Razumijem ovo zadnje, ali ipak mislim da ima dosta i u tome da bolesna osoba sama po sebi nije ni svjesna da je bolesna. Bez ikakve stigme.
 |
|||
|
|
|||
Razumijem ovo zadnje, ali ipak mislim da ima dosta i u tome da bolesna osoba sama po sebi nije ni svjesna da je bolesna. Bez ikakve stigme.
Ili vitamin Csasa prvotno napisa
Pa evo, ne mogu razgovarati o tvom individualnom iskustvu, jer ne poznajem osobu o kojoj govoris. Ja ne tvrdim da ne postoje slucajevi gdje psihicki bolesnici odbijaju lijecenje jer ne vide problem- npr manija je ponekad vrlo ugodna bolesnicima oboljelim od bipolarnog poremecaja, no iz svakodnevnog rada mislim da je stigma i strah i predrasuda prevladavajuci motiv za ne uzimanje terapije. Sigurno ima nekih studija, ako stigmem potrazit cu poslije da vidimo sto one kazu.Pa ja ne znam kako da ti to kažem, ali ja mislim da si u krivu.
Kao netko tko godinama živi kraj psihičkih bolesnika koji odbijaju terapiju, i nakon što sam sama x puta u sustavu (javnom i privatnom) pitala "što da radimo", a dobila odgovore "ako ne žele, tu ne možemo ništa", "ja njegov doktor tu ne mogu ništa", "samo ako su nasilni prema drugima, možete zvati policiju da ih odvedu" i slično...
Dakle, a s druge strane nema nikakve šanse nagovoriti osobu na lijek, iz osobnog iskustva tvrdim da je to zato što ta osoba misli da uopće nije bolesna.
Ne zato što bi da prizna da je bolesna to bilo da je priznala nešto za što postoji stigma.
Nego uopće iz niti jednog jedinog razloga ne želi pojmiti da ona ima ili nema problem, bila u vezi tog ikakva stigma ili ne.
Samo obično, najobičnije "nemam ja nikakav problem".
Možda su nam iskustva različita jer ti poznaješ samo ove osobe koje su došle do tebe, a ja one koje nisu
Ni ja ne vjerujem da je stigma zanemariva u tome. Vec da je kombinacija sklonosti negiranju bolesti opcenito (to se nekom drugom dogadja), plus stigma.
To ima smisla.Možda su nam iskustva različita jer ti poznaješ samo ove osobe koje su došle do tebe, a ja one koje nisu
Stvarno ne znam, ja bih uvijek pretpostavila da je razlog strah od nuspojava, strah od promjene osobnosti, strah od stvaranja ovisnosti o lijekovima.
Na temelju onog što sam vidjela na svoje oči, moram se složiti upravo s ovakvim tumačenjem.
Nije bilo šanse da itko sazna da uzima lijekove, ali osoba ih je rezolutno odbijala (upravo s gornjim argumentom!) i na kraju prekinula terapiju. Na žalost, bojim se da sad, godinama nakon toga, neliječena depresija dolazi na naplatu
Je l se smijemo smijatiMožda su nam iskustva različita jer ti poznaješ samo ove osobe koje su došle do tebe, a ja one koje nisu
Ali to su pitanja na koje psihijatar daje detaljne odgovore. Npr ako ja objasnim da na antidepresiv osoba ne moze razviti ovisnost, a ona i dalje misli da moze, sto je to nego predrasuda povezana uz stigmu psihickih bolesnika i percepciju “ nadrogiranih ludjaka”. Vec sam to jednom spominjala kad mi je jedna moja rekla nakon 45 minuta razgovora o lijeku, nacinu djelovanja, potencijalnim nuspojavama etc.- sve je to u redu doktorice, ali ja imam svoje misljenje.
Pa zar i taj denial nije uzrokovan stigmom? Ne postoji denial bezveze, denial je tu jer je tesko prihvatit tu cinjenicu
Ja mislim da je djelomicno.
Iako u mnogim ljudima postoji inherentni strah od ludila i gubitka kontrole- koji nije drustveno uvjetovan.
Mozda ponavljam napisano...
Lijekovi se ne uzimaju jer postoji uvrijezeno misljenje da za psihicke bolesti moras samo dovoljno zeljeti biti izlijecen. Moras si u glavi posloziti...
