Jao sirius, umirem. To je bila neka pripravnica za gataru, nije se još izvještila.Veli ona, ali nemojte se razvoditi, nema smisla kad ne vidim drugog. To su vam samo komplikacije sa papirima.
Jao sirius, umirem. To je bila neka pripravnica za gataru, nije se još izvještila.Veli ona, ali nemojte se razvoditi, nema smisla kad ne vidim drugog. To su vam samo komplikacije sa papirima.
Zena je navodni bila prava iskusnjara.
Ne znam koji joj je bio postotak pogadanja.
Ali rekla je da cu biti privatnica i raditi u svojoj kuci.
Privatnica nisam ( jos) ako se ne racuna 7 godina provedenih doma uz djecu .
Ali MM je privatnik i ima registriran posao na kucnoj adresi. Dobio je otkaz prije 8 godina i nakon njega pokrenuo svoj posao.
baš razmišljam o ovome
što se promijeni da se ovo dogodi?
palčice, pitanje je općenito, ne očekujem tvoj odgovor i pogotovo ne vaše razloge rastanka
eto, i summer kaže slično
ali, trenutno mi je fakat nezamislivo što bi se moglo dogoditi da se muž i ja rastanemo
ono, svi brakovi ljudi koje znam, koji su se raspali, nekako se moglo pretpostaviti, naslutiti
Sad kad razmisljam, ova moja gatara je dijelom pogodila. Mm je drugi, makar prvi nije dosao do titule muza.
Ja ustvari nisam trazila nikog.
Prvi put smo bili jako jako mladi, bila je to ogromna i vrlo teatralna ljubav, on je mene postavio u centar svog svemira i meni je to vise imponiralo nego sto su bile u igri neke emocije na kojima gradis dugotrajnu buducnost. I dok smo mi godinama zivjeli holivudsku sapunicu, dogodio se zivot ,rodilo se dijete i dok se moj fokus pomaknuo i prioriteti promjenili, njemu se to nije dogodilo. I to je bio moj eye-opening moment koji nas je definitivno razdvojio.
Poslije njega sam bila. Tuzna,razocarana i točno sam znala sto necu i pomirena da nikad necu naci ono sto hocu. I na miru sama sa sobom.
Mm se pojavio odnikud, bilo je to jedno slucajno i ustvari neobicno upoznavanje ( upoznali smo se na njegovom radnom mjestu). Nije ostavio neki dojam ,nije bio moj tip, bio je slobodan decko bez briga i pameti kojem zadnje u zivotu treba samohrana majka i nabrijana studentica. Bila sam u krivu. Sudbina je uplela svoje prste i 16 godina i još dvoje djece kasnije sam sigurna da je on sve ono sto nisam ni znala da trebam.
Treci put mi se definitivno ne bi dalo. A i misam sigurna da bi se itko vise mogao nositi sa mojim psihozama
Na primjerima oko mene - ljudi se zaljube u druge, netko ode radit negdje drugo jer se dogodi takav stjecaj okolnosti da je to u tom trenutku logicno i cini se privremeno, nastane rift zbog para itd. Milijun izazova je zamislivo. Zapravo, mislim da nismo izvorno monogamni, nego serijalno monogamni, ovisno o okolnostima. Neki.ostanu zajedno non stop al se odvoje zapravo, izbjegavaju se po kuci, odvajaju u aktivnostima. Teze mi je, zapravo, zamislit 2 vjecna goluba, iako ima i toga.
ina vjecni golubovi pa ja ih zapravo ni ne poznajem, mozda jedan par al znam da su cesto golubovi za javnost al nije tako kod kuce tako da...bit golubovi nakon cca 20 godina veze, braka,,,izvedivo al tesko.
a zvekne nekad i kriza srednjih godina pa se svasta sto je bilo vecno juce pretvori u... juce :D
Bolje dobar razvod nego loš brak i pakao zajedničkog života u kojem pati jedno ili oboje + djeca.
U dobi dok su moja djeca imala zbroj godina manji od prstiju jedne ruke, meni je bilo uffff....baš teško uz odgovoran posao udaljen 17 km od doma, aliiii bila sam slijepa za to kako je mm-u samom s dvoje jako male djece. Pa su iskre frcale. E, ako smo taj period preživjeli, nadživjeli i prerasli, znači da imamo dobre šanse izaći na kraj s raznim situacijama.
