I Jurana, ima li smisla to pročitati?
 |
|||
|
|
|||
I Jurana, ima li smisla to pročitati?
Ovo "dual exceptionalities" se odnosi na djecu koja su darovita, a s probemima u nekim područjima. Od njihovih nekoliko tisuća darovite djece, jedna šestina je takvih. Vidjela sam poslije da se autorica bavila dosta i tim područjem.čokolada prvotno napisa
Poslije sam detaljnije čitala, baš ima svašta zanimljivo...
Da, veliki je problem što neka teškoća (porem.pažnje, disleksija ili sl.) često zasjeni darovitost u nekom području. Dijete bude rođeni matematičar, ali uvijek neku sitnicu zezne u prepisivanju. Ili piše sjajne sastavke, a prof.mu skida ocjenu zbog rukopisa ili preskakanja slova...
zanimljiv tekst. i opet su me se posebno dotakle navedene razlike između darovitih dječaka i djevojčica.
djevojčice imaju izraženiju potrebu za uklapanjem u okolinu i ne žele iskazivati svoju darovitost.
čini mi se kao komplikacija više, a prisutna je naravno i kod nas...
uh, kao da pišeš o mojoj maloj. dijete mi je nadareno i iz područja verbalnog-pojmovnog, a i iz apstraktnog-numeričkog.
(možda nisam točno napisala, nemam ispred sebe nalaz, ali psihologica je rekla da su to ona područja koja pokrivaju hrvatski i matematiku)
doma piše priče i radi stripove za koje ljudi ne mogu vjerovati da ih piše dijete, a kamoli 7-godišnje, a napamet računa
puuuno brže od 4 godine starije sestre (koja ima sve petice).
ali održavanje pažnje je još uvijek veliki problem pa nam se i iz hrvatskog zalomi trojka, a iz matematike je trojka konstanta, a čak je dobila i jednu "duju"
ili dobije 4 iz prirode, ja zadovoljna sa 4-kom, ali kad znam da se radi o gradivu: čemu služi fen? kojeg je usvojila sa 18 mjeseci
tješi me činjenica da se iz hrvatskog ipak u zadnje vrijeme vidi napredak (u imeniku).
Iz teksta na koji je link stavila vertex me je potresla i činjenica o čestom neprepoznavanju darovitosti od strane roditelja, a onda naravno i nastavnika,
i kako je ono mnogo češće kod mlađe drugo/više-rođene djece. koliko god sam ja mislila da se trudim i da poznajem svoju djecu, nikad za nju nisam pretpostavila
da je posebno darovita
navodi se da su tri karakteristične osobine darovite djece: perfekcionizam, osjetljivost i snaga što je kod mog djeteta sve jako izraženo.
ali s druge strane naišla sam tekst u kojem se navode karakteristike djece sa poremećajem pažnje:
"• dijete je u stalnom pokretu (nemirno sjedi, vrpolji se, maše nogicama)
• nestrpljivo je, ne zna čekati red
• ubrzano govori, često pita, a ne čeka odgovor, ne sluša
• kratkotrajan interes za aktivnosti, često mijenja sadržaj, ne dovršava započeto
• dijete je lako omesti u onom što radi, često je rastreseno, odsutno
• kratkotrajno pamćenje, otežano pamti pjesmice
• poteškoće s detaljima (ne uočava detalje na slici, mijenja + i -, b i d i/ili pretjerano uočava nebitne stvari)
• dijete privlače nevažne slike i zvukovi, zbog kojih se ne može usmjeriti na bitno
• lošije funkcionira u grupi jer ga vršnjaci dodatno ometaju pa češće griješi
• često se upušta u opasne fizičke aktivnosti bez razmišljanja o posljedicama
• često gubi stvari
Tekst: Nataša Čičin-Šain, prof. defektolog i Stela Horvat, prof. rehabilitator"
i moram reći da ništa, ali ništa od navedenog ne karakterizira moje dijete sa poremećajem pažnje,
čak dapače, u najvećem broju stvari je sušta suprotnost.
e sad da li ona to cijelo vrijeme namjerno prikriva jer je svjesna da se od nje očekuje da se uklopi u okolinu?
vjerojatno da.
i sve me rastuzuje, kad se sjetim koliko je takve djece, koja su darovita, ali neprilagođena školskom sustavu, a roditelji ih nemaju novaca ili drugih mogućnosti odvesti na testiranja pa
izostane podrške njihovim "zamaskiranim" mogućnostima i ona postanu "problem".
Orange80, gore navedene natuknice su osobine djece sa ADHD- om ( poremecaj paznje SA hiperaktivnoscu), ADD izgleda malo drugacije, puno mirnije i bez impulsivnih radnji.
Sto se tice prikrivanha ADD-a i ADHD-a, cine oni i to, ali ne dugo. Ne mozes dugo glumiti, to je jako naporno i trazi puno energije.
Ali cokolada je vec napisala da dijete moze biti darovito i imati neki poremecaj. Jedno ne iskljucuje drugo, moze i ne mora biti neka kombinacija.
Ne, sve se odgađa jer nema uvjeta.
Ali, ako te zanima kako je zamišljeno... tu sam.
bah...
vertex daj molim te linkaj dalje što si našla nama su baš na tragu dodatnih poteškoća uz darovitost
sve nam je korisno
da te ne potrese previse, malo crnog humora.
nije neka utjeha znam, ali i kod djece kod koje je darovitost ajmo reci "prepoznata", te koja prilicno dobro "funkcioniraju", nema ti u ovim skolskim sistemima od tog prepoznavanja ama nikakve koristi.
naravno je za dijete lakse ako nema nekih problema povezanih s darovitoscu, nego ako ih ima.
ali za one darovite koji nemaju popratne probleme vezane za darovitost, ti je potpuno svejedno za njih da li je darovitost prepoznata ili nije.
dapace, mislim da se pojedieni profesori svjesno/nesvjesno cak i trse djetetu "dokazati" da bas i nije darovito.
Bitno je isključivo da se dijete usmjeri na koji način može svoje potencijale najbolje iskoristiti. I to vrijedi općenito - za SVU djecu, darovitu, prosječnu i onu ispod prosjeka. Nismo svi isti. Ne trebamo ni biti. Nažalost, naš školski sustav je koncipiran kao da jesmo i svojski se trudi da one koji strše sreže korijenu.
***
Sad vidim da je seni u biti napisala isto.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 17.12.2014. at 14:31
ah ne znam što da kažem moramo se truditi
za darovite je jako važno da se razvijaju
opasno je ako ih se zapusti i prepusti ovom kafkijanskom sustavu
mi smo roditelji i moramo ih zagovarati, a ne možeš lagati i reći da dijete uči dan i noć da dobije 5
oni tako i tako sami od sebe strše to je kao skrivati rog u vreću.
Posljednje uređivanje od pikula : 17.12.2014. at 17:12
Potpis na seni.nije neka utjeha znam, ali i kod djece kod koje je darovitost ajmo reci "prepoznata", te koja prilicno dobro "funkcioniraju", nema ti u ovim skolskim sistemima od tog prepoznavanja ama nikakve koristi.
naravno je za dijete lakse ako nema nekih problema povezanih s darovitoscu, nego ako ih ima.
ali za one darovite koji nemaju popratne probleme vezane za darovitost, ti je potpuno svejedno za njih da li je darovitost prepoznata ili nije.
dapace, mislim da se pojedieni profesori svjesno/nesvjesno cak i trse djetetu "dokazati" da bas i nije darovito.
S tim da moj i nema posla s puno različitih profesora - zasad, još je 4. razred. Zato i nekako više nade polažem u 5. razred i nastavnički pluralizam
Ajme, nisam taj dio posebno gledala, nego sam čačkala po onom prvom sajtu i naišla na termin "dualy exceptional" pa sam po nazivu našla koliko se sjećam ovo, ali nisam se previše udubljivala. Imaš još tekstova na onoj prvoj stranici, a kad guglaš dual exceptionality ili twice exceptional izbaci puno linkova....
ma ne brine mene neprepoznavanje darovitosti unutar školskog sustava, jer od njega puno niti ne očekujem.da te ne potrese previse, malo crnog humora.
nije neka utjeha znam, ali i kod djece kod koje je darovitost ajmo reci "prepoznata", te koja prilicno dobro "funkcioniraju", nema ti u ovim skolskim sistemima od tog prepoznavanja ama nikakve koristi.
naravno je za dijete lakse ako nema nekih problema povezanih s darovitoscu, nego ako ih ima.
ali za one darovite koji nemaju popratne probleme vezane za darovitost, ti je potpuno svejedno za njih da li je darovitost prepoznata ili nije.
dapace, mislim da se pojedieni profesori svjesno/nesvjesno cak i trse djetetu "dokazati" da bas i nije darovito.
u našoj situaciji, konkretno, nam školski sustav pruža mnogo više nego sam ikad očekivala.
mene više muči neprepoznavanje i nerazumijevanje od strane roditelja, ne zato jer oni to ne bi htjeli, nego zato jer mnogi nemaju mogućnosti,
materijalnih i drugih, odvesti djecu na testiranja i malo ih dublje upoznati, dobiti "upute za rukovanje".
osobito kod ovih naših iz skupine dual exceptionality ili twice exceptional ili multi exeptional
znam neku djecu, iz kruga prijatelja moje djece, koja nemaju dobre ocjene u školi, a inače djeluju vrlo bistro.
i roditelji se trude, ali što mogu kad se kod nas na obradu kod logopeda, redovnim putem, čeka godinu-dvije.
i dok čekaju na red, samopouzdanje im tone, možda nepovratno i čak i u svojoj obitelji ih pomalo stavljaju u ladicu: njima teže ide.
a možda su baš ta djeca u nečemu darovita, ili makar iznad prosjeka, ili makar malo iznad onog što imenik trenutno kazuje...
i ne radi se tu samo o roditeljima koji nemaju materijalnih mogućnosti ili visoko obrazovanje, dapače, ima i vrlo ambicioznih roditelja, kojima
je tako nešto u ovom užurbanom životu jednostavno promaklo.
kao što mnoge stvari, mnogim roditeljima promaknu.
po meni je neprepoznavanje od strane roditelja veći i češći problem nego neprepoznavanje u školi.
dobro funkcioniranje u školskom sistemu jest bitno, ali zapravo puno manje nego mu većina daje na značaju.
Pa, ne znam baš... U sustavu kakav je naš dobro funkcioniranje u školi nema alternative. Bar ja tako mislim.ma ne brine mene neprepoznavanje darovitosti unutar školskog sustava, jer od njega puno niti ne očekujem.
u našoj situaciji, konkretno, nam školski sustav pruža mnogo više nego sam ikad očekivala.
mene više muči neprepoznavanje i nerazumijevanje od strane roditelja, ne zato jer oni to ne bi htjeli, nego zato jer mnogi nemaju mogućnosti,
materijalnih i drugih, odvesti djecu na testiranja i malo ih dublje upoznati, dobiti "upute za rukovanje".
osobito kod ovih naših iz skupine dual exceptionality ili twice exceptional ili multi exeptional
znam neku djecu, iz kruga prijatelja moje djece, koja nemaju dobre ocjene u školi, a inače djeluju vrlo bistro.
i roditelji se trude, ali što mogu kad se kod nas na obradu kod logopeda, redovnim putem, čeka godinu-dvije.
i dok čekaju na red, samopouzdanje im tone, možda nepovratno i čak i u svojoj obitelji ih pomalo stavljaju u ladicu: njima teže ide.
a možda su baš ta djeca u nečemu darovita, ili makar iznad prosjeka, ili makar malo iznad onog što imenik trenutno kazuje...
i ne radi se tu samo o roditeljima koji nemaju materijalnih mogućnosti ili visoko obrazovanje, dapače, ima i vrlo ambicioznih roditelja, kojima
je tako nešto u ovom užurbanom životu jednostavno promaklo.
kao što mnoge stvari, mnogim roditeljima promaknu.
po meni je neprepoznavanje od strane roditelja veći i češći problem nego neprepoznavanje u školi.
dobro funkcioniranje u školskom sistemu jest bitno, ali zapravo puno manje nego mu većina daje na značaju.