Pa onda ljudi radije pokusavaju biti "pozitivni"… opustiti se, kako to vele i neplodnima...
Bolesti za koje si sam kriv ili si sramota obitelji igoriraju i pacijenti i okolina.
ok, to je svakako istina, ali tu se radi o samo jednoj vrsti bolesti (depresiji)
Cubana, dobar point s paralelom s neplodnima koji se srame priznati bolest. Sebi i drugima. Al kad priznaju sebi oni krecu na lijecenje i slijede uputu. Vjerojatno i ovdje da sebi priznaju, da bi uzeli terapiju.
Ma nije, to je cijeli spektar anksioznih poremecaja, poremecaja raspolozenja, ponekad ovisnosti, poremecaja osobnsoti, cak i psihoza.
ovo sam i ja jednom doživjela (nisam liječnica) od jedne relativno istaknute javne osobesve je to u redu doktorice, ali ja imam svoje misljenje
nakon to sam pola sata objašnjavala metodologiju svog rada, način uzrokovanja itd mi je gospođa rekla: možete vi pričati što god hoćete, ali moje mišljenje je formirano
tako bih izvukla paušalni zaključak da ljudi često miješaju mišljenja i činjenice
psihoterapiju rade psihijatri
psiholozi rade - terapiju?
koja je razlika? pacijenti na psihoterapiji imaju neku postavljenu dijagnozu, a ovi drugi nemaju dijagnozu, vec samo neke teskoce?
Sasa, kako bi se drustvo trebalo ponasati s psihickim bolesnicima? U svakodnevici. Imas pola sata pauze na poslu, koga ces si odabrati za drustvo? Znas li uopce razgovarati s takvom osobom... Mene je jedan s posla uporno zvao na kavu, ja sam se izvlacila na sve nacine, nisam otisla. Nisam imala pojma ima li dijagnozu, ni danas ne znam, ali je pocinio suicid.
Za taj konkretan slucaj mislim da je nebitno je li uzimao terapiju ili nije, vezano uz to hocu li ja na tu kavu ili necu. Meni je neki unutarnji senzor branio da odem.
Nemoj, da se ne zakljuca tema iz istog razloga
Apsolutno nemam predrasude o farmakoterapiji , ali imam o ucinkovitosti lijecenja ( izljecenja) za odredene psihicke probleme. Mislim opcenito , ne za neku posebnu dijagnozuniti na posebnu terapiju.. Sto se tice stigme u drustu ocito postoji.
Jer iako nije mentalni poremecaj nego organski , koliko sam se od strucnih osoba u skolskom sustavu samo gluposti naslusala o poremecaju paznje.
Na kavu ides s kim ti se ide. Nisi obavezna provoditi svoju pauzu s nekim s kim ne zelis. Bila osoba na psihoterapiji ili pila aspirin zbog srca.
Ma znam. Htjela sam reci da ce velik broj ljudi izbjegavati psihicki labilne osobe bez da promisljaju jesu li bolesni ili ne. To je vec neka stigma.
E ovo ne kužim. Kaj si si za psihičku bolest sam kriv? Mislila sam da se s njom rodiš- bipolarni, shizofrenija npr. Drugo su neke stresne situacije u životu
mislim da je cubana htjela reći da se mentalne bolesti percipiraju kao bolesti za koje si sam kriv
tj. tako sam ja to shvatila
Stigma postoji. Moji dojmovi su svakakvi. Nekom pomogne, nekom odmogne, ima ih super, ima losih, govorim i o psihijatrima i o psiholozima. U nasem drustvu stigma postoji, mozda je to u Americi ranga higijene. Bavit sw samim sobom, pokusat lakse zivjet sa svijetom, rad na sebi meni je super.
Ali, za teske bolesti, kao i za teske mpo slucajeve, kao vjer i za onko, mislim da su psihijatri u nekoj vrsti pozitivmog odmaka (za mene iluzije) da se nekim stanjima moze pomici. Tako da im dijelom ne vjerujem jer ne moraju oni a tom osobom s neizljevivom bolescu zivjet doma. Sto je njima 'lijepp pod kontrolom', nekom drugom iz obitelji ne svakodnevni pakao. Opet, mislim da ne bi mogli obavlkat sboj posao kad bi unaprijed odustali od sizofrenicara i bipolaraca npr., njima ta vjera treba, treba i pacijentu...a obitelji - a o tome nek neko drugi misli. Tj ako je na duge staze, mislim da i.oni pistaju pacijenti.
