Moguće. Nisam pažljiva.Lili75 prvotno napisa
Nano, da nisi mozda preskocila 1.stranicu haha
Sta je pak Mima pisala na prethodnoj?uopce se ne sjecam.
Da da, ima roditelna koji misle da je škola briga djece. Na to sam odgovarala
 |
|||
|
|
|||
Moguće. Nisam pažljiva.Nano, da nisi mozda preskocila 1.stranicu haha
Sta je pak Mima pisala na prethodnoj?uopce se ne sjecam.
Da da, ima roditelna koji misle da je škola briga djece. Na to sam odgovarala
Nema veze s pitanjem otvaračice teme ali kod nas je "problem" taj da mladje dijete "kopira" starije iako su stvarno totalno razliciti tipovi. I stvarno ne bih voljela da nastavi u tom smjeru, odnosno nadam se da ce "pregristi" i krenuti svojim putem.
Sirius, kći ti je prava mudrica
S ovim se skroz slažem -naravno iz moje perspektive gdje im ne mogu osigurati posao u uhodanom obiteljskom biznisu niti nekretnine za źivot bez kredita. Najviše što mogu ih je poticati na obrazovanje, što više to bolje i nadati se da će se pronaći u nečemu i od toga pristojno źivjeti.Po meni obrazovanje je temelj. Na taj temelj gradimo svoj život u kojem god smjeru želimo/možemo. Bolje obrazovanje=više znanja=veće mogućnosti izbora
Sve to stoji , ali me zanima zasto je pojam - dobrog obrazovanja , tako iskljuciv?
Ako nije MIOC nije dobro obrazovanje?
Zacrani zivotni put koji je nuzan da bi dijete bilo uspjesno? Jer ako nije MIOC ili ako nije Prelog pozeljni smjer ili Titus ( iako vidim da vec dize vrijeme nije -IN) dijete je osudeno na tragediju prosjecnosti koja vodi do upisivanja českog i poljskog ili nedajboze zaposljavanja kao SSS , a ne nekog pozeljnijeg IN faksa ( ne znam koji je sad IN najvise, nisam u toku).
Mama Di7, opustite se. Život je kratak i ne nudi nikakve garancije za ništa.
Već su cure napisale, ispijati koktel na tropima može frizerka, a nemati za benzin može sveučilišni profesor... obrazovanje je bitno, no puno bitnije od njega za “materijalni i profesionalni” uspjeh u životu je najmanje deset karakternih crta koje će netko u životu imati ili nemati. Diploma u ruci je samo jedna stepenica, a moraš ih proći još barem deset da si sam platiš taj koktel na tropima.
Moj mali je 4. razred, ima “sve pet”, najčešće u ispitu nema niti jednu pogrešku... a onda ga ja tjeram da još malo uči, jer zašto ne bi kad on to može, taj test je bio prelagan, ionako je po meni premalo i učio... printam mu dodatne zadatke s neta... onda se posvađam s mužem koji se dere na mene da ga pustim na miru i istjera dijete van da vozi bicikl.
Pitam ga večeras, u koju ćeš ti srednju školu? “Šta ja znam! Imam još 4 godine do toga. Šta, ti hoćeš da idem u neku gimnaziju?”.
Možda.
Onda čujem za neko dijete iz MIOCa koje ide na psihoterapiju jer prolazi s 4.7 i jako je nesretno zbog toga i “pritisak je tamo prevelik”... onda čujem za dijete iz 6. razreda koje je pobjeđivalo na državnim natjecanjima, ali sad ne želi više niti napisati zadaću iz tog predmeta jer ga to više ne zanima...
Pa onda pustim dijete na bicikl, a ja odem na forum ili gledat serije i uopće niti ne pogledam koliki je moj screen time.
Sve je to super, i MIOC i uspjeh, ali samo ako su svi sretni i zadovoljni. Ako nisu, onda je sretniji onaj kojeg muči cijena benzina.
Je slično sam i ja rekla svojima ,ali vidim da već ide u kontra smjeru,bar na eventualno malom uzorku kod mojih klinaca.
Ovo je komentar na siriusovu kćer
Posljednje uređivanje od jelena.O : 04.05.2021. at 06:21
I dalje moslum da nije "problem" u MIOCu nego u IBu. Odnosno da je mama "zacrtala" obrazovanje na engleskom
Pa da, to je jos koja razina vise u ocekivanjima.
Ali pretpostavljam da nije samo stvar dobrog obrazovanja u pitanju nego i popratnog foklora koji nosi taj smjer.