Evo i nas na ovoj temi.
Bili kod Severice na testiranju jer razmišljamo o prijevremenom upisu. Naravno potvrdila je sve što sam znala da je dijete itekako spremno za školu i jako motivirano i da obavezno treba krenut na jesen.
Ujedno smo saznali i da je darovita (za natprosječnost sam znala, a darovitost sam pretpostavljala).
Uglavnom ona nema nikakvih odstupanja u nekom emocionalno, socijalnom smislu, dapače totalno je cool i super se osjeća u svojoj koži (tako je rekla psiha). Rekla je da voli teške zadatke i izazove, da ne odustaje i da je poteškoće u zadacima ne frustriraju nego im pristupa promišljajući i predano smišljajući rješenje.
Ne znam jel još netko ima dijete da je darovito, a da nema "odstupanja" u ponašanju. Ona je totalka easy going dijete, sva po p.s.-u.
Naravno dijete uopće nije prepoznato u vrtićkom susutavu kao darovito (više kao drago, dobro, vrijedno i radišno) što me ni ne čudi budući da su ove tete onak srednja žalost. Odmah sam se sjetila orange i onog posta da se to često dogodi upravo s curicama.
od sada pratim temu....
Posljednje uređivanje od Lili75 : 13.01.2015. at 21:59
Zanima me Lili koje su to osobine i vještine djeteta po Severici potrebne za prijevremeni upis u školu? Tete u vrtiću mog srednjeg guraju u školu, a ja nisam za pa me baš zanima što misli Sever?
Cuj draga imaš na internetu sve to pobrojano s emocionalne i kognitivne strane.
Nisam ja pitala na taj način nego je psihologica (ne Sever nego jedna druga - Kristina T. koja radi u njenom centru) testirala L. nekih sat vremena i 10 min (radila joj je "širi" profil a ne puko testiranje za školu) a onda meni i mužu sat vremena pokazivala koje testove su radili i koji je njen rezultat, koliko je dobra u čemu.
Bilo mi je jako zanimljivo slušati kako oni skuže nakon sat vremena testova tvoje dijete tako dobro da je to nevjerojatno.
Budući da je moja L. iznimno zainteresirana za školu, disciplinirana, savjesna i odgovorna i uz to mater pila već pola godine da ide u školu, rekoh ok iako znam da je spremna ipak odoh da mi netko stručak to potvrdi ili opovrgne. Za kognitivnu stranu sam znala da je natprosječna.
Zaključak psihe je bio da ona MORA ići u školu jer su njoj neke stvari (npr. crtanje nekih njoj prejednostavnih oblika, crta,...) već sad dosadne i da joj trebaju izazovi, teži zadatci pa iz tog razloga treba krenut u školu (vrtić više definitivno nije za nju, treba joj jači poticaj).
Čuj ja ti pričam o svom djetetu jer nismo pričali onako općenito. Kod nas je odstupanje od datuma obveze polaska nekih 35 dana.
Zašto ti misliš da tvoj sin nije za prijevremeni upis?
BTW ja našem vrtićkom timu ne vjerujem baš previše (bilo je djece koja su prošle godine pala 1. razred ajme...ne kužim kako su prošli testove) zato sam išla privatno. Mogu shvatit da se neka djeca teže prilagodjavaju ali baš da padnu 1. razred.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 13.01.2015. at 23:37
Moj sin je vrijedno, znatiželjno i strpljivo dijete. Čita samostalno stripove, piše rečenice ali ne odvaja riječi nego piše velike kobasice, broji do 40, zbraja i oduzima do 10 iako ne potpuno bez greške, precrtava uredno, razumije os simetrije i veseli ga dobijat zadatke, pogotovo nove. Ja osobno ne mislim ni da je iznadprosječno inteligentan ni darovit, već odrasta u obitelji s 8 godina starijim bratom i godinu dana mlađim bratom koji je darovito dijete, pa samo strpljivošću i znatiželjom drži korak. Ne mislim ja da on nije spreman za školu, ali nisam baš ni uvjerena da ga treba poslati ranije, a rođen je krajem osmog mjeseca. On je zadovoljan u vrtiću, koliko to može biti s obzirom na to kakav se sadržaj u našem vrtiću nudi. Ne pita za školu jer ove godine nije krenuo u predškolsku grupu, pa mu to nekako ni nije bilo u vidokrugu. Sad sredinom godine tete bi ga preselile u tu grupu i slale u školu. Meni se čini da bi one samo riješile svoj problem djeteta koje pita da se čitaju priče i koje traži da samostalno reže. Možda griješim, ali ne vidim u njemu neku potrebu za školom, a sad bi ga trebalo odvojiti od prijatelja iz grupe, nasred godine, bez neke pripreme, jer tako tete misle. Sve mi se to čini i naglo a i vjerojatno nepotrebno.Griješim li?