Dakle, ko i jelena, uzimam svakog cum grano salis, a moj nacelan stav je ovaj gore.
A blage nuspojave su.isto drugacije gledano iz perspektive dr, persp pacijenta, persp obitelji. Nemam crno-bijelo. Nacelno svakok tbl pristupam isto, psihofarmacima ko i lijekovima za astmu itd.
Psihoterapiju mogu raditi i psihijatri i psiholozi. Ima razlika u skoli koja se primjenjuje, npr analiza, KBT, gestalt etc. Dijagnoze i lijekove daju samo psihijatri- mislim da generalno psiholozi ne rade s populacijom s ozbiljnijom psihopatologijom.
Mislim da u privatnom settingu dijagnoza nije nuzna, u javnom je.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Koliko znam psihoterapiju rade psihoterapeuti- ljudi koji su se školovali za psihoterapiju, mogu biti i psihijatri ali ne moraju.
Ne mora pacijent imati dijagnozu da bi išao na psihoterapiju.
Da odgovorim na temu. Da, društvo stigmatizira psihičke bolesti, poremećaje, psihoterapije, psihološke radionice i sl.
Kad je J. krenula psihologu, a onda na psihoterapije, ja sam naivno pričala o tome kao kad je vodim zubaru, pa sam vidjela da me ljudi gledaju i gutaju knedle raširenih očiju. Rekla bih da 90% ljudi smatra da je to čisto naša roditeljska izmišljotina. Nedavno sam od par ljudi čula i da su ADHD i disleksija izmišljene bolesti i da ih se može istjerati dobrim batinama. Što li onda misle za psihičke bolesti i poremećaje.
Troje meni vrlo bliskih ljudi godinama se bore s anksioznošću, paničnim napadajima, raznim fobijama. 1 ide samo na psihoterapije sada (prije 5 godina je 2g pio antidepresive), 1 pije već godinama antidepresive i rijetko tj povremeno ide na psihoterapije (rado bi išla ali su joj preskupe, a u sustavu nije našla odgovarajuću) i treća pije lijekove i ide na psihoterapiju u sustavu. I da, ljudi ih ne razumiju, smatraju da su to izmišljotine, samo malo pozitivnog razmišljanja, sunčan dan, život je lijep i u čemu je problem, a pogotovo slavna rečenica, ma baci te lijekove, što će ti to.
Pa ne znam, osobno se rijetko kad osjecam omnipotentno kao sto opisujes. Dapace jedan od najgorih dijelova mog posla je osjecaj bespomocnosti pred nekim stanjima i osjecajima. I treba imati u vidi da su neke psihicke bolesti uzasno teske, ostecujuce i kronicne. I da je domet lijecenja ogranicen- no nije zbog toga nevazan. Unatoc frustraciji koju ukucani osjecaju.
Problem je sto mi kao drustvo nemamo razvijene modele pomoci psihijatrijskim bolesnicima i njihovim obiteljima. Sustav pozitivne diskriminacije prilikom zaposljavanja npr, sustav terapijskih zajednica i grupa, financijsku pomoc etc
Sent from my iPhone using Tapatalk
Možda kod odluke o tome da ideš na terapiju/uzimaš lijekove, nije mala stvar percepcija "može li ti to stvarno pomoći ili ne".
Ja sam nekako dobila dojam da ljudi kojima je potrebna pomoć o psihoterapiji/likovima misle i to "ma kao da će mi stvarno biti bolje od toga".
Pa čemu se onda uopće truditi, ako se zapravo ni ne mogu "skroz izliječiti".
ne znam, ja sam par puta popila normabel i osjetila sam instant olakšanje
intenzitet olakšanja je bio zabrinjavajući
ali to je možda zbog realiziranih očekivanja
ne znam kako ostali psihofarmaci djeluju
Slažem se.
Ima tu još jedna stvar - ljudi su jednostavno lijeni. Znam po sebi. Znam GODINAMA da bih trebala otići na konzultacije u vezi prehrane, skinuti 10 kila, ali ne da mi se jer mislim da to nije tak strašno i zapravo sam nemarna u vezi svog zdravlja, kao i većina. Kod psihičkih bolesti i smetnji ta nevoljkost je još izraženija.
Ne znam općenito, ali znam konkretno, iz iskustva:
Psihoterapiju mogu raditi i psiholozi. Moj sin je išao na psihoterapiju kod psihologinje u Suvag i bila mu je super, jer je k njoj došao zbog smetnji u domeni te ustanove. Suvag ima psihologa koji je specijaliziran za probleme gluhih i ljudi sa smetnjama govora/čitanja/razumijevanja govora. Titula joj je klinički psiholog - psihoterapeut.
Je, to je to.
I jos dodatna otezavajuca okolnost koja je cesto dio bolesti, a to je da osoba ne vidi problem i ne zeli traziti pomoc.
Psihijatri – moj stav – a sve su bili emanentni i privatnici, liječili su teško bolesnu osobu iz obitelji – nitko nije bio zlonameran, radili su što su najbolje znali i umjeli:
Jedan je ustvrdio da je bolest pod kontrolom i kao što bismo mi htjeli, ne penje se gola na stablo ko u Amarcordu. Moj stav prema njemu u glavi je bio „xyxy lansiran, lijepo je trasiran“. Koju put sam bila baš zločesta i željela mu da on ima takvu osobu lijepo doma.
Iz istog razloga imam mixed feelings kod priča o pravima tako teških bolesnika, poslovnoj sposobnosti, jer, eto, samo malo im fali i kad bi to i to i to, oni bi bili ful funkcionalni članovi društva da je više svijesti i pomoć bliža – česti novinski natpisi, ne kupujem to, to mi se čini žestoko pojednostavljivanje i roza oćale na trilijuntu.
Za druge stvari koje nisu tako teške su mi se npr. psiholozi pokazali odlični. Ne znam računa li se i to pod psihoterapiju.
Ali, ja se ne mogu smatrati neovisnim promatračem, naša obitelj je spaljena zemlja jer se spržila na toj neizlječivoj bolesti. Ono, uglavnom sami sebi tepamo „još smo i dobri“. I stvarno to mislimo.
Ono... jako sam dobro na vl. koži vidjela ograničenja, pa su mi nekako ograničenja u prvom planu kod te priče.
Inace, imam iskustvo zivota sa ocem koji je imao ne lijeceni PTSP i depresiju . I to je bila teska tragedija u sto su se pretvorili ljudi nakon rata , a nikakve organizirane pomoci i potpore nije bilo. "Sretniji" su dosli do neke terapije i mirovina, oni manje sretni nisu potrazili pomoc i bili su na teret svoje obitelji godinama nakon toga jer vecina nije bila u stanju dici se s kauca i odlaziti na posao.
Moj tata nije bio u stanju niti otici na HZZOstajati u redu napraviti zdravstveno osiguranje. Sve to nakon sto je pukao ko kokica i dao otkaz na sigurnom poslu u drzavnoj firmi.
Posljednje uređivanje od sirius : 23.01.2020. at 13:06
Placebo?ne znam, ja sam par puta popila normabel i osjetila sam instant olakšanje
intenzitet olakšanja je bio zabrinjavajući
ali to je možda zbog realiziranih očekivanja
ne znam kako ostali psihofarmaci djeluju
Da si popila perlicu u kojoj nema nikakvih aktivnih tvari, a bila uvjerena da je to normabel - vjerojatno bi bilo isto.
mislim da nije placebo jer normabel ima dokazano djelovanje, ali možda je učinak bio intenzivniji nego uobičajeni jer sam silno željela i očekivala olakšanje
Skuzila sam zapravo da mi je percepcija, koja je ziher kriva, da su psiholajatri za ove kojima nema.pomoci, e al psiholozi, oni su ok. E, plus su se jos psihijatri ukazivali u mom zivotu na onim savjetovanjima obveznima za mpo, pa.me zena a 2 djece na zidu uvjeravala da cemu mi drugo, a zakon me silio da idem k njom po tu potvrdu da me (nakon.10 god u ivf-u), posavjetovala. Bila je inteligentna i kad je shvatila da ce to eskalirat u otv sukob i da nam nema sto rec, napravila je potvrdu. Eto, slucajno je moj track record s psihijatrima los, a.s.psiholozima dobar, iako sam dugo i.potonje odbijala zbog track recorda s prvima. S druge strane me pak odusevila knjiha americke psihijatrice maybe you should talk to someone.
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.01.2020. at 13:17
Mislim da bi članovi obitelji osobe koja ima psihičku bolest svakako trebali proći svojevrsnu, u nedostatku bolje riječi, edukaciju o suživotu.
Govorim iz vlastitog iskustva, nažalost.
To me je iskustvo naučilo sljedećem: kod teških psihičkih bolesti psihofarmaci su nužni. Psihoterapija je samo dio liječenja.
Odgovarajuću terapiju teško je pogoditi (ponavljam, govorim o tom konkretnom slučaju, pa se ispričavam ako zvučim kao da generaliziram).
Stigma itekako postoji, oboljelog se maltene skriva u podrumu. A osobe koje su u užem krugu nerijetko nisu u stanju shvatiti težinu bolesti, na način na koji bez problema shvaćaju da je onkološki bolesnik teško bolestan.
Pa, kao da nije dovoljno što i sam bolesnik nakon nekog vremena ostavlja terapiju ("jer mu mozak od nje truli", ili je nuspojava fizički vidljiva napuhnutost i debljanje zbog nekontrolirane gladi), nego i sami članovi obitelji daju savjete tipa "nemoj piti lijekove, samo si bez veze uništavaš jetru".
Ova tema mi je vrlo bliska i bolna.
Posljednje uređivanje od Svimbalo : 23.01.2020. at 13:39
A ovo nema sustavne pomoci obiteljima itd se ne mijenja godinama. To mi je na vrbi svirala ko pustimo institucije nek rade svoj posao. I ziher utjece inna moju percepciju uzaludnosti, iz moje perspektive, malih poboljsanja uslijed terapije sa svim mogucim lijekovima i nacinimaa razgovora. Naravno, ja nemam suprotni case tj ne znam kako bi pak bilo da se nije lijecila. Vremenski horozont bolovanja: 30.god. Kod nas se terapija uzimal redovmo? uz fizicku prisilu od strane vl obitelji i zvanje policije i hitne, tako da se postupalo po savjetima struke.
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.01.2020. at 13:40
Kod nas se terapija uzimala.po ps-u. Na upit psihijatru kako cemo.priailit bolesnika odg je bio kad vam prekipo znat cete kako. To je ukljucivalo fizivku prisilu (kontrola jel tbl skrivena pod jezikom), jel progutana, zvanje hitne. Eto...nimalo roz slika unatoc stalnoj kontroli i.postipanju po uputama. I tako godinama, desetljecima
I sarali smo kod eminentnih psihijatara i nismo bas bili u totalnoj provinciji. Nekim bolestima pomoci nema, moze bit samo.lose il lose, opca uzbuna, skrivaj se ako ti je psihofizicki zivot mio. Nitko nije imao predrasude, aamo su prijatelji i.poslodavac bili realni i zalili nas. Psihijatri su tu sliku nekako uljepsavali. Moje iskustvo je boze, ne daj nikome.
Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.
ina :hug:
Ja se već godinama ne mogu riješiti grižnje savjesti jer su, zbog needuciranosti, nedostatka podrške ili čega god, moji postupci često samo doprinosili gorem stanju osobe o kojoj govorim.
I utapala sam se u samosažaljenju, jer, realno, bilo mi je teško, ali nikako nisam bila u stanju shvatiti da oboljela osoba NIJE KRIVA.
Kao što sam rekla, od nekoga bez noge ne bih tražila da trči maraton, ali od psihički oboljelog tražila sam da normalno funkcionira. i ljutila se na njega. Potpuno promašeno.
Moj svekar se liječi godinama. Pije terapiju redovito, problem je što je i alkoholičar ali bez dijagnoze. Na povijesti bolesti redovito na kontrolama piše...pacijent ne pije, povremeno, rijetko popije pivu. Uvjerena sam da ga 98% vas s foruma sad prvi put vidi da bi zaključile da je alkoholičar, ako ne na prvu, ali na drugu sigurno. Nije mi jasno kako psihijatar to ne zaključi.
No, ista stvar, godinama maltretira obitelj, ali ne može mu nitko ništa, na liječenje ne može na silu. Rekla bih da je od njegovog maltretiranja s godinama i ostatak obitelji razvio razne poremećaje.
Svimbi
Angie
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom