a slušaj, čovjek se uvijek nada. ovaj moj sad ima 27 i još uvijek nekako vjerujem da će se pronaći u nečemu. mi smo svoje napravili, sve ostalo je na njemu. i koliko god nekad mislim da smo možda trebali i morali drugačije, stvarno ne znam kako i što. a nije da mu nismo davali podrške i mogućnosti. jednostavno se moram pomiriti da neke stvari nisu skroz pod našom kontrolom. meni još nekad treba da prihvatim da je on odrastao čovjek i da kad tad treba preuzeti odgovornost za svoj život... možda je tu baš i odgovor jer smo dugo vremena mislili da smo mi odgovorni za njegov uspjeh i sreću.