Nije problem ni MIOC, ni IB, problem je “zacrtala u 4. osnovne”.
A vjerojatno još i u vrtiću.
To je toliki problem da smo cijelu prvu stranicu sumnjali da je trol.
Mislim, što ako dijete bude htjelo ići npr. u primjenjenu? ... i sva druga pitanja koja ste već postavile...
Ja sam to doživjela kao mama bi htjela, a ako dijete bude na kraju 8. razreda, a posebno na kraju srednje imalo svoje drugačije ideje i želje ionako će se moći slikati sa svojim željama.Lako je krojiti sudbinu četvrtašici prije nego uđe u pubertet.
Na temu MIOC mislim da su svi ovdje hiperosjetljivii naravno da ima cijela hrpa dobrih škola. Ja sam ovdje dotepenka pa nemam taj sentiment obiteljskih škola i onih s tradicijom i renomeom. Gledala sam te brojeve i lokacije gimnazija kad su se sinu bližili upisi, srećom je upisao onu bez broja da mi olakša snalaźenje, tko bi to popamtio.
Opet ću reći, ja mislim da nije loše imati želje i planove, svi mi želimo blistavu budućnost svojoj djeci. Ali isto tako treba znati prepoznati djetetove želje i ambicije i znati odustati od svojih ako se značajno razlikuju i podrźati dijete. Jer to jest uloga roditelja. Pri tom ne mislim da treba podržavati ambiciju ležanja na kauću i dugotrajnog džabalebarenja.
Moj je mlađi "pregrizao" pri upisu u srednju školu - otpilio je i bratov primjer i moje sugestije (nije mu padalo na pamet upisati mioc ili opću gimnaziju) i otišao u tehničku školu, što se pokazalo odličnim izborom za njega. Rekao je da želi imati struku nakon srednje škole, za svaki slučaj...
Rasplet situacije (za sada): ne samo da ima struku, nego su mu ponudili i stalni posao u informatičkoj firmi, ali je odbio s argumentima da ne želi izgubiti studentska prava i stem stipendiju. Morali su naći modus da ga zaposle preko studentskog ugovora i to je odradio. Sada uz studij (TVZ, računarstvo) vrti i posao. Ne znam kako će ići, jer je to tek nedavno krenulo. Pristao je na pola radnog vremena, jer je ocijenio da toliko može uz redovni studij. Nismo se miješali. Mislim da ne bi ni dozvolio da smo pokušali, ali očito zna što radi.
Koliko sam se samo žderala zbog njegovih odabira, bolje da se ne prisjećam, ali eto - MI smo bili ti koji smo pregrizli i pustili ga da napravi kako misli da je najbolje. Očito je to povjerenje bilo jako važno. Za sada je dobro. Kako će ići dalje - vidjet ćemo.
Dodatak na temu:
pitala sam najmlađe (u 5.r. je) u koju će srednju i odgovor je bio (pomalo s čuđenjem zašto uopće pitam): pa u MIOC
Djelomice je smiješno, ali očito je sva ta situacija oko srednjih škola postala grčevita borba za opstanak kojom su opterećeni sve mlađi. Na dobrom smo putu amerikanizacije i štednje od vrtića za visoko obrazovanje djeteta.
Ja se ovdje slažem s tvojim mužem. Moja je isto odličan učenik i to s minimalno uloženog truda. Pokušavamo joj usaditi radne navike, pogotovo zato što joj ne treba puno truda.Mama Di7, opustite se. Život je kratak i ne nudi nikakve garancije za ništa.
Već su cure napisale, ispijati koktel na tropima može frizerka, a nemati za benzin može sveučilišni profesor... obrazovanje je bitno, no puno bitnije od njega za “materijalni i profesionalni” uspjeh u životu je najmanje deset karakternih crta koje će netko u životu imati ili nemati. Diploma u ruci je samo jedna stepenica, a moraš ih proći još barem deset da si sam platiš taj koktel na tropima.
Moj mali je 4. razred, ima “sve pet”, najčešće u ispitu nema niti jednu pogrešku... a onda ga ja tjeram da još malo uči, jer zašto ne bi kad on to može, taj test je bio prelagan, ionako je po meni premalo i učio... printam mu dodatne zadatke s neta... onda se posvađam s mužem koji se dere na mene da ga pustim na miru i istjera dijete van da vozi bicikl.
Pitam ga večeras, u koju ćeš ti srednju školu? “Šta ja znam! Imam još 4 godine do toga. Šta, ti hoćeš da idem u neku gimnaziju?”.
