Mislim, ja ne mogu zamislit da mi dijete nešto traži tipa spremi mi piletinu ili svinju (ono, restorantski), nasmijalo me uopće zamislit tu scenu. Što ima za ručak - to i to, malo se mora pojesti. Tako da ne znam koliko je to primjenjivo Konfuziji, jer ja sam manje sklona kompromisima i titranjima oko jela ionako. Plus ne bi me toliko žderao manjak izbora (opet paralela vjeronauka - nisam je stavljala da sama odluči ide li ili ne - sada ne ide, kasnije u životu može, ako želi).
Slažem se.
Kad god ih pitam imaju li kakvu ideju ili želju za ručak nikad nitko nema i svima je svejedno. Em ne mogu zamisliti da naručuju od mene konkretne obroke em bi ih hladno otpilila da je to nešto meni neprihvatljivo iz bilo kojeg razloga.
Odluke koje su mi bitne donosim bez demokracije, kao npr. spominjani vjeronauk. Nitko nije zakasnio bilo kad u životu otvoriti se vjeri ako baš osjeti potrebu. Možda se to nekad i meni dogodi, ne odbacujem mogućnost. Ali u osnovnoj i srednjoj nisam htjela da idu na vjeronauk, kao ni da jedu gumene bombone i piju colu svaki dan.

Teško je odgajati dijete kontra svojih uvjerenja, odnosno skačući sam sebi u usta. I konfuzno je.
Ja to ne bih radila, zato mi je teško dati suvisli savjet u ovom slučaju.