Moj sin nije izrazito rekao da želi instrukcije nego da mu je to najslabije područje i da ne zna kako bi to procijenio. Pa smo se dosjetili jadu. Da je imao lošiji rezultat na provjeri, išao bi na instrukcije.
Ali da se vratimo na više razrede OŠ - uloga roditelja nije da plaćaju instrukcije, nego da potpomažu djecu na način koji je baš njihovoj djeci primjeren. To smo već zaključili. Moj E. je veliki dio viših razreda osnovne škole samoinicijativno išao na dopunsku nastavu iz matematike, jer mu je tako odgovaralo. On sporo ili nikako prepisuje s ploče, a treba mu često i dodatna vježba, pa mu je bilo lakše ići na dopunsku (jer je pametna i odgovorna profesorica to imala ne samo za jediničare, nego za sve koji su htjeli naučiti više ili osigurati malo više profesorovog vremena za objašnjavanje). Nisam mu ja rekla da treba, sam je to odlučio negdje u šestom razredu. Ja sam doma vodila brigu samo da napiše sve zadaće (nakon petog razreda to je išlo bolje, ali mu se znalo dogoditi da zaboravi, pa je naš zadatak bio razvijati strategije pamćenja i podsjećanja... Nije to problem svakog djeteta, ali mom mlađem sinu je trebalo "bockanje" u toj dobi).
Hrvatski jezik - lektiru su čitali često u audio formatu, ali da budemo pošteni i iskreni, ima taj način manu - čovjek se bolje opismeni kad i vidi kako su pojedine riječi napisane (je/ije - č/ć...) Moj stariji sin je tu doskočio jadu i paralelno sluša audio format + gleda pdf na računalu.