Možda
Onda čujem za neko dijete iz MIOCa koje ide na psihoterapiju jer prolazi s 4.7 i jako je nesretno zbog toga i “pritisak je tamo prevelik”... onda čujem za dijete iz 6. razreda koje je pobjeđivalo na državnim natjecanjima, ali sad ne želi više niti napisati zadaću iz tog predmeta jer ga to više ne zanima...
Pa onda pustim dijete na bicikl, a ja odem na forum ili gledat serije i uopće niti ne pogledam koliki je moj screen time.
Sve je to super, i MIOC i uspjeh, ali samo ako su svi sretni i zadovoljni. Ako nisu, onda je sretniji onaj kojeg muči cijena benzina.
Ukoliko je odličan i savjestan učenik uvijek sam više na strani bicikla nego 'daj još malo više'.
Dodatak na temu:
pitala sam najmlađe (u 5.r. je) u koju će srednju i odgovor je bio (pomalo s čuđenjem zašto uopće pitam): pa u MIOC
Djelomice je smiješno, ali očito je sva ta situacija oko srednjih škola postala grčevita borba za opstanak kojom su opterećeni sve mlađi. Na dobrom smo putu amerikanizacije i štednje od vrtića za visoko obrazovanje djeteta.
Moja ni ne zna što je MIOC. Lastane što nije s nama u redu?
Ja ne pitam, 4.r je. No, moja je ionako sama opterećena sa svim i svačim pa i s tim da ne zna što bi radila u životu. Baš sam joj neki dan rekla da ne brine o tome jer ima još puno vremena odlučiti što želi raditi.
Ja sam takodjer dotepenka i uopce ne mislim da su druge gimnazije losije. Koiko je samo bilo izvrsnih studenata iz svih dijelova Hrvatske.
Moj zakljucak je da ako neko dijete zeli uciti, ono ce nauciti u bilo kojoj gimnaziji (naravno onog smjera koji ga zanima).
Ali nekom logikom ako necije dijete ide na npr. (ajme sad me strah izgovorit matematicko hahaha) matem./jezicna/ina natjecanja odmalena i osvaja nagrade, pa bem mu jel ne bi svaki roditelj ponudio djetetu najbolju skolu koja se nudi za takvo dijete u tom njegovom podrucju interesa??
Posljednje uređivanje od Lili75 : 04.05.2021. at 08:44
Ključno je pitanje za mame srednjoškolaca: da li ste sve to znale o svojoj deci kada su bili/bile kraj 4. osnovne?
Ja o mojoj pojma nemam
Menja se dete iz meseca u mesec meni neočekivano. Pogotovo otkako je peti razred. Šta je bilo super kod učiteljice, sad joj je dosadno. Šta je bilo srednje zanimljivo, sad je najnajzanimljivije. Šta će biti za još tri godine, pojma nemam.
Iako engleski može da čita i govori na zavidnom nivou za uzrast, ne razmišljam o srednjoj na engleskom.
Jesam li ja loš roditelj kad sam tako neupućena :/?
Jedino što sam sigurno znala na kraju 4. osnovne je da će procvasti u višim razredima čim se riješi monopolizma učiteljice iz nižih razredaKljučno je pitanje za mame srednjoškolaca: da li ste sve to znale o svojoj deci kada su bili/bile kraj 4. osnovne
Ja o mojoj pojma nemam
I tako je i bilo. Stvarno mu je škola u višim razredima postala puno interesantnija.
Još samo dodatak - u četvrtom razredu osnovne škole razmišljanja o odabiru srednje bila su nam svjetlosnim godinama daleko... U to vrijeme bilo je bitno izaći na kraj s gradivom, eventualnim teškoćama učenja, glazbenom školom, snalaženjem kod kuće bez nadzora (do trećeg razreda išli su u boravak, a kasnije su dio dana bili sami doma).
Bilo mi je važnije da nauče rukovati mikrovalnom pećnicom na siguran način, zaključati stan, brinuti o svojim stvarima, ne dovoditi društvo dok su sami doma (imali smo loša iskustva) i slično.
Školsko gradivo išlo im je relativno ok, uz povremeni nadzor i pomoć. Bilo nam je bitno da dečki nauče SAMOSTALNO učiti, razviju metode savladavanja gradiva koje im odgovaraju, nauče organizirati vrijeme, brinuti o svojim stvarima itd.
Nikada nisu bili pošteđeni sudjelovanja u kućnim poslovima. Ne mislim da je neko opterećenje spremiti vlastiti krevet, spremiti suđe u sudoper/suđericu, baciti odjeću za pranje u košaru, iznijeti smeće...
