Otvaram ovu temu jer mi treba novi, objektivni pogled na situaciju, u okolini svatko poteže na svoju stranu.
Situacija je slijedeća...svekar je umro bez oporuke, sve su dijelili moj suprug i svekrva. On je bio vlasnik stana od 85 kvadrata, automobila, broda i nekih 15.000 eura ušteđevine.
Suprug je na ostavinskoj pokretnine i novac prepustio majci, a prihvatio je pola stana. Stan nije bračna stečevina, nego nasljedstvo, zato je išao popola.
Svekrva živi u tom stanu, mi smo podstanari. Nama je trenutno sve teže bit podstanar, živimo u Splitu, vlada opća apartmanizacija, prije 2 mjeseca smo obaviješteni da moramo izaći iz stana, jer ide na prodaju.
Uspijeli smo na jedevite jade naći stan za cijelu godinu od 55 kvadrata, da su dozvoljena djeca za 650 eura mjesečno.
Odlučili smo da više tako ne ide i da moramo nešto kupiti. Znam da je najgori mogući trenutak, ali donedavno nismo bili kreditno sposobni. Imamo nekih 40.000 eura ušteđevine, kreditno smo sposobni za 125.000 eura.
To je u Splitu, a i okolici ništa. Suprug je otišao razgovarati sa majkom. Ponudio je da mi otkupimo njenu polovicu, ne želi. Ponudio je da ona otkupi našu, ona ima jednu parcelu koju bi mogla prodati, to naravno želi još i manje.
Ponudio je da mi dignemo kredit i kupimo njoj manji stan, neće ni to. Kad je pitao: dobro mama, šta onda da ja radim? odgovorila je: čekaj da ja umrem. Niti tko želi da ona umre, niti je ona stara da bi to netko čekao.
Ona taj stan niti ne grije, jer joj je preskupo s njenom penzijom, mi sjedimo u jaknama kad dođemo u nje. Ali kompromisa nema.
Ja sam na prvu rekla: a pusti je, šta sad, smislit ćemo nešto. Ne bi htjela da dođe do svađe, međutim muž je prilično uporan, kaže da je nama financijski teško, šta je, jedno dijete nam ide na skupe terapije i da on nju ne traži ništa šta nije njegovo.
Naravno stav šire obitelji je da ja njega na to huškam, mada me za njihovo mišljenje briga koliko je crno pod noktom.
Zadnji njihov razgovor je završio tako da joj je rekao da će tražiti razvrgnuće suvlasničke zajednice pa neka se promisli. Naravno odnosi su sad napeti, šta mi je užasno žao, jer su bili odlični, svekar je bio nepokretan, mi smo svaki dan bili tamo, prali ga, oblačili, hranili.
Ja sam i dalje stava da se to sve pusti, ako ona ne želi sama od sebe to, onda ne treba forsirat. On kaže da ćemi mi ovako počet trošiti ušteđevinu, jer podstarstvo plaćamo više od rate kredita i da smo se mi za to odricali i da je ona u krivu i pretvrdoglava.
Ja znam ako budem uporna da ću ga nagovoriti da on odustane od cijelog tog pothvata u vezi zajedničkog stana, ali se pitam da li bi ga uopće trebala odgovarati? Nisam više pametna, šta bi vi na mom mjestu?