Svanulo je i nedjeljno jutro. Još ništa, trudovi su tu, ali otvorenost još nedovoljna. Ništa. Radimo dalje. Moj dream team i ja . U pauzama između trudova razgovaramo, pričaju mi one o svojim porodima. Jedna od babica je rađala 25 sati, druga ima tri kćeri, sve tri rodila je carskim rezom. Želja joj je roditi još jednom. Prirodno. Nadam se i vjerujem i svim srcem joj želim da joj se želja ostvari. Jedemo, muž je skuhao fini ručak, pijuckamo čaj, gledamo tenis, igraju Hrvatska i Francuska u finalu.. baš ono opuštena atmosfera . No zapravo zatišje pred buru. Trudovi su nekako oslabili, još su jaki, ali ne dovoljno za izgon koji bi se sad već polako trebao dogoditi. Već je kasno poslijepodne, iza nas je neprospavana noć, sve to traje već predugo. Osjećam da gubim snagu, ne mogu više ni mandarinu pojesti, ni vode popiti, a snage mi još treba, tek sad zapravo je trebam. Teško mi je već, jako teško, kao da pomalo gubim vjeru da ću uspjeti. Sjećam se da sam već kroz plač molila Boga da mi pomogne još malo da izdržim, prekrasne neke molitve iz knjižice "Duhovni pristup rađanju". One su bile oko mene, tihe, suosjećajne. Babica je u jednom trenutku nakon što me pregledala ozbiljno i pomalo tužno učinilo mi se, rekla da sada moram ili smoći zadnje atome snage za izgon tako što ću još nešto pojesti i malo odspavati, ili moramo početi razmišljati o kretanju u bolnicu. Uh, sad sam se naježila kad sam se sjetila tih trenutaka... Ogromna, ogromna vjera bila je na kušnji. Ali ne mogu više, slomila sam se od umora i boli i kroz plač rekla da ne mogu nažalost više, da idemo za bolnicu . Ja sam tako željela donijeti svoju curicu na svijet u toplini našeg doma, a sad me čeka bolnica i carski . Sjećam se da su me i tim trenucima moje drage pomagačice hrabrile i tješile da će sve biti u redu, da je velika stvar što sam i pokušala roditi prirodno, da sam daleko došla, da je sve to skupa veliki uspjeh i pobjeda unatoč izvjesnom kraju kakav nismo željeli.. Ostale su divne do samog kraja svoje misije u mom životu .