona i krivu percepciju po pitanju drustva ali tu ju pustam jer mi se cini da joj to ne smeta a i nema nekih posljedica pa neka joj. ALi za planove o buducnosti mi bude zao i onda vodimo iste razgovore vec po ne znam koji put...
SLikovito rečeno, imam osječaj da hoda po oblacima a mi ju za jednu nogu vučemo na zemlju
Pa probaj joj pomoći oko učenja... Nažalost, današnji školski sustav je jako šupljikav kad treba djecu poučiti kako efikasno učiti.nevena prvotno napisa
Probaj ovako - prvo mora naučiti paziti na satu, jer to štedi vrijeme. MORA se prisiliti uključiti mozak na nastavi (zapisivati, po potrebi slikati ploču mobitelom, bilježiti što je za zadaću...)
Mora naučiti prepoznavati kako joj je lakše - da li bolje uči kad čita naglas ili kad prepisuje, da li joj pomažu mentalne mape, tablice, šarene sličice ili štajaznam voli raditi trbušnjake dok sluša lektiru u audio formatu (kao moj mlađi sin, hehehe) Ja sam od toga sa svojim dečkima napravila igru, ali počeli smo još u nižim razredima OŠ, jer je mlađi imao ozbiljne teškoće čitanja pa smo se dovijali na različite načine.
Dijete se mora zainteresirati za učenje, a sad (dok još nema puno gradiva) je pravi trenutak za novi pristup. Ništa ne motivira tako dobro kao uspjeh. Možda će u početku trebati pomoć, pa je PITAJ što ima za zadaću, za učiti i KAKO misli to odraditi... Nenametljivo zajedno napravite plan. Eh, sad, ja ovo pišem podrazumijevajući da svi to znaju, ali uvjerila sam se da nije uvijek lako pomoći svom djetetu - treba znati kako...
U to ime, možeš porazgovarati s razrednikom, ali možda bolje s profesorima mat i hrvatskog, koji točno znaju koje su jake i slabe strane tvom djetetu, tako da znaš s čim se treba boriti, na čemu više raditi, a što pustiti na miru... Nisu djeca jednako sposobna i voljna za sve predmete. Ja sad imam situaciju da moji sinovi traže pripremu za maturu iz hrvatskog, a matematika, fizika i engleski nisu nikakav problem...Sorry na offt rečenici.
Dakle, ono što je bitno - nauči dijete efikasno učiti. Ako želiš, izvući ću svoje stare upute za to (iako su pisane za djecu s disleksijom, vrijede i za sve ostale).
Osim toga, trebaš ju uputiti kako da si u školi organiziraju tim za razmjenu informacija i da je na fb ili whatsapp puno važnije pitati što je za zadaću nego tko se kome sviđa....
Molim ako nije problem, pa stavite ovdje ili na nekoj drugoj temi.
Trenutno ne treba, ali od viška glava ne boli.
Nagodinu smo prelomnica, peti razred, pa da malo bacim oko.
Evo, tu sam otvorila temu o učenju: http://forum.roda.hr/threads/92948-N...koje-to-zanima
htjela sam se na ovo osvrnuti
ne znam tocno o kakvim planovima i zeljama se radi
ako nije nesto tipa "zelim biti astronautkinja u Nasi i otputovati na Mars", vec je sasvim realno, kako ti kazes - mozda postoje i neki drugi putevi za ostvarenje tog sna
Ne mora znaciti da ako ne ide sve pravocrtno odlikasica u oš-zeljena srednja/gimnazija-faks/whatever - da se san ne moze ostvariti. postoje i sporedni puteljci, tecajevi, doedukacije, privatni fakulteti ...
