Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

[ina33]

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

Mislim da postoje za bolesnike, koje su oni isnovali, lobiraju za svoja prava (i sumnjam da iko ikad od njih zapravo do kraja zivota prihvati svoju bolest), gdje se vjer vide sposobnijima nego sto jesu, i po meni su u direktnom sukobu s interesima obitelji. Psihojatri su na strani pacijenta, isporuce ga obitelji da se ona s njime bakce. Oni nisu primarni zagovirnik obitelji. Od obitelji ce nakon xy godina stasat nova klijenttela za lijecenje. A obitelj je zalravo nadrapala. Znam da sam ogorcena, al ja to tako vidim.

[tangerina]

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

ne znam da li je još aktualno, ali u Zagrebu postoji udruga Ludruga za koju znam da je prije nekoliko godina imala grupe podrške, za oboljele i za članove obitelji oboljelih

[ina33]

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

ina :hug:

Ja se već godinama ne mogu riješiti grižnje savjesti jer su, zbog needuciranosti, nedostatka podrške ili čega god, moji postupci često samo doprinosili gorem stanju osobe o kojoj govorim.
I utapala sam se u samosažaljenju, jer, realno, bilo mi je teško, ali nikako nisam bila u stanju shvatiti da oboljela osoba NIJE KRIVA.
Kao što sam rekla, od nekoga bez noge ne bih tražila da trči maraton, ali od psihički oboljelog tražila sam da normalno funkcionira. i ljutila se na njega. Potpuno promašeno.

Ono sto sam.ja na kraju shavtila je da je od te osobe koja je nekad bila ta osoba ostala prazna ljustura, a ostala bolest sama. Doslovnonsam u stanju na prvu recenicu skuzit osobu koja od toga boluje jer je to da stavis kazetu u razne kazetofone. Emotivno sam je nazalost odrezala kao uvjet psihickog samoprezivljavanja. Moj jej edini odgovor odmak. Pomoci nema, krivnje nema, sami smo u tome, uz male flastere sustava.

[ina33]

Zbog moje specif situacije ne mogu bas pjevat panegirike psihijatrima za teske bolesti..nije osobno i je osobno. Kad citam tako neke pozita clanke na tu temu...samo mislim jadna li vam majka, bolje da ne znate kako to ide.

[Svimbalo]

Zbog moje specif situacije ne mogunbasnpjevat panegirike paihijatrima za teske bolesti..nije osobno i je osobno.

Ne mogu ni ja. Ne samo da, kao član obitelji, nisam dobila "uputstva za uporabu", nego potpuno pogrešan savjet.

[betty blue]

ina, svimbi, baš mi je žao
meni odmak nije problem jer se ne radi o mojoj primarnoj obitelji, a postoji još i značajna fizička udaljenost
vjerujem da je suživot s teškim psih.bolestima težak, ako ne i nemoguć

[ina33]

Hvala, betty! Koji put treba samo to cuti. A to se nece cuti od psihijatra te osobe. Nego kad sam postanes bolestan. Tako da mi je inmali rolleyes kako se prica da psiho bolesti nisu zrazne. Nisu u smislu virusnome. Al zapravo jesu - uniste obitelj, odjednoga se razbole bliski, kako u kojoj mjeri, plus sto postoji i genetska podloga koju necemo guglati, jel'te . Tu jenpak utjesno da tocnog odg nema i da je zasad znanje krhko .

[sasa]

Jako mi je zao radi iskustava koje ste prozivjele. Neke su psihicke bolesti stvarno razorne, a sustav i pojedinci u njemu daleko od idealnih.
No prava pacijenata su tu da pacijente stite-i oboljeli je psihijatru prva briga. Ne mozemo niti bi to bilo dobro nikoga na silu lijeciti. No uz losu infrastrukturu obitelj cesto zaglavi u osjecaju bespomocnosti i napustenosti.
Zato i je vazno da se o tome prica, jer psihicki oboljelih od teskih bolesti ima stvarno puno.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[ina33]

Evo, pricamo...Samo ja nisam sigurna cemu u prilog govori moja prica. Ona uopce nije netipicna. Ona je prije tipicna.

[Bubilo Bubich]

Ali ako ne možeš nikoga na silu liječiti, a razumijem da ne možeš, što preostaje obitelji oboljelog?

[Lili75]

Uuu koliko ste natipkale, tema mi je jako zanimljiva. Saša nisi jedina koja je dobila jučer upozorenje (i ja sam ), no ako ćemo iskreno mislim da nisu ta upozorenja toliko ni neopravdano dana.

A sad na temu, koliko stignem jer sam cijeli dan po sastancima. Ne stignem čitat sve sada, no da se osvrnem na post kojim se otvara tema.

Psihoterapija je u mnogim drustvima dohvatljiva i pozeljna, vid mentalne higijene ili tjelovjezbe za dusu. Kako ju vi vidite? Znate li ikoga tko ide na psihoterapiju? Kako vidite stigmu koja se veze uz mentalne bolesti- nije uvredljivo ponuditi nekome dobrog endokrinologa npr.

Smatrate li da je stigma koja se veze uz mentalne bolesti povezana sa cjelokupnim mentalnim zdravljem nacije? Da li bismo bili zdraviji i sretniji, da li bi se neki uzasi mozda izbjegli, da je lijecenje mentalnih bolesti prihvatljivije ( i dohvatljivije)?

Ili to nema veze jedno s drugim?

Ljudi bi trebali općenito vodit računa o svome zdravlju, pa mi je tako posve normalno da podjednako paze i na svoje mentalno zdravlje. Da si mogu priuštiti financijski i vremenski, išla bih 1x tjedno na psihoterapiju, smatram da je dobrodošla većini ljudi. Često sam i sama znala prijateljima koji prolaze teške životne faze (rastave, životne krize, loši odnosi, smrt ..) reći da potraže stručnu pomoć, ne vidim nijedan razlog zašto ne. Da mi treba, ne bih čekala ni trenutka nego bih potražila takvu vrstu pomoći, nekog psihoterapeuta za kojeg imam neke preporuke (ja i za stomatologa i svakog dr. tražim preporuke da se razumijemo). Bilo bi mi jako bitno da imam povjerenja u tu osobu i da smo nekako kliknuli/e u tom odnosu pacijent-liječnik.

Inače imam 3 bliske osobe koje su psiholozi (jedna kao Gestalt psihoterapeut ima svoju ordinaciju; druga radi u Vrapču; treća u jednoj ustanovi koju ne bih tu imenovala). Vrlo često s njima razgovaram i uživam u takvim razgovorima. Nerijetko mi se neka rješenja sama „stvore“ nakon takvih razgovora, iako sam ja po svojoj prirodi „solution-oriented individual“ i volim iznalazit rješenja za svakojake situacije.

Za sebe mislim da je potreba da bih išla kod nekoga tko se bavi gestalt psihoterapijom koja je više usmjerena ka osvješćivanju sadašnjosti te razumijevanju uzroka i uklanjanju ustaljenih (često negativnih) obrazaca ponašanja. Prema saznanjima koje imam, knjigama koje sam čitala, razgovorima sa stručnjacima iz te profesije, moj dojam je da ova terapija zaista daje priliku za osobni rast i promjene u našim stavovima/ponašanju.

Što se tiče bolesti za koje je nužno psihijatrijsko liječenje i terapija lijekovima, mislim da u našem društvu još uvijek itekako postoji stigma. Pacijenti ne žele da im bolesti budu zabilježene u kartonu radi posla, boje se nuspojava, ovisnosti o lijekovima, nemaju odgovarajuću podršku uže ili šire obitelji za liječenje ili ne priznaju sami sebi da trebaju pomoć. Nisam ljubitelj nikakve farmakoterapije i lijekova općenito, no da mi netko iz obitelji ima neke ozbiljne mentalne bolesti, ne bih savjetovala izbjegavanje pravilno dozirane terapije koja može pomoći. Znam neke ljude koji su imali teške nuspojave, nisu mogli funkcionirati pod lijekovima, pa su ih prestali piti. Znam neke koji su otišli kod psihijatra preko uputnice koji nije niti porazgovarao s njima nego im nakon 2 minute odmah "uvalio" tablete. No to su sve pojedinačni slučajevi, različiti svaki za sebe. Znam puno ljudi kojima je psihoterapija jako pomogla.Osobno da treba meni ili mojoj obitelji, savjetovala bih odlazak privatnom gestaldt psihoterapeutu, kao što sam gore navela.

S teškim mentalnim bolestima srećom nemam iskustva u užoj/široj obitelji, a opet bolest kao bolest treba se liječiti na adekvatan način, a ne sakrivati, pobijati, negirati.

[ina33]

Ali ako ne možeš nikoga na silu liječiti, a razumijem da ne možeš, što preostaje obitelji oboljelog?

Da pati.u nerazumijevanju. Plus se dignu mediji i udruge kod prisilne hospitalizacije. Referiram se na slucaj jad je lijecnicka opce prakse bila izvrgnuta rostiljanju od strane medija, mediji stali na stranu oboljelog, a obitelj...a raspala se poslije. Mi.smo.konretnonod psihijatra dobili uputu da je fizicki svladamo. A vecina njih se u nekim stanjima ne zele lijeciti. Mozda bolje da ne pricamo.ipak...negonda zivimo.u tome kako se samo.treba obratiti za pomoc i sve ce biti bolje.

[sasa]

Evo, pricamo...Samo ja nisam sigurna cemu u prilog govori moja prica. Ona uopce nije netipicna. Ona je prije tipicna.

To je tvoja perspektiva.
Oblikovana tvojim uzasnim iskustvom. No situacija nije tako grozomorna. Mnoge se bolesti drze pod kontrolom, mnoge se izlijece, mnogi oboljeli znacajno poprave kvalitetu zivota. Mnogi se novi lijekovi smisljaju i smislili su se, mnoge su se znanstvene cinjenice pomakle, psihijatri se educiraju i rade s empatijom i voljom. Rezulrata ima.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Riri92]

Zanimljiva tema.

Ne mislim da je preporuka psihoterapije sama po sebi uvreda. Stvar je u načinu na koji se preporuči. Recimo, ako neka moja prijateljica ima problema u životu i vidim da je zbog toga nesretna, vrlo vjerojatno ne bi smatrala uvredom da joj kažem da bi joj možda koristilo da potraži pomoć u vidu psihologa/psihijatra. Ali ako joj nakon neke njene izjave koja se meni osobno ne sviđa, kažem da se ide liječiti, pa.. logično mi je da sam onda rekla nešto uvredljivo.

Predrasude definitivno postoje i valjda su nastale i zbog srama od vlastitih problema, ali i zbog nekog straha od psihičkih bolesnika. Psihoterapija jeste oblik mentalne higijene u nekim društvima, ali ja je ne vidim tako. Daleko od toga da nije potrebna, znam ljude kojima je itekako pomogla. Ali isto kao što ne idemo kod doktora čim zakašljemo (valjda, ja ne idem), pretpostavljam da ne bi trebali ići na terapije čim nam se dogodi problem u životu. Problemi su jednostavno dio života i mislim da bismo trebali prvo dati priliku sebi da se s njima izborimo, a tek onda potražiti pomoć. Tako da evo, da mi terapija treba, išla bih. Barem se nadam da bih shvatila da imam problem i da mi je to potrebno. Ali da bih išla onako redovno, na tjednoj bazi, ne bih.

U obitelji imam neke oblike psihičkih oboljenja, i mislim da je tu potrebna stručna pomoć, ali ja ih na to ne mogu natjerati. Tata mi ima PTSP, jako je agresivan, negativan, mračan.. Ne smije ga nitko krivo pogledati da ne bude psihički ili fizički izmaltretiran. Mama mi ima.. nešto, ne znam što. Stalno plače, stalno je u strahu od života, ne može se nositi ni sa problemima tipa 'pokidao mi se auto i sad ga moram popraviti', a kamoli sa nekim većim stvarima. Ozbiljno, niti malo ne karikiram. Nedavno sam saznala da pije neke tablete već 15 godina. Kako ih nabavlja s obzirom na to da ne ide na terapiju, ne znam i ne mogu se trenutno s time baviti. Ono što moram naglasiti je da ni jedno ni drugo ne smatraju da imaju ikakav problem. Čudom se čude kad pokušaš razgovarati o tome. Oni svoje reakcije ne vide. Ili ih ne žele vidjeti.

To njihovo se odrazilo na sve nas u bližoj okolini tijekom godina. Užasno je teško živjeti s nekim tko je obolio od ovakvih vrsta bolesti. S vremenom stvarno popi*diš skupa s njima. Sramota me što ću ovo napisati, jer su oni ipak moji roditelji, ali ja sam se spasila kad sam se odselila.

Moj stav o tabletama je, pa.. bojim ih se, moram priznati. Trenutno uzimam normabel zbog terapije jer imam kompliciranu trudnoću i stvarno se bojim tih tabletica. Fascinantno je koliko djeluju na čovjeka. Prvu sam uzela onako sa stavom 'ma je, sad to popijem i svi problemi mi nestanu i ja se smirim, kako da ne'. Kad ono..

[ina33]

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

To je tvoja perspektiva.
Oblikovana tvojim uzasnim iskustvom. No situacija nije tako grozomorna. Mnoge se bolesti drze pod kontrolom, mnoge se izlijece, mnogi oboljeli znacajno poprave kvalitetu zivota. Mnogi se novi lijekovi smisljaju i smislili su se, mnoge su se znanstvene cinjenice pomakle, psihijatri se educiraju i rade s empatijom i voljom. Rezulrata ima.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Ma znam ja to. Al bojim se da nekih znanstvenih i stvarnoh pomaka u bas teskim psiho bolestima (sizofrenija, manicna depresij itd) bas i nema, ludilo ako sam u krivu. Ove koje vezujemo samo.za psihijatre (mi, laici), a koje ne mogh hendlat i psiholozi ala gestalt (tu mi jeniskustvo ludilo pozitivno). Otud razlika u percepciji.

[ina33]

I da, ko i riri imam strah of psiho bolesnika ovih koji imaju ove teske bolesti. Mislim...na temelju iskustva, on je utemeljen. Ono, situacije fizivke ugroze.

[Svimbalo]

To je tvoja perspektiva.
Oblikovana tvojim uzasnim iskustvom. No situacija nije tako grozomorna. Mnoge se bolesti drze pod kontrolom, mnoge se izlijece, mnogi oboljeli znacajno poprave kvalitetu zivota. Mnogi se novi lijekovi smisljaju i smislili su se, mnoge su se znanstvene cinjenice pomakle, psihijatri se educiraju i rade s empatijom i voljom. Rezulrata ima.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Ustvari se slažem s tobom, sasa.
Iskustvo koje sam spomenula, odnosi se na jednog psihijatra. Ali on mi je dugo vremena bio jedini doticaj s tom specijalizacijom i nažalost mi je bio u tom razdoblju oblikovao mišljenje.
No, pokazalo se da je zapravo bio iznimka.

[ina33]

Da konkretiziram, stavljanje djeteta na rub balkona na 4. katu, s nogicama preko ograde. Odlazak s djetetom u nepoznato, bez mogucnosti kontakta. Druzenje s narkomanima. Voznja preko 180 i okretanje s djecom na cesti.

[sasa]

Ina stvarno grozno sto si prozivjela!
Tu je zakazao sustav u svakom smislu. Psihijatri su inace duzni aktivirati socijalnu sluzbu ako imaju sumnju na zlostavljanje, zanemarivanje ili ugrozavanje drugih, a osobito djece. Kao uostalom i svi lijecnici.
Ja ne znam o kojem ti periodu pricas, kada se sve to zbivalo, no samo u zadnjih 10ak godina farmakoterapija shizofrenije se popravila, postoje lijekovi daleko njeznijeg profila nuspojava, postoje razvijeni programi rane intervencije (to u Zgu- ne znam kako je u drugim dijelovima). Oboljeli uz pravodobno lijecenje i suradljivost ostvaruju funkcionalan zivot, studiraju etc.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[ina33]

Zadnjih 30 godina, jedan od vecih hrv gradova. Sasa...meni ti zvucis kao pustimo institucije da rade svoj posao :/. U sustavu gdje djecu bacaju s balkona u obitelji koju czzs prati, gdje presudjuju da policajac nije zlostavljao kolegicu, gdje zupan nastavlja obvljati svoj posao a vrsi obiteljsko nasilje, gdje 22-godisnjaci s terencima ubijaju. To je onaj isti sustav gdje sad u st-u herojem proglasavaju ovog koji je upucao one. I koji smo kritizirale na zajkljucanom topicu :/.

[Bubilo Bubich]

Tu je zakazao sustav u svakom smislu. Psihijatri su inace duzni aktivirati socijalnu sluzbu ako imaju sumnju na zlostavljanje, zanemarivanje ili ugrozavanje drugih, a osobito djece. Kao uostalom i svi lijecnici.

Svi liječnici i opća praksa dakle? Ne bi ti smjela reći dakle “ja tu ništa ne mogu”? Ili?
I malo je teška ta linija tko tu koga ugrožava ili zlostavlja ili zanemaruje... ako se osoba ne liječi, čula sam i interpretacije da je obitelj odgovorna. Naravno da je. Ali kako to u praksi sprovesti bez “došla je hitna, zavezala ju i odvezla u pratnji policije”, ako bolesnik odbija liječenje?

I ako je obitelji to jedini način, onda se opet vraćamo na tu stigmu - ima li sto gore nego da susjedi vide kako te hitna i policija odvode pod prisilom?

Znam da zvuči kao da te napadamo kao jedinog predstavnika struke, a nisi u vezi toga ni otvorila temu... ali otvorila si Pandorinu kutiju .

[tangerina]

Zadnjih 30 godina, jedan od vecih hrv gradova. Sasa...meni ti zvucis kao pustimo institucije da rade svoj posao :/. U sustavu gdje djecu bacaju s balkona u obitelji koju czzs prati, gdje presudjuju da policajac nije zlostavljao kolegicu, gdje zupan nastavlja obvljati svoj posao a vrsi obiteljsko nasilje, gdje 22-godisnjaci s terencima ubijaju. To je onaj isti sustav gdje sad u st-u herojem proglasavaju ovog koji je upucao one. I koji smo kritizirale na zajkljucanom topicu :/.

ali to dvoje koegzistira
taj sustav s katastrofalnim primjerima
ali isto tako i uspješni primjeri, ja isto znam brata od mog frenda koji ima shizofreniju i uz farmakoterapiju skroz je funkcionalan, ono, posao, obitelj, situacija ok
sustav, Split

na kraju se dosta svodi i na osobnu odgovornost osobe u sustavu kojoj padneš u ruke

[n.grace]

Ne mislim da je preporuka psihoterapije sama po sebi uvreda. Stvar je u načinu na koji se preporuči. Recimo, ako neka moja prijateljica ima problema u životu i vidim da je zbog toga nesretna, vrlo vjerojatno ne bi smatrala uvredom da joj kažem da bi joj možda koristilo da potraži pomoć u vidu psihologa/psihijatra. Ali ako joj nakon neke njene izjave koja se meni osobno ne sviđa, kažem da se ide liječiti, pa.. logično mi je da sam onda rekla nešto uvredljivo.

htjela sam napisati ovo što je napisala Riri pa ju kvotam

ljudi su u strahu od psihički bolesnih osoba jer ne mogu predvidjeti njihove reakcije

što se tiče lijekova, netko im je više, netko manje sklon. ja osobno sam ih se nagutala od ranog djetinjstva zbog xy streptokoknih upala grla pa sve do odrasle dobi zbog raznoraznih stanja, a danas pokušavam izbjegavati koliko ide. naravno da uzimam ili bih uzela kad je stvarno potrebno, a odnosi se i na anksiolitike i antidepresive.

[ina33]

[QUOTE=sasa;3141550]To je tvoja perspektiva.
Oblikovana tvojim uzasnim iskustvom. No situacija nije tako grozomorna. Mnoge se bolesti drze pod kontrolom, mnoge se izlijece, mnogi oboljeli znacajno poprave kvalitetu zivota. Mnogi se novi lijekovi smisljaju
[QUOTE=Bubilo Bubich;3141569
I ako je obitelji to jedini način, onda se opet vraćamo na tu stigmu - ima li sto gore nego da susjedi vide kako te hitna i policija odvode pod prisilom?
[/QUOTE]

Naravno da ima. A to je kad ti ga vrate nazad u.obitelj s evo, sad je 'dobro'...do sljedece prilike. Pa onda tipa uzme i baci bebu iz kolijekve pa novinari kod psihijatara kako i zasto su procijenili da je dobro.

Sasa, zao mi je sto si sama na.jednoj strani, ali da - otvorila si Pandorinu kutiju.

[emily]

Ljudi bi trebali općenito vodit računa o svome zdravlju, pa mi je tako posve normalno da podjednako paze i na svoje mentalno zdravlje. Da si mogu priuštiti financijski i vremenski, išla bih 1x tjedno na psihoterapiju, smatram da je dobrodošla većini ljudi.

riri je napisala:

Psihoterapija jeste oblik mentalne higijene u nekim društvima, ali ja je ne vidim tako. Daleko od toga da nije potrebna, znam ljude kojima je itekako pomogla. Ali isto kao što ne idemo kod doktora čim zakašljemo (valjda, ja ne idem), pretpostavljam da ne bi trebali ići na terapije čim nam se dogodi problem u životu. Problemi su jednostavno dio života i mislim da bismo trebali prvo dati priliku sebi da se s njima izborimo, a tek onda potražiti pomoć. Tako da evo, da mi terapija treba, išla bih. Barem se nadam da bih shvatila da imam problem i da mi je to potrebno. Ali da bih išla onako redovno, na tjednoj bazi, ne bih.

je li stvarno potrebno ici jednom tjedno (dvaput mjesecno/xy puta godisnje) na razgovor s terapeutom, iako ne postoje neki konkretni problemi, vec cisto da se odrzava mentalna higijena?
moze li razgovor s prijateljicom/nekom bliskom osobom posluziti u tu svrhu tj dostojno zamijeniti razgovor sa strucnjakom?

[ina33]

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

To je tvoja perspektiva.
Oblikovana tvojim uzasnim iskustvom. No situacija nije tako grozomorna. Mnoge se bolesti drze pod kontrolom, mnoge se izlijece, mnogi oboljeli znacajno poprave kvalitetu zivota. Mnogi se novi lijekovi smisljaju i smislili su se, mnoge su se znanstvene cinjenice pomakle, psihijatri se educiraju i rade s empatijom i voljom. Rezulrata ima.


Sent from my iPhone using Tapatalk

ali to dvoje koegzistira
taj sustav s katastrofalnim primjerima
ali isto tako i uspješni primjeri, ja isto znam brata od mog frenda koji ima shizofreniju i uz farmakoterapiju skroz je funkcionalan, ono, posao, obitelj, situacija ok
sustav, Split

na kraju se dosta svodi i na osobnu odgovornost osobe u sustavu kojoj padneš u ruke

Joj, daj boze, ali, znas...iz perspektive psihijatara smo.mozda i mi dobro funkcionirali - osoba je bila u obitelji, imala priv. i bolnicke psihijatre, osla je.ipak u invalidsku al ok sa strane sustava. Samo je bracni partner na tabletama, ostali.su vise-manje ok.Moja je perspektiva druga.

[ina33]

Tako da bi.mi zapravo bila relevantnija, za ocjenu stanja, njena obitelj..Sto je psihijatrima, cini mi se, bilo 'relativno ok', nama je bila katastrofa.

[mitovski]

riri je napisala:


je li stvarno potrebno ici jednom tjedno (dvaput mjesecno/xy puta godisnje) na razgovor s terapeutom, iako ne postoje neki konkretni problemi, vec cisto da se odrzava mentalna higijena?
moze li razgovor s prijateljicom/nekom bliskom osobom posluziti u tu svrhu tj dostojno zamijeniti razgovor sa strucnjakom?

Ovisi o čemu se radi. imaš npr. u životu par problematičnih situacija, zabrinuta si, pričaš s prijateljicom, mužem, bilo kim i to prođe. Imaš par problematičnih situacija, razviješ panični poremećaj, e teško da će ti pomoći razgovor s prijateljicom.

[tangerina]

Joj, daj boze, ali, znas...iz perspektive psihijatara smo.mozda i mi dobro funkcionirali - osoba je bila u obitelji, imala priv. i bolnicke psihijatre, osla je.ipak u invalidsku al ok sa strane sustava. Samo je bracni partner na tabletama, ostali.su vise-manje ok.Moja je perspektiva druga.

kužim, ali moje "dobro" ne dolazi od perspektive psihijatra nego brata, pa se nadam da je stvarno

emily, odlazak psihoterapeutu ne bi trebao biti zamjena odlasku prijateljima
iako su mi se neke kolegice u školama znale žalit da ih mlađe generacije znaju koristit upravo za to, malo su pretjerale sa predstavljanjem "ja sam vaš prijatelj"
terapeut bi trebao biti tu za neke teškoće koje su malo dublje ili trajnije nego što ih može izliječiti jedna ćakula sa prijateljicom

[Bubilo Bubich]

riri je napisala:


je li stvarno potrebno ici jednom tjedno (dvaput mjesecno/xy puta godisnje) na razgovor s terapeutom, iako ne postoje neki konkretni problemi, vec cisto da se odrzava mentalna higijena?
moze li razgovor s prijateljicom/nekom bliskom osobom posluziti u tu svrhu tj dostojno zamijeniti razgovor sa strucnjakom?

Jooooj! Meni je to (na osnovu jednog jedinog iskustva) milion puta bolje!!!!
Terapeut samo sluša tebe i tebe. Sluša te, i čuje te. Ne priča ti o svojim problemima. Ne banalizira “ma nemoj brinuti”. Ne uspoređuje tvoj problem sa svojim ili problemima babe Mande.
Tako je predivno da ti ne mogu opisati .
Prijateljice su prebliske, subjektivne... terapeut zna upiknut bas prstom u pekmez.
To znam jer i privatno znam neke, oni uvijek od prve skuze sto ti zapravo govoriš .
Mislim, to govorim ja koja (valjda) nemam ozbiljnih psihičkim problema, nego sam otišla u jednom trenutku jer nisam znala spojiti kraj s krajem.

[Riri92]

I malo je teška ta linija tko tu koga ugrožava ili zlostavlja ili zanemaruje... ako se osoba ne liječi, čula sam i interpretacije da je obitelj odgovorna. Naravno da je. Ali kako to u praksi sprovesti bez “došla je hitna, zavezala ju i odvezla u pratnji policije”, ako bolesnik odbija liječenje?

I ako je obitelji to jedini način, onda se opet vraćamo na tu stigmu - ima li sto gore nego da susjedi vide kako te hitna i policija odvode pod prisilom?

Ali ni taj način ne može uvijek funkcionirati, sve da potpuno ostavimo i stigmu i susjede sa strane.

Ne uključuje svaka psihička bolest ozbiljno ugrožavanje svog ili tuđeg života. Jasno je da bi vjerojatno svi pozvali hitnu i policiju da nađemo bolesnu osobu kako si pokušava oduzeti život, pretpostavljam. Ali što je sa lakšim slučajevima?

Što se može napraviti, recimo, ako si dijete čiji roditelj je toliko bolestan da te zaključa u sobu na cijeli vikend zbog loše ocjene? Nisi životno ugroženo dijete, dao ti je jesti i piti i ići na wc. Ali si itekako izmaltretirano dijete. I što onda? Samim time što si dijete ne možeš baš puno. Možeš zvati plave i hrabre telefone. Možda čak tog roditelja i odvedu. Ali da, ajd ti onda preživi kad se vrati, riskantno.

Ja iskreno ne vjerujem toliko u sustav koji odvodi bolesnike zbog takvih situacija. Svi vjerojatno znamo i za teže slučajeve maltretiranja u kojima se apsolutno ništa nije dogodilo niti je sustav reagirao. Pa čitamo o tome svaki dan, nije nam nepoznato.

Možda sam u krivu, možda postoji cijela procedura koja se može pokrenuti u sličnim situacijama, ali ako imamo i ubojice na slobodi.. Nekako sumnjam.

[Riri92]

Evo Ina je napisala isto dok ja natipkam svoje kilometarske postove.

[mitovski]

Jooooj! Meni je to (na osnovu jednog jedinog iskustva) milion puta bolje!!!!
Terapeut samo sluša tebe i tebe. Sluša te, i čuje te. Ne priča ti o svojim problemima. Ne banalizira “ma nemoj brinuti”. Ne uspoređuje tvoj problem sa svojim ili problemima babe Mande.
Tako je predivno da ti ne mogu opisati .
Prijateljice su prebliske, subjektivne... terapeut zna upiknut bas prstom u pekmez.
To znam jer i privatno znam neke, oni uvijek od prve skuze sto ti zapravo govoriš .
Mislim, to govorim ja koja (valjda) nemam ozbiljnih psihičkim problema, nego sam otišla u jednom trenutku jer nisam znala spojiti kraj s krajem.

Ovakvo iskustvo imam i ja. Nisu bili ozbiljni problemi, ali se svega skupilo pa sam pucala po šavovima.
Pričam ja i pričam i psihoterapeutica mi nakon sve te priče postavi jedno pitanje i ono kao da mi se sve razjasnilo. Zapravo, znaš to i sam ali jednostavno nisi dovoljno dobro da sam do toga dođeš.

[Bubilo Bubich]

Baš to, ona zna THE question!

[ina33]

Sasa, ako brat s njim zivi - to mi je relevntno i vjerujem i tjesi me za slucaj pojave bolesti kod potomaka. Mislim...u zaru tragikomedije su djeca jedno drugome bila obecala da ce se jedno drugo koknut, ako se kasnije u zivotu tako razbole.. Ako brat ne zivi u istom kucanstvu, zadrzavam odmak.

[čokolada]

Ja imam iskustvo iz mlađih dana kad mi je bliska osoba oboljela u ratu, nula pomoći, "a rat je, moja gospođa, svi su ludi". Kad je eskaliralo, bilo je već prekasno.
Drugo iskustvo je friškije, također posljedica rata, osoba "prolupala", nekakva manija proganjanja, grozno maltretiranje cijele šire obitelji, ne želi liječniku, ne prihvaća bolest, višegodišnja katastrofa. Savjet: izazovite incident i hospitalizirajte. Kad je zbog neke bolesti ta osoba završila u bolnici, "na prevaru" ju je obradio psihijatar - zaključak: krasna osoba, ljubazna, mila, ne vidim problem, jedino puno priča, ali takvi su svi stariji ljudi...Eto. Psihijatar.
Pa se priča nastavila sve do smrti. Posljedice istrpili svi iz obitelji.

[Lili75]

Draga ina33, svimbi, mitovski, jako mi je žao da ste sve to prošli, to je zaista stravično.
ina33 tvoja priča me baš jako potresla i posve razumiejm da nemaš povjerenja u sustav s obzirom čemu si bila izložena desetljećima.
Iz tog razloga sam ja napisala da idem isključivo kod dr. na preporuku i ako mi ulijeva povjerenje ta osoba, nažalost kod vas je psihijatar očito neadekvatno postupao.
Ovo što je tang dolje napisala, a to je zapravo grozno i pokazatelj da sustav nije postavljen onako kako treba.

na kraju se dosta svodi i na osobnu odgovornost osobe u sustavu kojoj padneš u ruke

Baš to, ona zna THE question!

o da, neko vrlo jednostavno i očito pitanje sjećam se par puta su mi tako prepričavale prijateljice koje su išle na psihoterapeutu. i ostaneš paf...voila, to je to!

[n.grace]

Ja imam iskustvo iz mlađih dana kad mi je bliska osoba oboljela u ratu, nula pomoći, "a rat je, moja gospođa, svi su ludi". Kad je eskaliralo, bilo je već prekasno.
Drugo iskustvo je friškije, također posljedica rata, osoba "prolupala", nekakva manija proganjanja, grozno maltretiranje cijele šire obitelji, ne želi liječniku, ne prihvaća bolest, višegodišnja katastrofa. Savjet: izazovite incident i hospitalizirajte. Kad je zbog neke bolesti ta osoba završila u bolnici, "na prevaru" ju je obradio psihijatar - zaključak: krasna osoba, ljubazna, mila, ne vidim problem, jedino puno priča, ali takvi su svi stariji ljudi...Eto. Psihijatar.
Pa se priča nastavila sve do smrti. Posljedice istrpili svi iz obitelji.

prije par tjedana sam razgovarala s jednom osobom koja ne može funkcionirati zbog člana obitelji koji redovito posjećuje psihijatra i isto tako redovito uzima terapiju koja nema učinka. psihijatar stalno propisuje istu terapiju bez namjere da ju mijenja. preporučila sam mu da potraže drugo mišljenje, dalje ne znam što se događalo.

[sasa]

Puno se napisalo. Ponoviti cu jos jednom da mi je zao zbog teskih iskustava i vjerovatno se u svakom takvom moze naci mana i minus sustava i pojedinca. Ja apsolutno vidim mane sustava- ne mislim da je idealan i da je dovoljno samo mu se prepustiti. No unatoc tome, vazno je i vidjeti da su neke te situacije ocajne i grozne i da se odgovornost za rijesavanje ne moze prebaciti na psihijatra- npr prisilna hospitalizacija je definirana u zakonu- psihijatar ne moze hospitalizirati, drzati, lijeciti ljude jer su teski za suzivot. Inace da, ako su jasna ugrozavanja lijecnik treba prijaviti dalje, svako saznanje o zlostavljanju.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[sasa]

A naravno da ima boljih i losijih psihijatara. Kao i kirurga. I slasticara. I ucitelja.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Kaae]

Psihoterapija i psihofarmaci su prvi i glavni razlog (ako zanemarimo cinjenicu da smo oboje imali najbolju mogucu namjeru, sto je super, ali samo po sebi nedovoljno) sto smo muz i ja jos uvijek zajedno i rjesavamo tekuce probleme.

Na svu srecu, zivimo u okruzenju gdje je psihoterapija rasirena pojava i gdje se psihofarmaci propisuju bez stigme i gdje mozes, bez problema na poslu, u skoli ili bilo gdje drugdje, reci da uzimas lijek iz bilo kojeg spektra -- antibiotik, SSRI, beta blokator, sto god. Mislim da znam vise ljudi koji uzimaju lijek za neki poremecaj iz "stigmaticnog" spektra nego onih koji ga nisu uzeli nikad u zivotu. Nisu dostupni bez recepta i uopce nemam osjecaj da ih se prepisuje bez ikakvog razloga.

PTSD i postporodjajna depresija su normalne pojave, lijece se cim se identificiraju. Na srecu, sve vise i vise lijecnika je educirano za rano prepoznavanje znakova PPD-a i sve manje i manje se rodilja se salje doma s "dijagnozom" hormonalne nestabilnosti i umora zbog porodjaja. Ljudi koji idu na psihoterapiju su ljudi poput mene, vas, onih tamo ili ovih tu, sjede pored mene na poslu, cuvaju mi dijete u vrticu ili popravljaju auto. Nisu zbog toga proglaseni nesposobnima za rad, niti su nestabilni i nesposobni. Niti skrivaju, recimo, terapiju od 200mg setralina na dan, koja im pomaze da zadrze ulogu supruga, direktora, prodavaca i opcenito osobe funkcionalne u drustvu. Postoje naravno i bolesti iz psihickog spektra koje onemogucavaju uspjesno funkcioniranje u svakodnevnom zivotu, ali rekla bih da ih je puno, puno manje od ovih drugih, koje se bezrazlozno tretira drugacije od dijabetesa, povisenog tlaka ili migrene.

Bliska prijateljica ide na terapiju kod istog psihologa kao i moj muz. On ide iz jednog razloga, ona iz drugog, a oboje imaju PTSD odredjene vrste. Ona je terapeut (socijalni radnik, a socijalni radnici ovdje, uz dodatnu certifikaciju, postaju terapeuti) i profesor na faksu po zanimanju. Moj muz je, u krajnjem slucaju, uspjesan poslovni covjek, projekt manager, s fizickim invaliditetom i teskim PTSD-om. I otac dvoje djece. Bivsi ima schizofreniju; on je povremeno nesposoban za samostalan zivot, na primjer, ali to je djelomicno zbog lose podrske (od obitelji, drustva, a i samog zdravstva).

Svakako nisu sve osobe s pshickim bolestima nesposobne za zivot, naprotiv.

[Bubilo Bubich]

vazno je i vidjeti da su neke te situacije ocajne i grozne i da se odgovornost za rijesavanje ne moze prebaciti na psihijatra- npr prisilna hospitalizacija je definirana u zakonu- psihijatar ne moze hospitalizirati, drzati, lijeciti ljude jer su teski za suzivot.

Ok, stoji, nije odgovornost psihijatra. Ali ti ljudi su teški za suživot jer se ne liječe. I nije problem u tome što su oni teški, nego u tome što se ne liječe pa sve i za njih i za obitelj postaje sve gore i gore. I tu je ta nekakva rupa između obitelji koja ništa ne može, i sustava koji ništa ne može.

A to što se pacijenti ne liječi ima jako puno veze sa samom bolešću, ja mislim da ne možemo reći da je ključni problem stigmatizacija. Ona je samo jedan od problema.

I zbilja ne vidim što mi kao društvo možemo napraviti u vezi te rupe gdje se pojedinac ne želi liječiti, a nitko drugi tu ništa ne može, a obitelj ipak na kraju ima odgovornost. Ne možemo ih kao u nekim društvima, ostaviti u šumi u planini da umru.
Ne možeš zapravo ništa.

[sasa]

Pa ja mislim da ne postoji univerzalno rijesenje. Ali da edukacijom, umanjenjem stigme, ohrabrivanjem obitelji, razvojem potpornih socijalnih programa za oboljele i obitelji bi ipak bilo bolje i lakse. Kao s alkoholizmom- ne mozemo sprijeciti sav alkoholizam i uvijek ce biti uzasnih, kronicnih i razarajucih slucajeva, ali mozemo napraviti nesto i edukacijom, prevencijom, dnevnim bolnicama, drustvima anonimnih alkoholicara- cijelo drustvo moze u tome sudjelovati. Dok se oboljeli skriva u podrumu, kako je slikovito rekla Svimbalo, ne dogadja se nista.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[ina33]

I zbilja ne vidim što mi kao društvo možemo napraviti u vezi te rupe gdje se pojedinac ne želi liječiti, a nitko drugi tu ništa ne može, a obitelj ipak na kraju ima odgovornost. Ne možemo ih kao u nekim društvima, ostaviti u šumi u planini da umru.
Ne možeš zapravo ništa.

X. I zašto bi zapravo obitelj imala odgovornost? Ako su sve bolesti iste, ono baš sve je isto - visoki tlak, dijabetes i psihičke bolest, vuku li doktori i sustav obitelj i tu za odgovnornost? Lako se to riješi - ljudi se rastave. Ali, ljudi imaju emocije pa to u pravilu ne čine. I čija je onda odgovornost? Obitelj je žrtva. I obitelj prva ima problem. Kad dođe do usmrćivanja drugih kao u Splitu, onda se to širi na dalje (onda više ljudi ima problem).

[Kaae]

no iz svakodnevnog rada mislim da je stigma i strah i predrasuda prevladavajuci motiv za ne uzimanje terapije.

S ovim se u potpunosti slazem. Ne iz svakodnevnog rada, vec iz 10+ godina zivota u okruzenju gdje je psihicka bolest samo jedna u nizu bolesti. Ok, mogu reci da je i iz relativno svakodnevnog (volonterskog) rada, s obzirom da sam svakodnevno u kontaktu s roditeljima beba i male djece (kroz podrsku dojenju) koji cesto uzimaju psihofarmake iz raznoraznih razloga.

[ina33]

A to što se pacijenti ne liječi ima jako puno veze sa samom bolešću, ja mislim da ne možemo reći da je ključni problem stigmatizacija. Ona je samo jedan od problema.

Točno.

[sasa]

Ne znam kako tocno mislis Ina? Da je tvoj clan obitelji umirao od nekih groznog karcinoma opet bi bio odgovornost svoje obitelji. Ne razumijem kako su vas tocno doktori vukli za odgovornost. Tj ako je ta osoba clan vase obitelji, a lijecnici su napravili sto su mogli, onda sto dalje? Ti si dala fragmente svoje price- i ja mislim da je bilo elemenata za ukljucivanje socijalne sluzbe i procjenu poslovne sposobnosti, zasto to nije ucinjeno i ciji je to propust ne znam.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[ina33]

nekakva manija proganjanja, grozno maltretiranje cijele šire obitelji, ne želi liječniku, ne prihvaća bolest, višegodišnja katastrofa. Savjet: izazovite incident i hospitalizirajte. Kad je zbog neke bolesti ta osoba završila u bolnici, "na prevaru" ju je obradio psihijatar - zaključak: krasna osoba, ljubazna, mila, ne vidim problem, jedino puno priča, ali takvi su svi stariji ljudi...Eto. Psihijatar.
Pa se priča nastavila sve do smrti. Posljedice istrpili svi iz obitelji.

Evo... puno sličnosti, s tim da je puno ranije "slomljena" i natjerana na liječenje. Kad sam je vidjela mrtvu, koje olakšanje i nježnost - konačno je doživjela mir, kao da je bolest ošla i vidim nju kakva je bila prije bolesti. Naravno da to racionaliziram, ali tako mi je lakše.

[ina33]

Ne znam kako tocno mislis Ina? Da je tvoj clan obitelji umirao od nekih groznog karcinoma opet bi bio odgovornost svoje obitelji. Ne razumijem kako su vas tocno doktori vukli za odgovornost. Tj ako je ta osoba clan vase obitelji, a lijecnici su napravili sto su mogli, onda sto dalje? Ti si dala fragmente svoje price- i ja mislim da je bilo elemenata za ukljucivanje socijalne sluzbe i procjenu poslovne sposobnosti, zasto to nije ucinjeno i ciji je to propust ne znam.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Nisu nas vukli, krivo sam se izrazila, a normalno da ću davat samo fragmente na javnom forumu. Otpustili su je doma sa psiho odjela bolnice s kateterom u uretri i sa sondom u nosu i relativno nepokretnom od teške depresije npr. Doduše, maksimalno su je držali koliko su mogli, nastojeći nam izaći u susret.

[ina33]

A bila je ušla bez svega toga, ali u na drugi način teškom stanju...