Moram priznati da sam slabo teorijski obrazovana po ovom pitanju, no kad je odgoj djece tema trudimo se u obitelji pokazati i rječju i primjerom da nema npr muških i ženskih poslova u kući ili van kuće. Ili dok su bili manji, mlađem sinu je sestra naravno bila ogromni uzor, pa je htio nositi špangice, labelo, narukvice, lakirati nokte i sl i često je takav išao u vrtić ili van (nezaboravno je bilo kad je na onim danima vojske neki vojnik šokirano shvatio da on ima nalakirane nokte, pa ga išao uvjeravati da to nije za njega ). No kako su i drugi primjetili malo po malo je skužio da to nije “norma” i uklopio se u normu, bez neke drame ili traume za njega (neko vrijeme sam mu nokte pakirala prozirnim lakom kao kompromis želje da ima lak i želje da se uklopi )
No bitnije od forsiranja da se sve radi jednako (jer imamo različite sklonosti) mislim da je u odgoju najbitnije da pokažemo djeci da ih uvijek prihvaćamo, neovisno o tome kako izgledaš, koju odjeću nosiš, tko ti se sviđa. Recimo, ako je priča o tome da neki dečko/muškarac možda ima curu koja mu se svđa često ubacimo napomenu da možda ima dečka (i obrnuto) - da vide da je to sasvim ok i nimalo loše, ili kad starija dođe s nekom teorijom koja vlada u razredu da je X “čudna” jer nosi majice na npr. Jurića opet joj objašnjavamo da nema veze jer je jedino bitno da se njoj sviđa ta majica, da trebaš nositi ono što ti se sviđa a ne ono što ti se ne sviđa samo zbog toga što će drugi misliti itd... Sad su još mali ali nadam se da će bar nešto o toleranciji i prihvaćanju drugačijih učiti i u školi.
Je li to “rodno neutralan” odgoj? Sumnjam, nisam od onih koji govore “možeš sve” i kažem im ako će nešto što žele biti dočekano kao društveno neprihvatljivo ili čudno, no ako baš i dalje žele.. ok. Imaju moju podršku ali nek ne kažu da ih nismo upozorili (imam jako jako loše mišljenje o netolerantnosti našeg društva)