Onda neću niš pisati.
marta zašto ne, dobro je vidjeti različita iskustva.
moja i danas ima planova i planova, ali ja se više ne miješam,
osim kad bubne nešto stvarno ne nerealno, nego ne znam što bih rekla.
u nekim stvarima se već sudarila sa stvarnošću i vidjela da ne ide,
ali sviđa mi se njen način razmišljanja, uglavnom više nego moj.
u njenoj glavi sve ide i sve može, u mojoj obično oko svega postoji problem
mali je krenuo sestrinim stopama s planiranjima, ali on nema taj njen žar i borbu.
osim što je u školi super, sve drugo čeka da se dokotrlja do njega,
ne bi on sam, bitnije su igrice i ekipa.
ali svejedno sve nešto bi.
ovo je valjda karakteristicno za nas roditeljeu njenoj glavi sve ide i sve može, u mojoj obično oko svega postoji problem
ipak imamo vise zivotnog iskustva i mudrostipa mozemo predvidjeti potencijalne probleme i prepreke u ostvarenju snova
da samo stvarno vidim i sama da bih ponekad mogla malo i ohladit,ovo je valjda karakteristicno za nas roditelje
ipak imamo vise zivotnog iskustva i mudrosti
iako kontroliram se puno bolje nego prije i pustim.
lili šta da kažem, u pravu si, često je tako bilo.Meni je od početka jasno Tash da je mala optimističan tip, a ti onaj koji se voli zvat realan , zapravo pesimističan
ali rad na sebi ipak napravi puno toga,
a i brojanje unatrag 10, 9, 8, 7...ono da pregrizeš jezik
zapravo puno toga sam ja napravila na sebi, znamo čak i zajedno kovat planove.
Posljednje uređivanje od Tashunica : 04.10.2018. at 12:49
Ja sam ovo silom prilika savladala kad se mlađi upisivao u srednju školu. Nije mi se sviđao njegov odabir, ali pokazalo se da je bio ok. S druge strane, sad kad se požali na ovo i ono u školi, ja samo kažem "ti si birao školu". Ali nema problema, nego se češće žali da mu je dosadno, ali to se odnosi na mali broj određenih predmeta iz kojih ima više znanja od svoje generacije.da samo stvarno vidim i sama da bih ponekad mogla malo i ohladit,
iako kontroliram se puno bolje nego prije i pustim.
lili šta da kažem, u pravu si, često je tako bilo.
ali rad na sebi ipak napravi puno toga,
a i brojanje unatrag 10, 9, 8, 7...
zapravo puno toga sam ja napravila na sebi, znamo čak i zajedno kovat planove.
Upravo učim kako prihvatiti činjenicu da su djeca pripadnici generacije 21. stoljeća i vide stvari drugačije nego mi. Nije to nužno bolje, ali je primjereno njima.
Bravoo Tashda samo stvarno vidim i sama da bih ponekad mogla malo i ohladit,
iako kontroliram se puno bolje nego prije i pustim.
lili šta da kažem, u pravu si, često je tako bilo.
ali rad na sebi ipak napravi puno toga,
a i brojanje unatrag 10, 9, 8, 7...
zapravo puno toga sam ja napravila na sebi, znamo čak i zajedno kovat planove.
Ne slažem se emily, imala sam jednog takvog roditelja i govorio je upravo ovo boldano.ovo je valjda karakteristicno za nas roditelje
ipak imamo vise zivotnog iskustva i mudrosti
Pričajući o mom slučaju, to je taj ziheraški tip koji se u životu "ne usudi", ja sam se usudila i sve to o čemu sam pričala u 6.-7. razredu sam i ostvarila kasnije u životu, čak i više od toga.
A kao dijete sam dobivala izjave: Tko visoko leti, nisko pada! tako da ne mora nužno biti ispravno "kresati" djetetu krila, u mom slučaju to je bilo posve bespotrebno jer sam oduvijek bila jako marljiva i luđački uporna. Sva sreća imala sam drugog roditelja koji mi je davao krila cijelo vrijeme. Ne zamjeram ovom drugom, bilo je svejedno puno podrške, ali neki ljudi ne znaju drugačije.
Bodulice, nemoj se gristi, to je jednostavno takav tip nezadovoljnika i nema tu pomoći ako se sam ne odluči promijenit, nema pomaka.
Možda se baš nađe u toj zemlji s tom curom s tim poslom i možda sve to potrajeee. Sretno !!!
