 |
|||
Stručna pomoć psihologa
ima li neko iskustva s baš stručnom pomoći. Meni sve ovo što se dešava jako utječe na sve druge stvari u životu, a ne želim da se baš "otme" kontroli.
Kakva su vaša iskustva, naravno pliz pp ako neko ima dobro iskustvo s nekom stručnom osobom. Psiholog ili psihijatar? Malo sam laik u ovoj branši.
Talia, jako dobro znam kako se osjecas.
nemam iskustva s psihologom, ali mi je homeopatija jako pomogla. oko nove godine sam imala jako tesku fazu, bila sam na granici depresije,a vec prvi odlazak homeopatici donio je poboljsanje.
ilustracije radi, iako smo imali neg. betu prosli mjesec, ja sam cijelu sedmicu (ovu) pokusavala se sjetiti koji mi je dc. odjednom sam prilicno opustena, bar sto se ove price o bebi tice, i jako mi godi.
pa ne skodi probati, ipak je to priroda.
puno srece na svakom planu, draga
Malo sam skeptična prema homeopaiji jer jedna moja frendica je imala jako loše iskustov (....skroz drugi problemi od ovih naših) ali to naravno ne mora ništa značiti. Morat ću malo više pročitati o svemu.
Do sada sam ja mislila da sam jaka, da mogu ja sve to, imala sam i težih situacija u životu, ali ovo su mi neka skroz nova osjećanja koja ne mogu kontrolirati.
Svakako ti hvala, proučit ću malo.
draga talia, razumijem te potpuno jer ja vec mjesecima tavorim , rekla bih, u nekom stanju granicne depresije, ne mogu si pomoci, a stalno se drilam, , budi optimisticna, misli pozitiuvno.....ali ne ide. i ja mislim o nekoj "konzultaciji", a cula sam i curu u cekaonici u rijeci da uvijek prije postupaka ide kod jedne riječke psihologice i kaze da joj to puno pomogne.......ja se eto jos nisam odlucila, sve mislim prelomit ce se nesto u meni i postat cu opustennija, spokojnija...........ne znam sto bih ti rekla....samo se prepoznajem u tvojim recenicama.......i meni se cini da mi ova situacija sve vise utjece ne ostale sfere zivota.
zelim nam izlazak iz ove faze sto prije
i ja tebi draga... vjerujem ja i skroz sam optimistična da ćemo imati bebicu, samo kad :/
.. a u međuvremenu ne želim postati, nervozna, frustrirana, opsjednuta "glupostima". Ja osobno nemam iskustva s nekom stručnom psihološkom pomoći uvijek su to rješavale frendice, sestre, moj muž... no nekad čini se to nije dovoljno, ali meni bliski ljudi su rješili probleme s psihologom, savjetnikom i sl.
Sigurno bi nam svima dobrodošao kakav shrink.
Ovako, koliko ja znam ima psihijatara na uputnicu, svakako možeš tražiti svog doktora opće prakse, no tko je god išao nije baš zadovoljan. To je nekako više za ljude sa dijagnozom. A ti si samo napeta i nervozna i vjerojatno ti treba dobar razgovor sa psihologom, onako, kao u američkim filmovima. Neke moje frendice plaćaju privatnika, a zadovoljne su kako koja. Uglavnom, sve se svodi na to da te uči suočavati sa problemima, netko to bolje podnosi, netko lošije. Cijena jednog sata otprilike je između 200 i 300 kn. Toliko ja znam, osobno mislim da ti to nije loša ideja.
Ja sam nakon mojeg gubitka isla kod psihijatrice,ali nemam bas neko iskustvo.Prekinula sam sa terapijama jer se ja ipak najbolje poznam i pomogla sam si sama.Razocarana sam bila sa njenim stavom o potpomognutoj,ali mozda sam ja naletila na neku meni neprikladnu,a mozda sam jednostavno u to doba bila preosjetljiva i nisam podsvjesno htijela da mi se pomogne.Mucila me griznja savjest kad sam se pocela osjecati bolje,jer da nesmijem zaboraviti nasu bebicu.Sada znam da nikad necu zaboraviti,nego nam sa vremenom jednostavno postane lakse.Nisam protiv strucne pomoci i za to sam da nam prije postupka omoguce razgovor u bolnicama.Pusa i vibram za veliku betu 8) .
možda bi ti dobar psiholog pomogao. prije je na rebru bila prof. nataša jokić begić, ali je i ona otišla u privatnike.inače, mislim da ona i predaje na filozofskom fakultetu...
od psihijatara - opet privatno - sandra ferenčić.
Već sam jednom rekla no ponoviti ću.
Moj prijatelj je psihijatar, a znam i psihijatricu koja ide na IVF postupke.
U našim problemima ne preporuča se pojedinačna terapija već takozvana liaesonska psihologija, savjetodavna funkcija pri postupku.
Najučinkovitija je grupna terapija. Okupljanje žena sa takvim problemom kao što je "riječka kavica". U psihologiju ju nazivaju samopomoć i daje najbolje rezulatate.
Udruga Beta mislim da ima takve planove, i da se cure nalaze i spikaju.
Drugim riječima, organizirati ćaskanje uz kavu, sok ili nešto drugo na poznatoj lokaciji. Dobro bi bilo rezervirati i klopu u nekom ne pre skupom restoranu, ili se naći kod nekoga doma.
To najviše pomaže, bar se u tome slažu psihijatri.
