Školovala sam se u osnovnoj školi koja je bila "zadužena" da prima svu decu iz Doma za nezbrinutu decu, osam godina smo bili drugari i mnogima sam znala prethodne životne crte i mnogima znam kako im život teče do danas. To je ceo spektar životnih ishoda, kao i svima nama sa "normalnim" porodicama: od teško mentalno obolelih do izuzetno uspešnih, i većinom onih koji su u manje više uspešnim i toplim životnim zajednicama sa svojom decom.
Sve ih je odgajio manje više isti tim vaspitača iz Doma.
Poenta- nema poente, nekad je do vaspitanja, nekad do nasleđa, nekad do životnih okolnosti. Sve u svemu, i od loših roditelja itekako može ispasti cveće, kao i obrnuto naravno. Uostalom, ako pogledam svojih prvih desetak godina, i proporciju vremena i truda, mislim da bez velike greške mogu reći da su mene odgajili i mama, i tata, i bake i dede, i vrtić, i škola i tu i tamo ulica/selo. Šta sam ja od životnih vrednosti pokupila odakle, ja to više ne mogu razlučiti. I da li sam ovakva ili onakva zbog roditelja ili uprkos njima, ko bi to više znao? Nije sve samo krivica/zasluga roditelja.