Peterlin hvala, ne trebas vaditi upute (mozda ako nekom drugom trebaju), naučiti kako učiti smo savladali u petom razredu (do 4. je sve funkcioniralo tako što je pamtila na satu i nije ništa radila doma ali nije ni trebalo) i funkcioniralo je odlično, ali tada je još stajala na zemlji.
Jače i slabije strane znamo, planove radimo svaki mjesec, tabelu sa svim testovima, ispitivanjima, i ostalim projektima, ma rekla sam da ću jednog dana nuditi pomoć u učenju nakon svega, šteta je da bude neiskorišteno. Mislim da imam i tvoje upute negdje spremljene čak
I mi se sve dogovorimo, napravimo planove, kontroliramo, i to sve tako lijepo zvuči, ali kad ona treba provesti u djelo e onda se svodi na priču da hoće, bude, sada će, sutra ću, upravo kreće....
Koliko sam iščitala vidim da ne preostaje nego razgovor, spuštanje na zemlji i kontrola svega. Naporno je to već jer dugo traje pa sam se nadala nekoj čudotvornoj metodi, ali toga nema
ALi lakše mi je, potvrdile ste mi da je to to i da nema druge nego tako
Postoji mogućnost i da to sve ne urodi plodom. Prepoznajem svog najstarijeg sina u ovim tvojim opisima. Pogotovo u dogovorima, tvrdnjama da je sve pod kontrolom i da će sve riješiti. I rekla bih da nema ona samo problem s organizacijom vremena nego fakat iskrivljenu sliku stvarnosti. Pa ako si u mogućnosti popričaj s nekom stručnom osobom, npr. psihologom. Mi nismo skužili na vrijeme da je totalno rasulo u igri, jer smo se bez problema mogli dogovarati s njim. I on se drzao tih dogovora dok ga pubertet nije skroz sprašio.Peterlin hvala, ne trebas vaditi upute (mozda ako nekom drugom trebaju), naučiti kako učiti smo savladali u petom razredu (do 4. je sve funkcioniralo tako što je pamtila na satu i nije ništa radila doma ali nije ni trebalo) i funkcioniralo je odlično, ali tada je još stajala na zemlji.
Jače i slabije strane znamo, planove radimo svaki mjesec, tabelu sa svim testovima, ispitivanjima, i ostalim projektima, ma rekla sam da ću jednog dana nuditi pomoć u učenju nakon svega, šteta je da bude neiskorišteno. Mislim da imam i tvoje upute negdje spremljene čak
I mi se sve dogovorimo, napravimo planove, kontroliramo, i to sve tako lijepo zvuči, ali kad ona treba provesti u djelo e onda se svodi na priču da hoće, bude, sada će, sutra ću, upravo kreće....
Koliko sam iščitala vidim da ne preostaje nego razgovor, spuštanje na zemlji i kontrola svega. Naporno je to već jer dugo traje pa sam se nadala nekoj čudotvornoj metodi, ali toga nema
ALi lakše mi je, potvrdile ste mi da je to to i da nema druge nego tako
Npr. srednji sin mi je ko ova mala od Tash. Znači on kad nešto hoće, od prvo prouči kako to postići i onda to napravi, bezz obzira koliko to izgledalo nerealno u trenutku planiranja. I takav je oduvijek. Al on nikad ne tvrdi da sve ima pod kontrolom, i kad mu zagusti bez problema traži pomoć, prizna da je zagustilo i aktivno traži rješenje. Znači nije samo svjestan da ima neki problem, nego ga doista želi i riješiti.
to je to.
Peterlin - dio rješenja
To prepoznavanje kako da uči je baš bitno. Ja i danas imam problema s učenjem, srećom pa sam pamtila na satu. Da nisam, ne znam što bi bilo od mene. Za ove neke predmete što ih treba baš memorirati je meni pomagalo da iz svake činjenice formiram pitanje i zapišem pa ne moram sve ponovo čitati, nego idem po pitanjima sve dok ne moram više zavirivati u knjigu. Ono šaranje po knjizi/teci raznobojno, to mi totalno odvlači pažnju. To je za ove, meni za struku, bezvezne predmete.
Za neke preteške ispite u zreloj dobi, nimalo štreberske nego "intenzivno moždane", sam neprekidno na predavanjima zapisivala neuredno svaku riječ profesora, jer ako bih samo slušala odlutao bi mi mozak i onda bih si doma lijepo prepisivala u bilježnicu. Na taj način si prisiljen pročitati od prošlog sata gradivo. Ako sam imala literaturu, pogledala bih i malo unaprijed ono što će se predavati idući sat, bilo bi mi puno lakše pratiti čak i kad ne bih pola razumjela u prvom pogledu. Možda sat-dva sam gledala buduće gradive i tražila online objašnjenja pojmova koje ne razumijem. To su mi bila super predavanja, ali to su bili teški izazovni predmeti koji su me zanimali.
I reći djetetu da kad drugi kažu da nisu ništa učili, da to ništa ne znači jer su neki prilično neiskreni u tome, da ne misli da se tako može.
Isto tako treba i sebe staviti u realne okvire - koliko sam samo puta čula roditelje -"ma može on, samo je lijen" i onda bih vidjela kako dijete ne može shvatiti ni bezveznu trigonometrijsku kružnicu. A opet ne smije se dijete podcijeniti. Nije lako!
edit: Promašen odgovor
Posljednje uređivanje od Jelena : 04.10.2018. at 10:11
Da ne zachatavamo ovu temu, mogli bi otvoriti drugu, baš o metodama učenja. Stavit ću link kad to napravim.
Meni je od početka jasno Tash da je mala optimističan tip, a ti onaj koji se voli zvat realan , zapravo pesimističanmarta zašto ne, dobro je vidjeti različita iskustva.
moja i danas ima planova i planova, ali ja se više ne miješam,
osim kad bubne nešto stvarno ne nerealno, nego ne znam što bih rekla.
u nekim stvarima se već sudarila sa stvarnošću i vidjela da ne ide,
ali sviđa mi se njen način razmišljanja, uglavnom više nego moj.
u njenoj glavi sve ide i sve može, u mojoj obično oko svega postoji problem
mali je krenuo sestrinim stopama s planiranjima, ali on nema taj njen žar i borbu.
osim što je u školi super, sve drugo čeka da se dokotrlja do njega,
ne bi on sam, bitnije su igrice i ekipa.
ali svejedno sve nešto bi.
Btw mala ti je strašna !!!
a razgovaranje, ukazivanje na mozebitnu upitnost ostvarenja the plana
dopire to do njih, uvjerila sam se puno puta
mozda nece reci da mama, u pravu si, odustajem od svojih snova, ali sigurno razmislja i o tome sto ti govoris
I moj je razmišljao, ali nije apsolutno ništa napravio. Što bi reko moj pokojni ćaća, misliti je drek znati.
To sam si i mislila.
L je u dobi od npr 9-10 godina izjavio da će za tri mjeseca naučiti svirati klarinet i ući u limeni orkestar jer oni stalno negdje putuju, a to se njemu baš sviđa. Dakle, da mu dupe vidi puta, on je naučio svirati klarinet za tri mjeseca.
Ovo o čemu nevena piše nije to.
joj tako je moja jedan dan došla doma i nosi ukulele
našla na njuškalu povoljno i želi naučiti svirati.
hop na youtube i bogme mala naučila.
moram priznati da jako lijepo zvuči.
kod nas je ukulele trajao jedno ljetojoj tako je moja jedan dan došla doma i nosi ukulele
našla na njuškalu povoljno i želi naučiti svirati.
hop na youtube i bogme mala naučila.
moram priznati da jako lijepo zvuči.
vidjela negdje na netu kako sviraju, jutjuberi i slicni
sama pronasla on line kako se moze naruciti, kupili, ona vjezbala i sasvim dobro je prosvirala
zabava/interes je trajao za vrijeme ljetnih praznika
eno ga sad u kutiji pod krevetom, nema vremena za ukulele
Marta, tvoj najstariji je vec odrastao jel tako?