Talia, dobro je sto prepoznajes da ti treba pomoc. To je vec pola puta ka uspjehu. Probaj i nalazenje sa drugim curama i odlazak kod psihologa/psihijatra i vidjet ces sto ti vise odgovara. A mozda bi kombinacija grupe i individualnog razgovora bilo najbolje rjesenje? Javi sto si napravila.
Ja definitivno mislim da bi se psihološko savjetovanje trebalo uključiti u postupak potpomognute oplodnje. Ali na žalost, uvijek je problem financijske prirode...
Ja sam psiholog po struci i imam dodatnih edukacija, pa tako i iz psihoterapije, ali kad sam imala problem, bilo mi je teško samoj izaći iz toga. Imala sam velikih kriza. U tome mi je pomagalo upravo to što sam bila u to vrijeme u edukaciji gdje smo prolazili i individualnu i grupnu psihoterapiju. Zato mislim da je dobro probati. Nije uvijek dovoljna samo podrška bliskih osoba, nekad je stvarno dobro da je to netko sa strane, i to stručnjak.
Sretno!
Nije mi bilo teško prvi put, kao sad.... dobro jesam se sad već malo "skulirala" i nije da sam usamljena u svemu, imam pored sebe nekoliko i više nego predivnih osoba koje su prošle skoro isti put...i to mi jako znači, ali čini mi se u samom postupku, to što odra kaže, ja osjećam da mi treba, ne samo prijateljski razgovor i podrška, nego bi ja htjela biti nekako sama sa sobom pod kontrolom.
Ja sam po prirodi mislim impulsivna i prilično emotivna, pa onda uz terapiju, sva ta očekivanja, proceduru skoro svaki dan nešto... joj... :/
Hvala Bogu da postoji forum.
Kod problema bračne neplodnosti nuspojava je osjećaj samoće i izoliranosti.
Društvo voli stigmatizirati sve različitosti, pa bez obzira da li su pozitivne ili negativne.
Veličanje majčinstva jest pozitivna stvar, ali se zaboravlja muški faktor. Bez muškog sjemena nema ni majčinstva. Znači samo majčinstvo povlači za sobom i zajednicu muškarca i žene ustrojenu u zajedničkom cilju podizanja potomstva. To ne mora nužno biti brak. Ali, isto tako, jedina svrha braka nije podizanje djece, što mnogi pogrešno misle.
Kršćanstvo je sa veličanjem djevičanstva i kultom Djevice Marije ljudima nametnulo nerealnu stvarnost. Ne dovodim u pitanje religijsku postavku o djevičanstvu, ali obična žena ne može zanijeti bez muškarca, tj. po duhu svetomu.
Ali, razgovaramo o dogmi. Dogmi koju su sektaške struje u RKT Crkvi debelo iskoristile za jačanje društveno-političkog položaja. Dobile su podršku slabije educiranih slojeva stanovništva.
Jer, promiskuitetne su one žene koje kasno ulaze u brak i majčinstvo, koje do tada vode slobodan seksualni život, i koje zbog toga ne mogu imati djecu jer je to kazna Božja.
Idealno za neku polupismenu ženu i njenog muža koji su jedino dotignuće u životu doživjeli kroz rađanje svoje djece. Koji su kroz prokreaciju dosegli užitak stvaralaštva. Narvno da se žele na taj način dokazati.
I potkopavaju konkurenciju na tom planu.
Jal i ljubomora doživljava eskalaciju kada uspješnom, imućnom i skladnom paru utvrde dijagnozu neplodnosti.
To im je slaba točka, tu znaju zavišću i jalom reagirati i to čine nemilosrdno. O podršci društva takvim aktivnostima da ne govorim.
I sažaljenje je zadovoljstvo. Najgori oblik egoizma.
Jedno je vjera da će tvoja rođakinja i prijateljica uspjeti, a drugo je plakanje nad neuspjehom, kako svojim, tako i tuđim.
Osoba u IVF postupku se ne smije osjećati sama. Tek zajednička, pozitivna snaga može nam pomoći u postupcima.
Nitko nije toliko siromašan da nešto ne može pružiti, i nitko nije toliko bogat da ne treba tražiti tuđu pomoć.
Evo da se i ja javim na ovu temu, prošle godine pred moj prvi IVF, doktorica me pitala da li sam zainteresovana za grupnu psiho terapiju sa ženamakoje imaju isti problem, koja naravno uključuje psihologa i psihoanalitičara.
Rekla sam da jesam i tako od oktobra 2005 idem na grupnu terapiju sa još par ženica (koje su super by the way).
Imam super prijatelje oko sebe, koji me razumiju i sve to, ali ovo je totalno drugačiji osjećaj. Meni lično godi, čini mi se da mi je samopuzdanje poraslo, bolje se osjećam i generalno lijepo se družimo, sastajemo se jednom sedmično. Nažalost kod nas će malo ljudi priznati da se teško nosi sa nekim problemom i radije će trpiti nego potražiti pomoć, ali stvarno, ako se teško nosite sa ovim problemom možda nije loše pokušati, jer to je na kraju krajeva samo razgovor, doduše uz prisustvo stručnjaka. A i mi same jedna drugoj puno pomažemo. Meni je to skroz normalno, kao što idem kod zubara kad imam problema sa zubima. I da sve ženice koje sam tamo upoznala (nema nas puno, svega pet) su normalnije i zdravije od polovine ljudi iz moje okoline koji su recimo "normalni".
Puno vas volim sve skupa, a meni i ovaj forum dođe nekako kao vid dobre terapije!
Pozdrav!
Dragana ovo je jako pohvalno što imate organiziranu grupnu psihoterapiju.
Odlično, tvoja dokica očito razumije problem malo dublje kad je to uspjela organizirati u svojoj klinici/ako sam dobro shvatila.
Razmišljala sam da li da uopće spomenem svoje iskustvo od prošle godine s psihoterapijom, mislim da je dobro da to ipak spomenem.
Naime ja se s obzirom da sam defektolog, a šogi mi je psiholog ipak krećem u tim krugovima i znam koliko je psihoterapija i nužna i korisna.
No kad sam trebala naći terapeuta, ali onog koji me ne pozna, a koji hoće i zna raditi s ovom problematikom bilo mi je jako teško do njega doći. Dobro ja sam htjela tretman traume (kasni pobačaj).
I tako okolo naokolo i to preko razvikanih stručnjaka krenula sam kod jedne cijenjene psihologice koja se navodno uspješno bavi traumom (geštaltistica).
I makar se meni osobno ta psihoterapija ne sviđa, htjela sam naći bihevioralnog kognitivista, ali nisam uspjela ipak sam prihvatila jer sam mislila da žena zna svoj posao s obzirom da ju hvale.
Na kraju cijele priče nisam bila zadovoljna iako priznajem da sam imala koristi od samog odlaska nekome jer sam se vraćala bijesna zbog toga što je pokušala raditi na tome da me ojača da prihvatim situaciju da nikad neću ostvariti majčinstvo.
Meni se to nije svidjelo jer nisam još u fazi da odustanem od toga.
Stalno me je navodila da joj kažem primjere žena koje žive bez djece i mogla sam joj navesti primjer dosta žena, ali s obzirom da ih poznam znam isto tako da te žene zbog toga pate, makar su naizgled sretne.
Onda me je vodila kroz svoje traumatične porođaje-koje izgleda ni sama nije riješila do dana današnjeg, nisam shvatila point toga, imala sam stalno osjećaj da mi pokušava nametnuti nešto što ja ne želim i to me je frustriralo.
Ono što meni treba je da me netko podrži u mojem nastojanju i da se ne upliće svojim osobnim stavom. Ona mi je jasno dala do znanja da podržava potpomognutu, ali u isto vrijeme mi je htjela dati do znanja da majčinstvo nije nešto zbog čega bih trebala toliko trpiti.
Ne znam, ostala sam na kraju zbunjena, ustvari izbezumljenja jer na kraju nismo rješavali traumu mog spontanog jer njoj samoj izgleda to i nije neki strašan gubitak, kao ja sam se dobro snašla i sama.
Možda ja trafeljam sad bezveze, ali ustvari sjećam se da me je stvarno uvrijedilo kad mi je rekla da ja itako i tako ne bih bila dobra mama jer da sam previše zahtjevna, da mislim da svijet treba biti pravedan da to nije tako, da se trebam-pazite! "pokvariti".
Ma možda je sve to istina i možda trebam pokazati i onaj svoj goropadni dio (radim na tome), ali u tom trenutku mislim da nisam trebala na tome raditi. Sad je trenutak za to, e ne onda kad sam danima plakal zbog gubitka.
I onda sam prekinula psihoterapiju i na kraju većinu riješila u maratonskim razgovorima sa svojom šogoricom (:smajlić zahvale do neba što me je trpila i do 5 ujutro), a koja završava bihevioralno-kognitivnu-makar smo obadvije znale da to nije dobro rješenje jer ona nema onu profesionalnu distancu kad sam ja u pitanju.
No ona me razumije, jer je osim mene "prošla" kroz cijelu priču s IVF-om sa svojom jako dobrom frendicom s faksa i znala iz prve ruke koje sve psihičke probleme donosi i neplodnost i sam IVF.
Sad bih izabrala definitivno grupu za psihološku pomoć, a ne individualnu terapiju zbog tog nekog čudnog iskustva kojeg imam i zato mi se sviđa ovaj način suporta na kojeg ide dragana.
meni osobno baš i ne odgovara psihoanalitički pristup, imam uvijek neki otpor prema njemu, no mislim da ako si u rukama čovjelka koji zna što radi svaki pristup donosi nešto dobro.
strašno... rvukovi, pa toj bi psihologici trebalo oduzet dozvolu za rad. Odakle njoj pravo da odlučuje tko bi bio dobra mama, a tko ne. :?
A... stručna osoba? Ovisi kako za koga. Ja sam tip koji je oduvijek imao problema sa autoritetom.... sa svima ravnopravna. Zbog toga se teško s punim povjerenjem dajem u nečije ruke. Zbog toga nisam baš dobar kandidat za terapije, ali ne smatram blesavim odlazak kod stručne osobe onome kome to treba. Čak naprotiv, možda je to najpametnija stvar koju netko može napraviti.... i to što prije jer što više vremena prolazi, naš razum sve teže prihvača da smo se promijenili. Neznam zašto se još uvijek kod nas odlazak psihologu smatra sramotnim.
U stvar... znam... zato što smo selendra od zemlje. Ali ne treba na to obračati pažnju.
Ja sam prošle godine, u jednoj od kriznijih faza pričala s doktoricom opće prakse o tome da mislim da bi trebala ići na neku vrstu terapije ona mi je dala ime psihijatra i rekla kako je on u penziji, pa da nekako pokušam doći do njega što meni nikako nije uspijevalo. Isto tako mi je rekla da se ne iznenadim ako me odmah stavi na neke lijekove, jer da sve to liječenje najbrže ide sa ljekovima :? . Moram priznati da mi se to baš nije sviđalo i da ga na svu sreću nisam našla.
U međuvremenu sam počela intenzivnije pričati sa curama koje su u istim problemima (s vremenom se iskristalizira tko iz okoline bliže i daljnje ima slične probleme) i moram priznati da mi je to najveća podrška. I forum naravno iako sam uglavnom iz prikrajka čitala.
Ali, ako netko zna grupu u ST ili ima nekih prijedloga voljela bi da mi se javi. :D
Luce, mislim da cijela priča psihološkog savjetovanja ili psihoterapije nema veze s autoritetima - ili bar ne bi trebala imati. Prema onome što ja znam, radi se o podršci i/ili poticaju za razvoj osobe, gledanje stvari iz drugog (zdravijeg) kuta, pronalaženja boljih rješenja i prihvaćanju odgovorsnoti za svoj život i svoje odluke. Ako ti netko soli pamet, govori što da činiš, popuje ili kritizira, okreni se i otiđi - i proširi loš glas. Dobar terapeut nas osnažuje i podržava u životnim odlukama, ali i suočava i tjera na preispitivanje, ukazuje na naše obrane i sljepila (to naravno radi s taktom i poštovanjem).
Još samo da mi je naći takvog/takvu ...
rvukovi, strašno!!! :shock:
Molim te ime na PP, da znam da ju izbjegavam!
Metvica, mislim da si me pobrkala sa Perkicom.
sorry luce
Potpisujem Metvicu u ovome što je napisala.
Meni je ta psihologoca rekla da će si ona sad uzeti slobodu pa mi reći i da sam "mamina štreberica".
Ja ne znam zašto je ona procijenila da mi to može reći, možda je čak dobro procijenila jer je to pobudilo u meni pozitivan bijes u to vrijeme. Sljedeći put me je pitala jel me piknulo to što mi je rekla i kad sam rekla da je, onda je rekla da dobro, da je to i htjela.
Ma nisam ni ja sad normalna što iznosim te stvari, ali sjećam se da me je to iznerviralo. Ne treba meni netko da plače sa mnom, ali to mi se ipak učinilo previše i zato sam prekinula. Ona meni je pokušavala podići moral tako da mi dokaže da sam sposobna i vrijedna i bez djeteta u životu ali na neki sadistički način ili sam ja možda preveliki egoist da bih sebi dozvolila da mi netko tako nastupi. Možda je na to Perkica mislila kad je rekla da ne voli autoritete, ja sam tu ženu upravo tako doživjela kao neki autoritet koji ulazi u moj sustav vrijednosti i nameće mi nešto što ja ne mogu prihvatiti.
Stvarno filozofiram. Pozitivno iz te njene tvrdnje je da sam stvarno počela preispitivati gledaju li me ljudi kao "maminu štrebericu" i da li se ja stvarno tako ponašam pa onda ne mogu ni prihvatiti da ja ovaj ispit nikako ne mogu "položiti" makar sam toliko "učila, učila i učila..."
Apsolutno podržavam psihoterapiju i to isključivo izvan čekaonica.
Mislim da bi grupu za razgovore trebalo formirati, ali ne samo jednu. Nismo sve iste. Neke bi se uklopile u jednu vrstu druženja, druge ne.
Razlog bi za takav poduhvat navela slijedeći. Neka se neke od vas ne uvrijede na mojoj iskrenosti, ali neskromno mislim da sam u pravu.
Ako treba plakati nad neuspjehom ovdje na forumu, u birtiji, u bolnici za duševno zdravlje, u privatnom stanu, na kavi... tu sam. I sama sam "popušila" par postupaka.
Ali molila bih da me se sa neuspjesima ostavi na miru dok čekam punkciju i transfer!
Pozitivna sam osoba. Uvijek kada pljunem grdnu lovu za tu tarapanu na klnikama želim uspjeh. Vjerujem u uspjeh. Neuspjeh me ne zanima. Ali, naprotiv. Ma gdje god ležala, koliko god pokušavala da pozitivno mislim dok mi se beba pokušava ugnijezditi moram slušati rekordni broj neuspjeha neke maratonke ivf pored sebe i cijelu njenu anamnezu.
Poludim od toga!
Stvarno se pitam koga vraga netko uopće dolazi u postupak ako opterećuje i sebe i druge oko sebe svojim neuspjesima.
Svi su pozitivni, i moj dragi, i moj buraz, i sestre, i doktori, i cijela moja firma, ali kada uđem sama među osobe koje dijele moju sudbinu kao da sam ušla u deveti krug pakla.
Sve mi nade ubiju. I ono malo želje i pokušaja da se skockam i smirim guši priča o tome koliko je ona izgubila djece, koliko je puta bila već bezuspješno...
Još jednom ponavljam, na forumu, bilo gje u svome životu razumijem, podržavam i želim pomoći onima koji nisu uspjeli, kao što ni sama nisam uspjela.
Ali, kada sam u najosjetljivijoj fazi, kada me čeka punkcija, kada je jajašce u meni i kada je i beba u meni, želim slušati o uspjehu.
Draga ivstarce, jel ovo išlo na mene?
Imaš pravo ružno je čitati o tuđim neuspjesim i ružnim stvarima - u ovoj se fazi treba oboružati optimizmom i zaobilaziti sve što te uznemirava.
To se napravi vrlo lako tako što zažmiriš i začepiš uši i ja sam to puno puta napravila, a vjerojatno i svi ljudi na svijetu barem jedanput.
Kad se smiriš onda ću ti odgovoriti u potpunosti.
Nadam se da će ti ivf uspjeti ovaj puta da i ti ne postaneš maratonka.
Baš sam zbog ovakvih stvari i razmišljala da li da ispričam svoje iskustvo, jer nisam htjela da cure pomisle da od psihoterapije treba pobjeći nego da treba imati sreće u pronalaženju osobe koja će vas podići i podržati.
I bilo bi se krasno u jednoj grupi i razmijeniti iskustva uživo.
ispustilča sam naći
ivstarce, iako volim čitati tvoje postove, ne mogu si pomoći da ne izrazim svoje negodovanje. Uopće ne znam kakve ovo ima veze s psihološkom pomoći. Pretpostavljam da si htjela dočarati socijalnu klimu u kojoj nastaje. Kako smatram da ovoj temi ovdje nije mjesto neću dužiti, no vjeruj da stvari nisu baš takve kakvima ti se čine. Osim senzacionalističkih naslova u novinama, potrebno je malo bolje upoznati Crkvenu doktrinu da bi je se moglo analizirati i kritizirati.ivstarce prvotno napisa
Dragana javi mi se na pp,sugradjanke smo pa valjda mogu i ja sa vama na kavicu :D
"I bilo bi se krasno u jednoj grupi i razmijeniti iskustva uživo." :D
Onda bismo trebale organizirati jednu "utrku"
Jedino pazite ja nosim tenisice za maraton, ali rado vidim i one za džogiranje i za tenis i za onu trku na 50 i 100 metara, nemam ništa protiv ni onih koje se koriste u drugim sportovima niti protiv onih koji voli trčati bez tenisica.
Čak ću pretrpiti i kopačke makar imaju "čepove" koji te mogu udariti i ostaviti masnicu
Možda ne bi bilo loše najozbiljnije organizirati jednu utrku posvećenu akciji "Čudesne bebe" negdje na jesen, šta kažete na to?
Sad mi je palo na pamet i pozvati da nam se pridruže svi oni koji nas podržavaju da i na taj način senzibiliziramo javnost, a da nam na cilju bude obitelj s bar jednom čudesnom bebom.
Baš dobra inspiracija ivstarce!
Da... dobro je rvukovi skontala što sam htjela reć. Da bih se nekome prepustila i dopustila mu da me sjecka na komadiće trebam mu vjerovat, ali isto tako ga moram držat autoritetom. Bez autoriteta doktora (ili bilo koga u nekim drugim strukama) uzalud sve. Ne zavaravam se da ću slušat i primjenjivat ičije savjete tek tako. Možete to nazvat povjerenjem, autoritetom ili već kako god hoćete, ali u konačnici stvar je vrlo jednostavna..... treba se osobi, tj. doktoru prepustit i vjerovat mu da je njegov kut gledanja zdraviji. Onaj opis psihoterapije je vrlo primamljiv, ali ne vjerujem u njega, bar ne u slučaju stručne osobe koju ne poznajem. Zato sam više za grupe. Tu si među ljudima sa sličnim problemom. Slušajući njihov problem i opis puta kojim idu, može se nešto naučit, pa čak i primjenit ako smatraš pametnim. Tu si jednak među istima.
U stvari, najbolje je rješenje pronaći prijateljicu ili dvije sa istim problemom i s njom raspravljat o svemu ovome.
Pri tome, moram se složit s ivstarce.... Ne osuđujem cure koje plaču nad svojom sudbinom.... možda i mene uhvati takva faza jednom :/ .... ali nisam uvijek raspoložena za slušanje jadikovki. Čini mi se sve to kao gubljenje vremena.
I ja se stavljam na stranu grupnog pristupa, apsolutno. Meni je terapeutski već i čitati forum. Točno se mogu uživiti u priču rvukovi2 kod psihijatra i zamislit kako je to teklo.... I meni se već dogodilo kod jedne dr. da me, vezano za kronične bolove koji su trajali pola godine, kad nije mogla fizički utvrdit razlog nakon što me procirkulirala po svim živim pretragama, pitala "a vi ste malo kenjkavi?" Iako, kad je čula moj smireni odgovor (vjerojatno joj je i to bila dijagnostika, da vidi na čemu je) je pomirljivo rekla da nema medicina na sve odgovor bez ozbira što su simptomi neupitni. Tad me to zabolilo, ali čini mi se da mi je, looking back, čak i pomoglo u smislu da prihvatim da mi medicina ne može pomoći u tom dijelu i da na neki način prihvatim arbitrarno dolaženje i odlaženje boli i da se okrenem pain managementu na neki drugi, zdravorazumski način (šetnje, vježba, prihvaćanje itd.). Iako, tad mi je došlo da se smijem od muke, ono, pa za to čut ("vi ste kenjkavi") nisam trebala vadit uputnicu i čekat 4 sata na pregled, to sam mogla i bez medicinara odradit...
