Ne osjećam se prozvanom uopće, pa najbolje o svom životu i svojim odlukama znam ja sama.
I nije mi smiješno u tom smislu, ja sam potpuno svjesna kakve probleme Romi koji žive u takvim naseljima imaju i svjesna sam da mogu biti i problem za društvo. Ali mi je smiješno to što sad evo na dvije stranice pišemo o nekoj random obitelji s bazena o kojoj zapravo ne znamo ništa osim ponešto o višku tetovaža i manjku zubi, pa zaključujemo da je majka sigurno majka odgajateljica i da oni žive užasan život i da su mogli bolje planirati rađanje. Ne znam, ja sam samo razmišljala u smjeru da o njima ništa relevantno pojma nemamo i zato sam reagirala.
A sad da bi ljudi trebali planirati onoliko djece koliko mogu podići da se djeca ne rađaju u siromaštvu, pa naravno. Ali isto tako ostaje činjenica i da se život može preokrenuti u trenutku bez obzira na planove i da zaista ne razmišljaju svi na način da im se dogodila trudnoća pa da idu na pobačaj jer nema dosta novca za dijete. Pa ja prva ne bih tako razmišljala nego bih se pokušala snaći kako god mogu. Okej, pravo na izbor svakako, to sam već komentirala nekoliko puta - koliko god za sebe osobno bila protiv toga. Ali čini mi se nekako u javnom prostoru u zadnje vrijeme da se pobačaj počinje nametati kao prva opcija.
Ne govorim o tebi, Tanči, samo sam nastavila razmišljanje na ovaj odgovor. Dogodilo se, nije planirano - pobačaj, nemaš novaca - pobačaj, partner ti ne želi dijete, ali eto htio je seks naravno - pobačaj, nije ti trenutno najzgodnije - pobačaj. Pa mislim ne znam, to mi je pretjerano. Jasno mi je da se nitko neće lako odlučiti na pobačaj (valjda), ali umjesto da to bude zadnja opcija, posvuda se o pobačaju počelo pričati kao o nečem što se podrazumijeva ako situacija nije kakvu smo zamislili, jer je to naše pravo. Da, pravo je, ali čini mi se da odgovornost počinje padati u drugi plan.