 |
|||
Selektivni mutizam - iskustva
Ima li netko iskustva tj dijete sa selektivnim mutizmom u RH?
U stranim grupama i knjigama se vidi da je cijeli tim stručnjaka uključen u dijagnostiku i terapiju no ovdje u RH sam za sada došla samo do dijagnostike, ništa dalje od toga.
S obzirom na statistiku - moralo bi i ovdje biti roditelja djece s tim anksioznim poremećajem pa se nadam da se možemo konzultirati i usmjeravati zajedno.
Svaki komentar je dobrodošao
Imam ja iskustva ali u NL. Napisat cu kad uhvatim vremena, mislim da ce ti ipak biti korisno.
Hvala ti
Evo me, probat cu ukratko: Moja D. je imala selektivni mutizam izmedju druge i cetvrte godine. Sada, s 5 godina, dijagnoza je povucena.
Do polaska u vrtic je pricala sa svima bez razlike. S dvije godine i 3 mjeseca je stjecajem okolnosti morala krenuti u vrtic, i tu je odmah prestala pricati sa strancima.
Kroz citavo razdoblje vrtica (ovdje se u skolu krece na cetvrti rodjendan) nije prozborila ni rijec.
Sa mnom, MMom i starijom sestrom je pricala normalno, cak smo primjecivali da i nadoknadjuje sutnju u vrticu, bila bi uvijek extra brbljava po dolasku kuci.
Moram priznati da se ja nisam previse zabrinjavala. U pocetku se cinilo kao nesto sto ce proci s vremenom. Na sam vrtic se relativno dobro priviknula, i zapravo se sasvim dobro snalazila neverbalnom komunikacijom. Grupa je bila mijesanog uzrasta 0-4, tete naucene da citaju signale s lica beba.
Osim toga, u uzoj obitelji imam vise ozbiljnijh slucajeva autizma, i par onih iz sireg spektra i iz iskustva sam znala da nije to. I u glavi mi je bilo: vazno da nije autizam.
Vrticka logopedica je prva posumnjala na selektivni mutizam, i uputila nas na logopeda.
U potrazi za strucnjakom specjaliziranim za sel. mutizam, guglajuci sam naletila na odjel na Bascule, kliniku za djecju psihijatriju. Kucni lijecnik me cak pokusavao odgovoriti (kao, nije vam dijete za psihijatriju, nije to bas tako strasno, idite logopedu).
Na klinici smo odmah dobili psihologicu A. kojoj sam dozivotno zahvalna. Nakon opservacije i vrlo opsirnih testova, definitivno joj je postavila dijagnozu i vec slijedeceg tjedna zapocela s terapijom. I odmah sam osjetila da smo na pravom putu, toliko je povjerenja ulijevala.
A. je jednom tjedno dolazla u vrtic, i vjezbala s D. Nama je dala neke savjete, ali sve uz napomenu da zapravo terapiju nema smisla provodti kuci, gdje nema problema, vec u vrticu/skoli, mjestu gdje se problem pojavljuje.
Terapija se sastojala od vrlo jednostavnih igara, npr. psihologica bi joj pokazivala kartice s npr. zivotinjama i navodila je da ih imenuje. Krenule s puhanjem baloncica, puhanjem u loptice papira, pravljenjem bilo kakvog zvuka. Vec nakon 2-3 puta, D. je pocela s prom komunikacijom, prvo jednu rijec, saptom(jako joj je dugo trebalo da progovori normalnim glasom umjesto sapatom), pa kasnije sve vise.
Poslije bi zvali po jedno dijete iz grupe i radili iste vjezbice u troje. O svemu je vodila iscrpan dnevnik (koji smo na kraju i dobili).
A. je i tetama u vrticu ostavljala u zadatak da na slican nacin vjezbaju s njom, ali nikad se nisu previse aktivirale, malo zbog nedostatka vremena ali iz bog toga sto rezultati nisu dolazili tek tako.
Pravi i posljednji obrat se dogodio kad je krenula u skolu (ovdje se u skolu krece na cetvrti rodjendan). Psihologica je s promjenom sredine i ocekivala preokret. Skola je bila puno struturiranija od vrtica, osjecala sam da ce joj takva sredina puno vise odgovarati. Osim toga, promjene kod selektivnog mutizma puno su lakse u novom okviru.
Vec nakon par mjeseci (znaci s ca. 4,3 godine) je samo pocela prosirivati listu ljudi s kojima prica: uciteljicu, svako dijete ponaosob, direktoricu, nase prijatelje. Sto joj je osoba bila bliza, to joj je teze bilo srusiti barijeru, ali A. je bila tu da joj pomogne. Cak smo dogovorili posebne susrete u klinici gdje je preko Skypa propricala s bakom i djedom u HR.