A vezano za kuknjavu oko neuspješnih MPO-ova, nemam neki pametan prijedlog. S jedne strane, čini mi se "zdravo" da to izađe van u fazi kad "boli", a naravno da je nefer opterećivati ljude u čekaoni koje su usred postupka s pričama. Iskreno, mene više opterećuje ono "ma uspjet će 100%", meni osobno najviše paše neki srednjostrujaški umjereni optimizam.... Ja u čekaonama većinom šutim, osim kad me žene pitaju, a sad su me počele pitat jer se na VV-u rado priča i jer se kuži da imam staža. Uglavnom me pitaju tehnikalije, ali na kraju bude isto završno pitanje o "stažu", ne nudim ga sama, i nastojim ga lijepo "upakirati" u smislu ništa to ne znači, svatko je individualan, nema pravila (što i iskreno mislim). Nastojim dobrovoljno davati info o "stažu" jedino ako pitam nekoga od suboraca za savjet da bi imao/la uvid u moju "povijest bolesti" i da bi mi na osnovu danih informacija mogao dati kvalitetniji savjet...
Čitala ja u stranim knjigama da bi liječnici (naravski, timovi, znači repro. ginekolog, psihijatar i sl.) trebali po IVF klinikama voditi pacijente kroz sve faze MPO-a, početne, srednje, završne (exit faze) i pomoći pri dvojbama, altern. rješenjima plus je predviđena i terapija za liječničko osoblje jer MPO tobogan zna biti i za njih tešak, al' nema se tu vremena za to pa je ovaj forumsko-grupni suppprt pristup savršeno rješenje.
...rvukovi jeli maraton fora ili stvarno misliš? Pa ideja je baš super, to bi bio dobar event :D
Ja sam nekako shvatila da je u ivstarcinom postu "čekaona" predstavljala ovaj topik, no možda sam u krivu.
Što se tiče prave čekaone ja još nikad nisam skoro ni riječe progovorila s nekim drugim ženama, na SD-u nikad nije takva gužva (osim kad sam se srela s frendicom, ali to su onda druge priče), jer uvijek sa sobom vodim i muža pa imam društvo.
Ali ne možeš nikome zabraniti ni da priča (to je demokratsko pravo svakog čovjeka osim ako ne vrijeđe i ne napada) ako on to želi, uvijek možeš neslušati ili se maknuti od onog što te iritira.
Ma "ozbiljna fora", meni se čini isto kao dobar event, vidjet ćemo-to mi je onako usput palo napamet, možda uđe u "razmatranje".
Ak se može rolati, a ne samo trčati jupi!!!!
BICIKL BICIKL!!
Talia7, evo još jedne ideje vezano za psiho-samopomoć, koja je meni pomogla - autogeni trening. Meni je pomogla baš u tom dijelu koji mi se čini da tebe muči, a to je lakše podnošenje postupaka i veća samokontrola tj. odluka da zbog MPO-ova ne "stradaju" ostala područja života. Talia7, ako si iz ZG-a i zainteresirana, mogu ti poslati PP s podacima, ja sam bila jaaako skeptična a propos toga, kako sam ga tada percipirala, "mantranja", a pokazalo se savim OK i praktično upotrebljivo za širok dijapazon ljudi, jedino ti to vjerojatno jako ovisi o "treneru", a meni je moja trenerica pasala (mislim da je psihologica po struci) i sve to na kraju krajeva rel. zdravorazumski - samo ti osvijesti i osnaži tvoje mehanizme "psihosamoobrane" koji su imanentni svima nama samo koji put u težim situacijama "potonu"...
Bez vjere u uspjeh uspjeha nema.
Jednom mi je jedna cura rekla:"Kravama umjetna oplodnja uspijeva u 95% slučajeva, jer, one ne znaju što im se dešava"
Mene samo zanima, odakle tolika potreba da se u jeku postupka IVF ili inseminacije ili bilo kojeg postupka medicinski potpomognute oplodnje priča o prošlim neuspjesima?
Cijenila bih kada bi mi odgovorili. Zanima me potreba da za vrijeme potupno novog postupka u kojem se nalazite pričate o prošlim neuspjesima i rekapitulirate ih? Zašto?
Ja smatram da griješite. I da vam je to potpuno pogrešan pristup.
Iako to sama ne činim (jer nije bilo neke ćakule kad sam bila u postupcima), evo par ideja zašto to žene mogu činiti:
- pripremaju se na mogući negativan ishod - što imajući na umu prethodna iskustva, nije nerealno
- ukomirane su i psihički iscrpljene zbog dosadašnjih neuspjeha, pa nemaju više snage za optimizam
- nikad nisu ni bile optimistične
- ne usude se nadati previše, pa zbog nekakvog praznovjerja radije pričaju crnjake (ona spika "da ne čuje zlo", pa će biti baš obratno)
- teško im je i žele dobiti malo pažnje i suosjećanja, pričajući što su sve prepatile do sada, za što možda ne dobivaju dovoljno podrške u okolini
- žele informirati manje iskusne što se sve može dogoditi
- nije im lako što su tamo 158. put i žele olakšati dušu, možda jedino dobivajući razumijevanje od nekoga u sličnom položaju
- a možda ih i nervira cura koja je došla 1. put sa superiornim smješkom, uvjerena u uspjeh i da ona tu ne spada (to sam bila i ja!), žele joj dati malo realne slike
Ovo su možda neki od mogućih razloga. Uostalom, neka se same jave. (Mada nisam sigurna da ih ton tvog posta na to ohrabruje
Ne bih željela procjenjivati tuđe strategije preživljavanja. Uvjerena sam da nijednoj nije cilj ubiti u pojam tebe ni neku drugu u sličnoj poziciji.
No sasvim razumijem da ti se to ne sluša. I imaš potpuno pravo zahtijevati da te poštede tih priča ili se ukloniti od njih.
Iako nemam potrebu o njemu raspravljati s nepoznatim ženama dok ležim s jastučićem ispod guze, moj stav ne-osobitih-očekivanja-nakon-toliko-neuspjeha služi meni - i to dobro! - da ne poletim previše u očekivanjima i onda ne pljusnem. Jer već imam takvih iskustava. Pa mi je lakše i čini mi se zdravije za mene biti poluoptimistična. Ali to je moj način, u ovoj fazi, i sigurna sam da nije "potpuno pogrešan pristup". Kao što sam sigurna da je tvoj način ispravan za tebe.
Sretno nam bilo svima, i cendravicama i heroinama!
Joj, joj, sjetila si me nečega s mog prvog pregleda!!!
Pišem na "Bisere"!
Pa kad ispada da bismo veći postotak uspješnosti postigle kad bismo bile "krave koje ni o čemu ne razmišljaju niti ne raspravljaju"
Kod krava sa dobrom tjelesnom kondicijom i pravilnom prehranom postotak oplodivosti prvi puta je oko 67 %, dok je u krava sa negativnim energetskim statusom, dakle kod onih čija ishrana ne odgovara potrebama organizma, taj postotak manji od 44 %.
http://www.medjimurje.com/?B=2647&R=po
e, super :D
Pretvorile smo topic stučna pomoć u bisere ... baš sam sretna, kad bi se analizirao trend kamo je otišla tema, mislim da bi se došli do zaključka da su ovdje sretne, optimistične, duhovite ... i sve ostalo u pozitivnim superlativima ... žene.
Mislim da je sustina u time da, ako neko osjeca da se ne moze nositi sa necim, da ljudi iz najblize okoline primjete promjene u raspolozenju, a da ste i sami svjesni pritom tih promjena, da treba pokusati potraziti pomoc. Izbor je stvarno individualan, nekom joga, nekom psiho-grupa, mantranje i sl. Mislim da se moze pokustati, pa ako ne odgovara, prekinuti. Nekom odgovara da prica o uspjesima, neuspjesima, nekom opet ne.
Svako treba da izabere ono sto mu odgovara ili bar da pokusa sebi olaksati put kroz sve ovo.
Puse!
Rvukovi2, nemam što reć drugo za postotak kod krava nego: Legendo!!! :D
Ja a propos umjerenog optimizma potpisujem Metvicu skroz.
Sve je dobro nabrojeno, a žene vjerojatno pričaju svoje priče i zbog toga da bi čule iskustva drugih i čule kako su reagirale na terapiju i zaključile da li za njih ima smisla dalje ili je dosta. Opet ću se vratiti na stranu literaturu, di se sugerira doktorima da bi u određenom trenutku (nisam uspjela shvatiti koji je taj
A ivstarce potpisujem u dijelu da bi support grupa možda trebala biti formirana barem u dvije podgrupe, ovisno u kojoj fazi MPO-a se nalazili - prije ili poslije.
Ne zanemarite činjenicu da se te krave ranije nisu lječile od neplodnosti, nemaju endometriozu ni PCOS, a ni bikovima ne manjka plivača.
Ja mislim da je meni educiranost jako podigla šanse za uspjeh IVF-a, i kad sam si sama propisala pretrage i počela rješavati evidentne probleme, uspio mi je IVF. A mogla sam bit i ostat krava, i to jalova.
Ja sam zadnje 2 godine prije trudnoće bila u pravoj pravcatoj depresiji. Glavni problem je biula neplodnost, ali bilo je i drugih teških problema, u u jednom momentu se više nisam znala nositi s ničim. Nažalost (ili na sreću) nisam potražila pomoć. Ovo na sreću se odnosi na činjenicu da bih vjerojatno postala ovisnik o raznoraznim antidepresivima i sedativima, što se srećom nije dogodilo.
Srećom pa mi je uspio IVF, i riješivši najveći problem, ostali su odmah izgledali manji, a uskoro su se malo pomalo počeli rješavati. Depra je nestala sama od sebe. Ali da sam ostala u onom stanju još malo, skroz bih pukla.
Talia samo da te pitam jesi našla na kraju stručnu pomoć?
Danijela baš si mi uzela riječi iz tipki jer da, radi se o kravama koje se ne liječe od neplodnosti. A i bikovi su probrani, ti dotični se uzgajaju samo radi toga da bi dali što kvalitetnije sjeme.
Krave kojima ne uspije sirote završe znate gdje.
Ja sam se već odavno zezala u stilu sva sreća da nisam krava jer bi me se već riješili odavno.
I prije svega svi ovi osjećaji su normalni u situacijama neplodnosti i u ivf postupku. Dobro ih je izreći i prepoznati i bijes i tugu, i pesimizam i optimizam, i depresija je normalna reakcija.
Bitno se je aktivirati, npr. kao Danijela koja je prekopala hrpu literarature ne bi li pronašla rješenje, nekome možda odgovara da manje zna jer se ne zna nositi s činjenicama koje sazna, ali taj netko će si pronaći neki drugi izlaz. Cure (ina, metvica) su to već lijepo napisale.
