Ja se nisam spremala, došlo je prebrzo. Mislila sam da će to biti iza faksa a ne iza gimnazije.
I koliko mi je teško toliko sam svjesna da djecu treba pustit svojim putem. Nisu oni naše "vlasništvo".
 |
|||
|
|
|||
Ja se nisam spremala, došlo je prebrzo. Mislila sam da će to biti iza faksa a ne iza gimnazije.
I koliko mi je teško toliko sam svjesna da djecu treba pustit svojim putem. Nisu oni naše "vlasništvo".
Upravo tako, roditelji daju svojoj djeci korijen i krila.
Dodje vrijeme kad djeca trebaju poletit svojim krilima u vanjski svijet
potpuno se slažem i jako mi je žao djecetanja_b prvotno napisa
Sva je prilika da će generacije sadašnjih srednjoškolaca doći do mature, a da nisu iskusili ni normalno organiziranu školsku godinu, a kamoli kampove, projekte, putovanja i ostala osamostaljujuća iskustva
Moj sin će sad biti na polovici svojeg srednjoškolskog obrazovanja, a zbog silne online nastave postao mu je problem kad nakon više tjedana mora izaći iz stanao kakvom odlasku od kuće s 18 godina uopće mogu razmišljati? Samo se mogu nadati da neće previše kasniti u osobnom razvoju zbog svih ovih okolnosti
Točno ovako. Ja sam nekako oduvijek znala da ću studirati, i to u Zagrebu. Nijedan drugi grad mi nije padao na pamet, iako mi je dugogodišnji momak studirao u Splitu. Isto tako, moj stariji sin već pomalo uči kuhati i općenito biti samostalan i često komentiramo kako će mu to dobro doći za 4...3...2 godine. On isto razmišlja o Zagrebu ili dalje, nikako bliže.Kad si rođen u manjem gradu gdje ne postoje razne mogućnosti nastavka školovanja, odrastaš sa spoznajom da ćeš nakon srednje škole otići nekamo drugamo na daljnje školovanje ili ostati u svom gradu i pronaći posao. Kraj priče. Vjerujem da je i danas tako, iako sada i u manjim gradovima postoje fakulteti, a prije je toga bilo daleko manje. S druge strane, mogućnosti zapošljavanja su se također promijenile
Kako god - razdoblje srednje škole predstavlja period razmišljanja što dalje, hoćeš li se zaposliti i odseliti ili nastaviti studij (i također odseliti). Nekako mi se čini da u većim sredinama nema tako oštrih lomova u toj dobi. Naša sad već punoljetna djeca jednostavno nastavljaju školovanje i sve ide po starom, nekako po inerciji... Ja tu ne vidim problem ako su svi u kući time zadovoljni. Ima višegeneracijskih obitelji u kojima svi složno žive pod istim krovom, na različitim etažama ili na istoj, pomažu se i snalaze. Problem je ako je bilo tko nezadovoljan takvim aranžmanom. To je osnova za promjenu. Ne moraju to uvijek biti djeca. Pokretači promjena mogu biti i roditelji kojima dokuferi da im odrasla djeca žive "kao u hotelu", da ne kažem na roditeljskoj grbači davno nakon očekivanog trenutka osamostaljenja.
Meni je neprihvatljivo da djeca od svojih roditelja jednostavno očekuju da ih ovi podupiru u odrasloj dobi. Ne odnosi se to samo na studij. Odnosi se na "baka & deda servis" oko djece i slično... Ne kaže se bzvz da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena koja ga podupire, a iza svake uspješne žene s karijerom stoji mater koja joj čuva djecu i vodi domaćinstvo. Sve je to divno i krasno ako se svi slažu i ako im je to prihvatljivo. S druge strane, ja vjerojatno neću biti u mogućnosti osigurati takvu vrstu logistike svojoj djeci. Stara sama i mislim da imam pravo na svoj život.
No, da ne bih morala sama sebi skakati u usta, vidjet ćemo...
Tužna ću biti sigurno, prekjučer sam ga rodila; ali šokirana neću. Mislim da bi mi puno više strano bilo da nakon završetka srednje ostane u kući.
a moj klinac piše oproštajnu pjesmu učiteljiciUpravo tako, roditelji daju svojoj djeci korijen i krila.