Nisu u hotelu. Količina obveza varirala je ovisno o slobodnom vremenu (ljeti više, krajem školske godine manje itd.). Čak mislim da sad i manje sudjeluju u tome, jer imaju više obveza, a otkad se školuju u uvjetima korone - baš je gadno, jer je slobodno vrijeme rascjepkano u nerelano male komadiće za odmor, a obveze razvučene na cijeli dan. S druge strane - svi se trudimo prilagoditi kako znamo i umijemo. Djeca (svih dobi) nisu nikakva iznimka.
Jedino što sam sigurno znala na kraju 4. osnovne je da će procvasti u višim razredima čim se riješi monopolizma učiteljice iz nižih razreda
I tako je i bilo. Stvarno mu je škola u višim razredima postala puno interesantnija.
Valjda će moj mlađi tako sa nekim predmetima
Pulinka, i ja isto neupućena; mijenjaju se stalno, mijenjaju interese i kao srednjoškolci (i kao studenti); pogotovo sam neupućena o drugoj djeci iz njihovih razreda. Mislim da je bitno da razvijaju svoj potencijal djeteta dok su djeca, da igraju nestrukturirano, da ne budu opterećeni našim planovima i projektima i projekcijama. Dovoljan dio života će biti odrasli i zaposleni, ne mislim pola njihovog djetijnstva raditi planove za budućnost. Obrazovanje je bitno, ali po mom mišljenju prvenstveno kao želja za znanjem i čitanjem. Ako to postoji, prije ili kasnije će otkriti što žele u životu i od života.
Ali to ne znači da pustim da gljivare i da ne izvršavaju obaveze, kod kuće i u školi.
Moja je sad 4.r i uopće ideja da bi dijete u 4.r trebalo razmišljati ili znati koju će srednju mi je zastrašujuća. Ne pričam o djeci koja to znaju sama. Pričam o ideji da bi to trebali znati.Ključno je pitanje za mame srednjoškolaca: da li ste sve to znale o svojoj deci kada su bili/bile kraj 4. osnovne
Ja o mojoj pojma nemam
Menja se dete iz meseca u mesec meni neočekivano. Pogotovo otkako je peti razred. Šta je bilo super kod učiteljice, sad joj je dosadno. Šta je bilo srednje zanimljivo, sad je najnajzanimljivije. Šta će biti za još tri godine, pojma nemam.
Iako engleski može da čita i govori na zavidnom nivou za uzrast, ne razmišljam o srednjoj na engleskom.
Jesam li ja loš roditelj kad sam tako neupućena :/?
Mislim da smo danas previše orijentirani na uspjeh. Bitno je biti uspješan i to prema određenim kriterijima.
Imam osjećaj da kad dijete u 4.r oš kaže da želi upisati MIOC roditelji su ponosni i ističu kako dijete već zna što želi, ali da kaže da želi biti stolar - još je mali, ne zna što želi.
Mislim da svi znamo kako danas živi jedan dobar stolar u odnosu na profesora matematike - u svjetlu onog ispijanja koktela u tropima.
Nemam ništa protiv zapošljavanja sa SSS, da me se ne bi krivo shvatilo.
Ali kao što sam već napisala, za MM i mene obrazovanje je temelj na kojem gradimo život u kojem god smjeru želimo. Dakle u prijevodu, ako ima mogućnosti i potencijala obrazovati se u najboljim školama onda je logično da to i napravi. A nakon završetka školovanja što se mene tiče može može diplomu pospremiti u ladicu i nastaviti obiteljski biznis ili ugrađivati trepavice ili konobariti ako ju to ispunjava i čini sretnom, obrazovanje joj u nijednom odabiru neće smetati, a nedostatak istog moglo bi joj faliti. Ali želim da ima otvorene sve mogućnosti izbora.
P.s. da ne bi netko mislio da podcjenujem navedena i slična zanimanja, nimalo, i sama sam nekad konobarila, navela sam ovdje jer su mi prva pala na pamet.
Posljednje uređivanje od Di7 : 04.05.2021. at 10:46
S ovim se u potpunosti slažem.
Znam za jednu curu koja je stvarno željela biti frizerka i upisati frizersku. Svi ju odgovarali jer je to škola za one s lošim ocjenama.
Na kraju se izborila i upisala, i odlična je u svom poslu, zna s rukama i ima smisla, volje i želje za rad
Znam da sam sad pravopis nacist, ali mama koja želi djetetu takvu budućnost piše “djete”, a ne “dijete”.
4 puta barem u jednom postu.
Samo kažem
Joj, Bubilo, nemoj.
