 |
|||
Evo, ja mislim da misle da si trol ili da pretjeruješ u očekivanju baš specifično vezano za IB MIOC, ni manje, ni više, a tek je 4. razred - to je kap koja je prelila čašuDi7 prvotno napisa
. Ako nisi trol... možda ipak da malo... malo popustiš? Samo malo..
Mislim da se u hr debelo pretjeruje sa bitnošću upisa "dobre" sš plus sva ta drama oko prosjeka, ocjena, prijave u 10 škola i pomicanja crta itd
Zna se desiti i da je netko tko je pametan a možda malo teško "dokaziv" u pubertetu upiše neku trogodišnju, pa padne koji razred, onda se zaposli, prođe pubertet, dođe mu iz g..ce u glavu da raditi takav posao idućih 45g i nije neka zabava, pa uopiše razliku do 4-godišnje, položi maturu, upiše izvanredno faks nešto što ga zanima uz rad i često bude na kraju puno uspješniji u životu od ovih pravocrtnih 5.0 > MIOC > "dobar faks" - koji završe sve to u roku i onda ostanu posve zbunjeni stvarnim životom koji veze nema sa školskim sustavom u RH. (Ja sam bila pravocrtna negdje do faksa, taman tamo mi se zgadila ta apsurdnost našeg visokog školstva gdje vrlo često nije uopće bitno koliko si pametan, ambiciozan, razumiješ stvari nego naštrebaj tisuću stranica, reproduciraj ih, shift-delete pa opet ispočetka idući predmet i tako 4 godine). A i sjetila sam se kolege čija kći je bila pravi primjer tog "pravocrtnog" kretanja, 5.0 OŠ, pa 5.0 (ili tako nešto) MIOC, pa upisala na "pravi" faks (zaboravila sam koji, PMF ili MEF) i onda nakon 2 godine pukla, ispisala se usred akademske godine i otišla na more raditi sezonu doslovce bez zdravstvenog osiguranja. Najesen je upisala mislim ekonomiju i sad je dosta sretnija
A to da djecu vuče društvo i da se protiv toga treba znati izboriti - to je puno bitnija lekcija u životu od upisa u IB, jer ona vodi do istinskog zadovoljstva u životu, a ne biti dio konformističke većine i pri tome nezadovoljan (ili bar kad jesi da znaš zašto jesi i da je to tvoja slobodna odluka s kojom si u tom trenutku zadovoljan)
Ja dobro razumijem pokretačicu topica... Nije tako u cijeloj Hrvatskoj, ali u Zagrebu već godinama vlada opća histerija pri upisu u srednje škole, tako da četvrti razred nije prerano da se djetetu osvijesti činjenica da je prosjek ocjena važan i da neke stvari kasnije ne može popraviti ni spasiti. Ne sviđa mi se to, ali nažalost - to je tako. I mi smo svojoj djeci rekli (zapravo govorili, jer nije dosta jednom reći) da je to tako i da će im biti lakše pri upisu u srednju ako se na vrijeme pobrinu da imaju što bolje ocjene u osnovnoj školi. Naravno, ne samo ocjene nego i pripadajuće znanje. Ako postoji želja/razlog/plan da se dijete upiše u IB (mioc ili drugdje, nebitno - postoji npr. dvojezični program u Prelogu, ne znam puno o američkoj školi u Zagrebu ali i to postoji...) ne može o tome početi razmišljati u osmom razredu. Majka je u pravu - SAD je pravi trenutak da se neke stvari istaknu. Ne u smislu zacrtavanja plana ili postavljanja zadatka djetetu, nego u smislu sagledavanja mogućnosti: Draga, ako želiš upisati takvu i takvu školu, moraš se potruditi da ostvariš uvjete koji su takvi i takvi... Roditelj desetogodišnjaka u stanju je dalje sagledati moguće posljedice, a ovo je dob u kojoj treba to početi raspravljati i s djetetom.
Bez obzira na odabir srednje škole, ovo je dob kad većina djece počne potpuno samostalno učiti, traži i nalazi svoj stil rada i tu su bistra djeca često u nepovoljnom položaju. Ako im sve ide lako, kako je opisala pokretačica teme, postoji opasnost da ne razviju radne navike na vrijeme. Ne pitajte kako znam - ja sam bila iz iste vreće. Naučila sam ozbiljno učiti tek na drugoj godini studija i bilo mi je izrazito teško, jer sam do tada sve prolazila "s pola zadnjice" na temelju bistre pameti i brzog pamćenja na satu, bez pretjeranog truda, pa sam mislila da će tako biti za sva vremena. Moja djeca su (zbog svojih teškoća učenja) daleko ranije stekla pristojne radne navike, pa im je srednja škola tekla prilično glatko.
Slažem se da je odabir društva i utjecaj na našu djecu u ovoj dobi jako važan. Tu možemo djelomično utjecati, a djelomično ne. Dob od deset-dvanaest godina je period kad se djeca počinju osamostaljivati i kad shvatimo da nisu produžetak nas, nego imaju svoje ideje koje su ponekad promašene, ali često i bolje od naših. Treba djeci dozvoliti slobodu odabira, pa čak i pravo na vlastite greške.
Da, Zagreb je zbilja posebno priča. Meni je i dalje prosto nevjerojatno da su gimnazije škole samo za odlikaše i to superodlikaše sa pokojom četvorkom. Već se punih pet godina tome čudim, otkad je prva krenula s upisima u srednju, a postalo je samo ekstremnije od tad.
Slažem se sa svime što je Peterlin napisala, ništa nije prerano i zašto bi bio nekakav poseban stres i preveliko očekivanje pričati s djetetom koje ide u osnovnu o upisu u srednju?
Pa to je sve život i pričanje o životu, o planovima koji se možda neće ostvariti na taj način, željama koje će se još sto puta mijenjati.... meni je sve to normalno.
Pa djeca u vrtiću pričaju šta će biti kad odrastu, to spada u omiljene uobičajene igre, a neki čak i ostanu pri vrtićkom odabiru.
Peterlin potpisujem tvoj zadnji post.
Mene je zagrebla u ušima ta rečenica: Cilj je da upiše Mioc IB,ne zbog MIOC-a. Čiji cilj, ako je djetetov onda u redu.
Slažem se s tim da dijete usvoji radne navike, da mu se ponavlja koliko je obrazovanje važno, da ima doma zadatke koje treba obaviti pa čak i to da mi se objasni da bez odličnih ocjena ne možee birati što će upisati, ali u 4.r odrediti određenu školu meni je ograničavajuće ua dijete.
Mi imamo s našom veliki problem upravo taj što si napisala. Bistra, zapamti na satu i misli da ne treba ništa više od toga raditi, a još joj je k tome škola dosadna da doslovno suze roni kolilo joj je dosadno.
Postavilo smo pravilo sad da odabere bilo koja 2-3 predmeta dnevno i svaki uči po 15 minuta. Ona se naravno svakodnevno bori.
Pričamo, tumačimo, pokazujemo primjerom i nadamo se da će nešto ostati.
silly, slažem se
Evo imam u obitelji osobu koja je završila za kuharicu. Nakon 10ak godina išla na 4.godinu. Pa upisala faks. I sad će doktorirati, aktivna u lokalnoj politici. Sve se može i kasnije.
Mislim da te ekstremne primjere treba spomenuti
, a onda ih zanemariti jer su toliko rijetki da se nema potrebe tješiti kako se "sve kasnije može kad se hoće". Među njima 2% njih može, a ostalih 98% ne može jer im već nastupe kojekakve životne okolnosti koje više ne mogu preskočiti.
Posljednje uređivanje od čokolada : 06.05.2021. at 12:05
U inozemstvu je prohodnost u školstvu puno bolje omogućena, lakše se predomišljati i kasnije "zreti". Ajde, neka kod nas prosječni CNC operater koji je u srednju došao s prosjekom 2,3 položi A razinu matematike i upiše faks bez jako puno vremena i novaca za izvrsnog instruktora. Gotovo je nemoguće nadoknaditi 9 godina neučenja.
Posljednje uređivanje od čokolada : 06.05.2021. at 12:10
X ko kuća
Svaka čast, nadam se da će je to ispuniti i da će biti zadovoljna.
S druge strane, nisam baš sigurna da se može postati neurokirurg ili vrhunski arhitekt ako promijeniš smjer karijere nakon što si 10 godina radio nešto drugo... Politika - to da, na to se možeš uvijek prebaciti, a često ti ne treba ni diploma, samo podobnost...
To je sve stvarno istina, ali isto mislim da je dobro djeci pričati i na primjerima pokazivati da se ne gibaju svi ljudi u životu pravocrtno (osnovna škola->MIOC->FER-> posao u struci
takodjer potpis, slazem se i s mimom da nista nije konacno ni sudbinski
ali i ovi primjeri pokazuju da je opet odabir visoke/bolje skole bio bolji izbor, samo su ga napravili kasnije, cesto uz vise truda
a nekad bude i prekasno
ja imam primjer gdje je prijateljica studirala uz rad, nocne smjene i dvoje djece
zavrsila, promijenila struku, morala ici stazirati, dati otkaz na prvom poslu i raditi za puno manju placu
divim joj se, to je trebalo izgurati, ali da se namucila, namucila se
Posljednje uređivanje od summer : 06.05.2021. at 13:06
A ja imam primere niza osoba koje su završile razne fakultete i ne rade u struci ili im struka nije primarni izvor zarade.
Sposobni, vredni, komunikativni ljudi, kojima se vrata u struci dovoljno dugo nisu otvarala pa su našli razne "prozore" i srećni su sasvim.
Neki od njih su čak zaključili da nisu trebali toliko nade, snage i vremena ulagati u visoko obrazovanje kada ih je sreća čekala u sasvim drugoj profesiji.
Neki su se preporodili kada su prekinuli mrske studije upisane reda radi ili jednostavno one u kojima se nisu našli.