Jel se to rjesilo ili je ostao takav?
Ostao. Njegovo školovanje je završilo, ali ne na dobar način.
ili je samo do puberteta?
Planovi su sasvim realni i izvedivi (dapace, dobro se procijenila sta joj ide i u cemu ce se naci). NIje tipa astronaut i slicno.
ALI nazalost prepoznajem ju u martinom najstarijem sinu. Prica, ima pod kontrolom, sve se lijepo dogovori ali na djelatnom planu nista...
Ima problem i sa organizacijom vremena, ali tu ja uskocim i pomognem i to funkcionira tako.
ALi ovdje vise nemam ideja kako bih pomogla osim upornim razgovorom. A vec sam se lagano izmorila
jako mi je poznato ovo o čemu nevena piše. prošla sam sa sinom sve to i iz iskustva sad mogu reći da ponekad ni silni trud ne pomaže da takvo dijete preraste tu fazu. to su jednostavno takvi karakteri. svašta bi htjeli i svašta ih zanima, ali kad treba uložiti nekakav veći trud odustaju. i interesantno, nikad nisu sami krivi nego su uvijek neki vanjski čimbenici ti koji su odgovorni za to što neki planovi ne idu kako su zamislili.
konkretno, moj sin je bio dijete kojem je sve nekako lako išlo i nije morao ulagati neki veći trud u početku školovanja. niži razredi oš prošli ko od šale, ali u višima je imao već problema jer je iziskivalo pojačani angažman. taj nije imao problema ni s matematikom, ni s hrvatskim, ni s kemijom... njemu su likovni, glazbeni i slični predmeti zadavali problem jer to je nešto što se njemu jednostavno nije dalo tako da je nemali broj puta zaboravio odnijeti i pribor za te predmete, a ako bi i ponio radio je to preko neke stvari pa su i ocjene bile u skladu s time. npr. likovni je konstantno imao dvojku i tu nije bilo pomoći. bilo je još tu nekih problema u višim razredima oš jer je on išao u školu u kojoj su u 5. razredu formirali potpuno nove sastave razreda i on se nikako nije uspio uklopiti u novo društvo i tek smo puno kasnije saznali da je tu bilo i dosta bulinga, ali kako je on tip osobe koja skoro sve drži u sebi tako smo i za te neke probleme saznali prekasno da bi nešto konkretno poduzeli. no prošla je ta oš i on se upisao po svojoj želji u pomorsku, smjer brodostrojar. Pokušali smo nekako ga odgovoriti jer sam slutila kako će priča dalje ići, ali on je tad furao spiku da će kao stric ploviti na stranim brodovima i imati i ostvariti sve što uz to ide. Prošao je on tu školu bez pola muke, ali kad je trebalo otići na prvu asistenturu jednostavno je zaključio da to nije za njega. tada mu je izlika bila cura s kojom je tad bio u vezi, ali ni nakon što je veza propala nije pokazao interes da se pokrene. Državnu maturu je isto rasturio, ali je potom upisao faks za koji je nakon niti jednog semestra zaključio da mu se ne sviđa. Na kraju sam mu bila kriva ja ko i za većinu njegovih neuspjeha jer ga navodno nisam podržala u nekoj njegovoj namjeri da upiše faks van Zadra, a prava realnost je bila ta da tada stvarno nismo bili u nekim zavidnim financijskim uvjetima, a on je i u tom planu bio pun priča na početku, a kad je trebalo konkretno se zauzeti za to nije mu se više dalo. Nisam ni ja mu bila neki primjer jer sam dosta neambiciozna i sama sam odustala od faksa pri samom kraju, ali sam svjesna da za to ne mogu kriviti nikoga nego samu sebe, a on uvijek traži skužu u svima samo ne u sebi. imali smo zaista par turbulentnih godina u našem odnosu jer je on bio kronično nezadovoljan, a ja sam mu bila uvijek dežurni krivac. jednom mi je spočitnuo da bi ja htjela da on leti, ali da mu nisam dala krilae bome, ni dan danas ne znam kako se to daju krila jer je njegova sestra valjda rođena s njima, a ništa posebno nismo poduzimali drugačije iako sam svjesna da je svako dijete drugačije i da zahtijeva posebni pristup.
