Brz i bolan porod u splitskom rodilištu

[SevenofNine]

U 19 h sam bila narucena na kontrolu kod svog ginekologa no sve je kasnilo tako sam usla na pregled tek u 20 h. Stanje: zatvorena skroz. Idem kuci, i nesto me boli. Posto sam cijelu trudnocu imala neke bolove kao menstrualne grceve ne obracam paznju. Muz i ja idemo tu vecer kod njegovih roditelja i ja stalno osjecam grcice. Mislim da je od pregleda. Palim stopericu i pravilnog su razmaka svake 4 minute. Znam da su i trudovi pravilni, ali uvjeravam sebe da to nije to jer sam bila zatvorena na pregledu prije 3 sata. Prvorotkinja sam i mislim da je nemoguce. Odlazim u wc tad, bilo je vec 23:30 i vidim tragove krvi. Misljenja sam da ce se nesto poceti dogadati, ne kuzim da je krenilo. Idemo doma i u autu pocinju bolovi. Kad me uhvati trud, hvatam se za rucku, zatvaram oci i ne mogu pratiti muza sta prica.
00:30 dolazimo doma, ja placem jer imam osjecaj kao da me hvata najgora crijevna viroza u zivotu. Trcim u wc. Nakon toga jedva pakiram torbu do kraja jer mislim si da mozda necu sutra biti u stanju. Kad me uhvati trud, ne znam kud bi sa sobom. Boli gore od najgore menstruacije, a ja sam patila od dismenoreje.
1:15 ujutro- idemo na hitnu da me pogledaju. Nosim torbu ako me ostave
1:40 Javljam se na salter i kad sam rekla da sam trudna 39+4 da me nesto boli, ali da nisam sigurna jeli to to, samo su mi rekli ponesite stvari idemo u radaonu. Kroz glavu mi prolazi mozda sam prerano dosla. Uzbudena sam, ali me boli ludacki
Uzimaju moje podatke dok sam spojena na ctg. Kad krene trud, grcim noge i zabijam nokte u bedra. Povremeno cupam kosu i to dok pricam s doktoricom. Zvucim normalno, ali se ne ponasam tako. Kazu mi da sam otvorena 6 cm. Pitam za jednog doktora kad dolazi, kazu ujutro no vi cete roditi do tad.
Osjecam olaksanje jer sam mislila da ce ovo trajati dan, dva....
Salju me u neku sobu, tamo gdje se radi klistir no kao prvorotkinja ne znam ni zasto sam tu jer ne komuniciraju sa mnom. Dok cekam opet moram u wc. Sestra me nakon toga vodi u boks no druga se ljuti jer nisam obavila klistir. Kazem joj da nisam odbila, da nisam ni znala da mi zele dati i neka mi ga slobodno da ali da ne mogu setati. Obavimo to bez problema. Nakon toga se jedva uspijem otusirati.
Idem u boks, nisam sigurna koliko je sati.
U boksu lezim na lijevom boku, boli me, trudovi su uzasno jaki i to moji prirodni. Za vrijeme truda molim ocenase, a nisam neki redoviti vjernik. Izmolim ocenas, a trud jos traje. Onda psujem. Razmisljam samo da ce ovo brzo proc no sporo ide vrijeme.
Dobivam nagon za tiskanjem i tu ne mogu kontrolirati glas. Ako se trudim prodisati, iz mene izade jos jaci krik. Babica se ljuti. Ubrzo ctg krene zvoniti, padaju otkucaji. Ja dobivam kisik i infuziju. Sa mnom je mlada doktorica i obe sestre/babice. Tiskam, jedna pita jeli se spustio, druga vrti glavom da nije. Pada mi jos veci mrak na oci. Zovu nekog, ne javlja se. Ja vicem da me salju na carski, bojim se za bebu. Dolazi doktor i nalijega mi na trbuh. To mi uopce ne smeta niti me boli, a uvijek sam se uzasavala kad bi citala price s poroda. Pokusavamo i ne ide. Dolazi jos jedan stariji doktor, a ja potpisujem papire za carski. Ipak pokusavamo jos s tiskanjem. U nekom trenu sam dobila i drip. Ne znam tocno kada jer ne osjecam razliku izmedu mojih trudova i dripa, osoblje slabo komunicira sa mnom o tijeku poroda, samo daju upute sto da radim. Stavljaju mi kateter (pretpostavljam za carski), nisam ni osjetila. Sve info koje cujem, cujem kad pricaju jedni s drugima. Tiskam ludacki i odjednom su zadovoljni. Kazu mi jos malo, bitno je da se skoncentrirate na iduci trud. Tiskam i odjednom osjetim bol, izrezali su me ali je beba izasla.
Rodila sam vec u 4 sata ujutrio. Sivana sam dosta jer sam dosta i rezana, ali nisam osjetila sivanje. Naravno da mi nisu rekli koliko savova, no vozili su me na odjel u krevetu. I dobila sam na recept injekcije voltarena po potrebi. Napomenili su sestri da sam dosta sivana no eto do dana danas ne znam koliko je to dosta. Znam samo da 20 dana nisam mogla sjest, a iz kreveta sam puzala i silazila potrbuske.
Na odjelu su sestre bile jako nezainteresirane, izgledale su kao da rade samo da odrade i odu kuci. Nije mi nitko pomogao oko dojenja prvi dan. Dojila sam u prazno, dijete nije uhvatilo dojku u vakum nego je samo oblizivao. To je trajalo 24 h dok se nije pojavila sestra po imenu Gordana. Ona i jos jedna mlada sestra su bile jedina svjetla tocka za vrijeme boravka. Nazalost nisu tu bile odma prvi dan. I spremacica je takodjer bila predivna, ljubazna, uredna. Sve je bilo cisto. Hrana mi je isto bila dobra. Sve u svemu boravak je bio ok, vjerujem da sestre imaju puno posla no trebao bi netko od starta obratiti paznju na prvorotkinje. Bili smo prepusteni sami sebi sto mi nece bit problem drugi put, no prvi put je bio.