Danas je prvi rođendan moje curice. I ja cijeli dan ponovo i ponovo u mislima i srcu prolazim kroz to čarobno iskustvo - moj prvi prirodni porođaj nakon 3 carska reza. Već dugo svoje iskustvo želim podijeliti ovdje s vama (zapravo sam o tome maštala još i prije samog poroda, dok sam kao trudnica čitala prekrasne priče s prirodnih kućnih poroda ovdje na portalu, poput one o porodu u intimi zeleno okrečene spavaće sobe. Čak sam i spavaću sobu nekoliko dana prije poroda okrečila u zeleno !), pa sam pomislila da bi to bilo zgodno baš na današnji dan, kad mi tako intenzivno naviru sjećanja na to posebno vrijeme, ta dva moja čarobna dana.
Priča o mom porodu počinje temom "Šta mi je?" koju sam na podforumu "Kutak za filozofski trenutak" otvorila na ovom forumu još negdje u proljeće 2017. ako se dobro sjećam, a ne bi je ni bilo da pišući na toj temi nisam upoznala moju dobru vilu, našu Zelenu Vilu koja me ohrabrila svojom hrabrošću i svojom velikom željom za još jednom bebom. Želje su nam se ostvarile i sada smo sretne mame dviju preslatkih djevojčica. Vilo, hvala ti ! I svima ostalima koje ste se javljale na temi. U uhu mi često zazvoni ono što je jedna od vas napisala na temi: "Ohrabri se i idi za svojim željama jer sreća prati hrabre.". Uvjerila sam se da je baš tako! Iako se nikad nisam smatrala hrabrom osobom, već dapače prilično nesigurnom i lako ustrašivom, iskustvo ovog poroda to je promijenilo otkrivanjem snage koja se krije u hrabrosti i u samom procesu i čaroliji prirodnog poroda.
No, da krenem s pričom. Pokušat ću biti kratka iako mi to neće biti lako jer sam teška pričalica.
Dakle, u svoju zadnju, najljepšu i najželjeniju trudnoću ušla sam kao zdrava i čila 38-godišnjakinja koja je do samog poroda bila fit i aktivna. Toliko sam se dobro osjećala, zbilja sam bila u blaženom stanju. Osjećala sam da mogu sve što hoću. Neki čudan osjećaj je to bio, kakav nisam iskusila ni prije ni poslije. Veselila sam se jako bebici i novom iskustvu majčinstva na poseban način. Svijest o tome da je ovo moja zadnja trudnoća još me više poticala da uživam u svemu što mi se događa, u svakoj promjeni. Sve sam doživljavala nekako intenzivnije nego u prijašnjim trudnoćama, nekako dublje, produhovljenije. I zato mi cijela ova trudnoća nije bila sam prekrasno tjelesno, već i izvanredno duhovno iskustvo, do samoga kraja. Na pregledima na koje sam odlazila redovito i veselo uvijek je bilo sve u redu, bebica je lijepo napredovala, ja nisam imala nikakvih tegoba, bila je to stvarno po svemu školska trudnoća, kad je usporedim s ranijima, bila je najlakša i najljepša. Jedinu sjenu na sve bacalo je razmišljanje i iščekivanje poroda - mog 4. carskog reza. Nikad do sad moje se tijelo i duša nisu toliko opirali tom načinu završetka trudnoće. Bojala sam se tog 4. carskog. Nisam ga htjela. Iako se on nametao kao jedina realna mogućnost nakon moja prethodna tri carska reza. Svaki pregled kod ginekologa završavao bi njegovim zaključkom "To bu carski naravno, nemamo o čemu drugome razmišljati". No ja sam razmišljala, maštala, željela... Vjerovala. Kao što je rekla jedna od dvije moje drage primalje koje su mi pomagale u porodu, "prirodni porod nakon 3 carska reza je kao hodočasnički maraton na kojem te naposljetku drži jedino gola vjera"... Tako je i bilo. I bilo je predivno. Teško i predivno. Nisam ostala na mišljenju samo tog jednog ginekologa koji mi je pratio trudnoću, otišla sam i po drugo i po treće i po četvrtvo mišljenje, i svi su mi rekli isto. U stilu "nemojte ni pokušavati". Jedan je dragi doktor čak bio toliko slikovit u opisu rađaone nakon puknuća maternice da i sad pamtim njegov opis. I strah. I kratko prepuštanje strahu i 4. carskom. Razumu. No nije me dugo držalo. Hrabrost i vjera u sretan kraj moje priče bile su jače. Samo pitanje je bilo kako san pretvoriti u stvarnost. Gdje roditi kad mi ni u jednom rodilištu u zemlji nitko neće dati priliku ni da pokušam roditi prirodno. A ja moram pokušati. Barem pokušati. Toliko me moje tijelo uvjeravalo da ono to može, da mu dam šansu da sam jedostavno morala. Mislim da si nikad ne bi oprostila da sam ga iznevjerila. I nikad i ničim ne bi bila toliko nagrađena kao što sam sada za to što sam ga poslušala. Osluškivala cijelu trudnoću i na kraju se prepustila toj bujici koja me nosila i odnijela na predivna mjesta na kojima nikada do tada nisam bila...
