"Odreci se djeteta"

[annie84]

Teška tema.
Mislim da je nekako ključno za prepoznati da neki ljudi nisu sposobni biti roditelji u punom smislu te riječi, nekima su se djeca dogodila jer je to nuspojava (nezaštićenog) seksa - pričam o onom dobu kad su moje bake imale djecu i nije da su mogle utjecat na to.
Neki su imali djecu jer eto svi imaju djecu, ali nemaju u sebi tu istinsku ljubav prema djeci. Ima hrpa djece koja su tako odrastala i još uvijek nažalost tako odrastaju.
Hrpa ih je odrastala u nefunkcionalnim obiteljima, uz batine i bez ljubavi i persirali su svojim roditeljima. I u mojoj obitelji je bilo tako, samo jednu generaciju prije moje i sestrine.
Ima tu toliko tih groznih obrazaca ponašanja koja su se prenosila s generacije na generaciju i ima masa ljudi koja nije znala bolje i nisu se za vrijeme života odlučili boriti se s vlastitim demonima.
Bome da mi je situacija kao kod Tanči i ostalih cura, vjerujem da bi postupila isto. Duševni mir nitko ne može kupiti niti nadoknaditi, nema te osobe koja je vrijedna toga da uništimo sami sebe u ime obitelji i žrtvovanja.
Htjela sam još nešto napisat, javim se kad se sjetim :D.

[zutaminuta]

Ona je rodila dvoje djece, ali u srcu ima jedno.

Ima li i ona brata pa da su se tako njeni roditelji prema njoj odnosili kada je bila dijete?

[Lili75]

Cada zaista te ne razumijem na ovoj temi.

Postupila bih identično kao Tanči i mamasch da se nedajBože nađem u takvoj situaciji.
Potpuno razumijem i Kosjenku.
Cure šaljem veliki zagrljaj

[čokolada]

Znam čovjeka koji je desetljećima vodio brigu o tetki (i svim njenim hirovima) jer je tako obećao svojoj majci. Tetka je bila bogata, zločesta, ugnjetavačica i ucjenjivačica cijele rodbine (nije imala djece, samo njih, 3 nećaka). Nikakav interes nije imao, samo je smatrao da "tako treba". Cijela mu se obitelj nagutala od nje toliko govana, toliko poniženja nizašto...jer "tako treba".
Ostala dvojica nećaka u brizi su se aktivirali tek potkraj njenog dugog života i nasljedili višemilijunsku superatraktivnu nekretninu, a ovaj je dobio njen dio raspadnute kuće kojoj je ionako bio većinski vlasnik. On je, kaže, svoje obećanje ispunio i mirno spava.
Jedino što i ovi drugi isto mirno spavaju .

[Optimist]

Znam čovjeka koji je desetljećima vodio brigu o tetki (i svim njenim hirovima) jer je tako obećao svojoj majci. Tetka je bila bogata, zločesta, ugnjetavačica i ucjenjivačica cijele rodbine (nije imala djece, samo njih, 3 nećaka). Nikakav interes nije imao, samo je smatrao da "tako treba". Cijela mu se obitelj nagutala od nje toliko govana, toliko poniženja nizašto...jer "tako treba".
Ostala dvojica nećaka u brizi su se aktivirali tek potkraj njenog dugog života i nasljedili višemilijunsku superatraktivnu nekretninu, a ovaj je dobio njen dio raspadnute kuće kojoj je ionako bio većinski vlasnik. On je, kaže, svoje obećanje ispunio i mirno spava.
Jedino što i ovi drugi isto mirno spavaju .

Svila i kadifa pridonose boljem snu

[casa]

Ali ja ne bih mirno spavala da odsjecem lose roditelje iz svog zivota jer je to protivno mojim najdubljim uvjerenjima. A to je da je ljubav prema djeci, braci i roditeljima bezuvjetna. I iznenaduje me da vama nije tako. U potpunosti razumijem da ih covjek pozeli odsjeci iz zivota, cak i da u slabosti ih i odsjece, ali da mirno spava kad ih prepusti samima sebi, ne. Mozda je do vremenske perspektive, mozda je to stvarno kako sad osjecam vrijednosno pitanje.

[pulinka]

Casa, tvoja definicija ljubavi je užasno autodestruktivna. Mene zaista mimoilazi kakvu bi dobru svrhu takva vrsta ljubavi mogla imati po bilo koga.
A da mi sin izraste u silovatelja, kako si dala primer, najmanji problem bi mi bio odricanje od njega, jer nemam pojma kako bi živela tada sama sa sobom.

Na temu, poznajem više roditelja koji su se vrlo olako i bez žaljenja "odrekli" svoje odrasle dece bez ikakvog posebnog velikog razloga, uzroka, sukoba.
Jednostavno su izgubili interes za daljim kontaktom sa tim detetom - očigledno zato što im taj odnos i to dete više ne pruža ništa zbog čega bi dalje kontakt održavali. Da li se iza svega krije nekakva neprepoznata dijagnoza ili bolest roditelja- ja zaista mislim da u mnogim situacijama to nije naročito važno, ako su životi dece i roditelja srećniji i "zdraviji" bez kontakta, mislim da je to onda pravi izbor.

[casa]

Mozda, pulinka, ali ne bismo li svi rekla da djecu hezuvjetno volimo?

[annie84]

Casa, ne bi se složila s tobom. Ne vole svi svoju djecu bezuvjetno. Neki više vole sami sebe, neki vole djecu dok djeca rade ono što oni od njih žele itd...

[Anemona]

Da malo dopunim, a da ipak ne pisem cijelu pricu.
"Stare" forumasice znaju da sam s roditeljima imala idilican odnos pun ljubavi i razumijevanja.
Vise puta sam o tome pisala.
Idila je trajala do trenutka kad sam se rastala i odabrala drugog partnera.
To se kosi s maminim religijskim uvjerenjima, a tata koji je cijeli zivot najrealnija i najrazumnija osoba koju poznajem priklonio se mami, jer ipak treba s njom moci zivjeti ako si u sukobu.
I tako nakon 40 godina idile, otisla sam, odselila i vjerojatno ostala bez svega sto sam tamo stvorila.
U nekretninu je ulozeno toliko da sam mogla novi stan kupiti,... naravno kvaka je da nekretnina ne govori na mene.
I onda vidis da je roditeljska ljubav bezuvjetna dok pleses prema ocekivanjima. Zalosno.
Ne nazovu me, ne pitaju za mene, unuke,...
Moje razmisljanje je da su bez obzira na sve moji roditelji, tako da ja otiđem pogledati njih, nazovem da pitam kako su,...
Bilo bi bolje da ih samo prekrizim, ali be mogu. Ne bi bilo u redu.
Dok su oni recimo mene prekrizili bez frke.

Dodatak: ako nista drugo naucili su me najvazniju stvar na svijetu. Sto nikada NE uciniti svojoj djeci.

[Svimbalo]

Moja su razmišljanja (uz vrlo važnu ogradu da sam svojim roditeljima, posebno mami, bila i ostala centar zbivanja, kao i moje dijete) na tragu casinih.
Eto, casa, ja te potpuno razumijem, mislim vrlo slično, a i najbolja prijateljica misli tako, na vlastitu štetu jer i ona ima situaciju u kojoj se sestri davalo/toleriralo/izlazilo u susret na sve načine i istodobno roditeljska razočaranost obrnuto proporcionalnim uzvraćanjem prelamala preko njenih leđa.

Iako, mislim da su naša razmišljanja autodestruktivna, nezdrava i pogrešna, jer od takve bezuvjetne ljubavi nitko od uključenih zapravo nema ništa.
Podržavam sve koji su odlučili tome stati na kraj u korist svog duševnog mira.
Jer, kako god okreneš, sam se rađaš i sam umireš.

[Svimbalo]

A svojedobno sam bila otvorila na Izazovima temu o bezuvjetnoj ljubavi (prema djeci) i konstatirala da to u nekim slučajevima nije moguće.
Vođena nekim citatom Charlesa Mansona, pa je stvarno bila riječ o ekstremima, što nema veze niti sa jednom ovdje ispričanom pričom.

Anemona, tebi posebna pusa, kako li su nam se životi promijenili otkad smo ti, bettyblue i ja razglabale o tome da se nikad ne može previše potrošiti na božićne poklone za djecu

[Optimist]

Mislim da zapravo tu nitko ne nadje pravi mir, vec od dva zla izabere manje...netko ostane, netko ode...sto se kome vec ucini laksom opcijom za opstanak. Ali da je uistinu spokojan, mislim da nije. Jer svi tezimo za primarnom ljubavi, majcinskom, ocinskom, sestrinskom, bratskom...moze se i bez nje, ali nije lako i boli, koliko god se uvjeravali u suprotno. Funkcionalna obitelj uvijek nedostaje onome tko je nema. I to je najnormalnija stvar na svijetu. Kao i potraziti kakav takav spas u odlasku ako je disfunkcionalna.
Svi se rodimo s vlastitim kapacitetom za odredjene stvari, nismo svi isti i ne trebamo na svijet gledati iskljucivo iz svojih cipela...ono sto netko moze tolerirati i s cim se moze nositi, netko drugi ne moze.
A bezuvjetna ljubav...ne znam, mislim da nam je lako kleti se u nju i reci da volimo bezuvjetno kad su nam odnosi prema bliznjima toliko dobri da mislimo da je to bezuvjetno. Je li zaista? Nije li upravo taj dobar odnos (u koji se stalno ulaze) jedan od uvjeta? Sve vise mislim da je sve uvjetovano.
Ako me kuzite sto hocu reci.

[zutaminuta]

A svojedobno sam bila otvorila na Izazovima temu o bezuvjetnoj ljubavi (prema djeci) i konstatirala da to u nekim slučajevima nije moguće.
Vođena nekim citatom Charlesa Mansona, pa je stvarno bila riječ o ekstremima, što nema veze niti sa jednom ovdje ispričanom pričom.

Sad sam ti našla tu temu. Prošle godine je CM umro pa sam malo čitala, i sve što se može reći za njegovu majku da je bila kao Chiara malom Denisu, osim što je ovdje CM, na svoju žalost, preživio.

[pulinka]

Ne znam, casa. Što sam starija "ljubav" postaje sve neuhvatljiviji pojam za objasniti, bar meni.
Maloletnu dečicu je lako voleti bezuslovno.
However, kada su i deca i roditelji odrasli ljudi - ne znam.
Postoje, nažalost, momenti kada se čovek nađe u groznom sukobu između ljubavi prema sebi i potrebe za samoodržanjem sa jedne strane, i ljubavi prema roditelju ili svom odraslom detetu.
Razlika je u tome šta koji roditelj smatra kao samougrožavanje- neki roditelji "sahrane" dete jer nije odabralo željeni fakultet/partnera/posao i sl. banalnosti, dok drugi roditelji posećuju decu u zatvoru i nakon što su im ta ista deca batinama slomila desetak kostiju. I kao vrhunac, jedna ista osoba može imati oba obrasca ponašanja, jedan za jedno a drugi za drugo dete.

[pulinka]

A bezuvjetna ljubav...ne znam, mislim da nam je lako kleti se u nju i reci da volimo bezuvjetno kad su nam odnosi prema bliznjima toliko dobri da mislimo da je to bezuvjetno. Je li zaista? Nije li upravo taj dobar odnos (u koji se stalno ulaze) jedan od uvjeta? Sve vise mislim da je sve uvjetovano.
Ako me kuzite sto hocu reci.

Mislim da si u pravu.

[Svimbalo]

I ja mislim da si u pravu, Optimist

[Beti3]

Ali , po zakonu je punoljetno dijete dužno brinuti se o svojim roditeljima. Kako biste se iz toga izvukli?
Meni je nezamisliva mogućnost nebrige o roditelju. Pa, mene grize savjest kad 3 dana ne odem tamo, iako se čujemo svaki dan.

[pulinka]

Ali , po zakonu je punoljetno dijete dužno brinuti se o svojim roditeljima. Kako biste se iz toga izvukli?
Meni je nezamisliva mogućnost nebrige o roditelju. Pa, mene grize savjest kad 3 dana ne odem tamo, iako se čujemo svaki dan.

Ružno je pretpostaviti da bi se iko sa teme aktivno od toga izvlačio.
Ali, hipotetički, ako nečijeg roditelja uznemirava i samo prisustvo njegovog odraslog deteta, ili je totalno nezainteresovan i ravnodušan prema njemu, zar nije onda pravi oblik brige ukloniti se roditelju sa vidika i prepustiti brigu onome koga pomenuti roditelj voli, ceni i želi da vidi?

Uostalom, zdrava starija osoba je dugo dugo vremena sposobna da se brine o sebi, to što je neko roditelj odraslog deteta ne čini ga automatski osobom kojoj je potrebna briga?
Poznajem ženu koja ima 43 godine i dva punoletna sina, mislim da bi se smrtno uvredila na ideju o "brizi o njoj" .

Mene više brine obrnuti problem: kako prepoznati da staroj osobi treba briga? I kada si siguran da joj treba, kako ubediti i nju? Za sada je pitanje hipotetičko za mene, ali me muči...

[ina33]

Nema ti odgovora na 'kako prepoznati'
Dok caregiveri ne puknu. Btw, vezano za zakonsku brigu o roditeljima, kako to u praksi izgleda? Netko se 'izvlaci', pa netko dodje, neki zakonodavac, i odreze mu - sto? Tipa nalozi povratak mladih Iraca iz dijaspore? Koliko znate tih situacija? Vs. 'odricanja'?

[casa]

Pa, ja u rl ne poznajem ljude koji su prekinuli kontakte s roditeljima i koji ih tako jednodimenzionalno zlima dozivljavaju kao tu neki na temi. Mozda ljudi predamnon ne govore u strahu od osude ili je mozda takvih situacija malo.
Zakonska obaveza je valjda zadnje na sto bih se pozivala.

[casa]

I briga o roditelju mi stvarno nije samo za slucaj kad je roditelj fizicki onemocao ili financijski.

[Tanči]

Ali , po zakonu je punoljetno dijete dužno brinuti se o svojim roditeljima. Kako biste se iz toga izvukli?
Meni je nezamisliva mogućnost nebrige o roditelju. Pa, mene grize savjest kad 3 dana ne odem tamo, iako se čujemo svaki dan.

Nije točno.
O nemoćnom starcu može preuzeti skrb država. Ne mora dijete.
Mora ono koje je nešto naslijedilo/dobilo.
Inače ne.
I dugovi se nasljeđuju u visini dobivenog nasljedstva.

[pulinka]

Nema ti odgovora na 'kako prepoznati'
Dok caregiveri ne puknu. Btw, vezano za zakonsku brigu o roditeljima, kako to u praksi izgleda? Netko se 'izvlaci', pa netko dodje, neki zakonodavac, i odreze mu - sto? Tipa nalozi povratak mladih Iraca iz dijaspore? Koliko znate tih situacija? Vs. 'odricanja'?

Mislim da se može odrezati nekakva novčana kazna ili slično, preko prijave socijalnoj službi, ne znam da li postoji nešto preko toga. Ali realno ne znam da je iko ikad kažnjen na taj način, najdalje što sam čula je da je socijalna služba došla na razgovor sa "nesavesnom decom" - što je isto vrlo rastegljiv pojam jer može da znači sve i ništa.
I meni "briga za roditelje" može da znači niz stvari, kako sam već napisala. Ali meni "briga za roditelja" ne podrazumeva da ću ostati zauvek u nesrećnom braku ili raditi godinama posao koji mi je užasan zato jer to moj roditelj percipira kao brigu za njega?

[Tanči]

Pa, ja u rl ne poznajem ljude koji su prekinuli kontakte s roditeljima i koji ih tako jednodimenzionalno zlima dozivljavaju kao tu neki na temi. Mozda ljudi predamnon ne govore u strahu od osude ili je mozda takvih situacija malo.
Zakonska obaveza je valjda zadnje na sto bih se pozivala.

Ni ja ne poznam.
Isto kao što ne poznajem niti jednu majku da se ovako ponaša kao moja, a o braći i da ne govorim.
Ja se ne bojim ničije osude.
Ja sam uvjerena da sam u pravu.
Itekako.
I nitko me ne moža razuvjeriti.
Cijeli život sam trpila emocionalne ucjene, baš ovakve kakve i ti radiš...pa to ti je brat...pa to ti je majka...
Da?
Što to znači?
Da mogu samo otimati?
Da imaju pravo na bezuvjetnu ljubav?
Da im dozvoljavam da me gaze i iskorištavaju?
Ne, ne, ne, ne i NE!!!
NE!!!
Nekad, ja sam svog brata voljela. Jako.
Valjda sam zato jer mi je falila roditeljska ljubav, toliko bila vezana uz njega.
I on je bio moja "mala maca" Tako sam ga zvala.
Ja njegov anđeo čuvar.
I kad je upao u žrvanj kocke, krađa, laži i manipulacije, ja sam opraštala i pomagala.
Svakako, a najviše financijski.
Danas ima dobar posao zahvaljujući meni.
Ne bi ga inače nikad dobio. Radio je na određeno, uz dva produženja i onda mu nisu produžili ugovor već je bio tjedan dana bez posla s bebom na putu, kad je mene mater nazvala i ispričala mi da je bez posla.
Ja sam molila svojega šefa da pomogne, a on je pak zvao tasta, čiji je vjenčani kum tada bio direktor HR odjela te poznate, jake i velike firme.
Čim sam javila ime i prezime, u roku pola sata je stigao mail da se vraća na posao i dobio ugovor za stalno.
Jesu vaša braća i sestre to napravili za vas? Ikada?
Nikad, nikoga nisam molila za sebe, ali za njega jesam.
I on to zna, ali je zaboravio za pet minuta.
Kredit?
Došao je i rekao da se ženi, da mu treba za svadbu, ali mu je plaća premala pa treba sudužnika.
Ok, potpisala sam mu.
Nije se oženio, a novce je rasprčkao.
Kredit sam otplatila ja većim dijelom, a nešto malo starci.
Stara mi je mrtva- hladna rekla da zašto sam mu potpisala.
Kad je ujak umro, maznuo je njegovu karticu tekućeg i podigao, u minus, koliko god mu je bankomat dao.
Poslije, na ostavinskoj se povuklo pitanje toga duga.
Sestre, uz moju staru, još je njih četiri, nisu htjele to platiti.
Najlajavija od njih je čak rekla mojoj staroj da ona jako dobro zna tko je digao te novce i nek ne talasa.
Sve mi je to stara ispričala. Ne odmah, već kad bi se nekaj zakačila s burazom pa onda od bijesa i nemoći.
Kad je tata bio u terminalnoj fazi bolesti, podignuo je kredit za koji nitko nije znao.
Nakon njegove smrti sam ja otišla u PBZ s njegovim karticama da zatvorim račune i eventualno platim ako ima kaj na Amexu, a nije trebalo biti ništa jer je moj tata bio jako pedantan u financijama i nije ništa ni kupovao, niti kuda išao pod zadnje.
Da bi meni službenica rekla kako postoji kredit. Neotplaćen. Umirovljenički. 40 000 kn.
Ihaaaaaj...
Stara pojma nema. Prekopali smo sve ladice, papire, torbicu od tate i ništa.
Ni traga.
Ni novcu, ni dokumentaciji.
Samo dug postoji.
...i bilo je toga koliko hoćete.
Kao što rekoh prije, bolje da se ne prisjećam.

[eryngium]

Potpis na Optimist.

Što se tiče rezanja, mislim da se neki na taj nači spase.
Moja tetka nije nikako mogla prekinuti kontakt. Da je, možda bi danas bila živa. Ovako, bolest i tuga su je pojeli. Najviše jer joj je njena mama (moja baba, jelte) u nekoliko navrata rekla da ona za nju ne gaji apsolutno nikakve osjećaje, kao da ju nije ni rodila. Znači tetka nije napravila neki izbor, potez, zločin, štagod, pa je njenoj mami "puklo". Ona ju jednostavno nikad nije voljela, ali ju je trebala da se opet uda jer je bila udovica s djetetom.
Kad se razvodila od njenog oca na sudu je tražila da ni slučajno ne dobije skrbništvo jer ona već ima dijete koje treba svu njenu pažnju (mog odraslog oca koji je bio pred kraj studija u drugom gradu). I tu je još more i more situacija, npr. tetka dođe s drugog kontinenta nama u posjetu a ona ju na vratima pita po šta je došla i kad će kući.
Ne znam, ja bi totalno razumjela da je se tetka odrekla i nikad više nazvala umjesto što se do zadnjeg daha nadala jednoj lijepoj riječi koju nije dobila. Ne moram spomenuti da joj mama nije na sprovod došla, to je nekome drugome kćer umrla. Strašno.

Sent from my SM-G950F using Tapatalk

[casa]

Ne znam kaka vam je kontakti briga o roditelju jednaka ispunjavanju hireva,ili pak odlukama o vlastitom zivotu tako da roditelj bude zadovoljan. I stvarno ne vidim gdje ja to emocionalno ucjenjujem ikoga na ovoj temi.
Ja citajuci tanci vidim da ja ne vidim svijet kao ona. Pa mi se cini razumljivijim da nas dvije i ne postupamo jednako.
Meni cinjenica da me roditelji ne podrzavaju, ne cijebe i u osnovi ne vole na meni razumljiv nacin, nije razlog da i ja prema njima budem takva. Hocu li do toga doci, ne znam. Znam samo da mi je takav osgovor trenutno stran i da sad vjerujem u ljubav prema djeci i roditeljima bezuvjetno. S tim da sam dozrela do toga da vlastite odabire radim neovisno o roditeljima i do toga da ih odbijem ako je moja procjena da se radi o nekom njihovom hiru.

[pulinka]

Sad mi je eryngium evocirala jedno davno potisnuto sećanje: pok. baka MM-a kako viče na moju pok. svekrvu, svoju ćerku, jer joj nije dovoljno brzo donela ručak u krevet. Svekrva je devet godina dvorila svoju majku nepokretnu nakon loma kuka, ali tih dana kojih se sećam, bila je tek došla iz bolnice nakon radikalne mastektomije zbog metastaziranog karcinoma.
Sve što je njena majka imala da joj tada kaže je da je već 15 minuta gladna a niko ne donosi jelo (Raspakivali smo i raspremali bolničke stvari, sređivali previjanje i tako to, pa zakasnili sa ručkom...) Sve što je njena majka ikad imala da joj kaže je spisak stvari koje nije dobro uradila tog časa, tog dana i tog života. Baka je poživela još neke dve godine uz staranje čitave porodice oko nje, a ćerka ju je nadživela jedva preko godinu dana . Bezuslovna ljubav i dečja dužnost.

