Pokazuje rezultate 1 do 22 od 22

Tema: Moj je sin rođen s pet godina

  1. #1

    Datum pristupanja
    Mar 2014
    Postovi
    28

    Početno Moj je sin rođen s pet godina

    Drage moje forumašice! Čitam vas godinama i bile ste mi i podrška i inspiracija sve ove godine dok smo suprug i ja čekali da postanemo roditelji. Sutra je Svjetski dan posvojenja kojeg sam odlučila proslaviti s vama. Ovih dana čitat ćemo i gledati priloge o posvajanju. Poznate osobe već govore o svojoj posvojenoj djeci, a ovo je priča jedne sasvim obične žene iz predgrađa.



    Moj je sin rođen s pet godina


    Znam, pomislili ste da sam pukla. Pukla kao kokica. U glavi vam se pojavilo mnoštvo upitnika za isto toliko pitanja.

    Ne rađaju li se djeca kao male bebe? Imaju li obično oko 3000 grama i dugački su oko 50 cm? Uostalom, svi znamo kakve poruke dobivamo od rodbine i prijatelja kad postanu roditelji: „Danas u 10 sati rođen je naš sinčić Luka. Ima 51cm i 3600g. Beba je dobro, a mama se oporavlja.“ Ili još sažetije:“Rodila se naša princeza Lucija, 50 cm i 3450 g.“

    Međutim, ako dobro razmislite o tome što znači roditi se, vidjet ćete da se moj sin doista rodio s pet godina. Rođenjem djeteta dvoje ljudi postaju roditelji, a dijete rođenjem postaje novi član obitelji. Prvo dobije svoj identitet: ime i prezime, nacionalnost, državljanstvo te OIB. Uz roditelje dobije bake i djedove, tetku, strica, ujaka, bratiće i sestrične. I sve to upravo se dogodilo našem sinu kad je imao pet godina. Dobio je novi identitet, roditelje i cijelu širu rodbinu. Stoga morate priznati da se moj sin doista rodio s pet godina. Imao je 22 kilograma i bio visok 116 centimentara. Napredno neko dijete, priznat ćete. A naša poruka rodbini i prijateljima glasila je ovako:“Imamo jednu veliku novost. Postali smo roditelji prekrasnom petogodišnjem dječaku koji se zove XYZ. Kod nas je već neko vrijeme i pravi je blagoslov našoj obitelji.“ Budući da smo ovu obavijest slali preko poruka na društvenim mrežama, uvijek smo pridružili i koju fotografiju. A o tome kakve smo čestitke dobivali povratno, pisat ću u nekom drugom postu.

    Vratimo se mi na rođenje mojega djeteta.
    Dijete se rađa u mukama, reći će skoro sve majke, ali će odmah dodati da se sva bol zaboravi u trenutku kad privinu dijete na svoje grudi. Moje dijete nije rođeno u mukama, ali je rođeno nakon mnogo muke i patnje. Ne radi se tu o minutama ili satima, ovdje se radi o danima, tjednima, mjesecima pa i godinama. Puno godina. Previše. Bile su to godine začinjene neprospavanim noćima, strepnjama, nadanjima, iskušenjima i razočaranjima. Bilo je tu puno uspona i padova, ali i puno hrabrosti i upornosti. I najvažniji sastojak, LJUBAV. Ljubav je ovdje kao sol u kruhu ili šećer u kolaču. Svi drugi sastojci su dobrodošli, ali ovaj je osnovni. U njemu sve počinje i bez njega ne bi bilo ničega. Tako je i naše dijete prije svega plod naše ljubavi, ljubavi između mene i moga muža. Vraga bismo mi preživjeli sva ta iskušenja, sva razočaranja, sve čežnje, patnje i boli, da nismo imali ljubavi, međusobne podrške i razumijevanja.

    I da, u toj zajedničkoj borbi za dijete, ojačali smo i kao osobe i kao par, puno toga naučili o sebi, ali i o društvu koje nas okružuje. Izgradili smo se i promijenili, duhovno se obogatili, promijenili neke svoje stavove i riješili se predrasuda i stereotipa. I kad sad sagledavam sve te godine u braku bez djece, mogu reći da su bile plodonosne u svakom smislu. Danas sam sretna i ispunjena osoba i ne bih mijenjala svoj život ni za što na svijetu. Sada plovimo morem života u troje, a ja se osjećam kao najbolja i najuspješnija žena, majka, kapetanica…i uživam u svim ulogama svojega života. Ne znam u čemu više uživam. U kuhanju za svoje mornare, u čitanju slikovnica, u zajedničkom gledanju crtića ili zajedničkim izletima u prirodu. I prije sam imala ispunjen i smislen život, a sada je samo taj život dobio jednu novu dimenziju. Ne samo da sam postala majka, što sam silno željela, nego sam dokazala i sebi i drugima da se trud i upornost isplate i da nikada ne treba odustajati od ostvarenja svojih snova. A čekali smo dugo. Dugih pet i pol godina. Mnogi nam govore da nam se dive i da bi oni davno odustali. A ja si mislim:“Ma kakvo odustajanje, ako želiš biti roditelj, onda ne odustaješ. Odustajanje jednostavno nikad nije bila opcija.“ I kao što sam pročitala negdje na forumu:“Ako nije sve dobro, onda još nije gotovo.“

