Vičem. I o svemu i svima vodim veću brigu nego o sebi.

Ali mene muči druga stvar. Osvijestila sam da imam PTSP od prvog djeteta (njenih prvih nekoliko godina života) i da imam mnogo manje strpljenja za nju nego za mlađeg. Ona od rođenja...do danas traži nevjerojatno puno pažnje, uporna je, davi ((, cvili... i redovito me peče savjest što ju tako vidim. Ali to je moj problem, a ne njen i moram se s tim pozabaviti kod nekog psihoterapeuta. Da ne bude zabune, puno se mazimo, dajem joj puno svog vremena i sebe, ali... moje strpljenje i osjećaj krivnje se stalno vrte u krug.... Naš je odnos ponekad jako napet, dok sa sinom imam divan odnos ((( pa me to izjeda.
Kriva tema, znam, ali ako netko ima neku ok knjigu na tu temu, javite.