Neki su se zaposlili sa srednjoškolskom strukom, neki sa kursevima, neki su "sam svoj majstor". Umesto učitelja, nastavnika, doktora, inženjera, advokata postali su frizeri, štampari, medicinske sestre, šalterski službenici, stolari, vozači, fotografi ... Nisu ništa nesrećniji od kolega koji su ostali u struci.
Znam i obrnute priče, gde je vredna i pametna devojka završila frizersku " da stekne zanat", i za par godina skupila hrabrost, ispolagala razlike i sada radi kao vaspitačica sa diplomom. Kao i niz onih koji su se pronašli tek na drugom ili trećem fakultetu.
Čak bih rekla da su manjina ti kojima sve ide super i "pravolinijski", jer treba da se poklopi, osim sklonosti, truda, radnih navika i inteligencije, i malo sreće ili pravih odluka- da ne kažem roditeljskih konekcija na pravim mestima.
Zato i mislim da je, naročito za decu koja su inače i radna i sposobna, jako važno da nauče i da je život jako fleksibilan.
Ma ja mislim da će vrijedna djeca postati vrijedni ljudi, radili ili studirali ovo ili ono. Problematičnije je s lijenim kampanjcima lovcima na krivine.Zato i mislim da je, naročito za decu koja su inače i radna i sposobna, jako važno da nauče i da je život jako fleksibilan
Zanimljivo mi je čitati razne priče i životna iskustva. Oko mene nema puno raznolikosti, oni koji su studirali uglavnom su završili faks, velika većina radi u struci, oni koji ne rade u struci opet rade neki VSS posao do kojeg bi ipak teško došli da nisu završili neki faks.
Jako malo poznajem ljudi koji su nakon trogodišnje škole spletom životnih okolnosti napravili čudo i stekli bogatstvo. Ali par ih poznajem. I zanimljivo, oni smatraju da je obrazovanje jako jako bitno i jako potiču obrazovanje svoje djece, unuka....
Barem sa foruma ( i na forumu) imamo hrpu zena koje su bile dobre ucenice i zavrsile fakultete. Pa su nakon toga malo ili nimalo radile u struci, udale se i vec su godinama majke-domacice.
da, bas takoMa ja mislim da će vrijedna djeca postati vrijedni ljudi, radili ili studirali ovo ili ono. Problematičnije je s lijenim kampanjcima lovcima na krivine.
Zanimljivo mi je čitati razne priče i životna iskustva. Oko mene nema puno raznolikosti, oni koji su studirali uglavnom su završili faks, velika većina radi u struci, oni koji ne rade u struci opet rade neki VSS posao do kojeg bi ipak teško došli da nisu završili neki faks.
Jako malo poznajem ljudi koji su nakon trogodišnje škole spletom životnih okolnosti napravili čudo i stekli bogatstvo. Ali par ih poznajem. I zanimljivo, oni smatraju da je obrazovanje jako jako bitno i jako potiču obrazovanje svoje djece, unuka....
pulinka, ja se s tobom isto slazem i vec sam pisala da ne mislim da ijedan pravac ista garantira, a najmanje srecu
ali za mene je trenutno, i osobno i u primjerima oko mene, vecina isla pravocrtno
mozda je do mog kruga ljudi, oni koji su ulagali u skolu i obrazovanje rade bolje i bolje placene poslove od onih koji nisu, uz malo iznimki
a zena sa strukom se lijepo moze odluciti hoce li karijeru ili majcinstvo ili balansirati u obje uloge
nekome bez struke je taj izbor puno tezi, rekla bih
Evo moram reći da ja osobno ne poznajem niti jednu, ni s foruma niti izvan.Barem sa foruma ( i na forumu) imamo hrpu zena koje su bile dobre ucenice i zavrsile fakultete. Pa su nakon toga malo ili nimalo radile u struci, udale se i vec su godinama majke-domacice.
Slažem se summer.a zena sa strukom se lijepo moze odluciti hoce li karijeru ili majcinstvo ili balansirati u obje uloge
nekome bez struke je taj izbor puno tezi, rekla bih
Ja mogu uvijek osim posla u struci u nedostatku posla i čistiti stubišta ili raznositi letke, nitko mi to ne brani jer sam prekvalificirana.
Obrazovanje je definitivno nešto čega ne možeš nikad imati previše i vrijednost koju ti nitko ne može oduzeti. A sad, koliko ćeš ga uspjeti iskoristiti za poboljšanje kvalitete života i koliko uspjeti unovčiti... to je neka druga stvar. Ali daje više opcija.
I ja mislim da će vrijedna djeca postati vrijedni ljudi. I mislim da formalno obrazovanje nije toliko važno ponekad. Ljudi mijenjaju radna mjesta, struku, pa i život. Naravno da je teško recimo u pedesetoj godini shvatiti da je naš san bio da budemo vrhunski znanstvenici, a nismo to ostvarili. Čini mi se da je baš zato potrebno raditi kod djece na samosvijesti i na samopouzdanju, da kada dođe vrijeme za važne odluke, znaju što žele postići i da znaju da to mogu.
