Moje dijete tuguje, a ja sam zbog toga sretna...

[džez]

... i nemojte pritom misliti da sam monstrum. dakle, o čemu se radi:

ima već neko duže vrijeme da sam primijetila kako moja L. i nije neko (su)osjećajno biće, što me jako zabrinjavalo. tim više što smo i ja i moja sestra i moja mama emotivci (doduše, ja u zadnje vrijeme nešto manje, kao da sam postala realist, ali oneee...). svejedno, sjećam se da sam u dobi u kojoj je sad L. ja plakala na sve živo: tužne scene iz filmova, prizor prosjaka na ulici, pomisao da će mi roditelji jednog dana morati umrijeti,itd., itd....

...a Laura - gledale smo skupa Kralja lavova, i na scenu u kojoj Simbi pogine otac, ona ništa. zatim Nemo, cijelo kino plače, moja sestra od 25 godina nariče, Laura ništa. ugine joj ribica prije godinu i pol - ona je s tatom baci u WC školjku i kaže, nema veze, kupit ćemo drugu :? , vidimo prosjakinju s djetetom na ulici, meni se srce stegne, ona racionalizira: treba joj novac da nahrani dijete, je li?, prijateljici iz vrtića umre otac, ja isplačem dušu, ne mogu sebi doći...ona opet racionalizira: jeo je premasnu hranu, od toga je umro...

...e, ALI: jutros smo joj obznanili da joj je sinoć uginula ribica (koja je btw. već više od 2 godine s nama), ona pita gdje je, tata kaže, bacili smo je u školjku da kanalizacijom ode u more svojim prijateljicama...MUK...pere zube...umiva se...oblači...obuva...češljam je...okrene se prema meni, a ono: u očima suze...prave pravcate...pa kaže: mamaaaaa, žao mi je ribiceeee...i počne neutješno plakati...KONAČNO!!! probudili se u djetetu osjećaji...zato sam sretna.

kako vaša djeca reagiraju na ovakve stvari (općenito mislim, ne samo kad su kućni ljubimci u pitanju)?

[Arijana]

Ja čekam trenutak kad će moje djete odgledati reklamu a da se ne rasplače od dirljivosti.

Evo neki dan gleda jednog velikog mrava - krepan i leži na leđima, a mali mravić ga poteže sa svih strana, a ona kroz plač; "Maaama, vidi jadne bebe mrava, mama mu je umrla i on je sad sav nesretan, aaaa"
Ja sam to morala okrenuti na šalu, kao mrav nosio teške sjemenke pa ga uštaklo pa se izvrnuo, pa mu mali mrav pomaže da se uspravi (u međuvremenu sam otpuhnula velikog mrava dok je na trenutak okrenula pogled) i vidi evo već je otrčo negdje, a ti tu plačeš za njim. Ona se počela smijat i nikome ništa, inače bi cijeli dan plakala za jadnom mamom bebe mrava.

Kralj lavova neću ni spominjat... zgrozila sam se što sam joj uopće pustila taj crtić.

Jako je osjetljiva na tuđu patnju, ali kako ide starija čini mi se da ipak malo bira na što će se rasplakat.

[apricot]

džez, nije tvoje dijete bilo neosjetljivo, već je očito tek sad počela doživljavati što bi smrt/nesreća mogla značiti.

I moja sasvim normalno govori: a kad ti umreš, onda će...
i crtiće gleda bez nekih dubljih reagiranja...

ali njezinu osjećajnost vidim u odnosu prema životinjama, bebama, prema nama...

i, nisi monstrum: kao što se veselimo kada dijete naiči novu pjesmicu, savlada novo slovo ili tjelesnu vještinu... tako se veselimo i sazrijevanjima njihovim emocija.
ili ispoljavanjima istih.

[Bubica]

potpisujem apri: ona je jos mala i do sada nije niti shvaćaja pojam smrti kao nečega konačnoga. To počinje otprilije u ovoj dobi u kojoj je ona sada...

