Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

[casa]

Nisam sve čitala, jer mi je tema prezanimljiva i osobna.
Išla sam na psihoterapiju kod krasne gospođe koja mi je pomogla da si pomognem. Nisam ništa pila, ali da mi je propisala bila bih jer moj dosadašnji uvid jest da oni koji su uistinu funkcionalni piju kad im se kaže da piju. Možda je površan, ali dalje od toga nakon 27 godina bliskog kontakta s teže psihički oboljelim nisam uspjela doći. Razina motivacije za ozdravljenjem mi je obrnuto proporcionalna razini oboljenja.
Inače, stav pojedinaca mi zna biti zastrašujući. Jedan me ravnatelj koji je iz privatnih kanala znao za bolest majke pitao hoću li moći raditi s djecom... Većina sažalijeva oboljele i rodbinu s nekog vlastitog samoispravnog položaja zdrave osobe. Takvu vrstu sažalijeva ju ne vidim u karcinomu, ali vidim kod ovisnosti. Dio ljudi ima i nekakav normalan stav prihvaćanja, s u nekom postotku dozom strahopoštovanja prema okolini oboljelog koja se s tim nosi te pritom ne prima socijalnu pomoć i ne maltretira bolesnika.
I da, dobiti opomenu jer si nekog pozvao na psihoterapiju (iako nemam pojma na kojoj se to temi i čime izazvano ponudilo) mi je prešutno se složiti s time da je psihoterapija u kartonu znak manjkavosti pacijenta. To mi je potpuno neprihvatljivo. To mi je za opomenu.
A sad idem čitati...

[casa]

I dodala bih NAJVAŽNIJE i molim Sasu da kad bude u prilici pomogne promijeniti sustav i praksu: zvati svu djecu psihički oboljelih na psihoterapiju, kao što cijepimo djecu ovisno o alergijama.
I naravno i među psihijatrima kao i u drugim strukama ima morona. Nisu većina, ali većina ima problem manjka uvida u svakodnevni život. Slala bih ljude na specijalizaciji da moraju skupiti 200 sati boravka u obitelji oboljelog. Ili više.
I ako ide taj neki projekt i može se prijaviti, molim Sasu da mi pošalje pp.

[Kaae]

Ne samo djecu psihicki oboljelih, vec i djecu koja opcenito imaju bolest u obitelji.

Odnosno, psiholozi, psihijatri, skolski psiholozi (tu su u prici i socijalni radnici, ali mislim da to nije tako u HR)... svi bi trebali biti sastavni dio zdravstvene skrbi svake osobe, od rodjenja nadalje. Naravno da ne treba svaka osoba rutinski na obradu, kao sto ne ide niti na obradu kod drugih specijalista, ali stvarno bi bilo vazno prihvacanje cinjenice da je posjet pedijatru, gastroenterologu i psihijatru jednaka cast i hvala, kao i jednaka "sramota", odnosno da problemi iz mentalnog spektra nisu nista drugaciji od artritisa koljena, visokog kolesterola, uraslog nokta ili upale slijepog crijeva, koja dodje brzo i niotkuda i zahtijeva hitnu lijecnicku pomoc.

[casa]

Oprosti, ali duboko vjerujem da su djeca psihički bolesnih ispred svih ostalih kategorija.
Htjela sam još napisati da se iskreno divim ljudima koji u hrvatskim psihijatrijama savjesno rade svoj posao. I nadam se da će uskoro czss imati ovlasti uvida u kartone i obrnuto. Ono, da će ta socijalna inkluzije zaživio na razini da za prijavu zbog nasilja u obitelji djelatnik czss odmah dobije i karton bolesnika. Ne da zove na razgovor bez da zna da se netko liječi samo 23 godine u glavnom gradu. Tu na selu se tome ne nadam još bar dvadeset godina.

[casa]

I sasa ima pravo. Psihofarmatici su stvarno napredovali u slučaju shizofrenije, samo i dalje ne uspijevaju obrisati bolest. Možda i bolje, jer bolesni često ne bi ni imali osobnost bez nje.

[Kaae]

Oprosti, ali duboko vjerujem da su djeca psihički bolesnih ispred svih ostalih kategorija.

Ako mislis na potencijalnu nasljednost, naravno. No ako je rijec "samo" o kompleksnoj, nepovoljnoj situaciji i okruzenju, onda bi sva djeca trebala imati jednak prioritet. Zivjeti s kronicno bolesnim clanom obitelji ostavlja posljedice na obitelj (pogotovo djecu) neovisno o dijagnozi.

