A taj isti centar je itekako interesantan gradu, kad se treba organizirati advente i ostale manifestacije za skupit turiste- i grad od toga itekako profitira, pa bi mogao ulagati u svoju jezgru iz koje crpi novac kad mu je to prigodno.
 |
|||
|
|
|||
A taj isti centar je itekako interesantan gradu, kad se treba organizirati advente i ostale manifestacije za skupit turiste- i grad od toga itekako profitira, pa bi mogao ulagati u svoju jezgru iz koje crpi novac kad mu je to prigodno.
Sasa jednostavno ne vjerujem da nema srušenih zidova u vašoj zgradi.
I statičar je dao mišljenje ili je napravio priračun na koji se potpisao i udario svoj pečat?
Ako zo sve imate, moj naklon
Da, tako je. Nažalost, uz sve drugo i tu smo svjetlosnim godinama udaljeni od razmišljanja sjevernjaka (od sjeverne Njemačke pa naviše) ... ako ne možeš održavati, prodaj... ili ne treba ti 150 kvadrata, prodaj i uživaj s tim novcem negdje u manjoj kućici van grada ...sasa prvotno napisa
Nasi prijatelji imaju stan u centru. MM im je danvo rekao da imaju skrinjicu s blagom koju trebaju nekako iskoristiti. Ili prodati ili srediti.
Na kraju su sredili.
Ali stariji ljudi su naviklo zivjeti u centru. Kuzim ih. Al rezije su im ogromne. Stanovi propadaju.
Tuzno je sve to.
Nadam se da ce ovo biti okidac za popraviti situaciju. Iako poznavajuci situaciju u gradu bit ce tu svega.
Samo kome prodati? Koliko kod nas ima bogatih ljudi koji bi kupili stan u centru, pa sredili stan i zgradu u kojoj se stan nalazi?
Pa vidimo stalno po časopisima uređenja, preuređenja starih stanova, pa ne vidim da su ti "bogataši" investirali u zgrade u kojima su kupili stan.
Ima i puno stanova u kojima su zaštićeni stanari, gradski stanovi dani na korištenje za male pare (malo mi je degutantno bilo po novinama čitati kako su glumci ostali bez krova na glavom ...sorry, svaka čast na zanimanju, ali ima još puno zaslužnih građana koji nisu dobili pravo na gradski stan s režijama od 200kn mjesečno...)
U to doba stanovi u centru su bili na visokoj cijeni i prodavali su se.
Poslije nisam pratila trziste.
Ima, a vjerujem da ima i stanova kojima uopće nisu sređeni vlasnički odnosi. Prijatelji su mi davno živjeli u jednom takvom ogromnom stanu, koji je bio u takvom raspadu da se ne usudim niti pomisliti što je sad od njega ostalo. Ali isto tako ima i jako puno novo kupljenih i preuređenih stanova, pa su svejedno i te zgrade jako oštećene, znači nisu niti ti novi vlasnici sredili zgradu.
Da, ali, razumiješ, i ti novi stanari ne ulože u zgrade, nisu to nikakvi bogataši. Posljedice su sad nakon potresa jednake, bez obzira na to je li u stanu živjela siromašna bakica ili bogata bankarica.
Za početak bi bilo dovoljno da svojom adaptacijom ne uništavaju konstrukciju zgrade i sigurnost ostalih stanara a i svoju
Pa to je način razmišljanja koji će se morati mijenjati. Ako živiš u zgradi, moraš dijeliti troškove zajedničkih dijelova.
ne može se samo misliti na svoj prvi kat, a suteren i krov me ne zanimaju ...
(i već sam navela, ja znam za pozitivne priče gdje su imućni kupili stan, ali i uložili u zajedničke dijelove, ne samo u svoj dio... i tako bi trebalo biti)
i cijene stanova u centru su kod nas uvijek bile visoke, dakle i oni manje imućni su mogli prodati i za taj novac kupiti novije, manje stanove, lakše za održavanje i s manjim troškovima ...
Cure, i dalje brkate pojmove. Stanarima he pri adaptaciji bitniji skupi luster neg ulaganje u konstrukciju( zidove) vlastitog stana.
Kud bi onda još išli ulagat u nešto što im se iz stana vidi.
Niti jedna adaptacija se ne bi smjela raditi bez suglasnosti ostalih stanara i neovisnog nadzora. Radi tko kaj hoće. Ponekad uz suradnju struke, na žalost.
Prije adaptacije nitko ne provjeri postojeće stanje. Ukoliko se radi o drvenim gredama, one mogu biti oslabljene trulenjem, crvotičinom i slično.