[Trina]

Tanči, povlačim onno što sam rekla i podržavam te u svim tvojim odlukama. Iz moje perspektive tvoja priča je stvarno teška a kad ne doživiš nešto tako onda ne znaš ni kako bi se postavio. Ali nakon što sam sad isčitala sve što si napisala, imam ti potrebu reći da smatram da se sve u životu vraća i da će tvoja majka kad tad pojesti govno od svog sina. I možda i shvatiti što si i tko si ti.

[pulinka]

Ne znam kaka vam je kontakti briga o roditelju jednaka ispunjavanju hireva,ili pak odlukama o vlastitom zivotu tako da roditelj bude zadovoljan. I stvarno ne vidim gdje ja to emocionalno ucjenjujem ikoga na ovoj temi.
Ja citajuci tanci vidim da ja ne vidim svijet kao ona. Pa mi se cini razumljivijim da nas dvije i ne postupamo jednako.
Meni cinjenica da me roditelji ne podrzavaju, ne cijebe i u osnovi ne vole na meni razumljiv nacin, nije razlog da i ja prema njima budem takva. Hocu li do toga doci, ne znam. Znam samo da mi je takav osgovor trenutno stran i da sad vjerujem u ljubav prema djeci i roditeljima bezuvjetno. S tim da sam dozrela do toga da vlastite odabire radim neovisno o roditeljima i do toga da ih odbijem ako je moja procjena da se radi o nekom njihovom hiru.

Mi i dalje govorimo o različitim stvarima. Tema glasi "odreći se deteta", ne "roditelja", i niz forumašica je napisalo da roditelji ne kontaktiraju više njih i svoje unuke, a ne obrnuto, samo zato što su one isto kao i ti dozrele da ih odbiju i odaberu nezavisno od njih.
Zaista ne razumem kako je u toj situaciji forsiranje kontakta korisno po obe strane, i zašto je baš to izraz ljubavi, kad je to očigledno suprotstavljanje volji i želji roditelja.
Evo, da nije u pitanju veza roditelj -dete, da li bi trebalo potencirati kontakte dvoje ljudi koji kako si rekla, jedno drugo "ne podrzavaju, ne cijene i u osnovi ne vole na meni razumljiv nacin"? Mislim, ako ti u sebi osećaš neodoljivu potrebu da i dalje kontaktiraš sa osobom koja te ne podržava, ne ceni i ne voli,(a pri tom to nije uzrokovano njenom bolešću) to je, moraš priznati, dobrim delom autodestruktivno. A opet, ne znam zašto treba drugima prebacivati odabir da se ne ponašaju autodestruktivno.

[seni]

"Ne vidim da su u ljubavi od strane roditelja u djetinjstvu bili toliko zakinuti da bih mogla opravdati takav stav prema roditelju".
"ovo vase o odnosu mi je zapravo smijesno"
"I iznenaduje me da vama nije tako. U potpunosti razumijem da ih covjek pozeli odsjeci iz zivota, cak i da u slabosti ih i odsjece, ali da mirno spava kad ih prepusti samima sebi, ne."

oh casa, ti sasvim lijepo sudis o situacijama i ljudima koje ne poznajes. nije to da iznosis svoju pricu, nego komentiras tude price na nacin iscudavanja, jer zamisli cuda vecina na ovoj temi ne dijeli tvoje misljenje. u uz to kako vidim: ne opravdavas! sreca pa tanci i co ne ovise o tvojim percepcijama situacije.

da svatko po svojim vrijednostima i mjerilima djeluje, je sasvim jasno. eto ako ja dobro shvacam poruke katolicke crkve vezano na brak: dok vas smrt ne rastavi, pretpostavljam da zbog toga mozda veliki broj vjernika, smatra, da je to sto nju/njega recimo muz/zena koji je uz to otac/majka njene djece, premlati svaka tri dana, pri tom izlupa svako malo i dijete, usput zapije svu zaradu, ako radi, prokocka imovinu, zapravo samo izraz njegove slabosti i bespomocnosti, a partner naravno dok ih smrt ne rastavi, cak ni u trenutcima slabosti, ne bi trebao ni pomisliti o prekidanju kontakata.

a sto se tice slabosti, za mene je upravo izraz slobosti (mozda je to ponekad i nesvjesna potreba da se u necemu u zivotu bude nezamjenjiv) neodupiranje destruktivnim i disfunkcionalnim konceptima, koji se onda samo prenose na sljedece generacije.
izraz snage mi je je prekidanje manipulativnih i destruktivnih odnosa.
mislim uz to da ljudi koji smognu snagu da prekinu te otrovne karike, ne samo da cine dobro svojoj djeci i uzoj okolini, nego i cjelokupnom drustvu.

bezuvjetna ljubav je koncept koji se odnosi samo na ljubav roditelja prema djeci, koji su pri zdravoj pameti svjesno odlucili imati djecu i svjesno preuzeli tu odgovornost.
djeca nisu obavezna na bezuvjetnu ljubav, nju roditelji moraju zasluziti. (naravno da u vecini normalnih obitelji ta neka manje vise uzajamnost dode sama od sebe, po prirodi stvari)
kod nenormalnih roditelja, mozes se samo nadati da ce djeca uspijeti izaci iz tih otrovnih okvira.

optimist, anemona, pulinka bliske su mi vase opservacije o bezuvjetnoj ljubavi, koja niti je tako bezuvjetna, niti je tako jednostavna.

[seni]

inace da se vratim na temu: odricati se djeteta jer ne zivi po nasim idejama kako bi se trebalo zivjeti, ima partnera druge rase, religije, cega vec, rastavio se i slicno, je po meni odraz nezrelosti i samozivosti roditelja, kojima ocito vlastiti zivot nije dovoljno ispunjen, pa bi krojili tude.
i kada bi nam (nadam se da nece) djeca se spotakla o zakon, ovisnost i slicno, vecina nas bi ucinila sve/mnogo da pomogne.

ostale puno teze price(visestruki ubojice, kriminalci zlocinci sadisti...), ukljucujuci i to da gledas svoje dijete kako ga netko sustavno unistava i maltretira, su teske, teske price u kojima je jako tesko reci kako bi se covjek s tim nosio.