[Bubilo Bubich]

Caso, kućo, nedostajala si mi! Samo sam te došla pozdraviti .

[casa]

Hvala bubilo! Ne znam kako mi je promakla ova tema, a škicnem forum tu i tamo, ali nekako me život melje pa manje pišem.

[Bubilo Bubich]

Žao mi je to čuti. Nadam se da će brzo proći.
(Iako, kad malo bolje razmislim, sve nas melje ovih dana i mjeseci )
A ja obrnuto, kad me melje, ne mogu spavati, pa sam onda i više ovdje, a i ovdje mi je uvijek opušteno.

[AmaranthQuinoia]

Jednom sam zbog prevelikog stresa išla kod psihijatra i bila sam jako razočarana. Očekivala sam razgovor u kojem će ona nekim svojim metodama razriješiti ili barem rasvijetliti moj problem, dati mi smjernice za neke mentalne vježbe, ponašanja, što god, ali ništa od toga se nije dogodilo. Na kraju nekog površnog razgovora ( a meni se nije problem otvoriti i pričati o tome što me muči),predložila mi je anksiolitik koji nisam uzela nikad. Ne zbog stigme, nego zbog toga jer mislim da je površno odrađen posao i da se često oslanjanju na tablete (kao što se površni doktori oslanjaju na antibiotike). Vjerujem da se i depresija i anksioznost mogu (ako su blažeg oblika) riješiti bez upotrebe lijekova, ali tu treba i dobra stručna osoba. Nekako ne vjerujem da se ljudi boje stigme. Mislim da onaj koji se boji stigme nikad niti ne ode do psihijatra ili psihoterapeuta. A dilanje lijekova kreće već od dr-a opće prakse. Moja bivša doktorica opće prakse me doslovno0 nagovarala da će mi ona pripisati antidepresiv i anksiolitik, što nikako nisam htjela. Tako da moguće da i dokori opće prakse moguće stopiraju odlazak na neku psihoterapiju čim mogu uvaliti neki lijek (kako uopće mogu oni pripisivati to, nije mi jasno:/)

[Bubilo Bubich]

Jesi možda razmišljala da umjesto psihijatru pokušaš sa psihologom/psihoterapijom? Možda je to nešto što bi bolje odgovaralo tvojim problemima?

[jelena.O]

Psihijatar ordinira lijekom
Psiholog razgovorom

[sasa]

Kad se nakon cijele ove teme dodje do ovakvog krajnjeg zakljucka, jedino sto covjek moze zakljuciti jest da je dzabe krecio

[Vrijeska]

opća slika u društvu je da se nakon posjeta psihijatru produži u ljekarnu ...

na psihijatrima je da mijenjaju tu sliku o metodama kojima se služe za pomoć i liječenje pacijenata

[sasa]

Pa evo zato i kazem dzabe se krecilo. Na ovoj temi sam dala sve od sebe da ljudima priblizim kako sustav izgleda, koje su mu dobre i lose strane, sto je stigma i kako se manifestira. Na kraju se upravo jedna stetna i stigmatizirajuca predrasuda- da psihijatri ne rade psihoterapiju- ponovila kao zakljucak.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[summer]

sasa, evo meni npr. uopce nije zakljucak, nego samo necije iskustvo

[sasa]

Ma u pravu si Summer. Referirala sam se na Jelenu O, no zapravo bespotrebno.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[n.grace]

sasa, evo meni npr. uopce nije zakljucak, nego samo necije iskustvo

i meni
iako od desetak ljudi koje znam a koji idu na psihoterapiju, svi su na lijekovima
unatoč tome ne zaključujem da je to pravilo

[AmaranthQuinoia]

Nije predrasuda, nego moje vlastito iskustvo. Voljela bih da je bilo drugačije, ali nije.

[AmaranthQuinoia]

Jesi možda razmišljala da umjesto psihijatru pokušaš sa psihologom/psihoterapijom? Možda je to nešto što bi bolje odgovaralo tvojim problemima?

Da, na kraju sam išla privatno kod psihoterapeuta par puta.