A ovo što nalazim na internetu, pa po tome i moj četverogodišnjak može u školu, s iznimkom brisanja guze, ali kakav je on, ozbiljno sumnjam da će to u naredne dvije godine savladat.. Mi naime guze peremo...
Meni se, casa, ne čini da griješiš.
Ako dijete nema motivaciju za polazak u školu, ja bih svakako prije vjerovala tvom instinktu, nego tetinim preporukama.
Osim toga, ti si mlada, mali još nema 5 i pol, gdje je preša?
casa, ja ne bih preveliku težinu davala tome što tete kažu, ako zaista misle da je on za prijevremeni upis, onda bi trebalo napraviti detaljnu psihološku procjenu.
Moj sin također je rođen krajem osmog mjeseca, u vrtićkoj dobi vidjelo se iz aviona da je kognitivno jako ispred svoje dobi, pa ipak o prijevremenom upisu nismo razmišljali ni u jednom trenutku i uopće ne žalim zbog toga. Emocionalno nikako nije bio spreman za tako nešto.
Mislim da ne griješiš. To mi stvarno nije baš normalan prijedlog od strane teta i to za dijete rođeno krajem kolovoza.
A ovo boldano ne mogu vjerovat da to ne rade u vrtiću, ja sam mislila da naše nisu nešto al ovo mi je onak ....Jesus??!!! Pa djeca mi koriste škare od svoje 2 godine, a da im ni ne čitaju dostatno Bože me sačuvaj?!
Posljednje uređivanje od Lili75 : 14.01.2015. at 10:12
Jurana ovo me nasmijalo.Nikako povezat kakve veze ima jel mama godinu starija ili mlađa s polaskom djeteta u školu.
Valjda misli da je za očekivat da ću doživjet kraj njihovog školovanja... pa ću moći financirat ih dok studiraju... Ili da ću i godin kasnijeimati strpljenja za prvaša...
Svakako, hvala na iznesenim mišljenjima...
X
Pa moj E. je nosio svoje ljevačke škare u vrtić jer mu njihove obične nisu pasale, i to baš rano, negdje s 4 godine. I slikovnice su nosili, ne samo moje dijete nego većina.
Ili da neće već ići u mirovinu dok se dijete još školuje daleko od kuće
Edit: odgovor Lili i nastavak na casino
Posljednje uređivanje od Jurana : 14.01.2015. at 11:43
Casa, kako misliš tete bi ga selile u stariju grupu?
Pa valjda bi to trebao biti posao stručne službe, što oni kažu?
Što navode kao razlog razmatranja prijevremenog upisa?
Mislim da bi se svako dijete trebalo razmatrati za sebe, puno je tu faktora koji utječu na odluku o prijevremenom upisu (ili odgodi, nebitno).
U svakom slučaju, možda ću zazvučati bahato, ali ja bih prije vjerovala sebi nego odgojiteljici, a možda i ponekom članu stručne službe.
Molim nekog sa sličnim iskustvom da podijeli mišljenje.
Kćerka na jesen kreće u prvi razred.
Ima ADHD, blagu varijantu. Imamo preporuku psihijatra za IP. Asistent nije potreban. Nije ni na ljekovima. Čisto je blagi slučaj. Kognitivno je iznad prosjeka.
Manifestira se najviše u disperziji pažnje i samovoljnom šetanju kada joj je dosadno (a to je često i brzo), govorim o eventualnoj primjeni kod dužeg sjedenja u klupi.
Radi se o tome da je školski tim procijenio da bi ona sa svojim intelektualnim vještinama bila spremna za treći razred na jesen.
Da se ne radi o ADHD-u sigurno bi preskočila barem jedan razred.
Savjetuju da ju upišemo u razred za napredne obzirom da škola ima organiziran razred za naprednu djecu.
Rekli smo im za ADHD, a oni su svjesni da je velik broj slučajeva kombiniranog ADHD-a sa višim stupnjem IQ-a, pa imaju često takve slučajeve.
Ali ne znam kako takva djeca prolaze kroz sve to.
I sad što napraviti.
Da li ju dati u običan razred uz IP.
Da li ju dati u napredni razred uz IP.
Da li ju dati u napredni razred uopće.
U običnom će joj sigurno biti dosadno. Ona sad već zbraja do 100, množi, čita...
Strah me da će joj napredni razred biti prevelik zalogaj obzirom na njen kratak fokus.
Hvala
Da postoji mogucnost ( a vidim da postoji , super) dala bih dijete u napredni prvi razred uz IP.
zasto?
priznaju se njezine jake strane( intelektualne)
Priznaju se i prihvacaju slabije ( poremecaj paznje)
postuje njezina emocionalna i socijalna zrelost ( prvi razred, jednako zreli vrsnjaci)
Ja bih ovako kao sirius.
I ja bih. Mislim da joj za poboljsanje paznje nikako ne bi dobro doslo zbrajanje par krusaka i jabuka u obicnom razredu, kad dijete vec mnozi. Preporuku za IP imate, te stoga u napredni i sretno!
gdje to ima napredni rz, u kojem gradu, školi?
Zagreb , Dugave ( ako sam dobro skuzila sa teme o prvasicima).
X
Nama su predlagali samo akceleraciju u 3.razred, ali nismo pristali (ista situacija kao i tvoja kćer po pitanju intelektualnog razvoja, ali naša nije imala dijagnozu sve do kraja 7 razreda jer se ADD nije primjećivao budući da ništa nije morala učiti). Na akceleraciju ne pristajte iz razloga koji je Sirius navela (emotivna i socijalna zrelost).
akcekeracija u našim školama- znam samo jako loša iskustva
Želim samo na ovom topicu dodati da ne odustajete od traženja konkretnog nalaza ako vam se čini da nešto nije u redu, darovitost često omogućuje djeci da zadovolje školske kriterije u mjeri da stručnoj službi nisu na radaru, ako se dijete muci, nazaduje, lose se osjeća kontinuirano, bez obzira na petice i hvalospjeve o pameti, tražite dalje stručnu pomoć. Djeca kompenziraju odlično i zato je kod darovitih jako teško naći dvojne dijagnoze. Nas je nalaz darovitosti i priče od Vlahinsky i Sever o tome da je sve kod njih zbog neshvaćanje okoline udaljio sigurno par godina od postavljanja prave dijagnoze.
Pikula, koja se teškoća na kraju iskristalizirala kao prava?
poteškoće sa sluhom
Kako motivirati dijete? 3. razred, sve petice, sve zna, ali radi sa možda 30% kapaciteta, i samo ono što mora i koliko mora. Ni mrvicu više. Ako ima zadaću koja nije obavezna, znači radi tko želi, on naravno neće. Mene to ljuti, a i učiteljicu.
Možda bi bilo bolje da ga pokušaš motivirati za nešto vrlo konkretno, što bi se nasslanjalo na njegove interese. Jerbo škola zna biti jako glupa i dosadna takvim klincima. Zašto bi se on trebao dodatno truditi oko nečega što odrađuje lijevom nogom, a uz to mu i nije pretjerano napeto? Bolje da radi nešto što je njemu baš, baš...
X
Za mog mlađeg sina to je odradila glazbena škola.
Za starijeg - informatika (do danas).
Izdržite do 5. razreda. Nas je spasio prijelaz na predmetnu nastavu.
Njemu je baš, baš - nogomet, za koji fakat nema talenta (iako trenira, i meni je to važno zbog fizičke aktivnosti). I donekle glazbena, samo donekle - isto postaje problem to što bez većih problema svira gradivo za 2-3 razred (on je 1. razred OGŠ), pa se buni zašto on svira teško, a prijatelj lagano.
I Minecraft, naravno.
I sve mu je u životu teško i naporno, i cijeli svijet nije pošten prema njemu... pubertet na vratima?
Iskreno, ja tu ne vidim problem. Osim da bi kruha preko pogace. Da ga uciteljica uspije dodatno motivirati, sa razlicitim nacinom i sadrzajem od standardnog mozda bi i on zablistao. Ovako sve trpi bez pogovora i problema. Zaista se ne moze vise traziti od njega ( moglo bi se od sustava ).
Ne. Karakter.
Ako je odnedavno takav - pubertet.
Ako je i inače takav - kombinacija karaktera s dosađivanjem (i time izazvanom frustracijom) u školi.
Jako bih rado da ti mogu pomoći, ali ne znam kako - imam nešto slično doma... Ako pregovaramo, to ti izgleda ovako: odluka o granici se najprije mjeri mikrometrom, nakon toga se označi kredom, a kad meni dođe glave, presiječem sjekirom.
S godinama sam se opametila i preskočim mikrometar i kredu, nego odmah tresnem i uštedim muke i sebi i njemu. Ali biram bitke. To radim samo za stvari koje su mi stvarnom bitne. Za ostalo - vrijedi pravilo: Ako želiš sebi kvariti dan svojom zlovoljom, možeš slobodno, ali nemoj meni i ostalima to raditi.
Krenut ću od glazbene - u našem slučaju kao odlična motivacija pokazalo se sviranje uz druge (starije) učenike, uči od njih, pamti njihov program pa ga skida po sluhu... nikad nisam imala situaciju da se buni zašto svira pretežak program, baš suprotno, on bi još teže da mu profesorica dozvoli (a dozvoli mu dosta). Ok, moj ima profu koja je majstor motivacije, takvih nema puno, mislim da je tu imao ogromnu sreću.Njemu je baš, baš - nogomet, za koji fakat nema talenta (iako trenira, i meni je to važno zbog fizičke aktivnosti). I donekle glazbena, samo donekle - isto postaje problem to što bez većih problema svira gradivo za 2-3 razred (on je 1. razred OGŠ), pa se buni zašto on svira teško, a prijatelj lagano.
I Minecraft, naravno
Sve suprotno imao je u prva 4 razreda u osnovnoj - motivacija nula, gradivo koje bi mu i bilo zanimljivo doma, u školi mu je bilo bezveze. Za to mislim ipak da je glavninom zaslužna učiteljica. Ponavljam, spasio se prelaskom na predmetnu nastavu - prvo, nastavnici su različiti, pa se pred svakim može iznova dokazivati (a jako mu je stalo do toga
Nekako mi se čini da ne treba forsirati interes za samo školsko gradivo - to će ionako odraditi uz minimalan napor. Pokušajte sa zajedničkim razgovorima, knjigama, temama koje nemaju veze sa školom, nešto će se sigurno naći. Moj i danas uživa u vozikanju tramvajem po gradu i lutanju po nepoznatim kvartovima, nedavno smo zajedno odgledali izvrsnu dokumentarnu seriju "Kontinenti u pokretu", pa je produbio interes za to područje, grčku mitologiju već odavno zna puno bolje od mene. Ništa od toga nije naučio u školi, sve interese nosi od kuće.
I usprkos tome su mu igrice na tabletu omiljena zabavatako da Minecraft tako i tako nećeš izbjeći.
(Što se karaktera tiče - to je čista lutrija, ima dana kad ga sve oduševljava, a ponekad je sve grozno, jutro počinje rečenicom "danas mi je najgori dan", svađao bi se iz sporta, itd. - pretpostavljam da je početak puberteta + karakterne crte koje jače izbijaju na površinu)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