No, razumijem te, i ja sam neki dan slično reagirala. Moj B je malo mlađi, dečkić koji obožava one ninđa minđa crtiće, stivena segala i slične gluposti. Mirno gleda svu tu tuči i makljažu. No neki dan im te teta ispričala u vrtiću priču o dečkiću kojeg je ubio pas (%&%$%$ i ) u B je bio strašno tužan a ja, iako mi ga je bilo jako žao jer mislim da nije imalo smisla njima tako realistično prikazati taj događaj, i pomalo vesela jer dijete očito razlikuje stvarnost od TV-a i imaginarnih događaja.

[a zakaj]

Tonceka neke scene na filmovima (a i smrt ribice u stvarnom zivotu) strasno rastuze. A ja sam u neku ruku sretna, jer vidim da imam empaticno dijete, a opet zao mi je sto mora spoznati neke tuzne cinjenice u zivotu.
Posebno je osjetljiv na prizore djece koju su ostavili roditelji. Npr. malog Supermena kojeg su roditelji samog poslali u svemir, malog Mojsija kojeg su stavili u kosaru, Chaplinovog "Malisana"... Uzasno ga to potrese.
Temu smrti jos nismo dotakli, jer se ja bojim njegove moguce reakcije. Jednom sam spomenula da ce bakina pudla uginuti, i vec je to izazvalo ogromnu tugu i revolt. Kak da mu velim da ce jednog dana umrijeti i dede i bake, a bome i roditelji? Sretna sam dok ne pita.

[Bubica]

B je pred godinu dana bio u fazi da je jakooo zalio psa kada ga vidi na ulici jer je "on sam, di su mu mama i tata, prijatelji?" i tako bi to vrtio naokrug

[ninet]

dzez, meni je tvoje dijete bilo idol.....dok ne proplaka na kraju
Sta bih ja da mogu sad biti takva....

[Vishnja]

mi imamo kontra situaciju-ivana se rastuzi na svakog usamljenog psa na ulici,pognute glave gleda uginule ptice,uzasno se uznemirila kada smo shvatili da nase morsko prase ima infekciju oka... kada je neko od nas tuzan, odmah saoseca sa njim i pokusava da sazna sta se desilo.
ponekad mi je tesko da se borim sa svom tom navalom emocija, ali mi je u drugu ruku i drago sto je tako osecajna.
pojam smrti je shvatila dosta rano, a mi smo saznali za to na jedan smesno-tuzni nacin. naime, imala je oko 4 godine kada je ubijen jedan ovdasnji visoki politicar, omiljen u nasoj kuci. danima se pricalo o tome, a ona je iz prikrajka gledala i nije nista komentarisala.
posle nekog vremena pronasli smo uginuku strizibubu na terasi, dosao je moj tata i ispitivao je sta je bubi, da li spava, zasto se se mrda...
sva uzbudjena sto deda "ne shvata' sta je sa bubom, povikala je:"ali deda, buba je mrtva kao i xxxx!

[džez]

I moja sasvim normalno govori: a kad ti umreš, onda će...

da, i to: ...onda će tata naći drugu ženu :shock:

a sutradan: mama, volim te najviše na svijetu, od vrha svemira do dna lave!!!

:?

[apricot]

pa to njima nema veze sa stvarnošću - naravno da nas vole najviše na svijetu!

a to da bi tata našao drugu ženu... pa to je činjenično stanje, nema pomoći

[Lilly]

Skroz normalno, jos je mala. Moj sinak se tek sada pocinje zadubljivati u osjecaje. Sta su prije imali? Biti sretni kad nesto dobiju ili ljuti kad ne mogu nesto dobiti. Bar mog malca i djecu koju vidam oko njega nisu toliko zanimala druga djeca, ljudi, zivotinje,.... da bi pokazivali nekakve emocije.

A kad se pokusam sjetiti sebe, mislim da sam tek negdje sa 5-5,5 pocela biti tuzna ili vesela zbog drugih ljudi (ili se onog prije ne sjecam :D ) Btw, maloj je rodendan kad i meni. :D

[džez]

Lilly, što onda, da za sve okrivim horoskop?

jer, vidiš, ima djece koja su puno ranije emotivno sazrela. bar mi se čini...

...sad malo off topic (o tome se inače priča na pdf. 3-6), nisam povezivala ranije, ali kad smo se prije 2-3 mjeseca premišljali da li da je upišemo u školu ili pustimo još jednu godinu u vrtiću, njena odgojiteljica mi je sugerirala da je ostavim u vrtiću upravo radi toga: da joj damo vremena za emocionalno sazrijevanje, jer kao - je, intelektualno je bila spremna za školu i prije godinu-dvije (bar ako je suditi po onim testovima upitne svrhovitosti), ali sad sam sretna da ćemo imati još godinu dana vremena za fino brušenje karaktera

[Lilly]

Ne, nista horoskop, nego mi je odmah bila draga. :hehe: Zbilja, sve sto napisem ne mislim kao neko poredenje.

Nisam to htjela ali sta cu kad se samo namece: i mene je mama pustila godinu duze 'da se igram' sto mi se sada cini totalno nepotrebno jer sam vec i godinu prije vec sve znala sto se u prvom razredu treba znati tako da sam se stravicno dosadivala kad sam konacno krenula. A drugo, emocionalno sazrijevanje ionako dolazi kroz kontakte sa drugim i isprobavanje razlicitih situacija tako da se meni sada cini da brze dolazi kad dijete krene u skolu nego kad ostane u jednom istom okruzenju. Ne znam, mozda grijesim. Prolazi mi kroz glavu i to koliki su razredi kod nas i koliko vremena i paznje ucitelji mogu dati jednom djetetu pa se dvoumim.

Opet polazim od sebe, ali ti preskoci to i racunaj kao da ti odgovaram ne razmisljajuci o sebi kao klinki: jesi li mozda razmotrila mogucnost da mala ipak malo vise toga prozivljava od onoga sto pokazuje? Ja sam na primjer uvijek bila a i sada sam izvana prilicno hladna (pisem to samo zato sto nas ima i takvih) i mozda malo slijepa na drugima ocite stvari koje se ticu emotivnog stanja ljudi oko mene, ali onda kad znam (mislim da je najsigurnije otvoreno mi reci) da je nekome tesko ili slicno onda to prozivljavam ali opet manje pokazujem.

Btw, ja bih se kao klinka uplasila tetke koja place nad filmom. :D

[džez]

jesi li mozda razmotrila mogucnost da mala ipak malo vise toga prozivljava od onoga sto pokazuje?

to sam sigurna 100%, ona je tip djeteta koji puuuno razmišlja... o razlozima, povodima, uzrocima, posljedicama, i ostalim -ima i -ama. i ne samo da razmišlja, nego o svemu i razgovara. ja u principu rijetko imam priliku za inicijativu, jer me ona uvijek preduhitri pitanjima...već godinama ja to analiziram onako sama za sebe i došla sam do zaključka da ona u biti SVE proživljava i danima reciklira, reciklira, reciklira,...dok ne dođe do zida. onda postavlja pitanja...i ajde ti onda retrogradno stavi stvar u pravi kontekst.
ako povučem paralelu, za ono o čemu ne priča, valjda nađe logično objašnjenje sama :?
eto, baš na primjeru Kralja lavova...zanimalo me kako se ona osjeća gledajući scenu u kojoj sin plače nad ocem, pa sam zaustavila crtić i pitala ju je li joj to tužno i kako bi se ona osjećala da je na Simbinom mjestu (to su pitanja koja sam ja sebi postavljala kao dijete). nije mi znala odgovoriti ....tu sam napravila grešku jer sam joj nametnula temu i narušila slijed doživljaja. od tada ne pitam nego čekam da ona pita mene...