Dodje vrijeme kad djeca trebaju poletit svojim krilima u vanjski svijet
.....svi mi imamo krila, a učiteljica je tu da nas podsjeti kako se voli, živi i leti......
Posljednje uređivanje od jelena.O : 13.05.2021. at 08:14
Iskreno, kako sam na forumu od početka, po pričama na raznim temama, rekla bih da će se forumska djeca lakše otisnut od kuće. A vjerojatno i jesu, samo im mame više nisu na forumu pa ne možemo njihova čuti iskustva.
Izvan foruma znam baš puno djece koja studiraju izvan mjesta u kojem su odrasli
Moj prvi je otišao s 18, na faks. Upisao, dobio dom i državnu stipendiju, radio ljetni posao i dosad od 9 mjeseca nije kune pitao. Ponosan je potpuno na svoju financijsku neovisnost. U jednoj fazi onlinea vratio se kući i zaključio da doma ništa ne uči i otišao opet u dom. Funkcionira dobro iako je definitivno mogao više ispita i kolokvija položiti. Malo uštimavanje, malo lijenost i novo okruženje.
Samu sam sebe iznenadila koliko me pogodio odlazak. Plakala sam putem nazad kad smo ga odveli u dom prvi put. Ne iz straha za njega, niti iz brige, već jednostavno me savladao osjećaj Nikad više neće biti mal. I dalje me povremeno ulovi taj žal.
Braća su ga željna, najmlađi bi ga često zvao. Kad dođe na vikend, provede više vremena s njima nego dok je bio kući. I čuju se porukama.
I ja imam osjećaj da puno više razgovaramo nego kad smo bkli skupa.
Na forumu su aktivniji roditelji manje djece tak da nema puno primjera odlaska na studij izvan mjesta stanovanja ali ja stvarno znam puno djece koja su otišla.
No, naše mlađe je reklo da će isto otići. Jos tog nisam svjesna nisam prihvatila a i nadam se da će se predomislit. Bas sam rekla mm kak ćemo ostat sami. I da bi mozda trebali nabavit psa
Naravno da ih treba pustiti.
I puštam je već sada da radi i živi kako želi.
Ali ona je meni sve.
Ja nikoga nemam.
Nemam obitelji, roditelja, bake, druge djece...
Bez nje ja sam potpuno sama.
I zato se nadam da ili neće otići ili neće predaleko, tipa Dubai, Japan i sl. pa da ćemo se moći češće viđati.
Iako već sada radi na tome da ode na razmjenu u Japan i čini mi se da je rekla- Indiju.
Meni je razlika ovisno o udaljenosti
unutar Hrvatske - nastojati ću poticati i pomagati koliko mogu
unutar EU i okolne bliže zemlje - mislim da neću imati novaca za financiranje, ali ne bi mi bilo toliko strašno
daleke zemlje tipa Japan, Australija, USA - preskupa je karta i predug let, to bi mi teško palo da se dogodi
Slažem se s kajsom tako nekako i ja.
O udaljenosti bi mi ovisilo kako bih to "podnijela".
Nezamislivo bi mi bilo teško da odu npr u USA ili Australiju ili bilo koju zemlju koja je fakat daleko i kompliciranije je isplanirat put.
Ovo po Hrvatskoj, a kamoli u istom gradu mi je kamilica.
Tanči, a da joj sugeriras neku europsku zemlju koja bi joj takodjer ispunila ocekivanja?
Bas je tuzno kad tako covjek ostane sam bez ikog svoga
Lili,
ja navijam za Njemačku, Munchen.
Tamo joj je krizmana kuma i imamo jako dobrih prijatelja u Minkenu.
I blizu je
Amerika i Australija za sad otpadaju jer ne priznaju naše diplome i proces nostrifikacije je takav da praktički ponovno završavaš faks ispočetka.
Uglavnom, njen plan je: ako ovdje u roku godine dana ne dobije željenu specijalizacju, ona ide van.
Što i kuda, saznat ćemo za 4 godine.
Samo neka smo svi zdravi.
ovako i ja
komunikacija se promijenila, na bolje
viđamo se često (najmanje jednom tjedno), čujemo skoro svakodnevno
emily, blago vama. Nas dijeli puno više kilometara tako da su i susreti puno rjeđi
naravno da je lakše ako znaš da se možete vidjeti kad god poželite
ali nije samo udaljenost ta koja određuje kako ćeš podnijeti odlazak
mijenja se cijela obiteljska dinamika, nije više pod tvojim krovom, malo dijete je odraslo, mi smo ostarjeli, ne treba nas više (toliko kao prije), sasvim dobro funkcionira i bez nas ... te stvari nas pucaju, nije to lako. Na razumskoj razini svi znamo da djeca odlaze i da trebaju otići, da smo im dali krila i to je normalno i tako treba biti ... ali srce je nešto drugo ...
znam koliko je teško
Tak je emily, dobro si to napisala.
Ja imam česte krize, mm i ne baš.
Al nikad si ne bih oprostila da djecu sputavam u njihovim željama. Mi smo im roditelji i vrata doma su im uvijek otvorena. Nikad se ne zna, kako će ići njihov put. Možda se pokaže da nisu dobro odabrali. Na preprdke će sigurno nailazit.
Zezam muža da ću počet tražit psa za udomit.
Nano, opako se nabrijavas na psa
Tanci, drzim fige da dobije specijalizaciju unutar godine dana kod nas.
Mi vec imamo psa i macku .
Sto cemo.mi?
I mi imamo mačku. Razmišljam o još jednoj. Ili o psu.
Drugo dijete je još s nama pa imam vremena donijet odluku
I razmišljam kako će biti kad i ostala trojica odu. Najmlađi je stvarno mal i u najpovoljnijoj opciji, muž i ja ćemo ostati sami za 14 godina. Možda ću tada drugačije vidjeti svijet. Teško mi je zamisliti da ću imati 53, ali povremeno muž i ja mašta o kako ćemo vikendom spavati do 9...
I pas ili mačka mi ne padaju na pamet. Ne mogu zamisliti zašto bih nakon godina brige o djeci nabavila životinju da brinem o njoj. Iako, tko zna, možda me okrene... Sad mi se to čini nepojmljivim.
Ja razmišljam o tome da udomim veće dijete kad mi djeca odu.
To ako moja djecu odu rano, jer ću ako ostanu do 30-te biti prestara za posao udomitelja.
Ajoj, meni fali samo godina do šezdesete, a moji su još doma... Tako to ide kad kasno imaš djecu.
Imate vremena postupno se navikavati na situaciju. Ja svojima znam u šali reći nek brišu od kuće što prije, jer ako ne odu brzo, morat će brinuti o meni umjesto o svojoj djeci...
A sad ozbiljno - potpisujem Tančinu rečenicu "samo nek je zdravlja"....
Nisam ni ja u cvijetu mladosti, a ni mm. Zato i nismo imali pomoć oko djece tipa baka servis. Djeca su stalno bila s nama. Kud mi, tud i oni. Ne znam koliko su bili stari ( ali prilično) jad smo mm i ja konačno negdje sami otišli. Valjda zato mi je jako čudno i teško.
Al s druge strane sam jako ponosna kako je sam obavio sve oko upisa na faks a i kako se sad snalazi. Kuc kuc - da se ne ureknem.
Ja fakat ne razumijem (kao casa razmisljam) da nakon brige oko djece preuzimam neke druge obveze tipa kucnih ljubimaca.
Mi i sad da hocemo mozemo spavati do 9h bez problema, samo ja ne volim dugo ujutro spavat i mijenjat ritam, pa se dizem ranije, nastojim imat isti ritam inace si zeznem san.
Jel fakat nikome drugome ne pada na pamet osim meni da o tom razdoblju razmislja s ruzicastim naocalama?
Kad djeca odu covjek se moze nakon toliko godina vise posvetiti sebi, mužu, svojim hobijima, strastima, interesima...
Ja brijem da nema di me ne bi bilo, kad gledam ove svoje frendice trkacice s odraslom djecom, slobodne ko ptice, mogu kad hoce, gdje hoce, putuju, planinare, organiziraju se dok si rekao keks.
Ne mogu uopce zamislit da bi mi bilo dosadno, da ne bi znala sto sa sobom, pa da si idem smisljat nove obveze. Ono nezamislivo mi je.
Imam beskonacno puno ideja koje bi provela u praksi, a i dovoljno lude ekipe oko sebe koja bi jedva docekala da se otisnemo u avanture
Umjesto novih ljubimaca, moze se uvesti redovito treniranje, s obzirom da godine lete, u zdravstvenom smislu visestruko ce se isplatiti
Malo se zezam, nemojte zamjeriti.