Mir svake noći zadnjeg mjeseca trudoće koristila sam za čitanje (knjiga Ine May Gaskin o prirodnom porođaju vrijedila je zlata!), razmišljanje i molitvu za mudrost kako da postupim, kako da rodim prirodno i gdje.. uz čiju pomoć, jer ne mogu sama. Divna iskustva kućnih poroda koja sam našla na ovom forumu i na još nekim stranim stranicama grijala su mi srce i nadu da i ja mogu isto.. Mislim da sam našla i jedno iskustvo jedne mame iz Amerike koja je uspjela roditi prirodno nakon 3 carska i ono me posebno ohrabrilo. Ali jedno jedino. Našla sam i pročitala i neke stručne članke na temu prirodnog porođaja nakon višestrukih carskih rezova i statistika nije bila tako loša, već zapravo vrlo dobra, na strani prirodnog poroda. Preko administratorica ovog foruma došla sam do kontakta s dvije forumašice koje su rodile prirodno, jedna nakon 2 carska reza, a jedna nakon tri. I uspjele su. Obje su rodile doma uz pomoć iskusne primalje. Obje su me podržale, ohrabrile i usmjerile. Na kućni porod. A ako mene pitate, ljepšega ni nema.
Sve me to hrabrilo i jačalo u mojoj odluci. I moja Zelena Vila. Ona je do samog kraja prolazila sa mnom sve.
Termin poroda se već jako približio, bila sam u jeku priprema za dolazak nove bebice, krečili smo muž i ja, gnježdenje je počelo, i tako u jednoj pauzi od posla, sjećam se da sam sjedila kraj otvorenog prozora spavaće sobe, dan je bio bistar i sunčan, kad mi je na pamet palo ime jedne doule, na koje sam naišla dok sam još na samom početku trudnoće čekala na pregled kod svog ginekologa. Ona je tada organizirala u našem gradu stručni skup na temu fiziologije prirodnog porođaja na koji su dobrodošle bile i trudnice, ali ja se tada nisam prepoznala kao netko tko bi trebao otići (mada sam poželjela!) jer ja kao nisam kandidat za prirodan porod i šta ću tamo, samo ću se žalostiti jer meni eto "nije suđeno" roditi tako. Lajkala sam obavijest o tom skupu i zaboravila i na skup i na doulu. Sve do tog kasnojesenskog dana. U sobi u kojoj ću nekoliko tjedana kasnije zajedno s tom divnom doulom čekati na rođenje svoje bebe. Sve je izgledalo i bilo lakše sada kada sam imala svoju doulu. Doula me povezala s primaljom s kojom ona inače surađuje, a koja je iskusna i u porodima nakon višetrukih carskih, i sada sam imala pravi mali tim za porod koji smo činile nas tri - doula, primalja i ja. A kad je porod krenuo i kad su došle, iznenađenje, ali ugodno, bila je još jedna primalja, tako da nas je u timu bilo 4 - dvije primalje, doula i ja. I mm kao logistika ili pomoćno osoblje - on je bio zadužen za održavanje topline u sobi, kuhanje i djecu. Moj divni, dragi muž. Moja podrška uvijek.
Bilo je prekrasno, čarobno je meni najbolja riječ za to, osjetiti prve naznake da se nešto događa, da porod kreće.. A krenuo je u subotu ujutro, laganim, gotovo bezbolnim kontrakcijama. Odmarala sam doma, poslije ručka otišla u šetnju sa svojim dječacima i našom Donom u obližnju šumu.. Baš sam uživala. Znala sam da stiže. Moja curica. Tako je bilo lijepo prepustiti se... Osjećati sva ta događanja u svom tijelu. Ja sad moram stati jer em sam umorna jer je već kasno, em je meni ovo pisanje kao da proživljavam ponovo sve i emocije su tu, pa bi sad stala, trebam malo odmora od pisanja i prisjećanja. Nadam se da mi administratori neće zamjeriti. Sutra pišem ostatak priče, čim se odmorim. A i noćna smjena me čeka, kao i mnoge od vas, jer se moja lutkica još budi noću za dojenje.