Nisam sve čitala, jer mi je tema prezanimljiva i osobna.
Išla sam na psihoterapiju kod krasne gospođe koja mi je pomogla da si pomognem. Nisam ništa pila, ali da mi je propisala bila bih jer moj dosadašnji uvid jest da oni koji su uistinu funkcionalni piju kad im se kaže da piju. Možda je površan, ali dalje od toga nakon 27 godina bliskog kontakta s teže psihički oboljelim nisam uspjela doći. Razina motivacije za ozdravljenjem mi je obrnuto proporcionalna razini oboljenja.
Inače, stav pojedinaca mi zna biti zastrašujući. Jedan me ravnatelj koji je iz privatnih kanala znao za bolest majke pitao hoću li moći raditi s djecom... Većina sažalijeva oboljele i rodbinu s nekog vlastitog samoispravnog položaja zdrave osobe. Takvu vrstu sažalijeva ju ne vidim u karcinomu, ali vidim kod ovisnosti. Dio ljudi ima i nekakav normalan stav prihvaćanja, s u nekom postotku dozom strahopoštovanja prema okolini oboljelog koja se s tim nosi te pritom ne prima socijalnu pomoć i ne maltretira bolesnika.
I da, dobiti opomenu jer si nekog pozvao na psihoterapiju (iako nemam pojma na kojoj se to temi i čime izazvano ponudilo) mi je prešutno se složiti s time da je psihoterapija u kartonu znak manjkavosti pacijenta. To mi je potpuno neprihvatljivo. To mi je za opomenu.
A sad idem čitati...