Sjecam se da su nasi roditelji kad smo mi odselile, jako cesto isli sa svojim planin.drustvom na planinarenja, razna druzenja, izlozbe, putovali... bas su uzivali,
lili, trčiš pred rudo i pišeš o stvaroma o kojim još puno ne znaš. Djeca ti još nisu ni u srednjoj, mislim.
Osobno sam puno drugačiju priču u glavi i ja imala prije 10 godina. Pa čak i prije dvije.
To kaj ti voliš trčati ne znači da to i drugi vole. A recimo kad šetam obližnjim parkom vidim jako puno sretnih vlasnika kućnih ljubimaca. Pa i u svakoj šetnji po nekom brdašcu u okolini.
Ja za sad primjećujem da ti odi sretnih vlasnika slušaju puno bolje od djece
Ma iskreno, ne bih ni ja psa. Samo.lamentiram. Dugo se "brinemo" o djeci, i odjednom HOP i nema ih više. Vjerujem da treba vremena priviknut se na novonastalu situaciju.
Imaš još vremena
Jos godinu dana da i drugo ode.
Onak, na penziju se pripremiš psihički. Pa i na odlazak djece iza završenog faksa. Al odlazak sa 18 je meni bio šok. Mozda zato jer u okolini nisam imala slican slucaj. Sad odlazi dijete moje frendice i nekak mi se čini je njoj lakse jer je pratila moje stanje zadnjih mjeseci.
Eh, ja se sjećam kako sam se s diplomom vratila u rodni grad nakon više godina izbivanja. Mislim da su moji roditelji TADA bili u šoku, a ne kad sam s 18 otišla (na to su bili pripremljeni, jer u malom gradu to se nekako očekuje).
Bio je siječanj kad sam diplomirala. Tražila sam posao nekakva tri mjeseca - nula bodova. Mislim da mi je to bio najgori period, a vjerojatno i njima. Kad si apsolvent, onda si ponos i dika roditeljima, a završeni student s diplomom i bez posla - to je sasvim druga priča...
Da skratim, otišla sam na doslovce prvi natječaj u Zagrebu gdje su me zvali na razgovor. Dobila posao u travnju. Išlo je prilično brzo... U to vrijeme poslala sam nekih desetak ponuda, jedna je upalila.
Putovala sam svakodnevno vlakom do ljeta, a onda sam si našla podstanarski stan koji sam mogla platiti i nikad se više nisam vratila u roditeljski dom. Sudbina je ispala bolje nego što bi to bilo da sam se zaposlila u rodnom gradu, gdje bi se od mene očekivalo da se ponašam kao s 18 ako bih ostala s roditeljima. Sve je bilo kao da nikad nisam otišla od kuće... Morala bih se i tamo seliti, jer mi je mentalni sklop bio bitno drugačiji s diplomom, nego s 18 godina. Da se razumijemo, nije da mojima ne bi pasalo da sam ostala doma... ja sam dobra domaćica i sve bi to njima bilo ok + doprinosila bih u obiteljski budžet, ali MENI nije bilo ok i otišla sam po kratkom postupku. Alternativa je bila da se udam i odselim, ali u 24. godini nisam imala neku obećavajuću vezu i nije mi to padalo na pamet, ali tako je bilo s većinom mojih kolega i kolegica... Završiš studij, nađeš posao i onda je na redu brak. Nije mi tako pao grah, na sreću... Kako će biti mojoj djeci - nemam blagog pojma... Ponekad stvari ispadnu bolje od naših očekivanja, pa se treba nadati da će tako biti i našoj djeci.
E ovako kao Peterlin i ja.
Meni je oduvijek to u glavi bilo (Nano nikakav šok, normalan proces odrastanja) i to tu pisem godinama da mi je normalno da se djeca s 18god osamostaljuju i odlaze od kuće.
Meni je to posve uobicajeno jer smo svi mi tako i ja i seka, nasi mama i tata kad su odlazili na studij i moja svekrva i svekar. To nam je tako oduvijek generacijski bilo, svi smo nakon srednje odselili od roditelja.
Vjerujem da svatko ima aktivnosti koje ga zanimaju, neke hobije, mogu to biti duge setnje s prijateljicama, vrtlarenje potpuno nebitno, al da se ima puno zanimljivoga raditi, ima.