Našim susjedima su adaptaciju radili "specijalosti" za stare zgrade i stare stanove. Ne želim uopće počet komentirat njihov način rada i razmišljanja. Na spomen potresa su kolutali očima. Sad se pitam koliko toga su oni po gradu "uredili"
Slažem se, ali nisam baš sigurna da je realno očekivati da stanari financiraju takve skupe radove samostalno i bez nekakvih poticajnih kredita
A centar Zagreba je važan za sve, ne samo za one koji tamo stanuju, i srušena zgrada u centru je problem i sigurnosni, i prometni, i turistički ..
Slažem se s tobom. Moj tata se nakon odlaska u penziju malo bavio tim poslom, oko organizacije radova po stanovima, pa se dobro sjećam kako se zgražao nad stvarima koje su ljudi izvodili po tim starim stanovima.
Misliš da netko može natjerat da poslovni prostori i stanovi vraze zidove u originalno stanje? Ili da se ktene sa skupim ojačavanjem onoga što he od konstrukcije ostalo.?
Potres je mogao biti i jači.
Sad bih morala guglati ak tog uopće ima online. Primjer Tituša. Tam je bio Lap, u prizemlju, podrumu. I pri njegovom uređenju su rušili zidove. Odmah je iznad nastala panika. To se mislim povlačilo po sudovima al nikad ništa se nije riješilo.
Sad škola ima crvenu naljepnicu
ne brkamo pojmove, nego sad izlaze kosturi iz ormara ...
Mene više brinu ovakvi primjeri, jer to je od javnog značaja ... privatne drvene grede (i to dosta njih od treće generacije zaštićenih stanara u oduzetim stanovima) me manje brinu
i dosta me brine Markuševac, ili kuće u Zagorju, ili pak i naše naselje u kojem ima štete pa ćemo sve morati sami (i statičare i građevinare i sl.)
Vrijeska, da brkate pojmove. Ti prva.
Jer ako u zgradi ina više prostora, a neki svjesno svojom adaptacijom narušavaju konstrukciju, i svog stana, zakaj bi oni ulagali i nesto sto misle da nije njihovo.
Ne znam iz kojeg perioda su kuće koje spominheš, ali zakoni su se koĺd nas promijenili nakon potresa u Skopju, koji je bio 1964. mislim.
Nakon toga su se svi proračuni radili na potres jačine 6. Ne bavim se time, pa ne varatam s tičnim brojevima.
Kako su ljudi gradili svoje kuće stvarno ne znam. Jesu li za njih imali građevinske dozvole, isto ne znam jesu ih radili bez pa ih sada legalizirali. Puno je tu pitanja.
A da živimo u potresnom području znamo svi, samo smo mislili, neće.
Stanari su u zgradama osuđeni na suživot i na to da na žalost ne mogu utjecati kaj susjed radi u svom stanu.
Da sui gradim kuću, gradila bih ju po propisima. I to takvim da mi jd temelj, zid i krov bitniji od lustera, fotelje ili tepih
Jesu, ali su mogli pnda plaćati osiguranje kao sto sam plaćala ja koja živim u svojoj kući.
Inače, apsolutno nemam tako negativno mišljenje o tome, jer sam iz struke, i rade se projekti, nikome nije u interesu da mu padne nešto na glavu.
A ako postoji sumnja da se ne rade, pa nemam gradilišta u centru da susjedi nisu dozvali inspekciju. Koja je onda tražila sve projekte na pregled.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Zaato brkam pojmove? Zato sto sam rekla da imati stan u centru je kutijica s blagom.
Pa je.
A sad da li pri adaptaciji trebaju postojati pravila. Da naravno da trebaju.
Da li sve treba dobiti dozvolu NAKON adaptacije za upotrebu. Naravno.
To sto je ekipa zeljela pokazati luster nije do nikog od nas i naseg pojimanja stvari.
To je do postivanja pravila. Koja su u nasoj zemlji otisla k vragu.
Sve se ide laksim putem. Kako cemo lako cemo. Imam ja poznatog.
Ja sam otisla iz ZGB. Zivim u kartonskoj baraci kako moja sveki kaze.
Pri potresu baraka je lijepo drzala.
A donji grad za koji kazem da godinama otuzno izgleda se smrvio.
I sad to treba sve popraviti. Nadam se da nece biti imam ti ja poznatog.
Vec imam ti ja pouzdanog koji zna sta radi.
Može poznati bit i pouzdan
Ne ti spajka.
Angelina i ja sam u struci plus kaj imam svježe iskustvo sa susjedima. Zato sam i napisala da struka snosi dio krivice. Tko je u nizu kriv, teško je reći ako se loše nastavlja na loše
Nisam statičar nego električar (što ne znači da mirno spavam kad čujem za zgradu koja je stradala ). Napravila sam puno tzv.projekata za građevinsku dozvolu, od kojih su neki imali svoj par tj.projekt po kojem će se graditi/renovirati a neki niti to. Bila sam na gradilištima gdje zgrada/stan/kuća/poslovni prostor ni ne liči na nacrtano. Na gradilištima gdje je majstor pametniji od arhitekta, investitor od majstora, a svi su izveli već 100000 takvih zgrada i nikad nisu morali dodavati grede. Pamtim i sretne dane, tj.projekte gdje se statičar pitao za svaki prodor veći od 10x10cm. Ustvari se užasno uzrujam , na neki čudan profesionalan način, kad vidim snimke grada stradalog u potresu.
Samo 125 naknadnih je bilo,
https://zimo.dnevnik.hr/clanak/seizm...---600488.html
Baš rekli danas na Sljemenu iako ih je bilo puno dobro je to što nas većina nije registrirala ko potres i nije imalo razornu moć ko ona prva dva.
Pa nekidan na vijestima rekli da ih je 600??!
Sent from my iPhone using Tapatalk
Pa šta vam znači brojka ako nisu jaki i velika većina ih uopće ni ne osjeti
Meni je puno lakše otkad imam aplikaciju za potrese i vidim gdje su sve bili taj dan. I koliko jaki.
Na neki način to je normalno nekima (recimo Kalifornija, Čile) a mi samo imamo veliku sreću da kod nas nije tako. I da su bila samo dva. I već dugo niti jedan prije toga i nadam se jako dugo poslije isto.
Tko ih ne osjeti?
Od ovih 125 sam ih sigurno 100 osjetila
Bilo je dana kad sam ih osjetila između 5 i 10 puta u jednom danu.
Ali nisam si instalirala aplikaciju.
A brojka nam služi za umirenje, da ako ih je bilo 125, da onda neće opet biti onog velikog. Valjda
Posljednje uređivanje od Bubilo Bubich : 06.04.2020. at 16:14
Što ako i bude?
Što možemo napraviti?
Najbolje se ne sekirati oko stvari na koje se ne može utjecati.
Ne sekirati se može samo onaj koji to može.
zato ono malo ljudi što ih osjeti je već izluđenoi velika većina ih uopće ni ne osjeti
majke ti, već sam na rubu. taman se malo opustim i onda tresne. i istina, sve su to mali i kratki udari (koje možda u normalnim okolnostima ne bi ni osjetili), ali deru živce.
tek danas sam se usudila vratiti stvari iz auta. vaze s cvijećem i špigl još uvijek držim na podu. još malo, nije žurba vratiti ih natrag
preksinoć je MM u snu očito nešto ružno sanjao i jako se stresao, baš se krevet zaljuljao. u sekundi mi je srce stalo, bila sam uvjerena da je potres.
jedva čekam da ta paranoja i osjećaj odu iz glave, i da se život vrati u normalu.
e da, to je lako za reći. svaka čast onima koji to mogu.Što ako i bude?
Što možemo napraviti?
Najbolje se ne sekirati oko stvari na koje se ne može utjecati.
mislim, nije da ne živim nortmalno, ali svaki put kad se strese, ja protrnem i javi se strah.
Tako je šta promijenit ne mogu, prihvatim.A kamoli da se sekiram radi nečega na što ne mogu utjecat.Što ako i bude?
Što možemo napraviti?
Najbolje se ne sekirati oko stvari na koje se ne može utjecati.
Može se to i naučiti. Znam ljude koji su prošli radionice i razgovore s psihoterapeutom i oslobodili se takvih tereta u životu.
Ja sam MM mnoge nove obrasce naučila.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 06.04.2020. at 19:53
Ne smiješ sad psihoterapeutu zbog korone.
Možda može telefonom. Ne bi me čudilo.
Rade oni preko telefona, skypea, what s upa preko kamere, zoom kanala..ma varijacija koliko hoćeš.
Ma zezam se.
Ali nije svakome lako na nešto se odlučiti. Netko kaže “pa odi psihoterapeutu to riješiti” kao da je to “odi frizerki sredi taj izrast”. Ako je nama samima nešto lako ili ne toliko teško da to uopće ne možemo učiniti, ako nam je nešto jednostavno i samorazumljivo, ne znači da je tako i drugome. Ti možda imaš sitan kamen na dnu cipele, a drugi stijenu ispred sebe za istu tu stvar.
Da upravo to i kažemo da je to stvar perspektive.
Slažemo se svi da ne možemo utjecat na pojavu potresa, al možemo na svoj doživljaj istoga
Ja bih prije otišla psihoterapeutu nego frizerki na farbanje
A sad ozbiljno - to svatko mora za sebe odlučiti sam, ali i "gurkanje" okoline (prava riječ je potpora) često dobro dođe. Trebalo mi je to u početku braka, u trenucima kad sam radikalno mijenjala posao (ne svojom voljom) i nikad nisam požalila, stvarno mi je puno pomoglo.
Točno tako, a isto možemo primjeniti za sve loše/negativne/teške aspekte u životu.Da upravo to i kažemo da je to stvar perspektive.
Slažemo se svi da ne možemo utjecat na pojavu potresa, al možemo na svoj doživljaj istoga
Znam da svi imaju dobre namjere, ali istovremeno zvučite i prilično patronizirajuće.
Kao, “što tu ima biti teško, vidiš kako sam je ja u životu trgla, onda svi mogu”.
Kao kad depresivnoj osobi kažeš “odi malo prošetati, nađi neki hobi, bit će ti bolje”.
Ne pričam konkretno ni o sebi, ni o potresu, nego općenito o savjetima “moraš se trgnuti / prestati / whatever...”.
Možda moram, a možda i ne moram.
Možda mogu, a možda i ne mogu.
Ako ti možeš, ne znači da svi mogu.
Apsolutno si u pravu, ja te podržavam i razumijem, iako sama nemam tih strahova.
Malo više empatije, generalno, ne bi bilo loše.
A i te famozne dobre namjere imaju svoju poslovicu s razlogom
X
Bubilo ma razumijem te i ja jer neki moji bližnji su kroz život bili u raznim strahovima pa znam kako su se osjećali.
Poanta ovih postova je da postoji način/rješenje/izlaz samo ga treba pronaći. Samo nek je zdravlja, ostalo se riješi.
Grlim te :hug:
Posljednje uređivanje od Lili75 : 07.04.2020. at 10:45
Možda ti zvuči "patronizirajuće", ali niti mi je to namjera, niti sam zato tu.
Ja pišem svoja iskustva i svoje mišljenje pa ću ti tako reći da svi imaju neke strahove.
Neki su racionalni, a većina nije.
Ja se bojim zatvorenog prostora i gužve.
I unatoč tome uđem u lift, nekad s većom, nekad s manjom nelagodom i vozim se.
jer moram.
Isto tako se vozim kroz tunel.
Svaki dan.
Jer moram.
Zadnji napad panike sam imala u prepunom vlaku prije 15 godina i to ne do kraja.
Uspjela sam ga prekinuti i doći k sebi.
Jer moram.
Sam sebi sam objasnila da još nitko nije umro u liftu, tunelu ili prepunom vlaku i tako se nosim s tim.
Bojim se i za dijete jer je bolesna, ali ni od toga se ne umire i što je starija i vrijeme odmiče i ja sam nekako mirnija i ne strepim ko prije.
Bojim se i za muža. Jako. I znam da će nas napustiti u jednom trenutku. Ali isto pokušavam to racionalizirati najbolje što mogu.
I čuvam ga maksimalno.
Evo ga leži. Gleda tv. Spava. Odmara.
Jučer je bio jako zabrinut zbog pandemije pa sam ga umirila.
On ne izlazi. Ja mu ne prilazim.
I to je to.
Što se tiče stručne pomoći, pokušala sam jednom i jako se razočarala.
Nije ni poznanica bolje prošla iako je išla privatno i plaćala 300/sat.
Sve se svelo samo na lijekove.
Ne znam.
Možda smo samo tako loše naletile.
Ja sam sama sebi najbolje pomogla.
Tanci sve to razumijem i vjerujem ti. Ne pričam sad samo o potresu...
Ali to svi već znaju - sa samo sam sebi moraš najviše pomoći. Ali to se neće dogoditi kad ti netko to napiše negdje / kaže, nego kad ti sam dođeš do snage da si možeš pomoći (uz terapeuta ili nešto treće).
Ali Lili, to je glavna poanta -- NE ZNAS kako se Bubilo osjeca, ili bilo tko drugi. Nije bitno jesu li bliznji bili u takvoj situaciji; oni nisu ti. A i sve da si i ti bila u slicnoj situaciji, opet ne znas kako se Bubilo osjeca, vec mozes samo znati kako si se ti osjecala u tim okvirima.
U tom je najveci problem kod dijeljenja savjeta i podrske kad je rijec o mentalnom zdravlju. Da svi sve znamo, svima bi bilo super. Ne bi nitko morao ni na terapiju, vec bi rijesio problem kod susjeda i na forumu, ili zapravo uopce ne bi bilo problema.
"Imam ja svoje kojima nije (bilo) dobro i znam kak se osjecaju"
nema sanse da itko moze znati kak se osjeca netko drugi, bio taj drugi vlastito dijete, vlastiti roditelji, prijatelj, rođak ili osoba koju nikad u zivotu vidli nismo
Ne znaš jer ne možeš znati sve dok nisi u tim istim cipelama. Možemo slušati, možemo pokušati razumijeti, možemo se pokušati i zamisliti u istoj situaciji ali ne možemo znati kako je nekome drugom.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