Posljednje uređivanje od čokolada : 04.05.2021. at 11:21
Hahaha pa kao netko kome je engleski prvi jezik još i dobro pišemZnam da sam sad pravopis nacist, ali mama koja želi djetetu takvu budućnost piše “djete”, a ne “dijete”.
4 puta barem u jednom postu.
Samo kažem
No, što jest, jest ne bi ovo trebala biti tema o MIOCu i IBu. Ja mislim Di7 da ti je tema malo negativno dočekana, pa i sa sumnjom za trolanje, jer stvarno nema puno smisla razmišljati o srednjoj školi kad dijete ide u četvrti osnovne. Odgajati dijete u smjeru da je obrazovanje jako važno, raditi na tome da se stvaraju radne navike, to je sve OK, ali budimo realni, nikad ne znaš kako će to ispasti, ima primjera ovakvih i onakvih. Inače mislim da je sve ovo što opisuješ u prvom postu sasvim normalno i čula sam to sto puta, dijete ima gomilu interesa, sve ga zanima, čini nam se super napredno, onda to kasnije više ne izgleda tako, što je valjda sve opet sasvim normalno jer dijete naprosto dobije druge interese, od kojih je valjda glavni društvo i druženje - i super dok je tako.
Osim izbora konkretne srednje škole, mogu razumjeti dosta razmišljanja iz prvog posta, a i doživjela sam slične situacije. I moj je stariji sin prije polaska u školu odgovarao opisu djevojčice iz prvog posta, a onda je tijekom školovanja sve više gubio želju za učenjem i ambiciju. Je li to do sustava ili promjena njegove osobnosti, ne bih sad puno razglabala. Meni je jako žao zbog želje za učenjem jer se sjećam dječačića koji u krevetu oko sebe ima otvorene dječje enciklopedija i rječnike i sam čita i proučava i vidim sad momka kojem je sve školsko dosadno.
U jednom razdoblju mu baš ništa nije bilo privlačno osim digitalnog svijeta i to mi se baš nikako nije sviđalo. Sad se cijeli dao u sport i to me veseli, iako je škola i dalje zadnja rupa na svirali, a ocjene daleko od briljantnih.
Dok je bio tako nekakve dobi, oko desetak godina, imao je i on dojam da jedini on ima obaveze izvan škole (a nisu to bile nekakve obaveze, jedan sport za koji nije morao ni ići na sve treninge, a kamoli utakmice) i onda je često kukao kako su svi slobodni, a on jedini nije. Uz to što se to pokazalo netočno, jer su i drugi imali aktivnosti samo on nije znao za njih, objasnili smo mu slično kako su forumašice već pisale - da je svaka obitelj za sebe i da je ovako u našoj obitelji.
Visoka očekivanja imam i ja: da se trenira jedan sport koji se izabere u rujnu i onda se mora pohađati do lipnja, da se uči jedan strani jezik osim engleskog, da se uči/vježba za najavljena ispitivanja i provjere, da je ograničeno vrijeme na ekranima, da se sudjeluje u kućanskim poslovima.
Da su se odlučili za glazbenu, ne bih inzistirala na sportu.
Otvorila sam novu temu samo o MIOCu
http://forum.roda.hr/threads/94425-MIOC
O skolici mozete tamo
Na ovoj temi nastavite o prevelikim ocekivanjima i o tome kako su ona mozda izazov roditeljstva
Ili nisu. Ako mislite da nisu ima tema o skolici.
Slažem se. Posebno sa ovim zadnjim, ali meni to ni nisu visoka očekivanja, više normalna.
Normalno mi je da sudjeluje u kućanskim poslovima jer je član kućanstva, a ne gost.
Normalno mi je da osim hrvatskog i engleskog uči još jedan strani jezik koji si je sama mogla odabrati (tim više što joj engleski maltene prvi jezik ko i hrvatski)
Sport si je odabrala sama, pa ne treba u glazbenu. Ali da ju sport ne zanima inzistirala bih na glazbenoj vjerojatno.
I još ima vremena na pretek za igru i druženje, putovanja, kampove i što sve ne.
Samo mi je eto suludo to da bi ona sad radije odabrala gledati youtubere ili tiktokere kako snimaju nešto iz svog života ili pak obične gluposti nego da uživa i proživljava nešto novo u svom životu, da ide na planinarenje, jedrenje, što god... To mi je ravno tome da bi radije na ekranu gledala kako netko jede sladoled nego digla guzicu i otišla u slastičarnicu i kupila sebi i jela sladoled.
