Vi ste primijetile da sam se mučila kako osloviti oca moje djece. Partner? Muž? Suprug? Otac djece? Tata?
On me reducirao na majku djece prošle godine, prvi put službeno, pred trgovkinjom. Tada sam slabašno počela shvaćati gdje stojim.

Naime, ja sam jako naivna osoba. Vi mi nešto kažete dok me gledate u oči i ja ću vam to vjerovati. Što da kažem. Glupa sam.

Godine zlostavljanja, najviše psihičkog, ali bilo je tu i ostalog, podigao je na novu razinu. Razinu koju nisam više mogla trpjeti od veljače ove godine. Takav "šamar" nisam mogla zamisliti ni u najgoroj mori. Jednostavno mi je u glavi bilo, kada imaš s nekim troje male djece, ne nalaziš partnericu i povjerenicu u drugoj osobi.

Napravio mi je troje vrlo, vrlo male djece, dok me gledao u oči i govorio da će sve biti dobro, samo ako se ja budem normalno ponašala, dok se on ponašao agresivno, luđački, neurotično, iz dana u dan.

Trpjela sam to jer sam mislila da su jednostavno teška vremena i da će se stvari popraviti, jer sam bila slaba, jer sam naučena da su takvi odnosi normalni, odrastavši u familiji gdje se svađe vrte u krug, ali se ljudi zapravo nikada ne miču s pasivne točke.

A sada moram dalje. Sama. Bez oslonca. Bez partnera. Dok si je on to konačno našao jer u meni to nije nikada vidio. Napeta sam, pod stresom, pokušavam razmišljati dva koraka unaprijed, ali se osjećam slabo.

Da vas preduhitrim, jesam, zakazala sam nekakvu terapiju, jednu besplatnu i jednu jeftinu. Ne mogu sada ništa drugo. I da, pokrenut ću i zahtjev za skrbništvo.

Ali, do tada... osjećaj izdaje. Tako je preplavljujuć. Nikada se nisam osjećala tako izdano. Ni kada sam shvatila da su moji roditelji slabi. Ni kada su mi prijatelji okretali leđa. Ni kada su mi udomitelji govorili da sam im kao obitelj, a onda mi jasno pokazali da nisam.

Hvatam se za slamke da ne potonem. Pokušavam udahnuti. Ne mogu. Kao da mi je kamen na leđima. Veliki, teški, kamen. Ovaj forum mi je bio mjesto u kojem uživam godinama jer mi odgovara društvo žena podosta elokventnijih i pametnijih od prosjeka koji se nađe na fb grupama. Zato pišem ovdje.

Idem sada napraviti bolonjez, lizati rane, smisliti što ću dalje. Na trenutke se osjećam snažno, na trenutke potonem. Drago mi je što je kraj s njim, ali nisam mislila da će biti ovakav, da će me zgaziti do dna.