Moja djeca su još zaista premalena da bih govorila iz roditeljske perspektive, ali trenutno ne vidim smisao u inzistiranju na sportu ili glazbenoj. Zašto mora biti nešto od toga? Što ako dijete uopće nije zainteresirano? Ovo sa dobrim i lošim gimnazijama mi je posebno apstraktno jer sam iz malog grada gdje je postojala (i još postoji) samo jedna gimnazija, samo jedna ekonomska, samo jedna tehnička itd. I opet, puno mojih prijatelja iz tih škola, koje su u usporedbi sa zagrebačkim školama vjerojatno ne baš dobre, je upalo na super fakultete u Zagrebu. Zapravo sam prvi put za pojam dobre i loše gimnazije i čula ovdje na forumu.
Odrastala sam u obitelji sa jako ambicioznom mamom koja je imala isplaniran put i za mene i za sestru i za brata. I puno smo se svađali i narušavali odnos zbog toga što nitko nije slijedio taj plan puta. Nitko od nas troje. I svi troje smo postali ljudi kakve ona nije zamislila. Nažalost ili na sreću. I sretni smo i uspješni. Nikad joj nije bilo dovoljno dobro, ni njoj ni tati. Ni ocjene, ni upisane srednje škole, ni upisani fakulteti. Ali, prije nekoliko dana se odjednom dogodila velika promjena. Moja mama na obiteljskom skype druženju govori da nam nikad ne bi nametala svoje planove da je znala unaprijed koliko ćemo biti sretni s našim vlastitim planovima. Wow. Inače nikad ne priznaje da nije bila u pravu.
Eto, iako su moja djeca mala, ja sam osvijestila sebi da ne želim raditi onako kako su moji roditelji radili u tom području. Ne želim doći do toga da očekujem da dijete iskoristi onaj svoj potencijal za koji ja mislim da treba, ne želim im nikad reći da od nečega što oni žele nema kruha i života i ne želim im reći da se to ne može onako kako su oni isplanirali.
Di7, da ne pomisliš da ovo ide tebe i da mislim da si ovakva ili onakva mama. Samo pišem o prevelikim očekivanjima od djece općenito, iz perspektive osobe od koje se u djetinjstvu očekivalo puno, a ispunila je premalo tih očekivanja, ali svoja skoro sva.
Riri, a možda je upravo ambiociozna mama svojim nametanjeg ispravnog životnog puta probudila u vama želju i volju za traženje svog puta? Možda da ona nije bila takva i drilala svoje ni vas troje ne bi postali ljudi kakvi ste postali, sretni i zadovoljni sa svojim životima? Iz moje perspektive roditelja malo starije djece i iz skype komentara tvoje mame, njen je roditeljski cilj postignut.Možda niste išli putem koji vam je ona pokazivala, ali do cilja ste došli.m
Posljednje uređivanje od Barbi : 06.05.2021. at 16:57
Barbi, koji god cilj je postignut ja znam da ne bih voljela biti mama za koju bi dijete jednog dana reklo da mi ništa što je napravila nije bilo dovoljno dobro i da nikada s ničim nisam bila zadovoljna.Riri, a možda je upravo ambiociozna mama svojim nametanjeg ispravnog životnog puta probudila u vama želju i volju za traženje svog puta? Možda da ona nije bila takva i drilala svoje ni vas troje ne bi postali ljudi kakvi ste postali, sretni i zadovoljni sa svojim životima? Iz moje perspektive roditelja malo starije djece i iz skype komentara tvoje mame, njen je roditeljski cilj postignut.
Moguće, ostavljam i tu opciju otvorenom.Riri, a možda je upravo ambiociozna mama svojim nametanjeg ispravnog životnog puta probudila u vama želju i volju za traženje svog puta? Možda da ona nije bila takva i drilala svoje ni vas troje ne bi postali ljudi kakvi ste postali, sretni i zadovoljni sa svojim životima? Iz moje perspektive roditelja malo starije djece i iz skype komentara tvoje mame, njen je roditeljski cilj postignut.
Ono što je sigurno uspjela usaditi u nas svojim postupcima je upornost. Ovako kad se gleda šira slika, postigla je ona nešto dobro. Zapravo oni, oboje. Ali meni tu fale i one male sličice našeg odnosa.
Preširoka je tema i nije o meni pa mi je i bezveze raspisivati detalje... Ali, mislim da bi za naš odnos bilo bolje da su govorili: pokušaj razmotriti i upisivanje nečeg drugog/mislim da bi ti ovo super išlo da probaš/nisam sigurna da li to može tako funkcionirati, ali ajmo zajedno probati, umjesto: to ti je bezvezan faks ili škola, nikad posla/to ti neće ići jer nisi za to, pazi šta ti kažem/ti to nikad nećeš uspjeti..
Ja svim srcem vjerujem da sve ima svoj razlog i vjerujem da su me i moji roditelji usmjerili tu gdje sam danas. Ali u cijelom odnosu s njima mi baš fali taj komadić vjere u mene, vjere u to da i ja mogu donijeti pametnu odluku. Tako da, slažem se da je imala utjecaja i ta (pre)velika ambicija na sve ono što sam danas, ali mislim da je ostavila i neke ružne tragove, ne znam kako da se izrazim.
Potpis na summer i Barbi.
Isto razmisljam u istom okruzenju s ljudima slicnog profila zivim i radim.
Barbi, mislim da ipak poznajes s foruma nekoga tko je zavrsio faks a ne radi nego je majka domacica, pa pise ti tu na temi
Doduse ne znam ni ja nijednu Rodinu forumasicu osim nje.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 06.05.2021. at 18:34
Riri, bas tuzno
A daj mi molim te reci ako nije predirektno jel mama bila "uspješan" akademski gradjanin kad je vec bila toliko zahtjevna prema vama?
Posljednje uređivanje od Lili75 : 06.05.2021. at 18:36
Jeste, ali mislim da nema to veze s tim, ne znam.Riri, bas tuzno
A daj mi molim te reci ako nije predirektno jel mama bila "uspješan" akademski gradjanin kad je vec bila toliko zahtjevna prema vama?
Zvucalo mi je da ima komplekse :/zato sam pitala.
A svatko ima neke svoje priče i zamjeranja roditeljima, moja mama je bila druga krajnost uvijek. Sve je odluke prepuštala meni jer je to moj život, bez da każe svoj stav, mišljenje, iskustvo...a ja sam iako svojeglava i tvrdoglava ipak bila balavo neiskusno dijete.
Ja svojoj djeci uvijek jasno i glasno kažem šta mislim i smatram li da griješe, ali opet i da ću biti uz njih i u njihovim možda krivim izborima.
Lili, možda mi mozak ne radi trenutno ili nisam skužila iz pisanja da je kućanica/domaćica ili se nismo upoznale nikad.
Ma daj, LiliPotpis na summer i Barbi.
Isto razmisljam u istom okruzenju s ljudima slicnog profila zivim i radim.
Barbi, mislim da ipak poznajes s foruma nekoga tko je zavrsio faks a ne radi nego je majka domacica, pa pise ti tu na temi
Doduse ne znam ni ja nijednu Rodinu forumasicu osim nje.
Ja na prvu znam bar dve (osim sebe, jel, ali ko sebe zaista poznaje LOL...), i baš su aktivno godinama učestvovale na forumu, jedna se javi ali ređe, ne da su daleko od neprimetnih nego su (bile) izuzetno upečatljive, samo neću sad javno nabrajati, nije mi u redu baš. Zapravo, znam možda i više njih, ali baš se ne sećam tačne stručne spreme. Znaš sigurno i ti
Uostalom, "ne radi" je isto kao i "majka domaćica", vrlo fleksibilna kategorija. Neko napravi pauzu od 10+ godina u radu, neko bude na višegodišnjim bolovanjima radi dece, neko radi honorarno ili "na crno", ili freelance, ili u porodičnom biznisu... Nije samo legalni stalni radni odnos na neodređeno jedini "ispravni" posao
Posljednje uređivanje od pulinka : 06.05.2021. at 20:09
Zapravo kampanjci- krivinaši često prođu odličnoMa ja mislim da će vrijedna djeca postati vrijedni ljudi, radili ili studirali ovo ili ono. Problematičnije je s lijenim kampanjcima lovcima na krivine.
Zanimljivo mi je čitati razne priče i životna iskustva. Oko mene nema puno raznolikosti, oni koji su studirali uglavnom su završili faks, velika većina radi u struci, oni koji ne rade u struci opet rade neki VSS posao do kojeg bi ipak teško došli da nisu završili neki faks.
Jako malo poznajem ljudi koji su nakon trogodišnje škole spletom životnih okolnosti napravili čudo i stekli bogatstvo. Ali par ih poznajem. I zanimljivo, oni smatraju da je obrazovanje jako jako bitno i jako potiču obrazovanje svoje djece, unuka....
Poznajem dosta ljudi sa SSS ili trogodišnjim školama koji možda nisu zgrnuli bogatstvo, ali su napravili solidne i stabilne porodične firme sa po 20-tak zaposlenih i ide im stalno uzlaznom linijom. Ali da, često upravo oni jako potenciraju obrazovanje i dece i unuka.
Nije uopšte sporno da visoko obrazovanje daje široke mogućnosti i određenu stabilnost u životu, naročito kada se mudro odabere fakultet. Sporno je koliko roditelj daleko roditelj ima pravo da zacrtava i kroji detetov život po tom pitanju. Opet je i tu verovatno najbolja zlatna sredina...
Ja znam brzinskim razmisljanjem imam cetri, ali one vise ne pisu na forumu i imaju troje ili vise djece.Ma daj, Lili
Ja na prvu znam bar dve (osim sebe, jel, ali ko sebe zaista poznaje LOL...), i baš su aktivno godinama učestvovale na forumu, jedna se javi ali ređe, ne da su daleko od neprimetnih nego su (bile) izuzetno upečatljive, samo neću sad javno nabrajati, nije mi u redu baš. Zapravo, znam možda i više njih, ali baš se ne sećam tačne stručne spreme. Znaš sigurno i ti
Uostalom, "ne radi" je isto kao i "majka domaćica", vrlo fleksibilna kategorija. Neko napravi pauzu od 10+ godina u radu, neko bude na višegodišnjim bolovanjima radi dece, neko radi honorarno ili "na crno", ili freelance, ili u porodičnom biznisu... Nije samo legalni stalni radni odnos na neodređeno jedini "ispravni" posao
Sigurno ih ima i vise , ove cetri znam osobno i druzila sam se s njima intezivno kad sam sa E.bila na produzenim porodiljnom.
Sve smo imale malu djecu i imale smo malu komunu jer djeca nisu isla u jaslice/ vrtic.
Sad kad su im djeca malo veca bave se volontiranjem, edukacijom o stvarima koje ih zanimaju , manjim povremenim poslovima koji nemaju veze s formalnim edukacijom , mozda nesto od toga bude i kakav posao.
Ali da, sve su zavrsile vrlo ozbiljne fakultete i kratko su ( ili uopce nisu) radile u struci prije nego su krenule sa prosirivanjem obitelji.
Bas me zanima da li su i njihovi roditelji za njih imali velike planove i kako su se pomirili s cinjinicom da skole i fakulteti nece biti "upotrebljeni" .
Kampanjci su ljudi koji uz minimum truda postižu maksimalni efekt
Ja sam jedan neizlječivi kampanjac, i s godinama sam naučila da je to sasvim OK način funkcioniranja, jednom kad naučiš u kojem točno trenu je apsolutno zadnji tren za krenuti u kampanju
Ima inače i teorija da su lijeni ljudi pokretači napretka - ali o tome drugom prilikom
PS - djecu pokušavam naučiti da ne budu kampanjci. Ne znam u stvari zašto. Valjda zato što svi trube da ne treba biti kampanjac...
IKampanjci su ljudi koji uz minimum truda postižu maksimalni efekt
Ja sam jedan neizlječivi kampanjac, i s godinama sam naučila da je to sasvim OK način funkcioniranja, jednom kad naučiš u kojem točno trenu je apsolutno zadnji tren za krenuti u kampanju
Ima inače i teorija da su lijeni ljudi pokretači napretka - ali o tome drugom prilikom
PS - djecu pokušavam naučiti da ne budu kampanjci. Ne znam u stvari zašto. Valjda zato što svi trube da ne treba biti kampanjac...
Je, posve te razumijem.
Nema boljeg trenutka od zadnjeg trenutka.
Ajme ja sam totalna suprotnost od kampanjca, kako se to zove štreber
Ja nikad nista ne ostavljam za kasnije, sve sto mogu napravim odmah, tako je bilo s ucenjem, tako je i s poslom.
Jedino razvlacim kad se moram pakirat za put jer to takooo ne volim al ne moze guzica vidit puta, ako se ne spakira
A znam razvlacit i ciscenje stana jer mi se ne daaaa...
Al ucenje i posao, to sve odmah i sad, na kraju mi tako bude super usteda vremena a ne kao kad se telim ko s pakiranjem.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 06.05.2021. at 22:28
Eee, ovo podebljano je majka svih mudrosti kampanjeKampanjci su ljudi koji uz minimum truda postižu maksimalni efekt
Ja sam jedan neizlječivi kampanjac, i s godinama sam naučila da je to sasvim OK način funkcioniranja, jednom kad naučiš u kojem točno trenu je apsolutno zadnji tren za krenuti u kampanju
Ima inače i teorija da su lijeni ljudi pokretači napretka - ali o tome drugom prilikom
PS - djecu pokušavam naučiti da ne budu kampanjci. Ne znam u stvari zašto. Valjda zato što svi trube da ne treba biti kampanjac...
I ja mislim da su lenji ljudi pokretači napretka
Godinama sam mislila da sam lenja jer sam masu učenja odrađivala kao kampanjski i razvlačila do tog čarobnog apsolutno zadnjeg trena. Onda sam shvatila da, ako ja sa svojom "lenjošću" i "kampanjom" postižem i da gradivo sasvim razumem, i sistematizujem, i zapamtim stvarno dugoročno, čak mereno godinama i desetinama godina- a pri tome još nepogrešivo prepoznajem taj zadnji tren - onda mora biti da je to jednostavno moj optimalni način učenja.
Zapravo je stvar u tome da sam puno toga pamtila na samoj nastavi, a dok sam se kao razvlačila i otezala sa učenjem zapravo sam mozak odmarala i sređivala utiske za udarni period kampanje. I gomila kreativnog posla se često odrađuje tim tempom- nekad ništa, nekad 10 sati dnevno.
A zašto učiš decu da ne budu kampanjci- pa zato što verovatno TEBI ide na živce njihovo učenje koji je zadnji tren u kome ćeš još stići- u svakom slučaju ovo nervira MENE kod mojih. Ali moram reći da moji brzo uče kao i mater :D.