Ali valjda je to samo faza. Nadam se
Posljednje uređivanje od Di7 : 04.05.2021. at 13:07
Da, i ja se slažem s Juranom, što sam i napisala u postu koji mi je sirius bezveze prebacila na drugu temu. Tema je zanimljiva, ali mi je fakat glupo više sudjelovati kad ne znam gdje će mi postovi završiti.
Nema mi smisla ovo odvajanje u dvije teme, pa ne pišemo ni o MIOCU ni IB programu konkretno u smislu traženja nekih savjeta i iskustava o njima, već se oni samo kao "sporedni likovi" nekakvih ciljeva i očekivanjima za djecu isprepliću kroz temu od početka.
Pa da smo pisali o djeci koja imaju interese za npr. automehaničara i našim očekivanjima od njih, zar bi se razdvojilo u temu o automehaničarskoj školi (ili kako se to zove)?
Da se osvrnem na planinarenje koje si već spominjala u ranijoj temi... primijetila sam da postoji određeni razvojni put, u kojem djeca koja su ranije s voljom i rado planinarila s roditeljima u nekoj dobi više to ne žele. Najčešći je odgovor "ne da mi se" (rečenica na koju ja osobno ispalim na živce
Često ta ista djeca nakon određenog perioda "ne-da-mi-se", koji traje nekoliko godina u nekom trenutku ponovo požele planinariti. Ili opet s roditeljima, ili samostalno, s vlastitim društvom.
Kod svojeg sina očekivala sam fazu odbijanja i ranije, ali on je dosta dugo imao volje i puno toga smo prošli skupa. Prošle godine je počeo baš tražiti da ostane doma - vjerojatno je na to utjecala i korona-online apatija, a dobrim dijelom su za to, na žalost, zaslužne i brojne školske obaveze koje mu ispunjavaju vikend. Ipak, on je srednjoškolac pa mi zaista ne pada na pamet upravljati njegovim slobodnim vremenom. Tim više jer će on, ako mu se ne da na planinarenje cijeli dan, a ipak ima nešto vremena, otići na bicikl ili nešto slično.
Slažem se da su youtuberi nikakva zamjena za stvarna iskustva. Ali ona je još u dobi kad itekako možete inzistirati na zajedničkom provođenju vremena za vikend - tako da, ako joj se ne da planinariti, neka sama predloži zamjensku ideju, neka osmisli nešto što je privlači, nešto drugo gdje ćete zajednički provesti vrijeme kao obitelj.
Problem sa sporednim likovima je što oni ponekad požele preuzeti glavnu ulogu. Bar je takvo iskustvo na ovom forumu
Sad sam ih vratila. jos cu vidjeti da li sam kojeg propustila.
Ako zelis konkretne informacije o mioc ib imas posebnu temu.
ako dvojis da li mozda imas malo prevelika ocekivanja u roditeljstvu opcenito slobodno nastavi na ovoj.
meni je tema zanimljiva, ali kad se krene pisati iskljucivo o konkretnoj skoli gubi se fokus.
da je dijete 8 ili 7 razred mozda bi pisanje o konkretnoj skoli ovoj temi imalo smisla, ali sad - tesko.
Da, baš to " neda mi se" i ja isplalim na to. A na pitanje što bi onda ona pametno radila odgovor je najčešće "paa ništa, bila doma" u prijevodu pred ekranom.Da se osvrnem na planinarenje koje si već spominjala u ranijoj temi... primijetila sam da postoji određeni razvojni put, u kojem djeca koja su ranije s voljom i rado planinarila s roditeljima u nekoj dobi više to ne žele. Najčešći je odgovor "ne da mi se" (rečenica na koju ja osobno ispalim na živce
Često ta ista djeca nakon određenog perioda "ne-da-mi-se", koji traje nekoliko godina u nekom trenutku ponovo požele planinariti. Ili opet s roditeljima, ili samostalno, s vlastitim društvom.
Kod svojeg sina očekivala sam fazu odbijanja i ranije, ali on je dosta dugo imao volje i puno toga smo prošli skupa. Prošle godine je počeo baš tražiti da ostane doma - vjerojatno je na to utjecala i korona-online apatija, a dobrim dijelom su za to, na žalost, zaslužne i brojne školske obaveze koje mu ispunjavaju vikend. Ipak, on je srednjoškolac pa mi zaista ne pada na pamet upravljati njegovim slobodnim vremenom. Tim više jer će on, ako mu se ne da na planinarenje cijeli dan, a ipak ima nešto vremena, otići na bicikl ili nešto slično.