  2. #2
    Osoblje foruma sirius avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    zagreb zapad
    Postovi
    21,366

    Početno


  3. #3
    jelena.O avatar
    Datum pristupanja
    May 2008
    Lokacija
    ZAGREB-ŠPANSKO
    Postovi
    34,470

    Početno

    lijepo

  4. #4
    Lili75 avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    23,452

    Početno

    divnooo

  5. #5
    summer avatar
    Datum pristupanja
    May 2005
    Lokacija
    St
    Postovi
    4,597

    Početno

    cestitke mami, 'malisanu' i cijeloj obitelji!

  6. #6
    Jelena avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2008
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    11,117

    Početno


    čestitam!

  7. #7
    Osoblje foruma čokolada avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    12,975

    Početno

    Čestitam od

  8. #8
    Jelena avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2008
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    11,117

    Početno

    Sram me priznati, ali ja sam zaboravila na taj dan. Sutra ćemo ga i obilježiti. Nisam nezahvalna, nego sam jednostavno tip koji takve stvari zaboravlja pa mi poslije bude žao. Zaboravim i rođendane, i godišnjicu braka i...

    Tvoj me post dirnuo i zbog vlastite sreće. Kad vidim da je u sustavu još uvijek preko 1100 parova, a posvojeno je 85 djece ove godine, stvarno mi bude žao. To ne zaboravljam, niti na trenutak zaboravljam kakav je blagoslov dijete koje smo posvojili. A ne zaboravljam mu niti reći koliko ga volim. On već sam ponavlja da ga volim i kad je dobar i kad nije baš dobar i da je najslađe dijete jer je svakom roditelju njegovo dijete najslađe (ok, naše je objektivno najslađe ). Pita me jesam li tužna kad ga se udari i jesam li i ja sretna kad je on sretan.

    Neki smo dan završili nas dvoje na plesnjaku za penzionere. Bilo je par hrabrih penzionera na plesnom podiju, ali je naš sin bio glavni plesač. Podigla sam ga u jednom trenutku, a on mi je krenuo davati poljupce u lice. Pred 30, 40 razgaljenih penzionera. Ne mogu ni opisati taj osjećaj.

  9. #9
    zutaminuta avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2014
    Postovi
    10,167

    Početno

    Drago mi je zbog vas.

  10. #10

    Datum pristupanja
    Jul 2018
    Postovi
    403

    Početno

    Čestitam
    Divno

  11. #11
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    32,246

    Početno


  12. #12
    Ginger avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2007
    Postovi
    12,003

    Početno


    cestitam!

  13. #13
    ina33 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    28,959

    Početno

    Čestitam i sretan Svjetski dan posvojenja !!!

  14. #14
    Osoblje foruma spajalica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    selo
    Postovi
    14,725

    Početno

    Cestitam.

  15. #15
    Optimist avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2010
    Postovi
    4,284

    Početno


  16. #16
    Dulcinea avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2013
    Postovi
    109

    Početno

    Čestitam!

  17. #17

    Datum pristupanja
    Mar 2014
    Postovi
    28

    Početno

    Sjećam se tog hladnog zimskog utorka. Bio je to jedan od onih dana kad Vakula poziva da ostanete u svojim kućama i ne izlazite ako baš ne morate. Na cestama su snijeg i poledica te je neophodna zimska oprema. No, ništa od toga nije nas omelo jer mi smo išli upoznati svoje dijete. Dijete koje smo čekali punih pet godina. Prošli smo dosad toliko prepreka i izazova te nismo mogli dozvoliti da nas omete malo snijega.
    Živeći u velikom gradu gdje su kuće i zgrade nabacane jedna na drugu, već sam bila zaboravila kako izgleda snježna bjelina. Vozeći se prema tom gradu, prolazili smo kroz mnoga vrlo slabo naseljena sela. Polja i livade bile su okupane snijegom. Ta nepregledna bjelina koja je sezala sve do horizonta, činila me nekako smirenijom. Opuštala me. Osjećala sam kako mi polako popušta pritisak u prsima i kako mi cijelo tijelo polako preplavljuje osjećaj spokoja. Znala sam da će to biti dan koji ću pamtiti cijeloga života.

