Naša priča je započela još mojim prvim menstruacijama. One nisu bile redovite i kad se ni nakon dvije godine nisu ustabilile ustanovili smo da imam policistične jajnike (kako je moja doktorica rekla "nalik na pašku čipku").
Bila sam na kontracepcijskim tabletama do prve godine braka kada smo moj dragi i ja odlučili poraditi na našoj bebici. Odmah smo krenuli kod privatnija jer sam pretpostavljala da neće to ići tako jednostavno. Menstruaciju mi više nije mogao izazvati ni klomifen. Nakon svih pretraga ustanovljeno je da imam povišen prolaktin (13x viši od normale) i da ga uzrokuje mikroadenon u hipofizi. Dobro, bar znamo što je uzrok, ali kako ga riješiti bilo je pitanje. Većina hiperprolaktinaša problem riješava bromergonom, ali ne i ja. Sada je bio samo nekih 7 puta viši. Prešli smo na dostineks, puno skuplju verziju, koja se naručuje iz Njemačke, ali za pravi cilj ništa nije skupo.
Nakon desetaka negativnih testova, već sam lagano klonula duhom, doktor bi me svaki put podizao svojim ohrabrenjima, čovjek osim što je izvrstan ginekolog treba mu dati diplomu i iz psihologije.
Nakon 2 godine borbe moj neprijatelj NO 1 je pao, sada je bio samo duplo viši od normale. Sada me na to razdoblje podsjećaju puna ladica bočica koje čuvam, ne zanam ni ja zašto...
U listopadu prošle godine odlučili smo krenuti žešće u akciju jer moji jajnici su i dalje bili tvrdoglavi i prirodni ciklus je bio za nas SF. Krenula je priprema za AIH. Čula sam da su hormoni u stimulaciji menopurom 10 puta gori nego u trudnoći, nisam vjerovala, ali je istina. Sama sam se pikala i bila vrlo hrabra, opet, sve za viši cilj. Nakom stvaranja folikula doktor nas je ostavio da probamo prirodno, ali nište. Razočarenje. Oper menopur, opet prirodno, i opet ništa. To je bilo u 11. mj. Ja sam valjda od svih tih hormona pukla i odlučila odmoriti se od svega i u pola mjeseca nažicala dragoga da odemo rođacima u Ameriku za božićne i novogodišnje praznike. Uspjela sam organizirati put u pola mjeseca i otputovali smo. Bili su to praznici koje ćemo pamtiti cijeli život.
Nakon povratka i povratka na posao, dogovorila sam termin kod doktora da nastavimo gdje smo stali. 2. 2. 2010. ulazim ja u ordinaciju i doktor me kao iz topa pita kako se osjećam i da mu nekako čudno izgledam. Dok se pripremam za pregled ja ga pitam da kako čudno. on mi odgovori kao da sam trudna. "Dajte, nemojte me zafrkavati, pa nemoguće je da sam trudna!" Krećemo na ultrazvuk kad odjednom doktor kaže "Evo ga, što sam ja rekao, bebač je tu" i okreće mi monitor. Ja sva zbunjena, ne mogu vjerovati što vidim i čujem, naime bila sam trudna već 11 tjedana. Sestra je odmah otišla po moga dragoga koji me kao i svaki put strpljivo čekao ispred ordinacije. Ulazi on i sav zbunjen ne može vjerovati prizoru koji je zatekao. Suze, nevjerica, puse i ono malo srce koje kuca snažno i ispunjava sobu toplinom u srećom...
Ovo je bio najbolji način za saznati da si trudan, bez testića, bez iščekivanja bete...
Dalje je sve išlo glatko, trudnoća kao iz snova, ni jednom nisam povratila, da nemam trbuha ne bih ni znama da sam trudna, a sada brojimo zadnjih 5 tjedana do velikog dana kada ćemo postati nečiji mama i tata.
Možda nije naš problem bio tako velik, ali za nas je bio najveći, prepreka za ostvarenje najvećeg sna većine bračnih parova, djeteta. Treba biti uporan i pronaći osobu, doktora kojem ćeš u potpunosti vjerovati i prepustiti se. Ne smiješ klonuti duhom i jako je bitno imati zaklon i stijenu koja će te čuvati od svega što će te na tom putu zateći. Ta stijena je meni bio moj suprug koji je cijelo vrijeme bio uz mene i davao mi do znanja da sam najpoželjnija i najljepša na svijetu, čak i onda kada sam bila na rubu suza i živaca.
Ne moraju svi znati kroz što prolazite, stvorite si svoj svijet i uživajte u svakom trenutku i ne dopustite da vas neka poznaničina neplanirana trudnoća baci u očaj. Živite punim plućima i nemojte ništa propuštati u životu jer će možda baš tad jedan mali anđel reći "Gle, ovo dvoje su baš zanimljivi i bili bi super roditelji" i odluči vas posjetiti kad to najmanje očekujete .