[annie84]

Ali , po zakonu je punoljetno dijete dužno brinuti se o svojim roditeljima. Kako biste se iz toga izvukli?
Meni je nezamisliva mogućnost nebrige o roditelju. Pa, mene grize savjest kad 3 dana ne odem tamo, iako se čujemo svaki dan.

Daj mi, molim te, reci tko to provjerava u inače nevjerojatno uređenoj RH? Ironična sam naravno. Ma i u drugim zemljama.
Imam iskustva sa socijalnom službom u ZG i to nedavnog, gdje se radilo o djetetu nižih razreda osnovne škole i nitko nije reagirao, ni susjedi ni učitelji ni ljudi koji su je viđali u parku, a bila je u sustavu u drugom gradu u RH. Dijete se preseli i upiše u drugu školu i eto nitko je ne može nać, nema lampice koja svjetli da kaže- oprez, dijete je u sustavu. Ja sam reagirala, ja koja dođem na par dana svakih par mjeseci i primjetim u sekundi i prijavim. A bome nije bilo teško primjetiti.
U kojoj vi realnosti živite, kad se povlačite na taj zakon? Tko provodi taj zakon, taj i tisuće drugih koji bi trebali štitit one kojima je gore od nas, a pogotovo nezbrinutu djecu?

[seni]

a sto se tice otrovnih roditelja, neodgovornih manipulativnih i zlocestih bliskih srodnika (knjigu otrovni roditelji je zaista dobro procitati) skidam svima kapu koji su smogli snage da presjeku te okove. u ime njih samih, njihove djece i zajednice.

[seni]

anemona

[seni]

Dodala bih, da ima naravno i situacija gdje su roditelji normalni, topli ljudi, a dijete ih uništava...
Sreća naša, da takvih extrema s obije strane nema tako puno.

[Peterlin]

a sto se tice otrovnih roditelja, neodgovornih manipulativnih i zlocestih bliskih srodnika (knjigu otrovni roditelji je zaista dobro procitati) skidam svima kapu koji su smogli snage da presjeku te okove. u ime njih samih, njihove djece i zajednice.

X

Napraviti najbolje za sebe (i za roditelje/djecu/druge bliske srodnike) nije uvijek trpjeti njihove hirove. Ponekad je upravo ovo - prekinuti kontakt - najbolje što čovjek može napraviti. U ovoj generaciji obitelji nisam imala tako drastičan slučaj, ali sjećam ih se iz prethodnih generacija. Nebitno...

Još nešto o roditeljima - brinuti o roditeljima ne znači uvijek ispunjavati njihove želje, nego jednostavno učiniti ono što je u zadanim okolnistima za njih najbolje i izvedivo. Da li će oni time biti zadovoljni - to je drugo pitanje i na njega nema jednoznačnog odgovora.

Što se pak djece tiče - ne znam što bi moji sinovi trebali učiniti da ih se odreknem (to mi je u mrtvom kutu) ali trudit ću se iz petnih žila da im omogućim slobodu, tj. da ih ne opterećujem nekakvim zakonskim osnovama za brigu o roditeljima i slično. Već sad gledam da si osiguram način preživljavanja u starosti koji neće opterećivati moju djecu. Koliko će to biti izvedivo -nemam pojma, ali voljela bih da njihova odluka da brinu o nama nije obveza nego njihova slobodna volja. Isto kao što sada mm i ja brinemo svatko o svojim roditeljima, s tim da pomažemo jedni drugima + uključujemo djecu u to na redovnoj bazi, ali dobrovoljno. Nitko ih ne tjera da odu štajaznam baki oprati prozore ili iznijeti smeće, ali kad smo već tamo - rasporedit ćemo posao tako da se sve obavi, a da nikome ne bude preteško. Nisam o tome unaprijed razmišljala kao o lekciji koju sinovi trebaju dobiti (mi jednostavno živimo tako jer mislimo da je tako ispravno, iako nas majke često znaju izluđivati neprepoznavanjem bitnih stvari i inzistiranjem na nebitnim sitnicama, ali sve u svemu - ide nekako bez trauma i drama).

[casa]

Seni, imas pravo, osudujem i ispricavam se i iskreno mi je zao.
Moja prica... U djetinjstvu mi je majka oboljela od shizofrenije, a otac se prvih dvadeset godina pravio da se to ne dogada, dobila sam i brata...o meni i bratu je povremeno brinula baka, koja je kasnije oboljela od alheimera. Kao djeca smo bili i sami kuci dok bi tata bio na sluzbenom, a mama u bolnici. Ja sam bitno starija od brata i kasnije kad sam s 18 godina otisla od kuce, povela sam i brata, a kasnije i bolesnu baku. Majka mi je tesko bolesna s raznim ispadima od ovih nekih emocionalnih napadanja do fizickog ugrozavanja mog i bratovog zivota, otac i dalje odbija prihvatiti taj realitet i ja uskacem. Kad sam se rastajala od nasilnika, otac mi je rekao kako je duboko razocaran. Nikad nismo bili dovoljno bliski da bih mu uopce rekla za nasilje. Ne donosim odluke u skladu s njegovim stavovima niti skacem na svaki njegov prohtjev. Ipak, sad vise ne zamjeram mu, jednostavno vidim da on ocito nije mogao bolje. Prigovore se trudim preskocit, kad me zovne upomoc, ako mogu pomognem. Trudim se odrazati kontakt jer mi se cini da bi bez mog i sad bratova upliva u njihove zivote, i majka i otac bili i gladni i prljavi. I da, definitivno osjecam duznost, ne neku vanjski nametnutu nego onu duboko nutarnju da o njima brinem. I strano mi je da netko iz moje vizure sretnijeg djetinjstva, ne osjeca isto. Imao je taj odnos razne krize i ima i danas, ali se uvihek potrudim da kontakt odrzimo i da pri tome ja ne odustanem od sebe. Rastava mi je najplasticniji primjer.... Tata je govorio u smislu odbacivanja, ali sam ja uporno dolazila i preskakala uvrede jer sam naucila da od sukobljavanja nema kruha. On nece promijenit svoj stav, a ni ja odluku. I tako, mic po mic, danas mi otac ima gotovo normalan odnos s novim muzem i uistinu brizan odnos s mojom djecom.

