 |
|||
Zapravo sam jako opterecena da ce se ozlijediti. Ima po testovima najbolju sjedalicu za auto i najbolju sjedalicu za bicikl. Ovu za bicikl je dobio s 11 mjeseci. Isto je bio presretan kao i s guralicom. Mislim da se jos samo rekvizitima za plivanje toliko veseli.
Al da, koliko sam citala nezanemariv broj ozljeda na biciklima kod djece je sto im se kupi preveliki bicikl. I drugo sto se po dvoje vozi skupa.spajalica prvotno napisa
A za sjedalice za auto kod nas uopce ne prodaju nove modele, nego stare, po cijenama novih koje se mogu online naruciti. Nije meni do modela, nego ta plastika propada pa ako kupis 1,2,3 sjedalicu, a vec je 2 godine na skladistu, to mi je bez veze. To smo sve preko amazona narucivali.
malkiceAko se nekome slučajno čini da pretjerujem, upravu je
za sjedalice te razumijem i apsolutno se slazem. ali za bicikl za dijete od 3ipol godine ne shvacam. ako hoces poticati akrobatsku voznju onda da, ali ako neces, zasto dramis?
malo kod tebe vidim sindrom mog zakonitog, iliti starog roditelja sina jedinca koji misli da ce se djetetu zivot unistit ako nema sve odmah, sad i vrhunsko
Ovdje je riječ o stvarno malom djetetu. Ništa na treba biti drama.
Želim nešto reći o poimanju opasnosti. Skandinavci obožavaju nogomet i rukomet. Masovno ljeti igraju nogomet a zimi rukomet. Cure i dečki, često i u mješovitim ekipama. Sve do 15-16 godine rekreativno bez pritiska rezultata. Ozljede nastoje prevenirati. Get Set je aplikacija( Skadefri) koja je besplatno svima dostupna, a izradio ju je njihov olimpijski odbor.
Broj ozljeda nakon provedbe tog programa drastično je smanjen. Zaključili su da benefiti bavljenja ovim kontaktnim sportovima premašuju rizike.
Hvala ti!!! Vidim da ima i za badm, pokušat ću proučiti pa sugerirati u klubu, ako ne provode takve stvari.
Odlična stranica.
Ja podijelila rukometašima
ovo je ključno i u tom slučaju ne bih uopće više razmišljala da mu to dopustim, dijete je malo i ne treba pristajati na sve što poželi samo zato što mu se sviđa.
Ne samo da se djetetu svida nego mu i majka pusta filmove sa neta da mu da koju novu ideju.
Jelena moja, nece djetetu biti nista ako ne sazna odmah prije 5. godine sto svijet nudi.
Posljednje uređivanje od sirius : 20.03.2019. at 13:23
Nisam sve citala, ali da podijelim svoje iskustvo
Nisu mi klinci bas tak mali usli u sport, ali su obojica deckiju zajasila bmx prije no sto sam se nadala.
Mladji je pogotovo zaludjenik za ekstremnim sportovima i na kraju sam shvatila da mi je bolje to prihvatiti i kupiti mu postenu kacigu i stitnike.
U kvartovskom sumarku su klinci sami napravili skakaonice i za lijepog vremena se ne skidaju s bajkova.
Izmedju ostalog, godinama je trenirao i brejk, uz to dodao kickbox, a zadnjih godinu dana je poludio i za street workoutom
I sve mi je to postalo ok
Puno podnosljivije od salta kojeg radi s mola od ceg mi se dize kosa na glavi
Posljednje uređivanje od dolega : 21.03.2019. at 20:18
Jelena kako ovo ide jesi odlučila šta?
Ma nisam još ništa odlučila. Još uvijek imam dva bicikla u vidu, jedan normalan i jedan pravi bmx pa ću vidjeti kako će se strasti održavati ovo proljeće. Bili smo na poligonu na Jarunu (koji je bio prepun stakla), nešto je on malo vozikao, prilično oprezno (hvala bogu). Previše mi je to para da ulijećem. A i nije da nema bicikl, samo će ga uskoro prerasti pa snimam što dalje.
Evo dokle se može dogurati kad se prije treće vozi bicikla, a privlače te i akrobacije: https://www.jutarnji.hr/spektakli/do...vijet/8642837/
I imaš podržavajuće a ipak staložene roditelje..( u redu je biti deseti..)
Ajme, a naseg jos nismo upisali ni na kakvu slobodnu aktivnost. Gotovo je, nema šanse
Franko je super. Stvarno je lijepo za citati. Biti cu navijačica
(al, nisam nikad cula za ime soniboj, mislila sam da se šali)
Pa i Ivica je kasnije počeo skijati i nije bio upisan u skijanje
ja sam riknula na Soniboja
Uspjeh je fantastičan, Franko je mraak, al ja pomalo zazirem od takvih vrhunskih (svjetskih) rezultata, to su silna odricanja i sve ono što stoji iza toga...al da ne idem OT.