Slažem se da su youtuberi nikakva zamjena za stvarna iskustva. Ali ona je još u dobi kad itekako možete inzistirati na zajedničkom provođenju vremena za vikend - tako da, ako joj se ne da planinariti, neka sama predloži zamjensku ideju, neka osmisli nešto što je privlači, nešto drugo gdje ćete zajednički provesti vrijeme kao obitelj.
I stvarno sam alergična na takav stav prema životu u smislu pusti život neka pored mene prođe samo da mogu biti izvaljena na krevetu.
Naravno, ponekad nam svima nema slađe nego se izvaliti i ne raditi ništa, ali kad je želja za tim češća nego živjeti, doživjeti nešto novo onda smo po meni u problemu
To je faza. Faza koja se ni meni ne sviđa, ali tu je i razumijem je. Mi smo u nekom trenutku počeli sami planirati planinarenje, šetnju Jarunom ili nekakav izlet, djecu pozovemo da idu s nama ako hoće. Često nisu htjeli, ali nekad se iznenadim kad kažu da hoće i odu s nama.
Ok, naši su stariji i sad su uglavnom orijentirani na izlaske na svojom ekipom, ali bude tu i šetnji gradom i Jaruna i Sljemena, ne samo kave i noćnih izlazaka.
Očito je dob od nekih 11, 12 godina prijelomna kad im se više ne ide s roditeljima na obiteljske aktivnosti.
Tome se da doskočiti da povedete na planinarenje i neku njenu frendicu.
Da, mislim da je moj tako dugo i izdržao s nama jer smo na planinarenje većinom išli s društvom drugih obitelji i s djecom koju dobro poznaje, pa je imao društvo. U nekom trenutku svi su se počeli osipati. Doduše, ne još s 11 godina, većinom ipak s 13-14, ali možda je svaka nova generacija sve naprednijaTome se da doskočiti da povedete na planinarenje i neku njenu frendicu.
A dobro trebam očito prihvatiti da je to već valjda pomalo i pubertet i faze koje dolaze s njim, samo nekako mi se još uvijek čini da je rano za to :D
Veseli me što si je sama odabrala tj predložila ljetni kamp u koji hoće ići (neki sportski) pa se tješim da nije sve tako crno i da još ima u sebi tu neku ambiciju i želju.
Evo obzirom da je tema razdvojena od budući škola i da ćemo se tu samo fokusirati na očekivanja od djece baš me zanima što su po vama normalna, ili možda koja su normalna u odnosu na prevelika očekivanja od djece u određenim godinama, od obaveza kod kuće, do dodatnih aktivnosti izvan škole i slično?
Mislim da je to zanimljiva tema i van mog prvotnog posta i pitanja i da možemo svašta naučiti/promijeniti/proširiti vidike
Posljednje uređivanje od Di7 : 04.05.2021. at 15:50
Moja kći je uvijek išla s nama na planinarenja.
I danas isto.
Samo kaj sad ne ide tata jer on ne može hodati pa idemo nas dvije same sa psom.
Isto je i s odlascima na more i bilo kuda.
Zadnjih nekoliko godina osim s nama, ide na more još jednom s prijateljima, ali svejedno i obavezno ide i s nama.
U teretanu, na bazen ide obavezno sa mnom i jako je tužna kad ja ne idem.
Meni su ta odvajanja djece s godinama posve normalna, posebice poslije 13 god.
Meni tvoja trenutna ocekivanja Di7 u vezi njenih obaveza za dijete od 11god nisu uopce prevelika nego nornalna. Nesto kucanskih obveza (sudje, ves, smece), nauci, pa izadji van.
Nes ti prevelikog ocekivanja
Nisam povezala za drugi jezik, to ne uci u skoli nego ide u skolu stranih jezika/instrukcije? Da ga dodatno pojača pretpostavljam.
Na planinarenje i ljetovanje s nama djeca ne moraju, ali kad se ide kositi travu oko vikendice ili orezivati voćke, to moraju. Ne tjeramo ih, ali pomažu kad god stignu. To je i njihovo. Odu ponekad tamo i sa svojim društvom, bez nas, pa je dobro da znaju sve što treba. Nije to došlo preko noći, sudjeluju u svemu godinama.
Na ljetovanje ove godine vjerojatno nećemo zajedno, jer mi ne možemo otići iz Zagreba, ali oni će si već nešto organizirati. Do prošle godine uspijevali smo naći tjedan dana za zajednički odmor, ali sad nisu djeca usko grlo, nego mi. Oni ionako imaju svoje ljetne rasporede, poslove i volonterske aktivnosti.