Vec nakon nekoliko dana uciteljica se pocela zaliti da previse prica (kroz smijeh, naravno, i zeni je laknulo).
A ju je jos neko vrijeme pratila,napravila zavrsna testiranja i zatvorila dosje. Na kraju su napravili malu proslavu u skoli, smjela je donijeti male pokloncice za djecu iz razreda i dobila je Diplomu za pricanje.
Iako je pocetku jos imala zadrsku prema novim ljudima, danas prica u svakoj prilici.
Nemojte me previse doslovno shvatiti, ali uz ovako dobru strucnu podrsku, ova situacija nije bila zastasujuca. Na mahove cak iz zabavna, bilo je smijeha sa njom, i srece, i ponosa.
Ali sve zahvaljujuci osjecaju da je dijete od prvog trenutka, na vrijeme, u pravim rukama.
Kao da sam donijela stvar, evo pokvarena je, molim vas popravite. I oni poprave.
Posljednje uređivanje od lunja : 23.11.2018. at 23:13
Moram reci da sam zapravo sokirana kako sistem tamo dobro djeluje. Da terapeut dolazi na mjesto i vrsi terapiju u okolini u kojoj postoji problem i da je sve organizirano sustavno, sto drugo reci nego - nevjerojatno.
Malo sam prerano stisnula enter, htjela sam jos napomenuti da je D. po svemu bila vrlo tipican primjer za selektivni mutizam.
Uzroka ima vise, ali vrlo vazan je genetski faktor. MM tvrdi da se sjeca doba kad nije htio pricati, ja i dan danas znam blokirati u nekim situacijama.
Osim toga, reakcija na novu sredinu. I sasvim moguce, novi jezik. Nizozemski je zapravo, suteci naucila (i propricala bez greske, s knjizevnim naglaskom
D. je od prvog dan ekstremno vezena uz mene, kao i starija joj sestra. Koja bi mozda bila jos bolji kandidat za selektivni mutizam da nije toliko blebetalo.
Kad bih direktno pitala D. zasto pobogu ne prica s drugim ljudima, ona bi mi odgovarala da nije htjela da jos se smiju (ne vjerujem da joj se ikad itko zlonamjerno smijao, ali za nju je svaka reakcija zapravo bila previse, cak i raznjezeni smijesci tipa vidi je sto je slatka). I to je vrlo tipicno, povecana razina anksioznosti, koja se i ne mora manifestirati na drugim podrucjima.
Vazno (i utjesno) je znati da u ogromnoj vecini slucajeva jednom kad se postigne korak naprijed, on je definitivan, nema povratka na staro stanje, ide se samo naprijed.
Nadam se da sam rekla najvaznije stvari o nasem iskustvu, reci ako ista vise mogu uciniti.
za kraj. Uz zelju da se i vi ovog iskustva jednom sa smijeskom sjecate.
Posljednje uređivanje od lunja : 23.11.2018. at 23:42
Yap.sirius prvotno napisa
Iako nije sve toliko idealno s drugim dijagnozama. Ali je i dalje neusporedivo s kaosom koji vlada dolje.
Lunja, puno puno ti hvala na odvojenom vremenu da napišeš vaše iskustvo koje je stvarno idealno, onako kako zamišljam i priželjkujem da svoje (i svako drugo) dijete
Javit ću se sigurno sa potpitanjima!
Odgovor na komentar od Sirius:
Exactly.
Čitam knjige na temu i točno ovako je opisana terapija.
I onda ovdje dobijem odgovor da kod nas nema nikoga tko se ovim poremećajem bavi van dijagnostike :hladantuš:
Sada se pak bacam na potragu za privatnim psiholozima koji bi bili dovoljno stručni
Posljednje uređivanje od Majuška : 24.11.2018. at 14:30 Razlog: Dodatak
Majuška, neki roditelji djece s tom dg koje znam išli su ovdje na terapiju: https://www.centarproventus.hr
Nije velik uzorak, a iskustva su podijeljena: neka su djeca odmah propričala promjenom sredine, dakle polaskom u školi..... a neki smatraju da su bacili novac
Teško je generalizirati, nije ih puno, pišem samo kao info.
Hvala! Bili smo tamo no ništa posebno ne nude osim terapije igrom (što najčešće ne rješava problem, iz literature iščitavam)..
Nadam se naći nekog s pristupom poput Lunjinog iskustva.
Još moram Suvag zvati. Ne znam ima li netko sa konkretno ovom dg iskustva sa Suvagom možda
Moja J. je imala selektivni mutizam. Mi smo išli kid Sever.. doduše ne zbog toga, već drugih problema koji su i bili uzrok tog selektivnog mutizma. Krenuli je na bolje oko 6. godine. Sa 7 je to već bilo puno bolje.
Počela je odgovarati na pitanja roditelja svojih peijatelja a onda polako i sama prilaziti i pričati.