[mitovski]

Pa evo zato i kazem dzabe se krecilo. Na ovoj temi sam dala sve od sebe da ljudima priblizim kako sustav izgleda, koje su mu dobre i lose strane, sto je stigma i kako se manifestira. Na kraju se upravo jedna stetna i stigmatizirajuca predrasuda- da psihijatri ne rade psihoterapiju- ponovila kao zakljucak.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Kako sam i gore na temi pisala. Nekoliko vrlo bliskih osoba je trebalo pomoć psihijatra, psihologa, psihoterapeuta. Dvoje njih je kod psihijatra (preko HZZO-a) bila ponuđena psihoterapija i to je zapravo bio razgovor tipa kako ste, što se događa, kako je na poslu itd. Psihoterapiju u punom smislu riječi su dobili tek kod psihologa i psihoterapeuta i to su na žalost morali platiti.

Neke poremećaje i stanja prvo treba stabilizirati lijekovima da bi se moglo pristupiti psihoterapiji. U našem društvu je sasvim normalno da npr. kad slomiš nogu prvo dobiješ gips, a kad ga skineš ideš na fizioterapiju, na žalost kad se radi o mentalnom zdravlju nije tako.

[Kosjenka]

Kad se nakon cijele ove teme dodje do ovakvog krajnjeg zakljucka, jedino sto covjek moze zakljuciti jest da je dzabe krecio

bas.
Unazad godinu dana kako mi se svašta nešto nadogađalo jednom sam usput, valjda kada sam došla po doznake, sam rekla LOM da mi nije dobro i da bi voljela s nekim popričati odgovorila mi je da šta će mi to te mi dala mi neke antidepresive i pojačala već uvedene diazepame.
No ipak sam sama iskopala čovjeka (psihijatra) koji mi je taj tren pomogao, na uputnicu i to u mojom maloj selendri. Da i dogovorili smo se da nema potrebe za nikakvom terapijom u vidu tableta.

[Angie75]

Pa evo zato i kazem dzabe se krecilo. Na ovoj temi sam dala sve od sebe da ljudima priblizim kako sustav izgleda, koje su mu dobre i lose strane, sto je stigma i kako se manifestira. Na kraju se upravo jedna stetna i stigmatizirajuca predrasuda- da psihijatri ne rade psihoterapiju- ponovila kao zakljucak.

Tako je meni u poslu već godinama, jako frustrirajuće

možda ću na kraju trebati tvoju pomoć

[Peterlin]

Pa tako je u svakoj struci. Kad kaže čovjek da je inženjer elektrotehnike, prvo će ga ljudi pitati zna li popraviti televizor, iako je čovjek možda specijalist za elektrane... eh....

Natrag na temu: što se tiče psihoterapije, moja iskustva i iskustva obitelji su pozitivna. Psihoterapija člana obitelji na uputnicu u DZ Siget (nakon smrti voljene osobe) bila je bez lijekova i zadovoljavajuća.
Osim toga imam dobra vlastita iskustva i sa obiteljskim psihijatrom-psihoterapeutom uz plaćanje, psihologom uz plaćanje i psihologom-psihoterapeutom na uputnicu (Suvag, dijete). Sve je to bilo bez lijekova, ali da mi je netko od njih preporučio lijekove uz prihvatljive argumente, prihvatila bih. To je također dio terapije i ne smije se uzimati zdravo za gotovo da su lijekovi loši, a razgovor dobar. Ne bi to bila posebna struka, odnosno više njih, da se može prelomiti preko koljena, a naš mentalitet je takav da sve što je izvan kruga naših očekivanja smatramo lošim. Ufff...

[Kaae]

Zbog cega, zapravo, postoji stigma oko psihihofarmaka?

Antibiotik, antireumatik, antipiretik... lijepo uzmemo kad nam treba, cesto i bez pregleda i direktne lijecnicke preporuke. Pa nije sramota uzeti nesto sto pomaze i mentalnom zdravlju.

[Kaae]

Cisto sumnjam da se uspjesnost u karijeri psihijatra mjeri "rijesenim" slucajevima bez upotrebe psihofarmaka, a za svaki propisani lijek, oduzmu bodovi. (Ili se dobiju bodovi za prepisivanje lijeka jer ih kontrolira farma. Ili neka pedeseta nebuloza.)

[Riri92]

Zbog cega, zapravo, postoji stigma oko psihihofarmaka?

Antibiotik, antireumatik, antipiretik... lijepo uzmemo kad nam treba, cesto i bez pregleda i direktne lijecnicke preporuke. Pa nije sramota uzeti nesto sto pomaze i mentalnom zdravlju.

Mogu govoriti samo u svoje ime - osobno, bojim se tih lijekova.
Kad sam prvi put pisala na ovoj temi, nisam imala iskustva sa psihoterapijom. Sad ga imam zbog postporođajne depresije. Na prvom susretu sam valjda odmah s vrata pitala jel možemo to riješiti bez tableta. Dogovorile smo se da ćemo pokušati i tako je i bilo, nisam ih pila i ne pijem ih, a sad sam već skoro pa super.

Ne mislim da su lijekovi loši i da na svakog djeluju tako kako ja imam osjećaj (ili predrasudu) da će djelovati. Jednostavno me bilo strah da će me me uljuljati u neko stanje u kojem ću biti bezosjećajno smirena. I bojala sam se da ću u tom stanju propustiti prve mjesece ili godinu svog djeteta. To nikako nisam htjela. Strah mi je došao od toga što sam u prvoj trudnoći uzimala Normabel kao dio terapije zbog prijevremenih kontrakcija i vidjela sam koliki utjecaj ima na mene, pa sam se bojala da će mi htjeti dati nešto jače i da ću to razdoblje provesti u stanju u kojem nisam htjela biti.

Nije sramota uzeti nijedan lijek i važno je samo da pomogne, ali eto oko toga su se vrtili moji strahovi. Naravno da je situacija bila drugačija i da je kod mene situacija bila teža i da su lijekovi bili nužni da bih uzela i to. Cilj je bio izlječenje, ali drago mi je da je prihijatrica uzela u obzir i moje strahove i želje i da mi niti jednom nije sugerirala lijekove, tako da je moje iskustvo sa psihoterapijom svakako pozitivno.

[Lili75]

Riri, bas mi je drago zbog tebe

Samo treba naletit na dobrog psihijatra/psihologa/psihoterapeuta, a to je lutrija kao i u svemu.

No zato se moze otici drugome/drugoj, dok se s njim/njom ne klikne. Taj klik je rekla bih jako važan.

Imam jako puno prijatelja te struke koji rade bilo privatno, bilo u javnom zdravstvu, pa znam za svakakve priče.

[Bubilo Bubich]

Zbog cega, zapravo, postoji stigma oko psihihofarmaka?

Antibiotik, antireumatik, antipiretik... lijepo uzmemo kad nam treba, cesto i bez pregleda i direktne lijecnicke preporuke. Pa nije sramota uzeti nesto sto pomaze i mentalnom zdravlju.

Na tragu ovog što Riri opisuje... isto sam čula tumačenja / pojašnjenja - ljudi se boje kako taj lijek djeluje na njih, da to nisu “više” oni, da nemaju kontrolu nad samim sobom...

Moj komentar bi bio da ni ovako nemaju kontrolu nad samim sobom, nego ju bolest (psihičke poteškoće, problemi...) ima. I da ni to nisu “oni sami”, nego ono što im bolest/problemi čine.

Lupetam vjerojatno bez takta ... ali te vrste lijekova djeluju na sasvim “drugi” dio čovjeka nego neki antibiotik ili nešto protiv bolova, zar ne? Valjda je u ljudskoj prirodi da se ne želiš olako dobrovoljno tome prepustiti. Radije ćeš posegnuti za alkoholom ili lakih drogama možda .

[Lili75]

S tim da ima dijagnoza koje ne idu bez lijekova. Imam 2 prijateljice s bipolarnim, one moraju bit na lijekovima da bi koliko toliko normalno funkcionirale.
Kod njih se radi o kemijskoj neravnoteži u mozgu i nema razgovora koji to može riješiti. Nažalost.

[Kaae]

Lupetam vjerojatno bez takta ... ali te vrste lijekova djeluju na sasvim “drugi” dio čovjeka nego neki antibiotik ili nešto protiv bolova, zar ne? Valjda je u ljudskoj prirodi da se ne želiš olako dobrovoljno tome prepustiti. Radije ćeš posegnuti za alkoholom ili lakih drogama možda .

Jasno mi je, iz prve ruke, opcenito propitkivanje lijekova. Imam uzasan strah od povracanja (ono, textbook emetofobija), tako da bih mogla pisati traktate o suludim pitanjima koje imam svaki put kad moram uzeti nesto gdje pise da bi mucnina mogla biti jedna od nuspojava. A to, naravno, pise na svemu, od vitamina do hormona.

Ali bas kod psihofarmaka se jako, jako cesto cuju komentari tipa "isusebozecovjece, otisao sam psihijatru i preporucio je lijek" kao da im je maltene tim cinom oduzeta pravna sposobnost odlucivanja i zalijepljena neka nova zuta zvijezda, ali ovaj put na celo.

Tu kod mene jako puno zena odlazi lijecniku (moze i opcoj praksi ili ginekologu) nakon poroda i nekima se propisuje samo lijek za postporodjajnu depresiju (pa recimo idu s malim vremenskim odmakom), neke uopce ne dobiju lijek, a redovno idu na razgovore s terapeutom. Neke piju lijekove i idu na terapiju. Isto tako i nakon traumaticnih dogadjaja, na primjer. Ili zbog neke druge dijagnoze. I ne vrednuje se lijecnik, ili pristup problemu/bolesti/dijagnozi/situaciji/poremecaju/cemu god prema tome je li ordiniran lijek ili nije.

[Kaae]

Zapravo je bas ovaj Normabel iz Ririne price odlican primjer kako je isti lijek ok zbog svojeg opustajuceg djelovanja (na misice), ali nije ok ako je propisan samo i iskljucivo zbog reguliranja neke mentalne bolesti ili poremecaja. A isti lijek. (Koji se recimo kod nas, ni pod razno, ne bi dao trudnici zbog mogucih nuspojava... ali bi se lijek slicnog djelovanja bez problema dao rodilji koja doji kako bi mogla bolje funkcionirati u svakodnevnom zivotu, dok u HR nikako da prihvate tu praksu.)

Naravno da je super sto je Riri uspjela rijesiti problem bez lijekova jer je opcenito super kad bolesti i stanja prodju bez njih. Moje sin ide terapeutu i ne uzima terapiju, ali njegova vrsnjakinja, kcer moje prijateljice, uzima terapiju i ide terapeutu. Oboje imaju osam godina i neki od razloga za terapiju su isti.

[Riri92]

Zapravo je bas ovaj Normabel iz Ririne price odlican primjer kako je isti lijek ok zbog svojeg opustajuceg djelovanja (na misice), ali nije ok ako je propisan samo i iskljucivo zbog reguliranja neke mentalne bolesti ili poremecaja. A isti lijek. (Koji se recimo kod nas, ni pod razno, ne bi dao trudnici zbog mogucih nuspojava... ali bi se lijek slicnog djelovanja bez problema dao rodilji koja doji kako bi mogla bolje funkcionirati u svakodnevnom zivotu, dok u HR nikako da prihvate tu praksu.)

Razumijem, ali tu se radilo o mom dojmu rješivosti problema, jako pojednostavljeno rečeno.

Kad su mi počeli problemi u trudnoći, nisam ni razmišljala o mogućnostima za drugačiji pristup, nego sam objeručke prihvatila svu dostupnu terapiju koja može djelovati na pozitivan ishod. Pročitala sam ja sve o nuspojavama jer to uvijek napravim, za svaki lijek.. Pročitala sam i da se u nekim naprednijim dijelovima svijeta to drugačije rješava, ali dok ležim u beogradskom bolničkom krevetu, realnost je bila takva kakva je mogla biti. Jednostavno, terapija Normabelom i drugim lijekovima je bila jedina stvar u koju sam tada vjerovala, odnosno za koju sam dobila dojam da može riješiti problem.

Suprotno tome, kad je nastao problem sa ppd, imala sam dojam da se to može riješiti i bez lijekova. Zapravo vjerovala sam (ili sam se uvjerila da vjerujem) u samu sebe da ja to mogu, a kao što sam već i pisala, strah je isto bio faktor koji je odigrao veliku ulogu. I bilo mi je jako osnažujuće kad me psihijatrica podržala u tome, zato što sam se osjećala kao da i ona vjeruje u mene i sam taj čin/dogovor je meni puno značio u tom trenutku. Stekla sam povjerenje u nju koje ne bih stekla da mi je odmah, prije nego što je uopće čula što imam za reći, ponudila tablete.

Jednostavno u prvoj situaciji nisam vidjela, a ni imala drugu opciju, a u drugoj jesam, unatoč tome što je to isti lijek.

I opet ću reći, da je situacija sa ppd bila teža, da ja nisam imala snage boriti se s tim i/ili da je psihijatrica možda nakon tog prvog susreta zaključila da mi neće biti bolje bez lijekova, prihvatila bih to. Ma mislim, kao i za bilo koju drugu bolest. Kao što za blažu glavobolju odem na zrak i popijem vode, a za migrenu gutam sve što mi dođe pod ruku. Kao što svoje trenutačne probleme sa kukom držim pod kontrolom vježbanjem da odgodim operaciju na što duži vremenski rok, ali da dođem do toga da ne mogu hodati, pa operirala bih, naravno. Cilj je uvijek rješenje. Još ako nam se pogodi sreća da nam se i način sviđa, super.

[Kaae]

Ma nemoj misliti da sam se nesto okomila na tebe; jasno je da je situacija bila takva da se moglo rjesavati bez lijekova--tim vise sto se i rijesilo. Naravno da je logicno da lijecnik (ukljucujuci i psihijatre) ne bi nikad trebao propisivati lijek ako za njega nema potrebe.

[Lili75]

Ma nemoj misliti da sam se nesto okomila na tebe; jasno je da je situacija bila takva da se moglo rjesavati bez lijekova--tim vise sto se i rijesilo. Naravno da je logicno da lijecnik (ukljucujuci i psihijatre) ne bi nikad trebao propisivati lijek ako za njega nema potrebe.

Nažalost kod nas se često ovo događa. Maltene odmah s vrata dobiješ recept, jedva stigneš otvoriti usta.
Imala sam dosta slučajeva iz šire obitelji i prijatelja koje je takav pristup odbio, a s drugim psihoterapeutom su taj isti problem riješili bez ikakvih lijekova, što dokazuje da se moglo i na drugačiji način.

[Kaae]

Ali, Lili, jesu li ljudi toliko razocarani lijecnicima opce medicine (na primjer) koji propisuju antibiotik, a da ne treba (jer bi se mozda rijesilo samo)?

Meni se sve to opet svodi na to da je sve ok uzeti, trebalo ili ne, ali nikako lijek koji propisuje psihijatar, osim ako se samodijagnoza poklapa s onim sto kaze lijecnik.

A trebalo bi nam svima biti barem donekle jasno da nismo u stanju sasvim objektivno zakljuciti kako nam je, ako nam je potrebna pomoc psihijatra. (Pujpuj, da netko ne pomisli da mislim da osobe koje idu psihijatru uz to nemaju sposobnost rasudjivanja.)

[Riri92]

Ma nemoj misliti da sam se nesto okomila na tebe; jasno je da je situacija bila takva da se moglo rjesavati bez lijekova--tim vise sto se i rijesilo. Naravno da je logicno da lijecnik (ukljucujuci i psihijatre) ne bi nikad trebao propisivati lijek ako za njega nema potrebe.

Ma ne mislim, stvarno!
Samo mi je zanimljiva i bliska tema, pa malo na široko pišem.

[Lili75]

Ali, Lili, jesu li ljudi toliko razocarani lijecnicima opce medicine (na primjer) koji propisuju antibiotik, a da ne treba (jer bi se mozda rijesilo samo)?

Meni se sve to opet svodi na to da je sve ok uzeti, trebalo ili ne, ali nikako lijek koji propisuje psihijatar, osim ako se samodijagnoza poklapa s onim sto kaze lijecnik.

A trebalo bi nam svima biti barem donekle jasno da nismo u stanju sasvim objektivno zakljuciti kako nam je, ako nam je potrebna pomoc psihijatra. (Pujpuj, da netko ne pomisli da mislim da osobe koje idu psihijatru uz to nemaju sposobnost rasudjivanja.)

To si ti tako zakljucila za antb, al ja to uopce nisam napisala, niti ne mislim. To su tvoje rijeci, tvoja razmisljanja.
Mislim da se itekako previse propisuju i antb a bez prethodno obavljenih pretraga u labu tipa bris grla, nosa whatever...a nekad su i roditelji ti koji inzistiraju.Ne nuzno lijecnik.

[Kaae]

Pa pisem o svojim razmisljanjima, odnosno o onome sto zakljucujem prema postovima.

[Lili75]

A ha ok sve 5 Kaae. Ja shvatila da si to zakljucila iz mojih postova.

[AmaranthQuinoia]

Na ovoj temi sam jer sam upravo u nekoj fazi (nakon proslogodisnje jako stresne godine) 'rjesavanja' nagomilanih problema. Sklona sam stresu i jako tesko ga podnosim. Prosle godine mi se svasta (obiteljski, poslovno, uz koronu i potrese) izdogadjalo i rezultat svega su somatske promjene, a da ne kazem kako sam osjetila da je nesto u meni 'puklo'.. Bas sam imala period kad sam se lose osjecala. I zamolila sam doktora opce prakse da mi da neku uputnicu za razgovor jer ne zelim uzimati lijekove koje mi je on predlozio ( zelim prvo sve drugo isprobati). I dodjem kod psihijatra s kojim se razgovor svodi na komentare kako smo svi pod stresom, kako sam preopterecena i kako si moram posloziti zivot da imam vrijeme za sebe. Evo, potpuno sam razocarana. Ocekivala sam da ce me procackati pitanjima, rastvoriti iznutra, rasvijetliti mozda neke stvari kojih nisam ni svjesna.. Ja sam stvarno otvoreniji tip osobe. Volim pricati o tome sto me muci, volim kopati po osjecajima i ovaj (vec drugi po redu u mom zivotu) posjet psihijatru mi je bio bas razocaranje. Izuzev cinjenice da je psihijatar bio bas simpa i vodio je skroz friendly razgovor. Al bas ono kao da si s frendom na kavi. Ocekivala sam puuuuno vise.

[Lili75]

S pravom si razocarana.
To generaliziranje da smo sad svi pod stresom po mom misljenju nema nikakvog smisla jer sta tebi znaci ta konstatacija, apsolutno nista.

A da probas nekog drugog?

[AmaranthQuinoia]

S pravom si razocarana.
To generaliziranje da smo sad svi pod stresom po mom misljenju nema nikakvog smisla jer sta tebi znaci ta konstatacija, apsolutno nista.

A da probas nekog drugog?

Da.. A morat cu. Privatno valjda, opet.

[cipelica]

U težim životnim fazama meni pitanja i rastvaranje iznutra nije pomagalo. Dapače, koristilo mi je vrijeme za sebe, ugađanje sebi, podrška i briga bližnjih.
Kad je kriza prošla tad je bilo vrijeme za pitanja i rastvaranje iznutra. Rastvaranje može biti bolno i na to treba biti spreman. Tek poslije dođe smirenje.
Meni je čitanje Juula pomoglo da shvatim neke svoje reakcije.

[Kaae]

AmarantQuionia, koliko si dugo isla na razgovore?

Primjer iz najblize obitelji (muz) je da terapija traje i traje i traje. On je krenuo ima dvije godine i kraj se ne nazire. Istina da je njegovo super kompleksno i glavni stresori se nikad nece rijesiti, ali nekakva konkretna poboljsanja su se pocela dogadjati tamo negdje nakon godine dana. (Terapija je jednom tjedno, a nekad i cesce. Tu i tamo preskoci jer ne stigne zbog posla.) On ide psihologu; psihijatri ovdje najcesce ne odradjuju terapiju ovakve vrste. I uzima terapiju (lijekove) redovito, a oni mu ne smetaju ni u cemu. Naprotiv.

Sin ide jednom tjedno od pocetka listopada i u principu tek sad vidjamo da se nesto mijenja jer mi bolje razumijemo sto se dogadja. I to je proces i ono zbog cega ide na terapiju ce se "rjesavati" vjerojatno godinama. On ne uzima lijekove i vjerojatno mu nece trebati (niti ih terapeut kojeg on vidja moze propisati). Njegovo je nesto u rangu ovoga sto se u HR zove darovita djeca (uz dodatne stresore koji imaju veze s proslim paragrafom).

[Kosjenka]

U težim životnim fazama meni pitanja i rastvaranje iznutra nije pomagalo. Dapače, koristilo mi je vrijeme za sebe, ugađanje sebi, podrška i briga bližnjih.
Kad je kriza prošla tad je bilo vrijeme za pitanja i rastvaranje iznutra. Rastvaranje može biti bolno i na to treba biti spreman. Tek poslije dođe smirenje.
.

Upravo to se sada meni događa, nikakvo rastvaranje meni ne pomaže. Doduše, nemam vremena ni volje. Svakodnevne obaveze, rokovi, djeca, kuća, ponovno pokretanje mojih sportskih aktivnosti i neki ciljevi, briga bližnjih...
Pokušala jesam sa terapijom, malo smo se presložili ail nismo dovoljno kliknuli. Na neka moja pitanja mi je dao zadovoljavajuće odgovore, no dalje od toga ja nisam mogla. Iskreno, ta terapija je i privatna pa mi se baš i nije dalo ne malo novaca davati za nešto što me ne ispunjava, odnosno frustrira.

[AmaranthQuinoia]

AmarantQuionia, koliko si dugo isla na razgovore?

Primjer iz najblize obitelji (muz) je da terapija traje i traje i traje. On je krenuo ima dvije godine i kraj se ne nazire. Istina da je njegovo super kompleksno i glavni stresori se nikad nece rijesiti, ali nekakva konkretna poboljsanja su se pocela dogadjati tamo negdje nakon godine dana. (Terapija je jednom tjedno, a nekad i cesce. Tu i tamo preskoci jer ne stigne zbog posla.) On ide psihologu; psihijatri ovdje najcesce ne odradjuju terapiju ovakve vrste. I uzima terapiju (lijekove) redovito, a oni mu ne smetaju ni u cemu. Naprotiv.

Sin ide jednom tjedno od pocetka listopada i u principu tek sad vidjamo da se nesto mijenja jer mi bolje razumijemo sto se dogadja. I to je proces i ono zbog cega ide na terapiju ce se "rjesavati" vjerojatno godinama. On ne uzima lijekove i vjerojatno mu nece trebati (niti ih terapeut kojeg on vidja moze propisati). Njegovo je nesto u rangu ovoga sto se u HR zove darovita djeca (uz dodatne stresore koji imaju veze s proslim paragrafom).

Prije 10ak godina sam isla jednom (na Rebro) i ta me vise nikad nije narucila. Sada sam bila kod ovog i narucio me za jos jedan dolazak. Ne znam hoce li me nakon toga nastaviti narucivati. Vjerujem da je to proces koji traje, ali razumjela bih da idem privatno pa da mozda malo oteze i da se na prvom susretu samo 'upoznajemo'. Ali ovaj radi u bolnici, pa vjerujem da zele brze odraditi, pa imam dojam da ce tako izgledati razgovori (da sam bar u krivu.).

Sto se tice rastvaranja, meni to bas jako treba, jer vec dva desetljeca, ma mozda i oduvijek, vucem isti problem i dosta mi je. Stvarno osjecam potrebu da me netko prekopa iznutra i kaze mi nesto..

[cipelica]

Pričaj. Kad odeš slijedeći put. Ako misliš da znaš što ti smeta...

[Kaae]

Prije 10ak godina sam isla jednom (na Rebro) i ta me vise nikad nije narucila. Sada sam bila kod ovog i narucio me za jos jedan dolazak. Ne znam hoce li me nakon toga nastaviti narucivati. Vjerujem da je to proces koji traje, ali razumjela bih da idem privatno pa da mozda malo oteze i da se na prvom susretu samo 'upoznajemo'. Ali ovaj radi u bolnici, pa vjerujem da zele brze odraditi, pa imam dojam da ce tako izgledati razgovori (da sam bar u krivu.).

Sto se tice rastvaranja, meni to bas jako treba, jer vec dva desetljeca, ma mozda i oduvijek, vucem isti problem i dosta mi je. Stvarno osjecam potrebu da me netko prekopa iznutra i kaze mi nesto..

Pa reci im to. Jedna od najbitnijih stavki terapije su ocekivanja pacijenta, tim vise sto nisi nefunkcionalna i sasvim dobrovoljno dolazis (jasno mi je da je izuzetno tesko doci u prisilnom statusu, ne mislim na to kad kazem dobrovoljno).

Kad smo prije nekoliko mjeseci razgovarali s potencijalnim terapeutom za sina, to je bio glavni dio razgovora, uz nas opis situacije s djetetom. I dijete, s osam godina, sudjeluje u formiranju tih ciljeva i u krojenju terapije.

[zutaminuta]

Evo konačno i mog iskustva. Dakle, otišla sam jer se već tresem od stresa. Ne znam jesam li osjetljiva, ali ovo mimohođenje czss-a, suda i ostalog me tako umara, posebno jer je toliko ljudi i svaki put trebam ponovno objašnjavati zašto sam tu gdje jesam. Vrtim se u krug. Došla sam psihijatrici prošli ponedjeljak gdje me uz sve ostalo pitala mislim li da sam sposobna brinuti za djecu, dvaput, i onda jesam li u nadzoru czss-a, pa na papiru napiše "misli da nije pod nadzorom czss-a", "misli da može brinuti za djecu", a osjećaj kad sam izašla - potpuni poraz. U redu. Ići ću opet, a možda mi i treba neki ozbiljniji pristup od onog "tješ, tješ, odlična si".