casa prvotno napisa
Seni, imas pravo, osudujem i ispricavam se i iskreno mi je zao.
Moja prica... U djetinjstvu mi je majka oboljela od shizofrenije, a otac se prvih dvadeset godina pravio da se to ne dogada, dobila sam i brata...o meni i bratu je povremeno brinula baka, koja je kasnije oboljela od alheimera. Kao djeca smo bili i sami kuci dok bi tata bio na sluzbenom, a mama u bolnici. Ja sam bitno starija od brata i kasnije kad sam s 18 godina otisla od kuce, povela sam i brata, a kasnije i bolesnu baku. Majka mi je tesko bolesna s raznim ispadima od ovih nekih emocionalnih napadanja do fizickog ugrozavanja mog i bratovog zivota, otac i dalje odbija prihvatiti taj realitet i ja uskacem. Kad sam se rastajala od nasilnika, otac mi je rekao kako je duboko razocaran. Nikad nismo bili dovoljno bliski da bih mu uopce rekla za nasilje. Ne donosim odluke u skladu s njegovim stavovima niti skacem na svaki njegov prohtjev. Ipak, sad vise ne zamjeram mu, jednostavno vidim da on ocito nije mogao bolje. Prigovore se trudim preskocit, kad me zovne upomoc, ako mogu pomognem. Trudim se odrazati kontakt jer mi se cini da bi bez mog i sad bratova upliva u njihove zivote, i majka i otac bili i gladni i prljavi. I da, definitivno osjecam duznost, ne neku vanjski nametnutu nego onu duboko nutarnju da o njima brinem. I strano mi je da netko iz moje vizure sretnijeg djetinjstva, ne osjeca isto. Imao je taj odnos razne krize i ima i danas, ali se uvihek potrudim da kontakt odrzimo i da pri tome ja ne odustanem od sebe. Rastava mi je najplasticniji primjer.... Tata je govorio u smislu odbacivanja, ali sam ja uporno dolazila i preskakala uvrede jer sam naucila da od sukobljavanja nema kruha. On nece promijenit svoj stav, a ni ja odluku. I tako, mic po mic, danas mi otac ima gotovo normalan odnos s novim muzem i uistinu brizan odnos s mojom djecom.