A sad - kako sam se ja pomirila s tim - došlo mi je iz dupeta u glavu ovo čime sam započela post i odlučila sam pustiti da život donese što treba. I donio je. U mom slučaju brak je ostao. U slučaju moje kume brak nije preživio, ali i ona i bivši muž jesu. Kad se dovoljno odmakneš (a čini mi se da već jesi) shvatiš da za sve postoji razlog, čak i ako ga u nekom trenutku života ne prepoznaješ. Moja kolegica s posla rekla bi "Dragi Bog zna bolje..." Zvuči patetično, ali često mi se u životu pokazalo da je baš tako.
Sretno!
Super su vam price. Meni je vec neko vrijeme pun k suzivota, neuspjelih kompromisa, nerazumijevanja.. jedva nekak drzim glavu iznad vode da ne potonem i posaljem sve u pm.
Ne znam tko je ono stavio link ali jedini recept za uspjesan brak za mene mi se cini odvojeni zivot. Ja stvarno ne znam zivjeti s drugom odraslom muskom osobom bez hrpe issuea. U zadnje vrijeme sve cesce razmisljam o (zenskom) co-housingu kao idealu zivota
Ne bih rekla da se mi mijenjamo, već je zaljubljenost prošla.
Zaljubljenost traje tri godine otprilike.
I nakon toga postaje ljubav ili ne.
Kad smo zaljubljeni nismo realni.
Kasnije kad to prođe slijedi otrežnjenje.
Partner je isti, ali nama sad smeta ono što nam je u početku bilo slatko.
I još nešto, mnoge žene svjesne partnerovih mana, misle kako će ga promijeniti.
Kako će ga dijete, brak... promijeniti.
Neće.
To je nemoguće.
Možemo samo mijenjati sebe i prilagođavati se partneru.
Ili ignorirati ono što nam smeta.
Ja točno znam za što je moj muž sposoban i drugo ni ne očekujem.
Ono što mi smeta ignoriram.
On mene ne gnjavi, nije ljubomoran, razuman je i uz njega imam punu slobodu.
Što će mi više?
Sent from my iPhone using Tapatalk
Mislim da gore pitaju kako to ljubav nestane, nekako na ovom topicu pretpostavljam da je većina prošla te 3 "kritične" godine koliko zaljubljenost djeluje. Ljubav nije monolitna. Neki, testing milestonovi, bi, možda, mogli biti ovi: zajednički život, zapoljošljavanje, dobivanje djece, dobivanje otkaza, preseljenje ili dugotrajniji rad jednog partnera negdje drugo, odlazak djece iz kuće i penzioniranje. Uz raznorazne varijacije - neplodnost, fin. probleme, zdrav. probleme itd. Nekako mi se čini da je dobivanje djece, pod pretpostvkom da je sve ovo drugo išlo OK, bez previše izazova u smislu prevara i ovih nabrojenih, prvi takav milestone - kako se partneri nose s novim obavezama. I kad se ide neke karakterne crte koje su možda bile diskretnije i manje bitne.
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2019. at 11:20
Slažem se...
Pogotovo je nezgodno ako mladu (ili bilo kakvu) obitelj pogodi više stresnih situacija odjednom - brak, dijete/djeca, novi posao...pa onda sve ovo što si nabrojila.
Meni je najteže bilo naviknuti se da ne mogu potpuno sama donositi odluke, nego da bi bilo dobro porazgovarati s mužem o tome. Nakon skoro 20 godina samačkog odraslog života, to mi je bilo uffff.... ali kad sam shvatila da ta batina ima i drugi (pozitivni) kraj tj. da se ne moram samo dogovarati, nego da se mogu i osloniti - postalo mi je lakše.
u braku sam bila 15 godina
jednostavno smo se udaljili, postali cimeri, neke male mane s obje strane su postale karakterne crte koje je postalo sve teze i teze podnositi
nije se to dogodilo naglo, dogadjalo se dugo, postajale su nam vazne neke razlicite stvari, sve vise toga smo radili razdvojeno
da to skuzis na pocetku, mozda bi i vise radio na tome, mi smo osvijestili prekasno, kad vise nismo imali volje/zelje previse se truditi oko ostanka zajedno
mogli smo mi nastaviti takav brak, ali shvacas da nisi ispunjen ni sretan
i da te ceka mozda jos nekoliko desetljeca toga, vjerojatno i bez djece kad odu svojim putem, a koja vam daju vezivno tkivo, aktivnosti i interese trenutno
i onda sam se mislila jesam li prestara da krenem ispocetka, ili premlada da pristanem na to
napravili smo rez i ja mislim da je odluka bila prava
A mislim da je još jedan tester i muška i žensa sredovječnost - upravo zbog ovog nekog propitkivanja jel' moguće da je to to for life sada onda? Vow "zauvijek" drugačije (nerealno i apstraktno) zvuči u kasnim dvadesetima, ranim tridesetima (i možda se lakše daje), ali u kasnim četrdestima i ranim pedestima je puno zamislivije, i i oteža .
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2019. at 12:28
I meni se cini da su neke krive odluke problem, a ne (samo) karakter. I ja se jos uvijek tesko nosim s jednom jedinom, nakon nekoliko godina. Ne stignem puno misliti o njoj, al me je jako pogodilo. A bila je kompleksna. Nisam se htjela mijesati. MM priznaje da je losa odluka bila. Da ne priznaje, mislim da bi mi se sve ostalo srusilo.
Ja mislim da nisam ni s 25 znala sto trazim, al sad vidim kako bi me neke stvari ubile u pojam da nisu takve kakve jesu. Mene zna npr. stvarno iziritirati ako MM nesto ne razumije. Ne u smislu kako se osjecam, nego zbilja kako nesto funkcionira. Gledam ga je l se zeza il stvarno ne razumije. I ono sto mi je jos gore je ako ne kuzi da ne razumije. Srecom to se vrlo rijetko dogadja. Nisam to u mladosti primjecivala. Da mi je muz intelektualno inferioran, ne znam kako bih se s tim nosila. Mozda bi tu bile neke druge prednosti koje sad nemam, a nisam svjesna da mi fale.
A prosli smo i neplodnost i situaciju u kojoj ja ne zaradjujem i u kojoj on jedva da nesto zaradjuje i konacno dijete. I moju bolest, koja nam se svako malo opet ukaze. Ja sam se za njegov san odrekla dobrog posla, ispala je to dobra odluka za oboje. Iako su se svi iscudjavali i pitali me sto mi je.
MM je stvarno feminist, nacitan, kulturan, obrazovan, pleše, rado putuje, sprema, brine o djetetu, ja mogu mirno otici tjedan dana, ako im ostavim hranu, sve ce bit OK. Drustveno politicki imamo iste stavove, iste sklonosti i poslovno i vanposlovno. Pokriva neke moje slabosti, ja pokrivam njegove. U mojim bolestima se trudi, vec je naucio ako krenem u bolnicu da se odmah pere ves sa svim pidjamama i gacama.
Al smo najbolje funkcionirali vani, kad smo bili samo mi i nismo nikog drugog imali.
Duge godine bez djeteta nam je bilo zapravo zabavno. Nisam nikad bila u komi sto nemamo djece. I ne bojim se godina kad cemo biti manje potrebni djetetu. Malo im se i veselim
Evo, ja si ovo lako mogu zamisliti (55+) i nekako mi je kao i aleksandri - na pamet mi ne bi palo tražiti nekog novog, ali ne zato jer mi se ne da, nego zato (i samo zato) jer mi je ovako dobro. Nadam se da mm dijeli taj stav. Ne buni se, pa vjerujem da je tako.
S druge strane, razumijem i podržavam ovo što je summer napisala - život je prekratak da bismo ga trošili uludo na osobe i situacije u kojima ne vidim napredak niti se osjećamo ugodno.
Ja nemam iskustva s gatarama, više s pijancima, odnosno filozofiranjima za šankom.
Tako je jednom uletio jedan gostujući pijanac, stariji čovjek i prepričavao kako je kćer došla objavit da se udaje i kako je odabranik divan, krasani sve vrline nabrojala, a on na to ok, to je divno i krasno. No on sigurno ima i mana, možeš li ti živjeti s njegovim manama?!
Sedam godina, nakon par teatralnih ljubavi, sjedenja na pijedestalu, naravno i padanja s njih, naletjela sam na čovjeka kojem mogu podnijeti mane, a i on moje.
Kad bi sada neki upitnik ispunjavali ispali bi totalno različiti.
On je bio više konzerva, ja preslobodna, promijenili smo se oboje, došli smo iz svojih krajnosti u neku sredinu. Imamo zajedničke poglede u vezi djece, naše i njihove budućnosti, zna se što su prioriteti, zna se što je drugome bitno. Imamo odnos pun poštovanja i ljubavi.
Ovih 15 godina nam je čist ok.
I da, mislim da je samopouzdanje jako vazno. Kad padne neka uvreda u nekoj svadji, da ne padnes. Toga nam hvala bogu ne nedostaje, nijednom
Desio se život. Kreneš balav, zaljubljen, srljaš i voliš do beskraja. Svašta smo prošli u 12 godina. Borili se, uspjevali, voljeli se do beskraja.... sjećam se kao danas trenutka kada sam u dnevnom stajala sama i sa zahvalnošću i mirom pomislila kako je sve za što smo se borili leglo na svoje mjesto i baš nam je dobro. Teatralno. Klinac. Odlučio je otići. Bez razgovora. Bez truda i borbe. Objašnjenja. Nakon svega. Bez svađa. Osoba od koje ne bih nikada odustala bez obzira na sve odustane od tebe, od vas. A ja sam otvorila vrata jer sam se umorila da se trudim sama. Bude bolno, a poslije shvatiš da ti je učinio uslugu. Kad zavidaš rane budeš dobro. Oprostiš i pustiš. Potrudiš se razumjeti, najviše zbog sebe i djeteta. Život ti se jako promijeni i ti se promijeniš, kao i perspektive. Sada mislim da zaslužujem samo boljeg. Kada budem htjela.
Palčice
Ja sam zapravo shvatila koliko je naizgled jako stabilna veza ranjiva. Radije bih da sam jos uvijek u zabludi.
Palči
kužim sve
i svjesna sam da se može dogoditi bilo kome, bilo kada, bez najave
iako je meni trenutno nezamislivo da se to nama dogodi, svjesna sam da ipak može
i znam da bi boljelo nezamislivo, ali isto tako znam i da bi prošlo
Cure, sve je u redu sada, hvala vam, jako ste drage.
Zvučat ću kao pobornica popularne psihologije (a nisam), ali toliko si često uvjetujemo sreću, toliko često tražimo polovice kraj cijelih sebe i da nam one nadoknade ono što imamo u sebi. Počevši od ljubavi, pažnje, pogotovo mi žene, banalnih stvari. Meni je ta pljuska očito trebala u životu. Ne bih se toliko promijenila, na bolje.
Jelena, ja jedva čekam da opet počnem vjerovati, lijepo je imati i malo naivnosti, ne treba se bojati života.
Meni se u nekim fazama izmjemjuju stanja 'bas je ok' sa stanjima 'demit, mozda bi s nekim drugim / solo bilo lakse'. I tako svih 25 plus godina. A mozda sam anti-romantik u dusi... a mozda i toliki romantik da se bojim ne vrtit paralelne scenarije what if-ova, just in case da budem spremna za NNNI.
Meni nešto slično ovako, samo nikada ne mislim da bi mi s nekim drugim bilo lakše nego solo. To mi se događa obično kad sam ja sama sebi teška.
Ja u principu nisam tražila, ali nisam pristajala na nešto onako mlako već sam čekala da me op..di po glavi. Htjela sam da me nešto pomete.
Nisam nikada imala tip ali činjenica je da se nisam nikada zaljubila u plavog. Ono što sam bila sigurna je to da ne bih nikada mogla s nekim tko bi udubio kauč buljenjem u tv ili igranjem igrica. Od toga mi se kosa dizala na glavi.
Nikada me nisu privlačili oni koji su bili centar zabave, već oni samozatajni, malo sa strane.
Da bi me osvojio morao je imati smisao za humor, intelekt i da sam mu ja važnija od visenja po birtijama, da mu je obitelj na prvom mjestu, da je pošten, skroman, vrijedan i moralan.
Dobila sam upravo takvog, samo hebi ga nisam razmišljala da će imati sve to ali i mane
Upoznali smo se nakon jedne moje kratke veze, kad sam ja rekla da me muškarci neko vrijeme više ne zanimaju i da veze očito nisu za mene. Mjesec dana od toga, na moru ja i najbolja prijateljica vraćamo se iz izlaska i stajemo u 4 ujutro na hamburgerima i to je bio fatalan susret. Imala sam osjećaj, a kasnije kad smo pričali i on kao da me kamion pogodio. Drugi dan smo znali da je to to, da je on ta osoba i da sam ja ta, nije bilo nikakvih upitnika iznad glave. Ja ne znam kako mene slijedeće 2 godine nije pogazio auto na cesti jer je to bila zaluđenost i s moje i s njegove strane. Bili smo u vezi na daljinu i viđali se svaka 2 tjedna a na telefonu bili nekada i po 5-6 sati dnevno.