[ina33]

Mislim, ako ti u sebi osećaš neodoljivu potrebu da i dalje kontaktiraš sa osobom koja te ne podržava, ne ceni i ne voli,(a pri tom to nije uzrokovano njenom bolešću) to je, moraš priznati, dobrim delom autodestruktivno. A opet, ne znam zašto treba drugima prebacivati odabir da se ne ponašaju autodestruktivno.

X. S ogradom da ja ne mogu znati što je autodesktruktivno za nekog drugoga - tj. ono što je autodestruktivno za mene, ne mora biti za nekog drugog, "romantičnijeg" u tom smislu ("team 'bezuvjetna ljubav'") - kome bi se urušila emotivna srž da tako nešto napravi. Meni bi se urušila emotivna srž da se izlažem onome što je za mene jednostrano tlačenje. U potpuno bezuvjetnu ljubav zapravo ne vjerujem.

[casa]

I iskreno se nadam da ce i moja djeca brinut o meni kad odu od kuce. I da ce ta briga iziskivat manje truda i vremena. Trenutno se borim s najstarijim sinom i njegovim ocem. I tu svoje dijete ucim da je to njegov otac kakavgod bio.

[ina33]

Zagrljaj, casa. Vidiš kako smo različiti. Ja svoje dijete učim da me ostavi ako prolupam. Ozbiljno. Učim je da nema bezuvjetnosti, to je baš jedna važna lekcija, po meni. Ne bih opisivala svoje djetinjstvo, ovako nabrzinu po crtici koju si napisala, bilo je lakše nego tvoje, ali moja emotivna srž je drugačija.

[dolega]

Nije točno.
O nemoćnom starcu može preuzeti skrb država. Ne mora dijete.
Mora ono koje je nešto naslijedilo/dobilo.
Inače ne.
I dugovi se nasljeđuju u visini dobivenog nasljedstva.

Ako drzava preuzme skrb o starcu, tad mu uzima i imovinu.
Nemre dijete dobiti i ovce i novce.
A sigurno ima i situacija u kojima jos nitko nista nije naslijedio pa se o roditelju vjerojatno moraju brinuti i ona djeca koja to ne zele.
Jedino se dijete oslobadja obaveze ako dokaze da njega u djetinjstvu taj roditelj nije uzdrzavao

[Tanči]

Naravno da ako država preuzme brigu da tada preuzima i imovinu.
To se podrazumijeva.
Ali da država može prisiliti dijete da se brine za roditelje iz bilo kojeg razloga, nema šanse.
To ne postoji.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[pulinka]

Ja znam, casa, da si pisala o svom detinjstvu i da nije bilo lako, i daleko od toga da mi je namera da omalovažavam tebe, tvoj trud i tvoje osećaje. Ali kao što ja ne mogu iz prve ruke znati kako je bilo tebi, tako ni ti možda ne razumeš teret odrastanja na drugi, naizgled "sretniji" način. Ti već godinama imaš tužno, ali, veruj mi, vrlo oslobađajuće pravo da objasniš sebi ponašanje svoje majke njenom bolešću, i da se u skladu sa tim postaviš kao brižna starateljka.
Međutim, meni se čini da ti ne shvataš da postoje roditelji koji se ponašaju potpuno isto kao tvoja majka, od emocionalnih ispada do nasrtaja na zdravlje i život svoje dece, a da njihovo ponašanje ni u jednom trenutku nije dobilo "opravdanje" u vidu dijagnoze. To su ljudi koji su prošli "ispod radara" kao "ekscentrični čudaci", koje je "zaštitila" porodica i zajednica, pri čemu su njihova deca imala detinjstvo prividno sretnije od tvog, ali nikad nisu dobila privilegiju da svoje emotivne i fizičke traume objasne sebi bolešću roditelja.
I takvi roditelji nekim čudom ne ostanu ni gladni ni žedni ni prljavi ako deca iz bilo kog razloga ne mogu da budu stalno prisutna u njihovim životima.

Osim toga, ono što malo nefer previđaš je činjenica da je većina učesnica u raspravi bila odano dete svojih roditelja oko 40+ godina, nekih 20+ godina svog odraslog života. To je duže nego 18 godina zakonske obaveze roditeljevanja. A verujem da je dobar deo učesnica sa svojih 36 imao stav blizak tvom.

[Kosjenka]

bezuvjetna ljubav je koncept koji se odnosi samo na ljubav roditelja prema djeci, koji su pri zdravoj pameti svjesno odlucili imati djecu i svjesno preuzeli tu odgovornost.
djeca nisu obavezna na bezuvjetnu ljubav, nju roditelji moraju zasluziti. (naravno da u vecini normalnih obitelji ta neka manje vise uzajamnost dode sama od sebe, po prirodi stvari)
kod nenormalnih roditelja, mozes se samo nadati da ce djeca uspijeti izaci iz tih otrovnih okvira.