U nepoznatim situacijama i s nepoznatim ljudima i djecom i danas se stisne i treba vremena.
Mitovski, pišem ti u inbox
Mozda ja brkam pojmove, ali koliko ja znam nasa je terapeutica provodila terapiju igrom- ne znam i kako bi inace tretirala trogodisnjakinju.
Ali se terapija odvijala u vrticu/ skoli.
Da, to je to, terapija na mjestu “problema” no ovdje se nudi terapija u njihovom prostoru
Nisam ništa dobila
Da, ja - s oba sina, tamo smo dulje od 15 godina. Naša iskustva su pozitivna, ali nije bila riječ o selektivnom mutizmu nego zakašnjelom razvoju govora (u paru s drugim smetnjama, neurološkom) kod starijega, a kod mlađega disleksija.
Suvag je svakako dobar izbor jer ima cijeli tim - logopeda, psihologa, neurologa, otorinca, fizijatra (mom starijem je i to trebalo).... Vrijedi otići k njima na dijagnostiku i terapiju iako se dugo čeka.
Ne vjerujem da ces dobiti terapiju na licu mjesta. To ne postoji u Hrvatskoj. Mozda samo u Suvagu gdje su terapeuti na licu mjesta a dijete ide u njihov vrtic ili skolu.
Ali da vanjski terapeut dolazi u instituciju , nema sanse.
Nisam godinama bila tu na forumu i doslovce ne znam poslati pp
Posljednje uređivanje od Majuška : 27.11.2018. at 12:59
Privatan psiholog i privatan vrtić- nadam se da ćemo naći neko rješenje
A dijete ne priča samo u vrtiću?
Ovo sam se i ja pitala....
Ne, kao i svi sa selektivnim - ima određene striktne patterne. Ne priča sa nijednom odraslom osobom s kojom nije u rodu tj ne poznaje od infancy doba i ne priča sa djecom starijom od sebe, sa dječacima ni curicama koje ne poznaje vrlo dobro.
Došli smo (privatnim dolascima jednog po jednog djeteta kod nas doma) do toga da priča (u vrticu šapće) sa 4 curice iz vrtića
Ja sam se oboružala stranom literaturom i alatima ali treba nam dobar terapeut koji će kod nje ostvariti to povjerenje da krene otvaranje prema odraslim osobama
Klikni na moje ime na postu iznad avatara i onda na privatnu poruku.
Ovako je i J.
S mojom prijateljicom kućnom s čijim se sinom godinama igrala nije pričala. Njoj je na prvo pitanje odgovorila nakon 1,5godine.
S tetama u vrtiću ne bi pričala već bi pognula glavu i šutila tj. nije odgovarala na pitanje. Onda je polako počela vrlo sramežljivo odgovarati na njihova pitanja da bi zadnju godinu vrtića pričala s njima sama. S ostalim odraslim osobama ne. S roditeljima svojih prijatelja koje je poznavala od rođenja ni riječi, s nepoznatom djecom ne.
Kod Sever je nakon 1,5g odgovorila na prvo pitanje.
Ovako je i kod nas, ne samo za selektivni mutizam, vec bilo kakvu terapiju koju ima smisla odradjivati u raznim okruzenjima. Kod nas u vrticu je prije par godina bila djevojcica sa selektivnim mutizmom, nekoliko djece je imalo okupacijsku terapiju zbog senzornih poremecaja, a uzasno puno ih ima govorne vjezbe. Terapeuti rade s njima, ali ukljucuju i drugu djecu po potrebi.
Djeca koja ne idu u vrtic/skolu razne stvari odradjuju doma, pogotovo govorne vjezbe jer su djeca puno opustenija u poznatom, sigurnom okruzenju.
Pozdrav, ja imam curicu sa selektivnim mutizmom. Sada ima pet godina. Dodatno mi otežava što živimo u malom mjestu. U veljači je počela ići kod psihologice privatno svaka dva tjedna, s njom je propričala kod trećeg susreta, međutim ja ne vidim puno pomaka u svakodnevnim situacijama, ni ne očekujem ih još. Ima li pomaka kod vas u međuvremenu? Htjela sam ti poslati privatnu poruku, voljela bi razmijeniti iskustva, ali uopće mi ne prijazuje opciju poruke , možda zato jer mi je ovo prvi post.Ima li netko iskustva tj dijete sa selektivnim mutizmom u RH?
U stranim grupama i knjigama se vidi da je cijeli tim stručnjaka uključen u dijagnostiku i terapiju no ovdje u RH sam za sada došla samo do dijagnostike, ništa dalje od toga.
S obzirom na statistiku - moralo bi i ovdje biti roditelja djece s tim anksioznim poremećajem pa se nadam da se možemo konzultirati i usmjeravati zajedno.
Svaki komentar je dobrodošao
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom