Prije tri tjedna umro mi je tata. Umro je vrlo naglo, neočekivano, od snažnog infarkta, ujutro je bio dobro, popodne mrtav. Nespreman si uvijek, tako kažu, mi smo stvarno bili. Jako mi je važan, vezani smo, ja sam tatina i teško mi je. Mislila sam da sam ok, prvih 10 dana smo odrađivali sve što treba odraditi i valjda me tek onda poklopilo. Zaredalo se par loših dana, rasplačem se usred ručka, tuga me poklapa, boli me i najradije bih ležala na podu i plakala. Imam dva dečka, od 9 i 13 godina i imam osjećaj da se jako teško nose s mojom tugom. Unezvjere se, mlađi se rasplače, moli me da ne budem tužna. Uznemiravam ih i nisam sigurna kako se nositi s tim. Dio mene si objašnjava kako je u redu da znaju da i roditelji tuguju, kako su sve to normalne i prirodne stvari. U drugu ruku, čini mi se kako nije u redu od mene da ih opterećujem s tim, kako bih se trebala s njima sabrati, pregristi, kako je to prevelik teret za djecu. Moji roditelji nisu nikad plakali preda mnom, ali isto tako, u toj mojoj obitelji općenito se osjećaji nisu previše iskazivali, moj odnos s mužem i djecom je potpuno drugačiji. Zanima me kako se drugi nose s tugom pred djecom? Skrivate li ju ili dijelite i mislite li da im štetim?