Točno tako ja gledam na roditeljstvo.
A briga o roditeljima,kako se ona definira.
Imamo problem sa svekrvom kojoj je glavna okupacija objasniti nam da se mi za nju ne brinemo. Posjećuje ju se na gotovo dnevnoj razini (20km udaljena), obavljaju lječnici, lijekovi, nabavke, ogrijev itd...
No to nije dovoljno, ona bi nešto, a ne zna što. Ona se ne zna nositi sa starošću, s bolesti, sa nemoći. Ona je očekivala nešto drugačije, to nije ispunjeno i duboko je nesretna zbog toga i te svoje frustracije redovito iskaljava na mm-u, njegovoj sestri, polako i na unučadi.
No ona mi nije u košu kao moj otac, jer znam da je ta žena cijeli život posvetila djeci, brinula se i odgajala najbolje što je mogla i znala. On nije, njemu je onda i danas samo on bio bitan.

[rena7]

Seni, imas pravo, osudujem i ispricavam se i iskreno mi je zao.
Moja prica... U djetinjstvu mi je majka oboljela od shizofrenije, a otac se prvih dvadeset godina pravio da se to ne dogada, dobila sam i brata...o meni i bratu je povremeno brinula baka, koja je kasnije oboljela od alheimera. Kao djeca smo bili i sami kuci dok bi tata bio na sluzbenom, a mama u bolnici. Ja sam bitno starija od brata i kasnije kad sam s 18 godina otisla od kuce, povela sam i brata, a kasnije i bolesnu baku. Majka mi je tesko bolesna s raznim ispadima od ovih nekih emocionalnih napadanja do fizickog ugrozavanja mog i bratovog zivota, otac i dalje odbija prihvatiti taj realitet i ja uskacem. Kad sam se rastajala od nasilnika, otac mi je rekao kako je duboko razocaran. Nikad nismo bili dovoljno bliski da bih mu uopce rekla za nasilje. Ne donosim odluke u skladu s njegovim stavovima niti skacem na svaki njegov prohtjev. Ipak, sad vise ne zamjeram mu, jednostavno vidim da on ocito nije mogao bolje. Prigovore se trudim preskocit, kad me zovne upomoc, ako mogu pomognem. Trudim se odrazati kontakt jer mi se cini da bi bez mog i sad bratova upliva u njihove zivote, i majka i otac bili i gladni i prljavi. I da, definitivno osjecam duznost, ne neku vanjski nametnutu nego onu duboko nutarnju da o njima brinem. I strano mi je da netko iz moje vizure sretnijeg djetinjstva, ne osjeca isto. Imao je taj odnos razne krize i ima i danas, ali se uvihek potrudim da kontakt odrzimo i da pri tome ja ne odustanem od sebe. Rastava mi je najplasticniji primjer.... Tata je govorio u smislu odbacivanja, ali sam ja uporno dolazila i preskakala uvrede jer sam naucila da od sukobljavanja nema kruha. On nece promijenit svoj stav, a ni ja odluku. I tako, mic po mic, danas mi otac ima gotovo normalan odnos s novim muzem i uistinu brizan odnos s mojom djecom.

Svaka čast. Odavno si mogla pobjeći, presjeći sve konce koji vas vežu i živjeti u uvjerenju da je krv voda, genetika izmišljotina i da nasljeđujemo samo nekretnine i fine osobine, a one ružne, čim smo presjekli konce, ostale su tamo sa njima. Ja dan danas, k'o moj ćaća, gubim ključeve kao od šale.
Nisi kukavica ako si ostala.
Kada pričamo o bezuvjetnoj ljubavi, imamo duple kriterije. Valjda je to normalno. Ljudi smo.
Ispada da su nas naši roditelji voljeli uvjetno, ali mi smo od tako loših roditelja ispali cvijeće, pa se hvalimo kako našu djecu volimo bezuvjetno.

Ustvari, da skratim. Živim u uvjerenju da je obitelj temelj svega. I nje se lako ne odričem. Imam li koga bližeg? Ako lako križam obitelj, što mi je onda drugo "sveto"? Ništa. Ostalo lomim bez da me okrzne. Valjda tako.
Ali, ja ne mogu tako.
Jedem se često, ali i oprostim.

[Optimist]

Naravno da je obitelj temelj. Nitko ne tvrdi drugacije.
Ali ako potresi polako urusavaju temelje, pitanje je hoces li bjezati ili cekati da se sve urusi.
Ima i izmedju, nadati se da ce potresi biti sve slabiji i da ce kuca izdrzati i na klimavim nogama.

[Jelena]

To je baš teška tema. I ja sam u timu da ne mora postojati bezuvjetna ljubav. Iako zapravo promatram za mene u najmanju ruku neobičan slučaj, gdje se dijete s najviše privilegija odreklo roditelja. I sad se taj roditelj orijentira na dvoje koji su zapravo prilično zakinuti 30tak godina. Ne znam detalje, ali pretpostavljam da i te privilegije dođu u paketu s nekom vrstom maltretiranja.

Pretpostavljam da svi posvojitelji drugačije gledaju na - rodila me i to je dovoljno za bezuvjetnu ljubav. Isto tako sam alergična na izjave o tome da bi posvojeno dijete trebalo biti zahvalno posvojitelju. Niti je čin rađanja, niti čin posvojenja dovoljan za bezuvjetnu ljubav ili zahvalnost.

Moja svekrva zna "u šali" reći da se ispričava što nas gnjavi, ali da nije ni njoj bilo lako bdjeti nad djecom godinama. Meni je to baš neukusno. Djeca ispadnu kao neka investicija.

[betty blue]

Anemona, tebi posebna pusa, kako li su nam se životi promijenili otkad smo ti, bettyblue i ja razglabale o tome da se nikad ne može previše potrošiti na božićne poklone za djecu

daj link da se malo podsjetim

[Optimist]

Roditelji postajemo iskljucivo radi sebe, ne radi djeteta, bilo da ga radjamo ili posvajamo.
I mi smo ti koji bi trebali biti zahvalni djetetu, Bogu, kome god...sto smo roditeljima postali.