Meni je puno veci sok za zamisliti recimo odlazak u mirovinu, al to mi je jos daleko pa o tome ne razmisljam
Posljednje uređivanje od Lili75 : 17.05.2021. at 08:10
Razlika je u tome sto je to MENI posve uobicajeno, a ti se s tim nisi susretala kako kazes.
Situaciju otezava malo i to sto je on otisao ipak daleko, ja sam mogla prijevozom otici do roditelja vlakom za sat i pol.
I meni bi sigurno bilo teze da mi djeca odu van RH, iskreno priznajem da navijam da studiraju kod nas a odu na neku razmjenu na godinu dana ili tako nesto.
Al nikad ne znamo kakve price nam zivot pise, sasvim sigurno cu ih podrzati u njihovim zeljama kakve god bile.
kolega od velikog iz razreda je otišao u Škotsku, i što reći nikad još nije došao doma, em korona, em, misliti na izolacije i sl, svaki put je odustao da dođe.
dok je mlađi brat od kolege s faksa došao sam iz Njemačke sad za Uskrs.
ja sam nabavila psa
ali nabavila sam zato jer je najstarije dijete 18 pa očekujem podijeljenu brigu oko psa
nadam se dok najmlađe dođe na red za odlazak (ima još 7-8 godina obavezne škole) da će i pas odseliti sa starijim djetetom
što se tiče slobodnog vremena i samostalnog putovanja, aktivnosti - onoliko koliko mi treba, to mogu i sada sama s prijateljicama (godišnjem barem jednom tjedan dana inozemstva; vikednom planinarenje, MM čuva djecu; inače djeca uvijek idu s nama kad idemo oboje, ostali su svega nekoliko dana u svih ovih 18 godina negdje drugdje na noćenju), tako da meni ta motivacaija oko više slobodnog vremena i nije neka motivacija
netko je rekao - nedostajat će mi "nas pet"
(posebno jer smo prošle godine planirali još jedno veliko zajedničko putovanje i nije ostvareno, i sva šireobiteljska druženja drugačije prolaze tj. nema ih)
I ko će sad brinuti o psu,ako nalogatelj koji je trebao će odletjeti iz gnijezda?
svi se brinemo
(meni upravo leži pod stolom, jer su ostali: u školi, u online školi ili u sobi piše zadaću, a MM na poslu)
Ja bih isto psa, ali da to ostvarim morala bih se preseliti u kuću. Tja, nikad se ne zna. O tome ću ako se dogodi. Za sada si to ne možemo priuštiti, mm je ljubitelj sibirskih haskija, pa baterijski ne dolaze u obzir, a za psinu ovih gabarita nema mjesta u stanu s četvoro ljudi.
Kako god - ne isključujem mogućnost nabavke cucka, ali ta ideja mi je na dugačkom štapu. Život donosi drugačije izazove - trenutno nas djeca trebaju sve manje, ali ostarjeli roditelji sve više, pa bi mi kućni ljubimac bio samo dodatni teret i komplikacija.
Al idemo malo sa stručne strane. Nekako je logično da ne ideš s konja na magarca. Vi koji ste studirali izvan mjesta stanovanja ste na studij došli u veći grad. Mi iz Zagreba nismo imali neku mogućnost otići u veći grad/sveučilište. Moji frendovi koji su dalje nastavljali školovanje, su nekako to ovako definirali: ovdje nemamo više šta naučit. Svi oni su otišli za znanjem, ne za novcima.
Tako da mislim da ako dijete pokaže ambiciju za novim znanjem, treba mu to i omogućiti. A danas stvarno ima raznih načina. Koliko mi je teško, toliko sam i ponosna na put svoje djece. Samo da sve i dalje bude u redu i da se nekaj nepredviđeno ne dogodi.
Inače, dobila sam savjet da pudlica nije loša pasmina za u stan
Moram reći da ja odlazak na faks nisan smatrala odlaskom od kuće u pravim smislu (A. je prvu godinu bio u Varaždinu). I to je bilo sve skupa jako emotivno, ali nisamo to doživjeli kao definitivni odlazak. Naravno, kombinirali smo da je moguće i vjerojatno da se nikad više neće vratiti živjeti doma. Ali kad si na faksu imaš praznike, imaš vikende. (Barem ovi naši studenti, na mom faksu, stalno idu doma. Doduše to sigurno dosta ovisi o udaljenosti i prometnoj povezanosto. Varaždin je malo dalje od Zagreba, ali kao da je na još tri dana jahanja).
Što se tiče ovoga - kad djeca odu bit će me posvuda - to i jest tako, nas već ima posvuda jer nitko više nije tako mali. Samo smo otkrili da to "posvuda" jest zgodno, ali da bismo mi radije posvuda sa svima njima. Šta ćeš, zavoliš ih. Nema više umora od male djece, nema više "da mi je bar malo vremena za sebe", oni su dobro društvo i volimo ih neizmjerno. Znamo da idu za svojim životima i da smo mi u drugom planu, znamo da tako treba i biti, ali od svega toga nas više hvata sjeta i nostalgija, nego sreća zbog slobodnog vremena.
točno tako - zavoliš ihŠta ćeš, zavoliš ihiako ima dana kad idu beskrajno na živce (tada im kažem da jedva čekam kad će samo svoju robu prati i čistiti za sobom)
Kad sam odselila svejedno sam voljela sa svojima putovat, ljetovat (dio ljeta), opcenito provodit vrijeme vikendima.
U student.doba to bi bilo recimo svaki 2.vikend (ili najvise 3.vikend) da bi isla k roditeljima.
No pomisao da me netko (mama) pita jesam li jela ili obukla potkosulju ili da zna kad sam sinoc dosla doma mi je bila nezamisliva s 20ak god
Posljednje uređivanje od Lili75 : 17.05.2021. at 12:42
Da zavoliš ih
Nama će ovo po svemu sudeći biti prvo ljeto bez zajedničkog godišnjeg na moru. Sin je već najavio da će nakon mature i upisa na faks raditi mjesec dana, a onda planira s ekipom na more. Nije da nisam očekivala da će doći to ljeto, ali sad kad je došlo baš sam nekako cmoljava.
Inače, odlaske i osamostaljivanje smatram normalnim i poželjnim dijelom života. Sjećam se vrlo jasno svog odlaska na faks i kako smo nas troje iz srednjoškolskog razreda išli zajedno istim busom. Roditelji su nas naravno otpratili na kolodvori mi smo do Splita plakali svo troje.
Ova tema ima dvije podteme zapravo. Prva je kad je čas za odlazak, što je prerano, prekasno ili na vrijeme. Druga je kako se mi s tim odlaskom emotivno nosimo, bez obzira na to što je možda na vrijeme.
Ja to još ne znam jer moji još nisu otišli, možda me pukne tuga, tko zna.
Moja frendica već neko vrijeme ne ide s svojim velikima na godišnji,ali prošle godine je napravila plan turneje preko Bosne i Dubrovnika,pitala je velike i rekli su može,ali iz ZG nisu skupa otišli nego su se svi našli kod bake i od tamo skupa prošli cijeli plan, na kraju puta,svaki na svoju stranu.
Mojeg velikog smo pitali jel bu s nama ovo ljeto ,Reko je da ide imamo par destinacija u planu,za jednu je reko da možda neće moći,naravno ima u planu i mjesec dana raditi,ali i ići s dečkima i / ili curama nekuda. Sve ovisi kako sredi godinu.
Jao, mojima su upravo planovi za ljeto najveća motivacija za učenje tijekom godine - tu ulaze svi kolokviji, međuispiti i sve što se može čistiti unaprijed. Mislim, nikad se ne zna gdje se može zakomplicirati, aliiii uče redovito, vjerojatno isključivo radi ovoga. Ja nisam bila ni blizu tako marljiva u svoje vrijeme
Moji isto imaju planove koji uglavnom uključuju more/kampiranje ili slično, ali i multimedijske programe, radionice, festivale + plaćeni studentski posao, tako da su im ljeta uglavnom popunjena. To je isto dobra priprema za osamostaljivanje, ali iznenađenja su uvijek moguća.
Aj, Lastane, dal sam nezrela il nemajka, ali ja mrtva ozbiljna planiram sama napustit obiteljsko gnijezdo kad njih dvije porastu. Pinklec na rame, njima lijepo ostavim stan, to im je vec velika financijska potpora. Za emocionalnu, tu je skype.
Ako zele, mogu mi se periodicki pridruziti na putesestvijama po egzoticnim zemljama. Pas moze sa mnom.
Muž i ja isto imamo rezervnu lokaciju za evakuaciju
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