Lili, slažem se.
Nekom je trening odricanje a nekom užitak. Nekom je učenje tlaka a nekom život..nastavi niz
Moguće. Meni je učenje život, ali ne bih rekla da mi je užitak. Naprosto dođeš u situaciju da neke stvari moraš odraditi, jer ti propada ono od prije. Slično sam vidjela i kod predanih sportaša.
Užitak bi mi bio da odem u penziju i da imam barem 6000 kn mjesečne prihode. Pa tu i tamo nešto i naučim, ali raspolažem svojim vremenom, ne iscrpljujem se.
A i ja. Ma koliko.me fascinirao i penjac iz Free Solo.
Ako se baviš skijanjem, tenisom ili nekim drugim sportom za koji ne postoje dobri uvjeti u Hrvatskoj onda to jest odricanje. Ostali? O kojem točno odricanju pričamo? Što sve stoji iza toga?
Manjak normalnog zivota - budjenje u 5 itd. Ima u interviewu kako to izgleda. Kod nogometa, ako fakat uspijes, imas makar neki povrat investicije. U vrhunskom sportu burnout je cest i ono vrijrdim koliko i moj zadnjo rezultat-ozlijeda - ja ne vrijedim (Blanka case pa krize itd.). Mladom sportasu zelim da ga snimi skaut nekog americkog faksa pa da izvuce makar super faks i medjun iskustvo za sebe, jer lovu nece. I da gusta i ne slomi.se ako me bude isplivavao te sekunde.
Posljednje uređivanje od ina33 : 26.03.2019. at 17:54
U kojem tocno sportu za djecu postoje dobri uvjeti?
Osim nogometa.
Moje dijete je 11 godina provelo u rukometu. Odustao je kad je trebalo postati profi, jer on to ne zeli raditi u zivotu. A alternative nema. Ili profi seniorski rukomet ili nista.
A odricanja? Lopte, trenirke,tenisce,turniri na koje moras voziti po citavoj RH, turniri na koje idemo svi i svaki vikend citava obitelj posvexuje tome, godišnji koji su uskaldjeni s ljetnim turnirima i pripremama, treninzi po svakojakim dvoranama za koje ti javljaju dan prije ili taj dan jer ne znaju da li ce uopće dobiti termin, propustanje kina , kuglanja i rodjendana....
Zbog malo i premalo novaca koje svi sportovi ulazu u djecu odrixanja na svim poljima su ogromna i nasa i djecja. A necu ni počinjati o polomljenim prstima, isčašenom ramenu, koljenu, posjetama hitnoj usred noći... I skoliozi i protrakciji ramena kao trajnom poklonu .
Ali sve te godine su donijele i puno radosti, prijateljstava i divnih oskustava , i njemu i svima nama, i ne bih ih mijenjali nizasta.
Danas je u necem sasvim drugacijem, za većinu ljudi na margini sporta, ali uziva, makar je iz medicinskih razloga poleo, u tome se nasao, do te mjere da ce mu biti profesija
Slicno i kod mene. S tim da ja mrzim provodit vikende u dvoranama, i opcenito gledat sport, tako da uglavnom ne gledam i ne pratim..vjer sam nemajka.(ne pratim noti preko sportske aplikacije plasman). Ne znam koji ce "poklon' trajno dobit. Dobiva dosta o pravih poklona od sporta - kondicija, koordinacija, misicj, a hoce li bilanca na kraju bit u plusu..vidjet cemo. A mala nije neki ludi talent oni da je prvakinja. I psihicki drajv je jak, da se dijete sto prije oporavi, ono ko da je Djokovic, placanje terapija itd. I pritisak. Al -il je to il nista. Mozda Svedjani to imaju bolje, inkluzivnije. Il ne smijem ovo i ono, preopasno je. Pa mobiteliziraj ko sport. Nigdje sredine. A mos mislit kako je kod vrhunakih onda...koji su u 30-40tima neki maltene invalidi. Ako nisu nogometasi koji makar imaju love jao. Mislim...slaven bilic ima 2 umjetna kuka. Vidila ga ja vani. ja babuskara (mislim da smo tu li la), s probl s kukom od 12 god, hodam bolje od njega.
Na babyboys sam se nadovezivala. Mislim ipak da u plivanju nema ozlijeda a makar taj dio otpada.
Cipelice,
Ako se samo rekreativno baviš sportom a natječeš se, to su već velika odricanja (najobičniji maraton istrčat a kamoli ovakve svjetske rezultate), a dečko eto piše u članku nema vremena ni za prijatelje ni druženja, on trenira nekoliko sati dnevno, neću ni spominjat koji je to napor za mladi organizam.
