Da priložim svoju porodičnu priču- ne koristi nikome, ali možda se neko uteši da nije njegova rodbina najgora:
Babin stan je u najstrožem centru Novog Sada.
Stoji prazan od babine smrti, već osam godina.
Tata neće da ga proda ili iznajmi, uredno plaća komunalije za prazan stan.
Jednom smo sestra i ja pitale za dozvolu da koristimo stan - samo kao odmorište preko dana kad imamo posla u gradu ili da provedemo sa decom tamo par dana godišnje po raspustima, malo vidimo grad bez žurbe.
Odgovor je bio: NE, stan je MOJ!
Nikad nije promenio mišljenje.
U dobrim smo odnosima sa ocem, ali uvek stoji senka njegovog stava kao trn između nas.
Nema nikakav poseban razlog za svoju odluku.
Pri tome smo nas dve godinama kao studenti obilazile babu, spremale joj po stanu, išle joj u kupovinu, plaćale račune i slično, naša mama je svekrvi i pelene menjala nekoliko godina pre babine smrti.
Ali stan je tatin
.
Što mi još i ne bi smetalo da povremeno ne kuka kako mu je taj stan samo trošak.
U tim momentima želim da ga torpedujem na Mars.