I bilo je tu puno raznih faza, više ih ne znam ni pobrojati. Jedno vrijeme je bio opsjednut skandinavskim jezicima pa je bio sav u tome, potom je čitao kao sumanut, svirao gitaru dok mu nije dosadila, proučavao drugi svjetski rat do u detalje. I sa svime od toga je kovao neke planove dok se ne bi suočio sa realnošću pa uvidio da za studiranje književnosti nije dovoljno pročitati samo ono što se tebi sviđa, da za studiranje povijesti i bavljenje time ne podrazumijeva da te recimo ne zanima srednji vijek, da za osnovati bend nije dovoljno samo tamburati po garaži itd itd... Jedina konstanta kod njega su videoigre, ali i za postati vrhunski gejmer treba se poklopiti više toga. Nisam još spomenula da je par godina u oš trenirao nogomet i bio jako dobar u tome, čak su neke lokalne novine pisale o njemu, ali kad su počele ozbiljne pripreme i kad je trebalo nešto žrtvovati na uštrb nogometa odjednom više nije htio. I onda mu se događa da je prije par godina u trgovini di je radio sreo bivšeg školskog i nogometnog kolegu koji nije u početcima bio tako uspješan ko i on, ali je poslije odskočio i danas je naš poznati reprezentativac koji ima srebro sa svjetskog prvenstva, i kaže da se osjećao baš jadno i neuspješno kad vidi di je ovaj dogurao, a on radi za crkavicu od plaće na poslu kojeg ne voli.
Da ne ispadne da je sve samo negativno kod njega moram napomenuti da nismo imali nekih većih problema s njim osim tog stalnog traženja i nezadovoljstva. Nije nikad pušio, pio, previše tulumario, dapače... nekad mi se činilo da preskače taj neki dio odrastanja koji smo njegov tata i ja prošli pa smo mislili da to valjda kod svakog mladog čovjeka ide tako.
I na kraju kad sam se pomirila da će taj do kraja života žugati i kukati kako nema krila odletio tić na drugi kontinent kod cure koju je upoznao preko videoigrica i tamo živi i radi evo već dva mjeseca i za sada je zadovoljan. pitam se samo doklesamo se nadam da će jednog dana biti zadovoljan i sretan u svojoj koži i jedino mi je to postalo bitno.
zapravo, najteze mi je to sto ne trazi pomoc, vec prica kako je sve u redu i pod kontrolom.
a onda ja moram izvlaciti klijestima da treba pomoc, pomognem, naucimo i bude sve super.
i umjesto da nauci iz iskustva, opet ispocetka
uf bodulica, procitala sam ovo tvoje u jednom dahu.
hvala ti na iskustvu. i hvala svima sto pisu svoja iskustva. covjeku to puno znaci
neznam vise ni sama sta bi rekla...
ja jos uvijek vjerujem da ce se promijeniti, ali da sam vec umorna od neprestanog ponavljanja i dogovaranja pa opet ispocetka, jesam
podsjetilo me to na film "The Royal Tenenbaums"
a slušaj, čovjek se uvijek nada. ovaj moj sad ima 27 i još uvijek nekako vjerujem da će se pronaći u nečemu. mi smo svoje napravili, sve ostalo je na njemu. i koliko god nekad mislim da smo možda trebali i morali drugačije, stvarno ne znam kako i što. a nije da mu nismo davali podrške i mogućnosti. jednostavno se moram pomiriti da neke stvari nisu skroz pod našom kontrolom. meni još nekad treba da prihvatim da je on odrastao čovjek i da kad tad treba preuzeti odgovornost za svoj život... možda je tu baš i odgovor jer smo dugo vremena mislili da smo mi odgovorni za njegov uspjeh i sreću.
