Beboslava, ja te razumijem.

Nisam ukinula dojenje, ali osjećaji su bili slični tvojima. Dojila sam dva sina u tandemu do prije dva mjeseca kad je stariji sam odustao. Moja tuga je došla od toga što sam bila uvjerena da je odustao zbog mlađeg jer su se kontantno gurkali za vrijeme dojenja i ljubomora na malog je bila preočita (13 mjeseci razlike). Baš sam se osjećala kao da sam ga razočarala.

Sad kad je već prošlo neko vrijeme, mogu ti reći da vam povezanost sigurno neće nestati nego će se temeljiti na drugim stvarima. Na roditeljima je često neki vidljivi ili nevidljivi pritisak da sve mora biti savršeno izvedeno da bi djeca bila sretna. Ja vjerujem u onu sretna mama, sretna beba. Imala si razlog zašto si prestala dojiti, nije uopće mala stvar da ti je bilo fizički i psihički neugodno.

Brige su isto normalne, pogotovo u toj prvoj godini s prvim djetetom. To je instinkt i bilo bi čudno da nisi brinula, ne znači da nisi dobro iskoristila prvu godinu. Samo se osvrni na njen napredak, na to što je sve naučila od novorođenčeta do jednogodišnjakinje i što ste sve radile, sigurna sam da briga ipak ne prevladava kad pogledaš ukupno vrijeme.