Ali pravi "krivinaši" u negativnom smislu su oni koji zaista gledaju da se iz svakog učenja i zadatka izvuku sa što manje truda, ali i sa što manje naučenog, zapamćenog, sa što manje iskustva osim iskustva kako da posao/učenje meksimalno eskiviraju.
Mene lično taj tip osoba nervira, ali jasno mi je da nismo svi isti. Još od srednje su mi išli na živce jer mi nikad nije bilo jasno zašto si dođavola uopšte birao srednju, a naročito fakultet, iz koga gledaš da izađeš mozga maksimalno nedodirnutog znanjem :D? Ono, zašto nisi taj svoj talenat upotrebio u bolje svrhe?
Posljednje uređivanje od pulinka : 06.05.2021. at 22:55
Ti ne živiš u Dubravi?Ma ja mislim da će vrijedna djeca postati vrijedni ljudi, radili ili studirali ovo ili ono. Problematičnije je s lijenim kampanjcima lovcima na krivine.
Zanimljivo mi je čitati razne priče i životna iskustva. Oko mene nema puno raznolikosti, oni koji su studirali uglavnom su završili faks, velika većina radi u struci, oni koji ne rade u struci opet rade neki VSS posao do kojeg bi ipak teško došli da nisu završili neki faks.
Jako malo poznajem ljudi koji su nakon trogodišnje škole spletom životnih okolnosti napravili čudo i stekli bogatstvo. Ali par ih poznajem. I zanimljivo, oni smatraju da je obrazovanje jako jako bitno i jako potiču obrazovanje svoje djece, unuka....
Znam preko nekoliko obitelji u kojima oboje roditelja ima trogodišnju srednju školu (obično trgovačku) i koje danas financijski bolje stoje od mene i MM-a, oboje s faksom.
Mislim, ruku na srce, mnogi od njih stoje bolje ne zbog “pravog puta”, nego zbog snalažljivosti... sive ekonomije, rada na crno, plaćanja bez PDV-, je l te... građenja nekretnina mimo ionako tada nepostojećih ili labavih propisa, dosta nasljeđivanja - što nekretnina ili zemljišta, što nekog obrta koji nastave, a bome ima i nasljedivanja radnih mjesta (holding je l te i sl.)... nadalje “ziđanje” nekretnina do svake međe je omogućilo da se imaju i podstanari što nije zanemariv mjesečni prihod...
Znam da sada ovaj moj post zvuči bljak... ali frizerka koja u maminom dvoristu ima ozidani mali prostor za salon i nikada ne izdaje račun, vozač tramvaja (Ajde to je stvarno stresan posao), konobar u lokalnom popularnom kafiću i trgovkinja u DM-u, svi bez stambenih kredita - žive isto, a kad uspoređujemo stambene kvadrate i daleko bolje od MM- i mene. On i ja si npr. ne možemo priuštiti stan od 200 kvadrata, a svi ovi ljudi žive u prostorima od 200 kvadrata.
Ali istina, to je uglavnom “hrvatska priča”, a možda i “Dubrava priča”, i što je najbolje moje dijete odrasta u njoj, i nije blesav, i nije jednom rekao “oni nemaju fax, a imaju više od vas”.
Pobjeglo mi... na stranu kvadrati... neki (većina) od tih ljudi imaju veću plaću od MM-a koja je “samo” prosječna, a neki imaju istu kao ja koja je malo iznad prosjeka.
ne znam, meni je jako pretjerano za klinca u nižim razredima zacrtati srednju školu, koju god
MM je iz poštovanja prema roditeljima upisao i završio srednju koja ga uopće nije zanimala, a kasnije potpuno promijenio smjer i sad je prezadovoljan, ne bi mijenjao posao i ponovno bi odabrao isto
ja sam zahvalna svojim roditeljima koji su me pustili i podržavali da sama odaberem svoj put bez pritisaka, a isto nastojim prenijeti na svoju djecu
ali krivinasi i kampanjci nisu ista skupina, stovise, potpuno suprotna
Krivinaši u negativnom smislu kradu tuđe zasluge i trud. Dovoljno je pogledati dnevnik i sve ti je jasno...
Ah da, sve je ovo lijepo i točno dok se čovjek ne sjeti "Hrvatske priče". Lako za frizerke koje ne izdaju račune, kladim se da svi znamo loše đake koji danas imaju odlične poslove i na visokim su položajima.
Ja kad se sjetim nekih primjera stvarno se pitam KAKO - kako ta osoba obavlja taj posao na kojem se ipak valjda nešto radi.
Ma vraga... Ja sam još bila šuvarovac kad sam naučila pojam "negativna selekcija". To je upravo to - puste loše đake da napreduju, da bi ih maknuli iz svoje sredine: https://net.hr/hot/zvijezde/poslusaj...nju-i-uspjehu/
Ha ha ne, nije to to
točno. i tako je svugdje
Bome ni ja ne znam tu jednu. Očito ne pratim na satu.
Barbi, mislim da ipak poznajes s foruma nekoga tko je zavrsio faks a ne radi nego je majka domacica, pa pise ti tu na temi
Doduse ne znam ni ja nijednu Rodinu forumasicu osim nje.
Btw, moje mlađe dijete je do nedavno spominjalo samo jedan faks i sve je išlo u tom smjeru, sav njen trud oko predmeta potrebnih za isti. Ne trebam ni napisati da je mišljenje promijenila skroz na suprotno. No ima još godinu dana, pa ćemo vidjeti.
Ja se neću petljati sve dok ne spomene indologiju, egiptologiju i nešto tog tipa (ak to uopće kod nas i postoji)
Ovo je moj mlađi imao na listi + još neku egzotiku, ne sjećam se više jesu li u pitanju bili romski jezici ili tako nešto.... I prošao je na pretkvalifikacijama. Na sreću, odabrao je normalnu tehniku.
Da se još malo osvrnem da roditeljski odabir srednje škole - stalno se provlači neko negodovanje da roditelj bira za dijete, gura u nekom smjeru... a zapravo je riječ u nekoj gimnaziji, najuopćenijem mogućem nastavku obrazovanja koje je zapravo nastavak osnovne i temelj za sve poslije.
Ja bi smatrala krivim da roditelj gura dijete u neku konkretnu struku koju dijete ne želi ili ne zna želi li, pa da mu taj roditeljski odabir škole i struke otežava kasniju promjenu. Ovdje se uglavnom priča o upisu gimnazije, ove ili one je zapravo manje važno i guranjem djeteta u gimnaziju ne da mu ograničavaš opcije već mu ih proširuješ.
Ma meni je za mene zapravo svejedno... ništa mene u životu ne muči je li nešto hrvatska ili "švedska" (sve po PS-u) priča. Ili tko koliko ima, kako je stekao, do kuda je dogurao... Ja kao ja sam sa svim tim ok, bolje rečeno, sve mi je to ravno.
Ali muči me u kontekstu odgoja djeteta i očekivanja od djeteta... cijelu tu priču trebam onda proširiti i dići na neku drugu razinu ne bi li mu objasnila da ja ne želim da on živi kao roditelji njegovog bratića...
A zapravo nemam blage veze za šta da se uhvatim, što to kod njih "ne valja" i zašto bi on trebao drugačije... ono, u načelu znam... ali je malo teže provodimo u praksi kad je on svaki dan s tim bratićem i vidi neke materijalne razlike koje nikako ne mogu objasniti s "oni su učili puno/išli u školu/završili fax"... kad je oboje tih roditelja završilo školu sa 17 godina.
Zapravo Mima... kako to misliš "lako za frizerku koja ne izdaje račun"... Ajde ti izračun koliko je to novca.
I bi li tebi radilo razliku da umjesto neto plaće dobivaš bruto npr.?
(ali dobro, nije tema valjda, a i rekla sam da mi je sve to ravno
Ja sam se nadovezala na Barbi, ona je pomenula lenju decu kampanjce sklone hvatanju krivina
Meni nisu suprotni, ali mogu biti jako različiti.
Kampanjci mogu jako mnogo i naučiti, i zadržati tog znanja, jednom kad krenu u manično učenje.
Kao što i krivinaši mogu zadržati u glavi onaj najbitniji deo znanja i izvući se na inteligenciju bez opterećivanja mozga silnim podacima ili repetitivnim domaćim zadacima.
Tako da mi ni jedno ni drugo ne mora biti negativno.
Negativni su oni, kako je Peterlin rekla, koji se okoriste tuđim zaslugama, i kojima kampanja služi samo da na brzinu naguraju bilo kako bilo koji niz činjenica u glavu, istresu ga na ispitu bez volje, reda i razumevanja, dobiju bilo koju prolaznu ocenu i izađu dalje u život bez trunke pojma onome što su kao učili (ok, svako je nekad tako nešto naučio, ali ako je to nekome stil života, stvarno se zapita čovek kako neki ljudi stvore sebi te plate).
Pa nije baš sasvim tako... ovde konkretni roditelj želi da dete sluša srednju školu na tačno određenom jeziku, koji niti je jezik sredine, niti je maternji jezik govornicima nastavnicima (bar mislim?). Razumem da je porodica specifična i dete manje-više bilingvalno, ali baš zato mislim da neće puno profitirati slušajući kako 4 godine neko govori njegov jezik verovatno nešto lošije od njega samog. Nastavnik se puno bolje izražava na maternjem jeziku, i ne daje pun potencijal ako ne vlada jezikom baš ono, superiorno.
Drugo, zar nije M u MIOC-u od "matematička" (stvarno moram pogledati i drugu temu)? To onda nije tako opšta gimnazija, zar nije to više neki STEM program? Ipak se i time odseca deo mogućnosti?
I treće, ili zapravo prvo - šta ako bi dete rado sebi odabralo neku stručnu školu i prilično je sigurno u svoj izbor? Pa može se studirati i nakon toga?
Problem je u ranom i dosta uskom oblikovanju detetovih stavova ali i vremena, ponašanja, navika, stavova - svi mi to radimo donekle, teško da ne utičemo na dete makar posredno, ali i dalje mislim da je jako rigidno profilisati dete tako usko u 4. osnovne.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