U tome i je prednost čovjeka nad "kravama"-nek mi krave oproste, o njima u njihovom kontekstu mislim sve najbolje
Nadam se da čitate pažljivo i svoj i moj topić.
Osjećate li da se sprdate? Ja sam u postupku, vi niste. Samo sam preklinjala da me ne gušite negativnom energijom, i kako je završilo?
Htjela sam pravo lice, prave prijatelje a ne lažne nade, i lažne riječi utjehe.
Prestara sam da bi pala u depresiju zbog toga i različit je stav osobe od 40 godina i osobe od 30.
Kako bi se osjećala neka žena koja je skupila zadnji novčić, koju je Luči jedva primio nakon godinu dana u postupak, kada bi se suoćila sa ovolikim valom gorčine na mjestu gdje očekuje stvaranje novoga života? Koja si ne može priuštiti 10 postupaka.
Na ovom forumu ste primjetile da je sve manje pozitivnih vijesti o postupcima, sve više se javljaju neuspjesi?
Smatrate li da je postotak uspjeha opao, ili je istina da su neke osobe napustile forum.
Rvukovi, ja nisam bila s tobom u sobi za transfer prije par dana, tako da se riječi na tebe osobno nisu odnosile.
Dobila sam odgovor, mada sam ga znala.
Nakon neuspjeha gubi se vjera. Postoje samo prazni izlasci u postupak sa očekivanim praznim ishodom.
I zato sam stavila svoj nadasve iskreni odgovor i svoje iskreno razmišljanje, u jeku postupka, upravo u topić pod psihološku pomoć.
A što se tiče maratona, moju ćete priču dobiti tek onda kada uspijem. Kad zatrudnim ili kada duhom nadvladam svoj križ.
Želim vam pomoći. Osjećam da sam to dužna muškarcu s kojim sam željela djecu, koji mi je bio duhovna snaga, i kojega više nema.
Znate, nakon neuspjele MPO može se dobiti i vijest o saobraćajnoj nezgodi. Tada sam prvi put slavila neuspjehe jer ni sama nisam znala kako bi djeci objasnila da nemaju oca.
Vjerovala sam u ljubav, opet sam među vama, i opet se borim. A što se tiče crkvene doktrine...nastavak slijedi
Sakrament braka koji je jednom ostvaren se ne moze ponistiti!!!!!!!!
To je stvar sa svim sakramentima. Svaki sakrament koji je jednom podjeljen (primljen) se vise ne moze "vratiti", ponistiti. I tu nema rasprave.
ALI: Moze se dokazati da sakramenat nikad nije ni bilo. Tj da nisu na pocetku bili ispunjeni svi uvjeti potrabni da bi se sakrament ostavrio.
Zapreke koje brane da se sakrament bude valjan:
1. Laž (npr: zena zna da je neplodna (i to se moze dokazati da je znala, nalaz ginekologa) ali to presucuje buducem muzu jer zna da on zeli djecu i obitelj i da se vjerojatno za nju nebi ozenio kad bi znao da s njom nece imat djecu.)
2. Netko od njih je vec u braku s 3. osobom (bilo crkvenom bilo civilnom)ili je on zaredjen za svecenika.
3. Netko od njih je stupio u "brak" pos prisliom ili iz straha.
itd
Zbog ovakvih cinjenica ne moze doci do sakramenta braka i ako su ljudi "vjencani" onda je moguce dokazati da je postojala zapreka i da do pravog braka nikad nije doslo.
Ako je jednom do pravog braka doslo taj brak traje do smrti jednog od supruznika.
Dakle rastava braka u katolickoj vjeri je STRAN pojam.
Ali postoji "rastava od stola i postelje" kada supruznici vise ne mogu zivjeti zajedno (droga, alkohol, i sl.) To znaci da oni ne moraju zivjeti i spavati zajedno ali su jos uvijek u braku i ako imaju stupe u civilni brak cine prema supruzniku preljub.
KATOLICKA CRKVA IMA TAKVE STAVOVE.. KOJI SU OPRAVDANI LAI TESKI ZA PRAKTICNI ZIVOT.
Ovo gore nisu moje riječi.
Napravila sam copy-paste sa KNI katoličkog foruma koji je post napravio neki "vjernik".
Moj je savjet da ne komentirate, jer je najpametnija politika ignoriranja. U svome srcu morate OSUDITI.
Bez osude nema oprosta i povrata onim prvobitnim željama i nadama u stvaranje života.
A osuđujete društvo. Osuđujete ga zbog neimaštine i škrtosti da vam pomogne u bolesti, osuđujete ga zbog licemjerja po pitanju doktrine i u dobru i u zlu, osuđujete zbog izjava duhovnosti koje zaobilaze "jalove". Osuđujete jer smatrate da se nisu dovoljno posvetili kompliciranim dijagnozama koje vas prate i koje koče začeće. Osuđujete zato što postoji "point of no return".
Samo za ove nerotkinje, samo za naš put, sačiniti ću jednu meditaciju. KRIŽNI PUT. Za sve one u postupku, kako bi ishod bio pozitivan. Van svih pravila Crkve i njene doktrine.
A što se mene tiće, nije važno, ni tko sam, ni zašto sam na ovom forumu.
Pravila pisanja postova
