Kad se konačno skupiš i odlučno kreneš naprijed jer hej, sto se još loše moze dogodit, dobiješ isti onaj udarac kao par godina ranije...
Uz sve moguće preglede i pretrage opet isto...opet nema otkucaja...
Indukcija i svi oni sati i sati u trudovima su nista u usporedbi s onim sto ostaje nakon toga.
Ostaje nista. Prazan trbuh, prazne ruke, i rastrgano srce.
Ono malo sto je ostalo od njega nakon Patrika sad je otišlo u nepovrat.
Jedino što nas drži je nada da cemo ovaj put bar dobiti odgovor na ono pitanje "zašto".
15.6 srce je stalo, s njim i moje, 17.6 porod.
Ne znam sta me drži na životu ali dok disem necu stati u traženju odgovora.
I nemojte u ovim situacijama ocekivat podrsku od ljudi kojima ste vi bili podrska jer vam ti nece ni prismrdit.
Podrska stize od onih kojima je iskreno stalo, onih za koje nikada nebi očekivali, stize u najljepšem obliku. Iskrena i prava. I to vas gura naprijed svaki sat.
Ljudi koji su tu i daju vam na znanje koliko ste im bitni tako maleni i sami sebi nevazni.
Nadam se da Patrik cuva bracu...kad ih vec ja ne mogu barem imaju jedan drugoga tamo negdje...