Ovo tu mi se čini ključno. Neće se promijeniti ako ne nađe unutarnji motiv da se promijeni.
I ovo što Bodulica kaze, i mi se pitamo šta smo još trebali napraviti, al stvarno ne vidim ništa i kad pogledam svoju drugu djecu, oni nemaju uopće tih crta.
Hvala cure.
A kako potaknuti unutarnju motivaciju? Meni pada na pamet jedino poticati vanjsku motivaciju pa onda možda posljedično dodje i unutarnja.
Zapravo, i ta unutarnja motivacija je jedno na deklarativnom planu a drugo na djelatnom. A šteka ovaj djelatni plan...
ALi i ja se pitam mogu li još što napraviti a što još nisam, osim, razgovora, kontrole, dogovaranja, poticanja, i motivacijskih govora. zato i tu pišem
Unutarnju motivaciju ne možeš ti pokrenuti, to mora osoba sama... Sve što možeš učiniti je stvoriti dobre uvjete za to.
Štajaznam, moj mlađi sin je našao unutarnju motivaciju sam sebi. I on je već promijenio nekoliko interesa i od nekih odustao, a neki ga drže i dalje. I on je završio glazbenu školu, ali svira samo za svoju dušu, ne i za javnost. Pri upisu u školu je utanovio da ga zanima tehnika (kao i oca i brata, pa nisam znala da li je to stvarni interes ili jednostavno ne zna za drugo, jer mu je doma takvo okruženje) ali u školi je otkrio radioamatere, zalijepio se za njih i sad ga to vuče da uči u školi i planira upis na neki tehnički studij koji ima veze s tim. Dobro je krenulo. Baš se jako promijenio na bolje, jer prije smo ga morali natjeravati, a sad samo pratimo što radi i čime se bavi. Ocjene su ok, jer ga gradivo zanima, a i zna da ćemo mm i ja grindati da ne treba vikende provoditi na radiostanici ako treba učiti. Lani je s tom ekipom dobio nagradu Fausta Vrančića i šareno perje im je naraslo iz zadnjica. Najvažnija stvar u cijeloj priči je da je on sam sa sobom puno zadovoljniji, a to prije nije bilo tako.
Mi nismo ništa posebno učinili za njega, osim što smo ga poticali i/ili puštali da isprobava razne stvari i trudili se ne dozvoliti da prerano odustane. Želiš na radioamatere - ok, ali položi ispit. Kaže da je iz generacije jako puno ljudi odustalo kad su otkrili da treba polagati ispite za A i P razred, ali nije ga to omelo. Još kad je otkrio da je među boljima - super mu je. Ima tamo prijatelje, a nama je drago da vrijeme koristi na konstruktivan način.
I ne mora biti da ćeš uspjeti, a uvijek ćeš se pitati jesi li mozda trebala još nešto.
Istina, to se i ja uvijek pitam...
Mora da sam im isprala mozak dok su bili mlađi, vječito sam im puhala za ovratnik.
Eh, sad, kako će na kraju ispasti - nemam pojma. To je pitanje za filozofski kutak - gdje je granica roditeljske odgovornosti za djecu? Mislim, možeš ti poduzeti sve što ti padne na pamet i više od toga, ali ponekad ne uspije. A ponekad ne radiš baš ništa, pa sve bude dobro. Nema pravila...
X ko kuća.
Moj najmladji ove godine uči ko nespašen. Nadam se da će mu se isplatiti i da će uspjeti u svom naumu. Od djeteta koje bi došlo doma usred zime u bijeloj majici za tjelesni, bez jakne, s pernicom u jednom ruci, sadržajem pernice u drugoj ruci, na leđima otvorena torba, dosli smo do: moram još samo ovo ponoviti, pišem sastav, ne ometaj, mora biti dobar i sl. Mislim da je dijelom utjecalo to sto je malo sazrio, a dijelom to sto mu je stariji brat objasnio da se neće moći upisati u školu koju želi. Nije da mi nismo pričali o tome, nego je brat pritisnuo prave dugmiće.
marta koliko je taj manji star tj. koji razred
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