Ja sam jako sportski nastrojena, al nikad ne bih htjela da mi dijete završi profi u sportu. Meni osobno je obrazovanje na.1.mjestu, a on jedva stiže izvršavat škol.obveze i sad u srednjoj.
I sve fizičke nuspojave/ozljede koje su cure navele, uključujući i burn out koji je veoma čest i poguban za psihu mladog čovjeka.
Neka mu je sretno!
Posljednje uređivanje od Lili75 : 26.03.2019. at 22:01
Joj Lili, meni je mama u početku branila i rekreativno.
Obrazovanje mi je uvijek bilo na prvom mjestu, imala sam i prijatelje i društveni život. Evo skoro 50 i nemam ništa umjetno.
I moja su djeca u sportu, trenutno uživaju u tome, nemamo nikakva očekivanja.
Nama to nije odricanje već način života.
Ljudi izgaraju na raznim područjima, nije sport iznimka.
Profi postanu samo iznimni pojedinci. Jel to sreća ili ne, nitko ne zna unaprijed.
Teško je sjediti na stolici koja ima samo jednu nogu. Ako zamislimo da je samo jedna stvar u životu najvažnija kreiramo moguću katastrofu.
Al mi ne pričamo o djeci koja se rekreativno bave sportom, pisale smo konkrento o Franku, profesionalnom bavljenju sportom i vrhunskim rezultatima.
I moja djeca imaju sport 3x tj, ja imam 3-4x tj (a nekad i 5xtj rijetko), muž isto trenira, znači ne pričam iz perspektive bavljenja rekreativnim sportom.
Evo konkretno da bih istrčala maraton znam koliko sam se svega trebala odricati u ta 4 mj, odraditi puno višesatnih treninga, otpala su razna druženja s prijateljima i širom obitelji, organizacija je trebala bit vrhunska i sve isplanirano do u detalj (da ne nabrajam detaljno), a to sve je ništa, sitnica mala u odnosu na treninge kojima je recimo neki vrhunski sportaš izložen kao ovaj dečko. Ono neusporedivo.
Lili, ja mislim da se takav kao što je taj dečko Franko jednostavno rodiš. Ne može te nitko i ništa nagnati na to da se ti ustaješ svaki dan u 5 i treniraš dvaput dnevno ako nemaš neki drajv u sebi i ne uživaš u tome.
Baš sam pričala o tome sa sinom nekidan, također šesnaestogodišnjakom. Moj sin je lijeni sportaš.On je od najranije dobi uvijek bio izrazito motorički spretan i u svakom sportu koji je ikad isprobao imao je odlične rezultate. Međutim.... to je ona neka početna, urođena predispozicija u koju se treba ulagati trud i naporni treninzi ako imaš u sebi to da želiš biti u vrhu.
Eh.
Da ga recimo ja tjeram da ide dvaput dnevno na treninge i diže se u 5 prijavio bi me plavom telefonu.
Tako da od mene samo respect za sve koji su vrhunski jer je za to primarno potreban sklop u glavi.
Apsolutno se slažem Barbi, iza svega stoji jakaa volja, urođena kompetitivnost, potpuna predanost cilju, čelična disciplina...al svejedno to ne znači da tu nema odricanja raznih vrsta (na koja je on spreman), ima itekako, pa i sam je rekao. Svaka čast dečku, naklon do poda! al samo kažem da nije svatko za takav stil života. i ima krasno ime-kao moj sin
A tvoj sinek mi je baš simpa
ja recimo nikad ne preskačem treninge, ne mogu, mene to ždere, svrbi i toliko bi mi smetala neredovitost jer kad sam u nečemu u tome sam 100%, a imam kolega trkača koliko hoćeš kojima dolazak na trening ovisi o punom mjesecu, dizanju na lijevu nogu, lošem obroku, napornim sastancima taj dan i nastavi niz... znaju mene dobro vježbačice
Posljednje uređivanje od Lili75 : 27.03.2019. at 10:45
Hm. Ma nisam niti to sigurna. Ajde ti reci neću nekom "tati Kosteliću" npr.. Ili moraš imat karakter stijenu da kažeš takvoj obitelji - ekipa, nije to moj put. Ima tu puno - nisam uspio (ili makar nisam se dovoljno (u očima figure autoriteta) trudio = figura autoriteta me ne voli = ja ne vrijedim.
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.03.2019. at 10:56
Kod ovog plivača to očito nije priča - mali je talentiran, obitelj nije pushy - a ja mu želim da se ne ustresira i da se ogrebe i o kakvo dobro obrazovanje a konto sportskog talenta.