Kad gledate one romantične komedije e tako je to otprilike izgledalo.
Onda se rodila J., koja je bila izuzetno zahtjevna beba, onda je moj tata umro, a mami se pogoršalo stanje od alzheimera i tu smo se pogubili. Prestali smo mi biti par, a život nam se sveo na brigu oko J., tate i mame. MM je čak bio doma i čuvao moju mamu 3 godine dok ju nismo smjestili u dom (onaj tko je ikada brinuo o osobi koja boluje od alzheimera zna što to znači). To je bilo strahovito teško razdoblje, mi smo prestali biti mi i bili smo samo roboti koji obavljaju zadatke. Bilo je ogromnih kriza pa čak i razmišljanja je li bolje da ode svatko svojim putem.
Ja sam uvjerena da nas je iz toga iščupala jedino ta strahovito velika povezanost i ljubav i ta duboka nit koja nas veže od prvog dana. Da je bila samo malo manja ne bismo izdržali.
Trebalo nam je jako puno vremena da se vratimo jedno drugom i da pokupimo i polijepimo te krhotine koje su se rasule i nismo ih još polijepili do kraja ali na dobrom smo putu.
Znam da je on ta moja osoba i nemam sumnje u to, ali znam da život može donijeti mnogo toga i odvesti nas drugim putevima i da je često puno lakše dići ruke i odustati. Za sada smo izdržali mnogo jako teških trenutaka, a za dalje vidjeti ćemo.
U stresnim, tim malo ekstremnijim i ne baš normalnim situacijama se i kristalizira puno stvari. Kod takvih scenarija fora je u tome da si toliko skoncentriran na tekuće probleme da ti nekakav brak postane zadnja rupa na sviralu. I kad se sve slegne onda shvatiš da si i zaboravio kako je nekad bilo. Pa onda treba to sve zakrpati, porješavati, ušaltati se itd..A za to treba jako puno snage.
Upravo to Trina. Kako se J rodila, nakon 4 mjeseca umro moj tata, a mamina bolest se jako pogoršala naš brak i naš odnos nam je bio zadnje na što smo mislili. Trebalo je preživljavati. Mamina bolest nas je stavljala u takve nenormalne situacije da su dostojne dobre crne komedije.
Dogodilo nam se skoro preko noći da smo nas dvoje koji smo toliko bili fokusirani jedno na drugo, disali svaki trenutak zajedno, bili usmjereni samo na brigu o drugima.
Naravno da smo se pogubili, udaljili. Nismo 3 godine ništa radili kao obitelj jer mama nije mogla biti sama. Život nam je bio na čekanju.
Bilo je pucanja i s jedne i druge strane. Ja sam vrlo teško podnijela mamino pogoršanje bolesti, živa a pita me tko sam. Nisam se znala nositi s tim, a MM je 3 godine bio s njom kući i to puno govori o tome kakav je on čovjek, ali kad moraš svoju svekrvu odvesti na pregled doktoru i pomoći joj da skine grudnjak jer ona sama ne zna to nisu normalne situacije.
Sigurna sam da nas ne veže to nešto od prvog dana i da ta ljubav i ta povezanost nije tolika da bi se rasuli.
On je osoba na koju se ja u svakom trenutku i u svakoj situaciji mogu osloniti, on je ta moja osoba a i ja njegova i a falilo je vrlo malo da se raspadnemo.
Posljednje uređivanje od mitovski : 21.01.2019. at 22:42
mitovski, život stvarno piše nevjerojatne priče
X
Ili nesto za sto smo u pocetku mislili da ce se s vremenom promijeniti, a ne promijeni se. Ili se krenemo razvijati u razlicitim smjerovima. Ili dodje do krize koju prebrodimo, ali kad sve prodje, shvatimo da smo se potrosili kao par ili da se za jednog od partnera nesto nepovratno izgubilo...
Palcice i summer, :hug:
mitovski, divni ste vas dvoje!