U četvrtom razredu osnovne škole išli su s nama, ali i bez nas na eazne ljetne kampove i puno im je to značilo. Današnje društvo koje imaju formirano je upravo na tim ljetnim aktivnostima.
Moja mlađa je ta koja je prije škole radila i
zanimala se za sve i svašta, znala gradivo 2 razreda razreda, jedva je čekala krenuti u školu. I onda malo po malo shvatila kakva je škola dosada i gnjavaža. Slobodne aktivnosti su je jako zanimale, ali samo dok nije usvojila osnove, dakle po 2-3 godine. Nije bila neki ovisnik o ekranima dok nije krenuo lockdown koncem 6. razreda. E, tu je u potpunosti otkrila virtualni svijet, nije bilo druženja osim na WA i na ekipnim minecraftima, komunikacija s igračima po svijetu...što se nje tiče, online škola je divota, nema sjedenja i slušanja 7 sati predavanja...
...i otad se borimo. Koliko god joj kućanskih poslova navalim na vrat (a to je daleeeko više nego bilo tko ovdje), sve ih poobavlja u rekordnom roku i precizno. Ima par sl. aktivnosti (rekreativni sport 1xtj., 2 jezika, crtanje), u svemu je brza, uči taman koliko joj treba za 5, ima ekipicu s kojom lunja okolo, izrazito voli biti samostalna i neovisna o kontroli...i uza sve to opet ostaje puuuno previše vremena za komp/mob. Ona naprosto sve isplanira tako da joj ostane NJENO sIobodno vrijeme koje želi utrošiti na ekrane. Ja bih htjela da čita, ali nju to uopće ne zanima. Gugla ono što je zanima. Ja je uvjeravam da će biti nepismena i da se neće znati izražavati, a ona elokventni magarac usmeno i pismeno.
I što da joj radim, vidim da obaveze vozi s 50% kapaciteta i uza sve to provodi 3h dnevno uz mob/komp.
Hoću reći, svi lako zabrijemo u (previsokim) očekivanjima, a djeca se opiru. Promatrajući neke danas odrasle prijatelje za čije roditelje znam da su imali jako visoka očekivanja, vidim da su psihički puno zdraviji oni koji su se opirali i postavljali svoje granice, od poslušnih koji su 100% ispunili svoje kognitivne kapacitete kako su im roditelji zamislili.
Coksa,
Rekla bih da tu nema pravila jer to sto i roditelji imaju visoka ocekivanja ne znaci da i dijete samo od sebe nema takva ocekivanja. U takvom slucaju- takvog djeteta, manje je bitna uloga roditelja jer zaista postoje i takva djeca, vjerovali ili ne.
Netko kad nesto radi, radi kako treba ili nikako jer im je takva osobnost.
Uostalom nemamo svi ni ista ocekivanja od sebe, od svojih partnera/muzeva, pa tako i djece.
Coksa, bome je tvoja maherica da joj ostane toliko vremena za mob.
Dobre vijesti su da to prođe s vremenom, barem je kod nas bilo tako. Minecraft i još hrpa igara igrali su vikendom i u slobodno vrijeme, a da im mi ne bi pili krv i priprdavali, trudili su se odraditi sve sve sve što je bilo na popisu. Prošlo ih je uglavnom tek kad su našli druge aktivnosti koje ih zanimaju, ali povremeno i dan danas zasjednu i igraju kolektivno.
I da, zanima ih samo kultura u kojoj sudjeluju, a to su filmski festivali i prateće aktivnosti. Kazalište im je tlaka, izložbe glddaju online, koncerti slabo u zadnje vrijeme. Knjige čitaju samo iz relativno uskih područja koja ih zanimaju. To je njihov svijet. Bojim se da naš više ne postoji ili barem neće biti vidljiv dugo vremena...
Moji isto slabo čitaju. Al onda dosta nadoknade ljeti.
A kaj se interesa tiče, to se stvatno mijenja kako djeca rastu
puno više visokoobrazovanih ljudi koje poznajem (uključujući i sebe) su bliže prevrtanju kuna nego ispijanju koktela na tropimaTo mi je apsolutno jasno da hoće LOL
No ipak bih radije da mi zamjera dok ispija koktel negdje na tropima, nego dok prevrće zadnji kunu i psuje novo poskupljenje benzina
smatram da je razmišljanje o odabiru srednje škole dok je dijete još u razrednoj nastavi pretjerano, tko zna kakve će interese dijete razviti kroz nadolazeće godine (jedna godina je jako puno u životu djeteta, kamoli četiri)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom