Ne znam... možda je ovo za filozofski... dakle, postoji svo more igračaka koje bih dekretom zabranila, a klinci luduju za njima. Kako se nositi s tim, u kojoj mjeri ih dopustiti?

Što je omjer para i muzike, odnosno cijene i kvalitete igračke, lošiji, to su njima igračke zanimljivije.
Npr. L.O.L. lutkice. 10 skoro istih, malo različitih lutkica, koje kad kupuješ, ne znaš koju kupuješ (kao kinder jaje), koje u proizvodnji ne koštaju više od 15 kn, koštaju 95 kn... Pa Soy Luna privjesci role, pa psići skriveni u kroasanima...
Pa ne znam što sve ne, trudim se da ne gleda reklame, ovih par sam zapamtila. I u čemu je fora s onim Skvišijem?
Pa (misilm Top model) bojanka/bilježnica na sirenu za 79 kn?!?!?

Osjećam se k'o idiot kad djetetu od 7 godina tupim o marketingu, o odnosu cijene igračke i njene vrijednosti, o tome da su sve te igračke u setovima samo zato da bi namamili djecu da kupuju, jer znaju da djeca žele imati sve.
A osjećala bi se k'o zadnji luzer da joj to ne kažem... i mislim si, pa gdje mi to živimo, da moramo djecu osim na to da paze u prometu moraju paziti i u dućanima, da znaju prosuditi... umjesto da uživaju u djetinjstvu.

Gdje je granica?
Jesam li nemajka kad sam joj rekla da ja ne dajem novce za igračke u koje ne vjerujem? Kad joj kažem da si može kupiti L.O.L. lutkice za svoje novce iz kasice, ali ja za to ne dajem novce.
Itd...