Unutarnju motivaciju ne možeš ti pokrenuti, to mora osoba sama... Sve što možeš učiniti je stvoriti dobre uvjete za to.
Štajaznam, moj mlađi sin je našao unutarnju motivaciju sam sebi. I on je već promijenio nekoliko interesa i od nekih odustao, a neki ga drže i dalje. I on je završio glazbenu školu, ali svira samo za svoju dušu, ne i za javnost. Pri upisu u školu je utanovio da ga zanima tehnika (kao i oca i brata, pa nisam znala da li je to stvarni interes ili jednostavno ne zna za drugo, jer mu je doma takvo okruženje) ali u školi je otkrio radioamatere, zalijepio se za njih i sad ga to vuče da uči u školi i planira upis na neki tehnički studij koji ima veze s tim. Dobro je krenulo. Baš se jako promijenio na bolje, jer prije smo ga morali natjeravati, a sad samo pratimo što radi i čime se bavi. Ocjene su ok, jer ga gradivo zanima, a i zna da ćemo mm i ja grindati da ne treba vikende provoditi na radiostanici ako treba učiti. Lani je s tom ekipom dobio nagradu Fausta Vrančića i šareno perje im je naraslo iz zadnjica. Najvažnija stvar u cijeloj priči je da je on sam sa sobom puno zadovoljniji, a to prije nije bilo tako.
Mi nismo ništa posebno učinili za njega, osim što smo ga poticali i/ili puštali da isprobava razne stvari i trudili se ne dozvoliti da prerano odustane. Želiš na radioamatere - ok, ali položi ispit. Kaže da je iz generacije jako puno ljudi odustalo kad su otkrili da treba polagati ispite za A i P razred, ali nije ga to omelo. Još kad je otkrio da je među boljima - super mu je. Ima tamo prijatelje, a nama je drago da vrijeme koristi na konstruktivan način.