    A kako je uopće došlo do tog famoznog poziva kojeg svi potencijalni posvajatelji toliko očekuju?
    Netko bi rekao da smo imali sreće, a mi, budući da smo vjernici, vjerujemo da je bila providnost Božja koja nas je mjesec dana prije navela da odemo baš u taj grad, baš u taj CZSS. I inače smo obilazili centre za socijalnu skrb i predstavljali se. „Dobar dan, mi smo ti i ti, možemo li razgovarati s nekim iz tima za posvajanje”
    Nigdje nas nisu odbili, no svugdje su to bili otprilike isti razgovori. Uvijek bi nas netko pristojno primio i odradio razgovor prema nekom obrascu. „Znate, jako je puno potencijalnih posvajatelja, a malo djece sa čistim papirima. Mi imamo nekoliko djece od 14 i 15 godina, ali oni ne žele biti posvojeni. A jeste li spremni posvojiti dijete romske nacionalnosti? A jeste li razmišljali o udomljavanju? Zvat ćemo vas ako vas uzmemo u obzir za neko dijete, ali kako sada stvari stoje, nećemo ubrzo imati djecu za posvajanje.“ I onda nakon dva mjeseca čujemo da je jedno dijete posvojeno upravo iz tog centra.
    Već sam polako počela gubiti nadu i stvarno sam mislila da smo mi neki luzeri. Zašto čekamo punih pet godina, a drugi uspiju posvojiti unutar godine dana? Zašto nas nitko ne zove? Je li problem u nama? Bilo je tu puno pitanja, ali i velika želja za roditeljstvom. Stoga nismo odustajali iako se sve činilo kao Sizifov posao.
    I onda smo jednog dana otišli na razgovor u taj grad. I opet sve isto. Ljubazno nas je primila starija gospođa s kojom je u uredu bila i jedna mlađa. Bile su to psihologinja i socijalna radnica. Za razliku od prijašnjih razgovora, činilo se da doista žele saznati što više o nama. Gdje živimo, što radimo, imamo li širu obitelj, koji su nam hobiji, koliko dugo čekamo, jesmo li završili Školu za posvajatelje i gdje. I još su sve i komentirale, npr. „Da, vi stvarno dugo čekate, trebali biste imati prednost pri odabiru. Ooo, bravo, pa vi ste završili Školu za posvajatelje i kad nije bila obavezna.“ Stvorila se jedna ugodna atmosfera i ja sam se baš dobro osjećala. Moj muž se počeo šaliti i tad sam znala da se i on opustio. I na kraju su nas pitale bismo li posvojili dijete od pet godina ili nam je želja posvojiti isključivo malu bebu? Naravno da smo odgovorili da bismo vrlo rado posvojili dijete od pet godina. I to smo odgovorili bez razmišljanja, potpuno sigurno i samouvjereno. Kasnije su nam priznale da su već tad bile odlučile da će nas pozvati na razgovor za petogodišnjeg dječaka koji će uskoro na posvajanje. One su baš taj dan saznale da je postupak na sudu gotov i da je biološkoj majci oduzeto pravo na roditeljsku skrb. Jednostavno smo bili na pravom mjestu u pravo vrijeme.

    Poziv je uslijedio nakon tri tjedna. Čim sam vidjela pozivni broj tog grada na mobitelu, zaigralo mi je čedo u utrobi. Znala sam zašto nas zovu. „Dobar dan, ovdje ta i ta, možete li doći sljedeći utorak u naš centar, imamo petogodišnjeg dječaka za posvajanje i odlučili smo vas prve pozvati na razgovor.“ Htjela sam vrištati, ali sam pribrano odgovorila da naravno. I ja i suprug radimo ujutro, ali nema veze uzet ćemo slobodan dan, zamijenit ćemo se za smjene…nešto ćemo učiniti…doći ćemo. Ali čekajte, zašto za tjedan dana? Možemo mi i ranije. Možemo li doći već sutra? „A ne, svi termini su nam već popunjeni, morat ćete biti strpljivi.“
    A što smo radili tih tjedan dana?
    Kao prvo, nikom nismo rekli pa sam mislila da ću puknuti od čuvanja te tajne. Na poslu sam bila rasijana, misli su mi letjele posvuda i nisam se mogla koncentrirati. Kod kuće sam neprestano razmišljala o budućnosti, a kad bi muž došao s posla, pravili smo planove za TAJ RAZGOVOR. Što ako ovo, što ako ono…
    I onda je došao TAJ DAN i TAJ RAZGOVOR!
    Bio je to jedan od onih dana kad Vakula poziva da ne izlazite iz kuća ako baš ne morate. Ali mi smo morali.

  18. #18
    Osoblje foruma čokolada avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    12,975

    Početno


    ovo je tako slično našoj priči...

  19. #19
    Mojca avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2010
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    13,630

    Početno


  20. #20
    Lili75 avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    23,452

    Početno

    ajme divne li priče Zoro

  21. #21
    Optimist avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2010
    Postovi
    4,284

    Početno



  22. #22
    Snekica avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2009
    Lokacija
    ISTRA
    Postovi
    5,593

    Početno

    predivna priča! Uživajte!

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •