Evo, potaknuta pricom jedne mame sa drugog portala odlucila sam napisati svoje iskustvo. Nakon 6 godina borbe, u meduvremenu i izgubljene trudnoce u 11.tt,dijagnoze sekundarna neplodnost, napokon sa Klomifenom izazvana ovulacija i sreca do neba na svoj rodendan ugledan +,bila sam trudna!
Trudnoca protekla u redu, sa uobicajenim trudnickim tegobama. 3.7.sa 37+5 kontrola kod gina i narucuje me za 5 dana da jos jednom dodem posto je pocelo omeksavanje, ali sam zatvorena. Do kontrole jos jednom odnijet urin. I ok, odlucim urin nosit u ponedjeljak, 6.7. sa 38+1 tt. To jutro sam ustala oko 5:20 jer mi se uzasno piskilo. Odlucim uzet urin u bocicu i stavljam ga u frizider jer cu svakako u 7 ga odnijet u lab. Ali odmah nakon mokrenja, meni opet osjecaj kao da cu morat. Budim muza i govorim mu da se nesto dogada. Radim onaj trik sa kihanjem i cucnjevima ali nemogu skontat jeli vodenjak ali svako 5 min ja moram piskit. Oko 6 ja govorim muzu da me ipak neka vozi na hitnu pa da mi barem dadu uputnicu za bolnicu.
Za svaki slucaj, muz ubaci torbu za rodiliste u auto i vozi me do hitne. Tamo ja pozvonim i nakon 2-3 min mi otvaraju i pitaju razlog dolaska. Govorim ja da mi se cini da mi curi plodna voda i da bi mi trebala uputnica za OB Dubrovnik da me muz moze vozit. Ali trebala sam ostat na hitnoj i pricekat babicu da dode pa da ona provjeri stanje. Nakon pola sata ona dosla i na pregledu utvrdi da sam otvorena 2 prsta i da plodna voda curi. Mene nista ne boli. U obzir ne dolazi da me muz vozi nego se sad ovi na hitnoj dogovaraju hocu kolima hitne ili ce helihopter zvat. Odluce se za ovo drugo... Automatski - Splitsko rodiliste. Ubilo me u pojam! Ali ok. Samo da bude sve u redu. I tako ja lipo letila, razgledavala usput jer nista me nije bolilo. U 8:30 stizem u rodiliste. Na ulazu mi izmjerili temperaturu i pustili me unutra. Presvlacim se u njihovu spavacicu i cekam pregled. Pitam jeli moram nosit masku, posto nitko od osoblja ne nosi, dobijam odgovor da moram zbog sebe. Ok. Na pregledu ustanovljeno da sam 3 prsta otvorena i salju me na odjel da primim klistir. Od vaginalnog pregleda pocne mi plodna voda jace tec i govorim im da mi dadu nesto da stavim da ne kapljem okolo. Dali su mi onu zelenu plahtu da stavim. A to veliko, nezgodno sa tim hodat. Primim kistir, obavim sve kroz par minuta i otusiram se. I cekam da me pozovu u predradaonu. Dok cekam poceli lagani trudovi, skroz lagani, bilo je oko 10:45. Napokon me salju na ctg i pregled,i tamo ustanove da sam oko 4 prsta otvorena i u 12 me salju u boks. Cim sam legla odmah su me prikopcali na drip i to mi se cini na najjace jer su odmah trudovi poceli bit nenormalno bolni. Mislila sam da cu se od bolova raspast. A okrenuli me na livi bok i tako me ostavili. Umirala sam. Kasnije dolazi doktor i gleda ctg, komentira kolegici da me skinu sa dripa i dadu nesto protiv bolova jer da imam jake kontrakcije. Ufff, odahnula sam a bila na dripu samo sat vremena. Kroz taj sat otvorila sam se na 8 prsti. Protiv bolova sto sam primila bio je dolantin i od njega sam imala osjecaj da sam u nesvijesti. Sve mi je bilo u bunilu. Napokon je dosla babica i rekla mi je da ce me rucno jos malo otvorit sto fali i tako je preko mog truda ona dolje sirila. Naaajgora bol koju sam ikad dozivila. Izgubila sam svu snagu skoro. A trud jedan za drugim. Kad je to valjda bilo otvoreno do kraja rekla mi je da tiskam. Samo sto mi je ona govorila da tiskam u onom momentu kad ja nisam osjecala taj nagon pa sam na silu, a onda kad bi prestala dosao bi trud i njoj sam govorila da bi sad trebala, a ona mi nije dala. Jeeedva sam disala, jos sa maskom, mislila sam da cu se onesvijestit. Na kraju mi je jedna od njih nalegla na trbuh i u 14:20 rodio se Toni. Rodio se Toni i posteljica skupa sa njim. Cijela, netaknuta. 3350 i 50 dug. Govori mi babica da sam sama kriva sto sam popucala jer da nisam bila dobra i slusala i tako sam zaradila 2 vanjska sava. Ok. Pustili su nas neko vrijeme da uzivamo i onda su ga uzele a mene odveli na odjel babinjaca u sobu. Sestra me otpratila do kreveta. Niti me pitala jeli trebam na wc, nista. Samo mi je rekla da se ne dizem. U sobi me docekala cimerica koja mi je rekla da su sve sestre na odjelu nepristupacne. Ona se muci sa stavljanjem bebe na prsi a nitko joj ne pokusava pomoc. Place ona, place beba. Kad su mi malog donijeli pomogla mi je sestra doc do wc-a da se pomokrim i to je to. Pitam je kad se mogu tusirat, govori mi da danas ne, mogu sutra. Striktno su dolazile svaka 3 sata, nosile nadohranu i to je to. Zvonit im i stogod ih van tog vremena pitat nismo se usudile ni ja ni cimerica. A kad bi bile dosle i kad bi ih nesto pitale, odgovor bi bio kao zar je to tesko ili uhvatit ce beba sama, sto dramite. Snalazile smo se same kako smo znale, samo da ne slusamo te osorne odgovore. Malisan je drugi dan dobio zuticu i stavljen je preko noci na fototerapiju a ja sam ga mogla dignut samo kada bi trebao jest. Treci dan su mu vrijednosti bilirubina bile jos povisene ali je poceo dobijati na kilazi i bio super opceg stanja pa je pedijatrica odlucila ipak nas otpustit taj dan uz preporuke kojih se doma moramo pridrzavat. Napokon! Otpust i crta iz te bolnice! Ta 3 dana su mi bila najduza 3 dana u zivotu i imala sam osjecaj da nitko od osoblja ne zeli pomoc rodilji niti da se osjeca bolje, niti da joj olaksa. Kao da nas se svih sto prije zele rijesit. A to je tako ljigav osjecaj. Kad si prepusten sam sebi, bez posjeta, ogranicen na ona 4 zida sobe, uz zatvorena vrata.
Zato, Splitskom rodilistu bi dala 1 za suosjecanje i podrsku. Da, rodiliste, prijatelj majki i djeteta, jeee. Malo sutra. Podrska dojenju 0. NULA!
Sve u svemu, da sam ikako mogla birat, tamo nebi rodila.
Srecom, sa malisanom je sve ok, super napreduje i to je na kraju najbitnije, ali da cu zaboravit kako je sve bilo, necu. Jer moglo je i bolje. Barem malo ljubaznije.