Plus dolaze krize (kod običnog rekreativnog bavljenja sportom, ono djeca, OŠ), neki klubovi imaju sportske psihologe, vjerojatno većina niti nema. Pa dijete osjeća pritisak (ne mora uopće bit roditelja), nego trenera, ekipe, razočarat će ih - ako ne osvoji rezultat, ako odustane od tog sporta. Pa nije u stanju niti nakon razgovora sa sportskim psihologom donijeti odluku nego čeka neki vis major (bolest, ozljedu itd.) da dobije, u očima drugih "ispričnicu za odustanak". A ne mora niti "tatu Kostelića" imati. Ima, naravno, i vrhunskih - koji sami drajvaju, koji ne idu toliko zbog druženja koliko zbog pobjede itd. itd.
Tako da - nemojte govorit da odricanja nema. Ima ih i u glazbenoj školi, pa ih ima i u sportu. Sve je oportunitetni trošak - da nisam sada u znojnoj i smrdljivoj dvorani, mogao bih biti s obitelji na izletu itd. Bitno je da u očima konkretnog djeteta i obitelji pretežu plusevi.
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.03.2019. at 11:05
Dobra prijateljica mi je certiticirani sportski psiholog i radi s takvom djecom. Svakakvih priča se naslušala (od tata Kostelića, kriza, gubitka interesa, zamora materijala i sl.) .
Posve je jasno da bez odricanja nema postizanja zadanih ciljeva. Zapravo ništa u životu ni ne možeš ostvariti bez puno uloženog rada i truda, a nekima se nekad i malo posrećial na sreću se ne moežmo pouzdat.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 27.03.2019. at 11:08
Kostelići su ipak priča za sebe. Njihov spartanski način bio je stil života cijele obitelji, naravno da kad djeca odrastaju tako od prvog dana ni ne znaju za drugo i u tome su do kraja.
Ono s čim se ja češće susrećem kroz sportske živote svoje djece su nabrijani roditelji koji forsiraju dijete jer time možda liječe svoje komplekse neuspjeha, sportskog ili nekog drugog. A to ne pije vodu na duge staze.
Zato kažem, samo ako dijete/ čovjek ima intrizičnu motivaciju izdržat će fizički napor na duge staze.
A dobra mi je i stara izjava Steffi Graff: "Vrhunski sportaš se razlikuje od rekreativnog sportaša po granici podnošenja boli.!
Vrhunska izjava i potpuno točna.
Privat ili neki klub? Može se do nje? Ako da i ako ti nije bed, pls kontakte u Inbox (u našem klubu toga nema).
Da. A ja svoje dijete odgajam po maksimi: "Teach your daughters not to measure they strengh by how much pain they can endure". I ta izjavam mi ježi dlačice na tijelu (kao osobu koja trpi kronične bolove zadnje što svom djetetu želim je takav "poklon").
Olimpijac? Može se već smatrati upisanim na neko američko sveučilište. Samo ako želi
privatno, ako te zanima pošaljem ti. Inače tvoja sugrađanka
Hvala puno, lili. Meni treba za zg, ako je grad mog rodjenja (st) onda mi ne igra.
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.03.2019. at 12:04
poslala sam ti.
Ona je iz tvog rodnog grada, al živi i radi tu u Zg
Odlicno, hvala, lili!
Da su Kostelići psihički i fizički bitno drugačiji od svojih roditelja vjerojatno bi davno pukli, kao i mnogi dugi.
Tko voli dvoranu, nije mu smrdljiva..
Slažem se s Barbi, svega tu ima i ne može se trpati u isti koš.
Naravno. Ni ne trpam (barem mi se čini). Ali ne mogu bit nesvjesna svega drugog - meni smrdi, meni žao tipa 3 vikenda zaredom dvorane, ništa druge radionice, ništa Sljeme. Nisam još došla dotle da dijete (astmatičar) ostane u Zagrebu zbog dvorane, a ne ode kod bake cijelo ljeto na more dok je živa, iako su mi spočitavali vjerojatno u klubu, a dijete bi se ispisalo da je 0-1 i da mora to odlučiti, na moru je 5 h dnevno u moru, 5 h dnevno vani s ekipom.
Nažalost, nema sredine. A koliko je djece vrhunsko i fakat grize? Mali broj. A što se onda nudi - udri po mobitelu za ostatak nevrhunske ekipe koja baš ne grize toliko da uživa u dvorani svaki vikend, u neodlasku na more i na druge stvari. O tome ja pričam.
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.03.2019. at 12:47
I to se zapravo zna tek kasnije - jel' ti smrdljiva ili ne. Kupila sam stan od jednog profi sportaša. Kad se govorilo o sportskim mogućnostima oko zgrade, čovjek je izvjavio da je done for life sa smrdljivim teretanama
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom