Nisam dugo pisala ovdje, ali skrušeno priznajem nisam baš bila dobra čitateljica zadnjih mjeseci. No, skupilo se nešto knjiga koje su vrijedne slova.
Isprike ako griješim, Maryanne Wolf, Čitatelju, vrati se kući, na ovom je pdf-u preporučila Jurana. Neizmjerno sam zahvalna na toj preporuci i mogu samo potpisati sve što je ona (i tanja čini mi se / krhko mi je pamćenje) o njoj napisala. Mada nisam neki opinion maker ili makar influencer, svesrdno trubim dalje svima koji čitaju da se prihvate te knjige. Vrijedi svake sekunde uključivanja mozga, jer da se razumijemo, iako je u pitanju popularna znanost, nije mi ju bilo baš lako čitati. Dijelom jer traži da se angažiraju neuroni, ali i jer je riječ o knjizi-upozorenju. Da ne bi pogrešno shvatili –autorica ovoj ozbiljnoj temi ne pristupa pesimistično. Za one koji nisu čitali link ili već od ranije čuli za knjigu, Wolfova se bavi budućnošću čovječanstva, našom sposobnosti učenja i kritičkog razmišljanja, a sve zbog opasnosti koje vrebaju na čitanje s papira u digitalnom okruženju i posljedično na razvoj mozga. Ova je izvanredna žena i odlična spisateljica još mišljenja da je čaša polupuna, ja ipak da je poluprazna. Zato i širim dobar glas o ovoj knjizi još jednom i ovdje, jer bi bilo jako važno da ju u ruke uzmu roditelji, djedovi, bake, tete ...
Za zadnjeg posjeta knjižnici, posve bez razmišljanja dogodilo mi se da posudim knjigu Ursule K. Le Guin, Nebeski žrvanj i Sandru Newman koja je svoju knjigu Nebesa napisala (očito) inspirirana romanom pokojne američke spisateljice. Tema je oblikovanje stvarnog svijeta kroz snove, pokazat će se, opasna, gotovo čudovišna sposobnost glavnih pokretača radnje u obje knjige. Umijeće kojim priču i likove gradi Le Guin je, dakako, bez premca. Srećom, ne znajući da sam se tako zaribala i uzela dvije iste knjige, prvo sam pročitala Nebesa. Da je bilo drugačije, mislim da bi ju ostavila. Jer čak i u neznanju, bila mi je predvidljiva. A uz gomilu artificijelnih likova, dalje me u čitanju tjeralo samo da potvrdim svoja predviđanja o tijeku radnje. Posve je drugačije bilo iskustvo čitanja Nebeskoga žrvnja u kojemu je sve precizno, minuciozno i istančano. Nevjerojatno je kako su kompleksna filozofska pitanja u tom romanu iznesena jednostavno, lijepo, rekla bi gotovo nježno prinesena pozornosti čitatelja (sad sam k'o Pelnki
). Nevjerojatna je nepravda da Le Guin nije dobila Nobela. I nevjerojatno da u nas nije više prevođena.
Želju da jednostavnim jezikom iznese vrlo teške teme imao je i Saud Al Sanusi, pišući Bambusovu stabljiku. Većinom je u tome i uspio. Budući da na naše police s Arapskog poluotoka stiže vrlo malo romana, to mi je bila glavna motivacija da se primim ovoga štiva. I moram priznati da i dalje bridim od znatiželje. Naime, Kuvajt u kojem se (dijelom) odvija radnja romana bi i dalje upoznavala kroz književnost. Al Sanusi ne pripovijeda mnogo o izvanjskome, više o intimnome – njegov je glavni protagonist sin zabranjene ljubavi Kuvajćanina i sluškinje Filipinke. Njegov je problem identitetski. No, po meni tema se i suviše potencira, didaktički ponavlja, mada pri kraju knjige malo posustaje, srećom jer već mi je i dodijalo. Problem sam imala i s tretmanom ženskih likova, ali nekako za to sam imala i više razumijevanja, jer riječ je, ipak, o kulturološkom uvjetovanju. Opet, nije mi žao da sam ju pročitala.
chesil prvotno napisa
Odgovori s citatom
, zbog vas sam je i uzela u svoje ruke. 
. 
kao i većina knjiga, i ona je fokusirana na skupinu likova u određenom gradu, ali svaka epizoda smještena je u određenu godinu, i na kraju se nabrajaju događaji koji su je obilježili, što daje osjećaj univerzalnosti sadržaja.
)
